sdadmin

‘Vratit ćemo se na obale naših rijeka!’

Posted on by sdadmin

Dvije tisuće prosvjednika/ica okupilo se jučer u Beogradu ispred Geozavoda kako bi još jednom izrazili nezadovoljstvo prilikom postavljanja kamena temeljca za izgradnju prva dva tornja u okviru projekta “Beograd na vodi”.

Inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd” ovaj je događaj u najavi prosvjeda nazvala posljednjim činom predaje Beograda i još jednim “nadgrobnim spomenikom javnom interesu”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić i predstavnik kompanije “Eagle Hills” Mohamed Alabbar  položili su kamen temeljac za dva stambena tornja i simbolično označili početak projekta Beograd na vodi.

 “Nas dvije tisuće okupilo se danas kako bismo ukazali da svečani skup vlasti i lažnog investitora nije položio kamen temeljac našem ekonomskom napretku, nego posmrtni kovčeg javnom interesu. Vlasti nam istovremeno poručuju da ne postoje sredstva za zdravstvo, obrazovanje i neophodnu infrastrukturu u cijeloj zemlji, dok nas uvjeravaju da tri i pol milijarde iznose 150 milijuna i da je poklanjanje vrijednog javnog zemljišta za privatne luksuzne apartmane, uspjeh od nacionalnog značaja” istaknuli su iz inicijative nakon prosvjeda.

{slika}

Naglašavaju i da bi prosvjednika/ica bilo i više da policija nije blokirala cijeli jedan dio grada kako bi se postavljanje kamena temeljca odvilo čim više neometano, te je prosvjednike/ice propuštala selektivno, nakon čega su iz inicijative upozorili i na važnost borbe protiv ograničavanja kretanja.

Brojni prosvjednici/ice, aktivisti/kinje, građani/ke nosili su transparente “Ne davite Beograd, “Beograd na vodi – prevara”, “Lijepo kradi ružno gradi – puno kradi malo gradi”, a prosvjedu su prisustvovali i razni oblici već prepoznatljive žute patke.

Nažalost, neki od prosvjednika/ica nisu se mogli suzdržati od ksenofobnih i homofobnih povika, pa se samo možemo nadati da su ipak bili u manjini i da je Beograd zaista grad svih njegovih stanovnika, kako su na kraju inicijatori akcije i poručili.

{slika}

S druge pak strane, čini se da Vučić i dalje sanja neke druge snove i mašta o tome da će projekt Beograd na vodi dovesti do rasta BDP-a, rasta zaposlenosti, a glavni grad Srbije, za deset godina pretvoriti u turistički centar posjećeniji od Budimpešte.

“Okupili smo se da poručimo da se ne mirimo s tim. Mi nemamo policiju ni medije, ali imamo istinu i upornost. Oni nas možda sada tjeraju s obala naših rijeka, ali mi se uskoro vraćamo. Ovo je grad svih njegovih stanovnika/ca. Ovo je naš grad!”, poručili su prosvjednici/ice.

Konzervativci opet u napadu na ženska reproduktivna prava

Posted on by sdadmin

Prije nekoliko dana, Odbor za obitelj Hrvatske konzervativne stranke (HKS) objavio je priopćenje za medije u kojemu najavljuju kako će jedna od glavnih tema njihovog izbornog programa biti postojeći zakon o pobačaju za kojeg smatraju da “promiče kulturu smrti” i “pridonosi već katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske”, a nisu se zaboravili osvrnuti ni na nevladine udruge koje “dobivaju milijune iz državnog proračuna” i još k tome “promoviraju kulturu smrti”, što je očigledno postao omiljeni pojam antichoice aktivista/kinja. U istom priopćenju najavljuju i potencijalno provođenje izmjena Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ukoliko se dokopaju vlasti. Pobačaj je u Hrvatskoj na papiru legalan od 1978. godine, no i dalje teško dostupan iz brojnih razloga, počevši od problema financiranja za žene slabijeg socioekonomskog statusa do priziva savjesti, koji je u Hrvatskoj podigao veliku prašinu u posljednje vrijeme. Kao da navedene prepreke nisu dovoljne same po sebi, hrvatski su konzervativci odlučili dodati ulje na vatru, implicitno najavljujući onemogućavanje legalnog, a samim time i sigurnog, pobačaja. Najave pokušaja ograničavanja pobačaja već smo imale prilike vidjeti u izjavi navodnog kandidata za ministra zdravlja u Karamarkovoj vladi, Ante Čorušića, koji je također dao prijedlog savjetovanja sa svećenikom prije obavljanja pobačaja.

