Okus doma: ne spaja samo okuse i kuhinje, nego ljude i kulture

Na platformi Indiegogo danas je pokrenuta kampanja za prikupljanje sredstava za kulinarsko – jezični kolektiv Okus domaKampanja okuplja 30-ak izbjeglica i volontera/ki koji/e, uz pomoć crowdfunding aktivnosti, do 5. studenog, žele prikupiti sredstva za otvaranje azilantske kuhinje s ponudom afričkih, arapskih te bliskoistočnih jela.

Kampanji se svojim donacijama mogu priključiti i svi/e zainteresirani/e građani/e, dok bi se prikupljenim sredstvima osigurala kuhinjska oprema, pokrenula zadruga i catering u kojem bi se zaposlile izbjeglice iz Nigerije, Etiopije, Senegala, Sirije, Libije, Afganistana i Kosova koji se trenutno nalaze u Hrvatskoj.

Inicijatori projekt vide idealnim pokretačem zapošljavanja i socijalne integracije te prilikom za razbijanje predrasuda o izbjeglicama koje žive na području Republike Hrvatske. Svi donatori će dobiti simboličnu zahvalu u obliku promotivnih materijala Okusa doma, poput kuhača, pregača, kuharica, škola kuhanja, organizacije rođendanskih zabava ili poslovnih ručkova. U razgovoru s Emineom Bužinkić, koordinatoricom projekta Okus doma, saznali smo nešto više o inicijativi i budućim planovima.

Kako to da ste izabrali baš Split kao grad domaćin predstavljanja kampanje (op.a. Splitski klub Ghetto domaćin je predstavljanja)? Planirate li i u drugim gradovima?

Kolektiv Okus doma posljednjih godina organizira kulinarske radionice i festivale u raznim gradovima u Hrvatskoj. Osim u Zagrebu, dosad smo kuhali i predstavljali naš rad u Čakovcu, Sisku, Rijeci, Puli i drugim mjestima. U Splitu smo povodom obilježavanja Međunarodnog dana hrane dogovorili suradnju s Info-zonom i udrugom MOST te njihovim Centrom za beskućnike koji rade važne i vrijedne stvari u Splitu. U suradnji sa Savezom mediteranskih kuhara imamo radionicu nakon koje ćemo degustirati delicije i upoznati se s radom Okusa doma.   

Koliko dugo radite na realizaciji ideje i kakva su vaša dosadašnja iskustva?

Ideja o Okusu doma počela se razvijati prije više od pet godina kada smo počeli prikupljati recepte izbjeglica, a time i njihove osobne priče. Tako je nastala knjiga priča i recepata Okus doma koja donosi životno iskustvo 20 izbjeglica iz Afganistana, Iraka, Sudana, Nigerije, Kosova i drugih zemljama. Godinama smo okupljali te i druge izbjeglice na kulinarskim radionicama i radili na razmjeni kulinarskih vještina koje su rezultirale brojnim idejama.

Kampanja je rezultat nekih ranijih događanja ili je riječ o samostalnoj aktivnosti?

Jedna od tih ideja je i pokretanje restorana koji će nuditi bliskoistočne, arapske i afričke okuse. Odlučili smo se započeti s osnivanjem cateringa prije svega i za sada je interes značajan. U pokretanju cateringa pokrenuli smo i osnivanje socijalne zadruge koja bi omogućila zapošljavanje izbjeglicama i horizontalno upravljanje ovim biznis modelom. Sve te ideje danas predstavljamo kroz crowdfunding kampanju i prikupljamo sredstva za pokretanje ovog pothvata.

Koja vam je infrastruktura nužna i što od toga već sad imate na raspolaganju?

Za uspješno pokretanje cateringa, potrebna nam je opremljena kuhinja i vozilo u Zagrebu. Za kuhinju su nam potrebne kuhače, lonci, mikseri, frižideri i ambalaža za dostavu te servisi za posluživanje. Bili bismo zadovoljni i s polovnim vozilom za dostavu. Ukoliko prikupimo dovoljno sredstava kročit ćemo u ostvarivanje našeg sna i otvoriti mali restoran.

Kakav je odaziv institucija, a kakav građana i građanki? Kakve su reakcije javnosti?
U kojem vremenskom roku planirate skupiti navedena sredstva?

Kampanja traje 3,5 tjedna, tj. do 5. Studenog. U samo prvih nekoliko sati prikupili smo 15 posto sredstava. Reakcije javnosti u Hrvatskoj su vrlo pozitivne i jako smo zahvalni. Vjerujemo da će kampanja imati odjek i međunarodno.

Koliko članova broji kampanja i iz kojih sve država dolaze?