Kako bismo saznale kakva je recentna situacija u Hrvatskoj, a posebno uzevši u obzir suptilne i manje suptilne načine kojima antichoice pokret potiče stigmatiziranje žena koje se odluče na taj korak i stvaranje negativnog javnog mnijenja o problemu, napravile smo mini-istraživanje i kontaktirale bolnice koje su se u periodu od godinu dana pokazale kao one koje ne pružaju uslugu prekida trudnoće na zahtjev i/ili se ne mogu dobiti konkretne informacije. Ono što je jasno je da su cijene i dalje šarolike, pa u nekim bolnicama cijena pobačaja iznosi i do 2800 kuna. Postavljanje tako visokih cijena za medicinsku uslugu također je jedan od načina na koji se ženama ograničava prakticiranje prava osiguranih zakonom.

Opća bolnica Knin, iako svojedobno u centru skandala oko primalje koja nije željela asistirati pri izvođenju pobačaja i prakticiranju kolektivnog priziva savjesti, još od prosinca prošle godine provodi Zakon i pruža uslugu prekida trudnoće. Međutim, ukoliko žena želi pobaciti u OB Knin, mora ići na savjetovanje. Opća bolnica Našice je doskočila problemu i surađuje s ginekologinjom koja dolazi obavljati pobačaje. Nismo uspjele saznati kakva je situacija  u OB Nova Gradiška. Naime, kratko nam je rečeno kako “oni o tome preko telefona ne razgovaraju”. Osoblje Opće bolnice Požega i, očekivano, Klinička bolnica Sveti Duh upoznalo nas je s činjenicom da se kod njih “to” ne radi. Dok jedni prakticiraju savjest, žene traže alternativu. Zanimljivo je da su nam u OB Vinkovci u prosincu rekli kako se pobačaji kod njih ne rade, ali uskoro hoće. No, isto su nam rekli i sada, devet mjeseci kasnije. Dakle, žene ne mogu ostvariti svoje pravo zagarantirano Zakonom iz 1978. godine u tri bolnice u Hrvatskoj: OB Vinkovci, KB Sv. Duh i OB Požega.

Ono što samoproglašenim moralnim vertikalama nije jasno jest da zabrana pobačaja neće dovesti do nestanka pobačaja, već samo do nesigurnih, ilegalnih i po život opasnih zahvata koji iznimno ugrožavaju život žene. Pobačaj je medicinski zahvat koji je nužan kako bi žena samostalno i odgovorno mogla odlučivati o sebi i za sebe, bez da joj politički i vjerski akteri nameću svoje viđenje vlastitog stanja. Restriktivne mjere koje konzervativci predlažu u slučaju pobačaja nikako ne mogu biti racionalno rješenje jer se time ne rješava ključni problem – neželjena trudnoća. Umjesto toga, naglasak je potrebno staviti na edukaciju i prevenciju, kako do neželjenih trudnoća uopće ne bi niti došlo, no izgleda da hrvatskim konzervativcima ni ta opcija ne odgovara budući da se oštro suprotstavljaju zdravstvenom odgoju i pokušaju da se mlade nauči kako odgovorno postupati i odnositi se prema vlastitom tijelu i seksualnosti. I dok svatko ima pravo izraziti mišljenje o svemu, pa i o pravu na pobačaj, trebao/la bi istovremeno biti svjestan/na kako je njihovo mišljenje upravo to – samo mišljenje – za koje nemaju pravo nametati ga drugima niti putem zakona druge prisiljavati da žive po pravilima koja su im nametnuta izvana. Kada se u pitanje dovodi mogućnost sigurnog i legalnog pobačaja, bitno je imati na umu da dilema oko nestanka pobačaja zbog zabrane zapravo ne postoji – pobačaja je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Jedino pravo pitanje jest kakav je pobačaj ženama na raspolaganju: legalan i siguran ili ilegalan i opasan po život.

{slika}

Pravo na pobačaj bitno je svjetonazorsko pitanje koje u 21. stoljeću još uvijek čini ključnu točku debata o ženskom reproduktivnom zdravlju i pravima. Ono na što se antichoice aktivisti/kinje često pozivaju jest moralnost samog čina, koji prema njihovom mišljenju predstavlja ubojstvo živog bića. Međutim, u cijeloj priči redovito zaboravljaju drugo ljudsko biće koje pritom ostaje nezaštićeno i ranjivo – ženu, koja bi trebala protiv svoje volje iznijeti neželjenu trudnoću. Takva prisila ne ostavlja samo psihičke posljedice po zdravlje žene, već može dovesti i do brojnih drugih negativnih posljedica, uključujući i smrt, o čemu bolno svjedoči slučaj 31-godišnje Irkinje Savite Halappanavar, koja je je umrla u bolnici nakon što su liječnici odbili izvršiti pobačaj. Isto tako, zbog zabrane pobačaja u Senegalu i Čileu, djevojčice u dobi od 11 i 12 godina bile su prisiljene iznijeti trudnoću do koje je došlo kao posljedica silovanja. S obzirom da se konzervativci jako vole pozivati na prava djece, ostaje pitanje tko će zaštititi djecu u ovakvim situacijama. Također se često ukazuje na to da žene požale što su napravile pobačaj, što je vrlo individualno, a istraživanja pokazuju da nije niti točno, no to i dalje ne mijenja činjenicu da se radi o osobnoj odluci koja je po prirodi vrlo intimna, pa takvo mora ostati i pravo na odlučivanje.

Anketa koju je prošlog prosinca provela agencija Promocija Plus, u kojoj je sudjelovalo 1300 ispitanika/ica, pokazala je kako postojeći zakon koji dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće podržava 75 posto građana/ki, što ukazuje na činjenicu da većina stanovništva ipak prepoznaje potrebu za legalnim pobačajem, makar možda osobno ne podržavaju pobačaj kao način prekida trudnoće. Iako to na prvi pogled izgleda ohrabrujuće i utješno, vrlo je opasno zanemariti sve glasnije protivljenje jednom od temeljnih reproduktivnih prava žena u javnosti, počevši od “miroljubivog” maltretiranja pred bolnicama do spomenutog implicitno najavljenog onemogućavanja pobačaja zakonskim putem.

Danas se ujedno obilježava Svjetski dan akcije za siguran i legalan pobačaj. Kampanja je krenula prije dvadesetak godina iz Latinske Amerike i s Kariba, a sada u njoj sudjeluju aktivisti/kinje iz cijelog svijeta koji glasno zahtijevaju pristup sigurnim i dostupnim servisima za prekid trudnoće. Kada se govori o smrtnosti žena radi komplikacija vezanih uz trudnću i porod, 1 od 10 premine radi nesigurnog pobačaja. S druge strane, istraživanja pokazuju kako su legalni kirurški i medicinski pobačaj sigurniji od poroda.  Ukoliko žena odluči prekinuti trudnoću, naći će način – pitanje je kakav i koliko siguran. Ženama pravo na prekid trudnoće nije palo s neba već su se za njega borile, a na nama je danas da osiguramo da ta borba nije bila uzaludna.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ususret i onkraj izložbe o NSK-u: Pogled u prošlost, sadašnjost i budućnost

Posted on by sdadmin

Prošli je mjesec završila dugo očekivana izložba “NSK od Kapitala do kapitala” postavljena u ljubljanskoj Modernoj galeriji. To je bila izložba posvećena umjetničkom kolektivu Neue Slovenische Kunst, skraćeno NSK, koji je 80-ih godina u Jugoslaviji doživio svoj procvat, a neki misle i vrhunac svog rada. Kolektiv je uključivao širok dijapazon umjetničkih djelatnosti; muziku, slikarstvo, instalacijsku umjetnost, kazalište i dizajn, a imao je i Odsjek za čistu i primijenjenu filozofiju. Koncept izložbe osmislile su kustosica galerije Zdenka Badovinac i Eda Čufer, suosnivačica kazališne sekcije kolektiva Gledališče sester Scipion Nasice. Izložba je podijeljena u pet cjelina – prva je posvećena muzičkom dijelu kolektiva, grupi Laibach, druga slikarskoj grupi Irwin, Gledališču sester Scipion Nasice i dvjema inačicama kazališne grupe Rdečem pilotu i Kozmokinetičkom kabinetu Noordung, a izložbu je popratila međunarodna konferencija na kojoj su sudjelovali “stari” i “novi” avangardni umjetnici i teoretičari, među kojima su Eda Čufer, Mladen Dolar, Tomaž Mastnak, Marina Gržinić, Igor Vidmar, Rastko Močnik, Alexei Yurchak i Alexei Monroe. Iako je okupirala malen prostor, izložba je uspjela evidentirati najbitnije momente u “zlatnom dobu” NSK, u 80-tim godinama.