Tim kampanje čini oko 20 osoba koje dolaze iz Nigerije, Etiopije, Senegala, Sirije, Libije, Afganistana, Kosova, Hrvatske i drugih.

Što bi uspješno realiziran projekt značio za vaše korisnike i koje su socijalne beneficije u tome?

Uspješno realiziran projekt značio bi otvaranje cateringa početkom iduće godine s nekoliko zaposlenih kuhara i konobara koji su do tada bili izbjeglice u hrvatskom društvu, a od tada postaju i njegovi ravnopravni/e članovi/ice s bogatim životnim iskustvom i divnim kulinarskim umijećima koji nam približavaju okuse i sjećanja na dom.{slika}

 

Hrabra djevojka u kinima!

U četvrtak, 22. listopada na program zagrebačkog kina Europa te drugih nezavisnih kina stiže film ‘Hrabra djevojka’ (orig. Difret), nagrađen priznanjima na Sundanceu i Berlinaleu, a prikazivanje filma ostvaruje se u suradnji s organizacijom Ženska soba – Centar za seksualna prava, koja djeluje sciljem osnaživanja žena u borbi protiv seksualnog nasilja.

Tijekom prikazivanja u domaćim kinima distributer filma, Zagreb Film Festival, donirat će tri kune od svake prodane ulaznice organizaciji Ženska soba.

Debitantsko dugometražno ostvarenje etiopijskog redatelja Zeresenayja Meharija snimljeno je prema istinitom događaju, a govori o četrnaestogodišnjoj djevojčici Hirut koja je u samoobrani ubila jednog od svojih otmičara i silovatelja. Odvjetnica Meaza nastoji ju spasiti od izgledne smrtne kazne, no situaciju otežava činjenica da se radi o jednom od uobičajenih lokalnih običaja otimanja i prisvajanja nevjeste.

Međutim, prema redateljevim riječima, ovaj film nema negativaca, a ako u njemu i postoji neprijatelj, to nije osoba, već tradicija. ‘Hrabra djevojka’, naime, otkriva kompleksnost etiopijske svakodnevice u kojoj se duboko ukorijenjeni agresivni patrijarhat sukobljava s nastojanjima novih generacija koje Etiopiju žele transformirati u državu jednakih prava. Događaj prema kojem je film snimljen zbio se 1996. godine, no riječ je o široko rasprostranjenom običaju otmice djevojčica i sklapanja maloljetničkih brakova. Nastanku ovog “malog filma s velikom misijom” (Los Angeles Times) kumovala je i sama Angelina Jolie kao producentica, ističući da film “pokazuje kako hrabrost odvažnih pojedinaca može probuditi svijest čitavog društva”.

Prvo prikazivanje filma zakazano je za četvrtak, 22. listopada, uoči 1. Međunarodne konferencije o seksualnom nasilju u Hrvatskoj, koju organizira Ženska soba u partnerstvu s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade RH i Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) te u suorganizaciji Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, s ciljem podizanja svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja prema ženama i djevojkama.

Nakon prve projekcije 22. listopada dvije izlagačice na konferenciji – Ana Maria Filipović Grčić i lepa mlađenović – uz moderaciju Paule Zore raspravljat će o važnosti osvještavanja i nužnosti borbe protiv nasilja nad ženama. Također, film će tijekom kino distribucije organizirano moći pogledati i učenici srednjih škola, a te će projekcije popratiti i kratak razgovor s predstavnicama i predstavnicima Ženske sobe i inicijative Hollaback,

Informacije o 1. međunarodnoj konferenciji o seksualnom nasilju ‘Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnom nasilja’ možete potražiti na: www.zenskasoba.hr/konferencija2015

Edukacijom do feminizma

Puno se toga može promijeniti u godinu dana. Pitajte samo ove mlade feministkinje.

SheKnows Media predstavio je mladim djevojkama svoj Hatch program feminizma u kolovozu prošle godine. U to vrijeme, većina djevojaka nije znala puno o feminističkom pokretu ili uopće definiciju samog pojma feminizma. “Zapravo nikada nisam čula za tu riječ”, rekla je jedna od djevojaka. Nakon toga, djevojke su provele godinu dana sudjelujući u radionicama s fokusom na teme vezane uz feminizam, kao što su stereotipi o ženama lidericama, uloga muškaraca u rodnoj ravnopravnosti i slavne osobe i pozitivni uzori koji podupiru feminizam.

U snimci iz listopada ove godine, djevojke se ponosno identificiraju kao feministkinje, uz put dobivajući i puno samopouzdanja.

“Feminizam mi je dao više samopouzdanja nego što sam mislila da je moguće”, rekla je jedna od sudionica programa. “Vjerujem da žene mogu napraviti sve što misle”, dodala je druga.