Marina Gržinić, slovenska teoretičarka, umjetnica i sudionica konferencije, smatra da je upravo taj moment fokusiranja samo na 80-te nedostatak izložbe. Iako se dotiče rada NSK-a u 90-im godinama, ne uspijeva otvoriti sva pitanja nacionalne slovenske države i raspada nekadašnjeg teritorija istočne Evrope, što Gržinić smatra nedostatkom. Još jednim propustom smatra neuspjeh izložbe da diferencira povijesti i značajke zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, jer bi na taj način uspjela bolje označiti uvjete u kojima je NSK djelovala. Gržinić na primjeru izložbe vidi previd slovenske kulture u prepoznavanju ranog stvaralaštva Gledališta sester Scipion Nasice kao i značaj Irwina, ali priznaje uspjeh izložbe u smislu korektnog naznačavanja historijske svijesti kolektiva izražene u takozvanom retro principu.

Retro princip

Retro princip odnosno retroavangarda temelji se na premisi da događaji iz prošlosti utječu na sadašnjost i da se opcija nekonfliktne budućnosti može realizirati samo kroz vraćanje na konfkliktne događaje iz prošlosti. Zato je za jezik imena kolektiva odabran njemački jezik i zbog toga grupa Laibach nosi njemački naziv za Ljubljanu, čime se iz prašine prošlosti diže germansko nametanje kršćanstva Slovencima, austrijski utjecaj na Sloveniju i nacistička okupacija od ’43. do ’45. godine. Vladimir Stojsavljević, novinar, režiser, pisac i pomoćnik ministra kulture, koji se kao voditelj centra za kulturu Remetinec susretao s grupom Irwin i Gledališčem sester Scipion Nasice, retro princip objašnjava kao nasljeđe ruske avagarde. I on i Gržinić ukazuju na politički aspekt umjetnosti NSK, koji se nalazi u korijenu retro principa. NSK je možda najpoznatiji po plakatu za Dan mladosti 1987. godine, koji je bio aproprijacija nacističke propagandne slike Richarda Kleina iz 1936. godine s izmijenjenom ikonografijom – umjesto svastike je postavljena crvena petokraka, umjesto njemačkog orla golubica mira a nacistički je grb zamijenjen bakljama koje su predstavljale šest jugoslovenskih nacija.

Ikonografije nacizma i komunizma i aludiranje na druge komunističke i nacističke ideološke oznake mogu se shvatiti kao potpis NSK-a, a recepcija tog plakata mogla bi se uzeti kao glavni pokazatelj njegovog poimanja umjetnosti – činjenica da je jugoslovenska vlada dala prvu nagradu autorima plakata i time nasjela na provokaciju svjedoči o NSK-ovom mistificiranju svojih umjetničkih proizvoda i time davanju prostora za širu paletu razumijevanja određenog umjetničkog proizvoda. Na tom tragu, Gržinić smatra umjetnost NSK-a kao umjetnost s tradicijom eksperimentiranja, istraživanja reprezentacijskih formi i preispitivanja ideologija. Stojsavljević je mišljenja da je upravo taj mistifikacijski aspekt njihovog rada doprinio i njihovoj popularnosti, jer je priroda medija takva da su mediji privučeni takvim vrstama provokacije. U ovakvom je ambijentu 1992. godine rođena Država NSK, koju Irwin naziva apstraktnim organizmom čije granice nisu teritorijalne nego umne. Ona napušta koncept društva kao zajednice ljudi bez države i usvaja koncept države bez nacije, čime imitira institucionalne manifestacije današnjih država, ali ih istovremeno i parodira na način da svojom deklaracijom što vjernije oponaša ono što parodira. Primjer za to su ne samo proizvodnja i dijeljenje NSK-ovih putovnica nego i potreba vlade da na svom web-u ukaže na to da te putovnice nemaju vrijednost pravih putovnica, što govori o tome da je kolektiv NSK-a uspio “hakirati” status država koje postoje u stvarnosti.

Publika i NSK u Hrvatskoj

Visoka popularnost koju je NSK stekao svojom eksperimentalnošću i mistifikacijom ne govori nužno o broju poklonika koje je stekao. Gržinić je mišljenja da NSK nikada nije išao za specifičnom publikom jer je publika bila samo polje društvenog antagonizma. Stojsavljević smatra da je NSK-ova ciljana publika bila studentska populacija, koja je uostalom u svakom razdoblju, pa i danas, populacija među kojom se mogu naći najagilniji pobornici bilo kakvih kulturnih proizvoda. Međutim, ističe Stojstavljević, NSK je bio svjestan da ne može ostati na margini i da je morao sudjelovati na etabliranim manifestacijama kao što su beogradski BITEF i Zagrebački salon. Članovi NSK su u Hrvatskoj imali pristalice naročito u kazalištu, a među simpatizerima u sferi likovne umjetnosti imali su Svena Stilinovića, člana “Grupe šestorice autora” u kojoj je djelovao zajedno s Mladenom Stilinovićem i Vladom Martekom, između ostalih. Stojsavljević je surađivao s Irwinom i Gledališčem sester Scipion Nasice vodeći programe u centru za kulturu u Remetincu. Irwin je imao svoju apokrifnu izložbu u sklopu manifestacije Dućani kulture u Sloboštini, a o NSK-ovim djelatnostima se mnogo pisalo u novinama i predstavljalo u tadašnjim emisijama za kulturu na programima Hrvatske radiotelevizije.