Na kraju krajeva, feminizam jednostavno znači rodnu ravnopravnost, zaključile su. I mi se u potpunosti slažemo.

Sisters Uncut – moderne sufražetkinje

Aktivistička grupa feministkinja Sisters Uncut sedmog je listopada upala na premijeru filma Sufražetkinja, protestirajući protiv mjera štednje kojima se smanjuje financiranje servisa za borbu protiv nasilja u obitelji. Aktivistkinje su utrčale na crveni tepih i legle na pod uzvikujući: “Mrtve žene ne mogu glasati!” dok su ih zaštitari i zaštitarke pokušali/e nasilno spriječiti i odvući s crvenog tepiha, što se ironično može promatrati kao odavanje počasti načinu na koji su ondašnje vlasti tretirale Pankhrust i tadašnje sufražetkinje.

Helena Bonham Carter rekla je da je protest bio “savršen” odgovor na film. Međutim, nisam sigurna da bi se originalne protagonistkinje složile, budući da su one dizale stvari u zrak i učile borilačke vještine kako bi se učinkovitije suprostavljale policiji. Možda bi smatrale da Sisters Uncut nisu bile dovoljno radikalne.

Kada su ih upitali/e zašto su odabrale baš premijeru filma za prosvjed, jedna od aktivistkinja, Latifa, odgovorila je: “Ovaj film govori o ženskom oslobođenju u slavljeničkom duhu i kao da podržava ideju da živimo u post-feminističkoj eri. To znači da se naša poruka mora čuti više nego ikad baš zato što postoji taj element deluzije”.

U pravu je – iako je pravo glasa za žene izboreno prije gotovo jednog stoljeća, rodna neravnopravnost ostaje tvrdoglavno ukorijenjena. Kao što su Sisters istaknule, na najoštrijem kraju te neravnopravnosti nalazi se nasilje nad ženama koje ubija svaku drugu ženu u Ujedinjenom Kraljevstvu (u Hrvatskoj je ubijeno od 22 do 45 žena godišnje, više o tome pisale smo ovdje). Mjere štednje potaknule su nagli zaokret u napretku rodne ravnopravnosti budući da servisi za žene ostaju bez financijskih sredstava i zatvaraju se. Brojke pokazuju da se svaki dan, pa tako i na dan premjere filma, odbije oko 150 žena koje trebaju smještaj u skloništima za žene. Zatvaranje skloništa opasno je za sve žene, a posebno za one koje ovise o specijaliziranim skloništima kao što su nebijele i trans žene. Bijeg iz obiteljskog nasilja je traumatizirajuć i emocionalan proces, a te žene imaju specifične potrebe na koje ne mogu odgovoriti generički servisi za obiteljsko nasilje.

Kako navodi Women’s Aid, “financiranjem  generičkih umjesto specijaliziranih servisa za obiteljsko nasilje izgubit će se 35 godina stručnog iskustva vezanog za obiteljsko nasilje”. Trenutno, postoji jedan na deset specijaliziranih državnih servisa za obiteljsko nasilje, a 32 servisa koja su se zatvorila od 2010. godine bili su specijalizirani za nebijele žene i pripadnice etničkih manjina.

Ovo nečuveno omalovažavanje ženskih života opstaje zato što se naše društvo boji nazvati problem pravim imenom – da ideje koje usađujemo muškarcima i ženama stvaraju kulturu u kojoj rodno uvjetovano nasilje uspijeva. Postoji previše muškaraca koji smatraju da imaju pravo posjedovati i kontrolirati žene u njihovim životima i da je opravdano upotrijebiti fizičko ili psihičko nasilje kako bi se to postiglo. Svjetska zdravstvena organizacija smatra da je seksualno nasilje nad ženama ukorijenjeno u ideologiji muške seksualne privilegije. Drugim riječima, muškarci nisu prirodno nasilniji od žena nego su naučeni da imaju određena očekivanja od romantičnih veza koja ih mogu isprovocirati na napad ili, u nekim slučajevima, čak i na ubojstvo vlastitih partnerica. Političari/ke trebaju slijediti primjer Sisters Uncut i biti iskreni o stvarnosti obiteljskog nasilja, kako se ono događa i koga najviše pogađa.

Nasilje nad ženama opstaje zbog neiskrenosti o posljedicama mjera štednja i veze između ženske sigurnosti i ekonomije. Žene se oslanjaju na javne servise da ublaže njihov povijesno niski društveni status i poboljšaju im kvalitetu života. Ako oduzmemo te servise, rodna neravnopravnost će biti uvećana – statistike to dokazuju.

Na kraju svakog reza kojeg napravi ministar financija na državnom proračunu je žena koja će umrijeti od strane muškarca koji tvrdi da je voli. Rezovi na javnim troškovima stvaraju siročad koja su mogla odrastati uz oba roditelja. To su političke odluke koje vlada donosi, a stvari bi mogle biti drugačije.

Drago mi je da je aktivistička grupa žena uletjela na crveni tepih. Drago mi je da se nastavlja slavna tradicija subverzivnih žena. Jako mi je drago što Sister Uncut postoje – samo bih voljela da to nije nužno

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

Potencijal ženskog nogometa u BiH kao najbrže rastućeg sporta u svijetu

Jučer je u Sarajevu održana konferencija o osnaživanju žena kroz nogomet pod nazivom Football. And Everything They Wish For u organizaciji Agencije za komunikacije EBBE COMMS i FARE Networka. Na konferenciji se govorilo o problemima i pitanjima s kojima se žene u nogometu susreću, od onih institucionalnih, financijskih do drugih socioloških pitanja.

Prisutnima na konferenciji najprije se obratio direktor FARE Networka, Piare Powar, koji je rekao kako je ženski nogomet najbrže rastući sport na svijetu te da je pohvalno da se na spomenutoj konferenciji pokazao veliki interes za ovu temu u BiH. Nakon njega, riječ je preuzela šefica Ureda Vijeća Europe u BiH, Mary Ann Hennessey, te minitar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samer Rešidat.

Hennessey je govorila o spolnoj ravnopravnosti u sportu i aktivnostima Vijeća Europe u području te problematike, dok je ministar Rešidat iskazao svoju podršku ženskom nogometu u BiH i ukazao na institucionalne nedostatke kada je u pitanju izdvajanje novca za sport i kulturu.

U okviru interaktivnih panela, aktivistikinja Fondacije CURE Marija Vuletić s prisutnima je podijelila svoju priču o tome koliko je malo truda potrebno kako bi se podržale žene u nogometu i ukazala na niz predrasuda i stereotipa s kojima se nogometašice susreću.

Na drugom interaktivnom panelu, sudionici i sudionice mogli/e su čuti iskustva i priče izbornice ženske nogometne A reprezentacije BiH Samire Hurem, trenerice nogometnog kluba ISKRA iz Bugojna, Elme Basare, reprezentativki Hrvatske i Crne Gore Doris Bačić i Jasne Đoković, te direktorice UEFA Lige prvaka u BiH Kristine Šešlije. Panel, kojeg je moderirala moderirala suosnivačica Fondacije za socio-ekonomski razvoj žena i mladih 787 Dijana Duvnjak, pokrenuo je dugu diskusiju svih pristunih.

Konferencija je završena porukom da nogomet nije samo muški sport i da je podrška ženama važna iz brojnih razloga, pa i onog da nogometašice promoviraju BiH, klubove i gradove kao što to čine i nogometaši.

Hollaback Hrvatska traži volontere/volonterke!

Hollaback vas poziva da im pomognete u suzbijanju uličnog uznemiravanja te podizanju svijesti o istom problemu.

“Dosta ti je uznemiravanja ili pasivnog promatranja uznemiravanja bez ikakve reakcije? Zanimaju te feminizam i ljudska prava? Imaš neke vlastite ideje što bi radio/la ili o čemu bi pisao/la? Pozivamo te da postaneš dio tima i globalne aktivističke mreže Hollabacka”, pozivaju u svom priopćenju. 

Traže se osobe za: 

  • Sudjelovanje u projektu  Sigurnija mjesta
    •  traženje klubova koji žele sudjelovati u projektu, kontaktiranje voditelja/ica klubova i kafića i dogovoranje termina edukacije
    • edukacija osoblja u klubovima u timu (volonteri/ke u timovima provode edukaciju)
  •  Pisanje za web stranicu
    •  pisanje o uličnom uznemiravanju i aktualnim temama vezanim uz feminizam, aktivizam, rodno nasilje,  LGBTQ prava…
    • prevođenje članaka
  • Sudjelovanje u ostalim projektima
  • Krim karta: slanje zahtjeva za informacije policijskim postajama
  • Analiza sigurnosti gradskih četvrti Sigurni kvartovi:  provođenje anketa s konobaricama, organizacija tribine, provedba radionica

Sastanci volontera/ki organiziraju se svaki drugi utorak u 20 sati u prostorima Pogona, Kneza Mislava 11. Dolazak na barem jedan sastanak mjesečno je obavezan.  

Pošalji svoj kontakt na croatia@ihollaback.org i u par riječi opiši što te motivira!

Sastanak s novim volonterima/kama planiran je za utorak, 27. 10. 2015. u 20 sati.