Sadašnjost i budućnost NSK-a

Iako priznaje revolucionarni i emancipacijski karakter umjetničke platforme NSK-a, Marina Gržinić drži da su u današnjoj prezentaciji ove vrline izostale; okolnosti su drugačije, a NSK je ostao isti, pa se zbog toga njegova nekadašnja subverzivnost pretvorila u relikte koji umjesto istraživanja sljedećih prostora za refleksiju ponavljaju sami sebe. Razlog tome vidi u podivljalom neoliberalnom diskursu kojem je u fokusu prodavanje i samoprodavanje, u kojem je NSK umjesto subverzivne alternative postao žanr i smatran za režimski umjetnički kolektiv. Ipak, u postojanju umjetničko- političke platorme u čijem je centru preispitivanje kulturnih, umjetničkih i ideoloških proizvoda i trendova i u prisustvu historijske svijesti kao jednog od instrumenata za ovo preispitivanje leži značaj NSK-a, jer nam, ako ništa drugo, time daje dobru podlogu za traženje novih oblika kritičkog razmišljanja i inspiraciju za manifestaciju te kritike unutar prostora umjetnosti. U tom je ključu dobro razumjeti i izložbu posvećenu aktivnosti NSK; kao podsjetnik na potrebu za neumornim oblikovanjem društveno – političke kritičke misli i traganjem za novim oblicima njenog izražavanja.

Više od solidarnosti: Pokvirivanje klasne borbe i koncepta radništva

Posted on by sdadmin

We are a Community. We are united in both celebration and struggles, and we should never pull others down to rise up ourselves. We thrive and survive in solidarity.

(Queer – Reclaiming the “Q” word, Miranda Duncan)

Tribina “Solidarnost – radnički i LGBT pokret danas“, kojom je otvoren ovogodišnji Zagreb Pride, bila je prvi u nizu susreta na temu solidarnosti radničkog i LGBTIQ pokreta. U posljednjih nekoliko godina, s pojavom Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) s jedne strane, a naglaskom Zagreb Pridea i nekih novijih LGBTIQ inicijativa i udruga (poput LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’ ) na širenje područja borbe i suradnje, počelo se u našem društvu ukazivati na to “kako višestruke niti opresije pletu strukture sustava koji stvaraju, održavaju i produbljuju društvene nejednakosti”. Poticaj za raspravu, kako je bilo najavljeno, stalno je kresanje radničkih prava, sve manja gustoća sindikalno organiziranih, povećana radna migracija u zemlje zapadne Europe, transformacija socijalne države prema sve manjoj dostupnosti institucijama – od zdravstva do obrazovanja – širim slojevima stanovništva.

Drugi susret i razgovor na ovu temu, pod nazivom Zajednički odozdo – perspektiva solidarnog povezivanja LGBT i radničkog pokreta, dogodio se u Močvari u sklopu Filmskih večeri, uz dokumentarac “All out! Dancing in Dulais”, koji tematizira solidarnost između londonske LGBT zajednice i velških rudara tijekom velikog rudarskog štrajka osamdesetih godina. Snimljen kamerom aktivističke skupine “Lesbians and gays support the miners”, film donosi autentične iskaze protagonista koji svjedoče o dojmljivoj solidarnosti, zajedničkim akcijama i trajnom povezivanju dviju naizgled sasvim različitih grupa. Na ovoj tribini je, osim predstavnika sindikata i Zagreb Pridea sudjelovala i predstavnica Centra za mirovne studije – velike civilne organizacije u Hrvatskoj koja od samih početaka već 18 godina radi na povezivanju različitih grupa i inicijativa koje se bore za pravednije i humanije društvo. Razgovaralo su o konkretnim problemima i modelima povezivanja i suradnje, o potrebnim koracima kako bi se ta suradnja ostvarila u bliskoj budućnosti.

Razgovor je nastavljen u četvrtak, 26. rujna 2015., u prostoru Zelene akcije, a u sklopu sada već petog Sindikalnog kružoka BRID-a, ovoga puta pod nazivom Više od solidarnosti – Pokvirivanje klasne borbe i koncepta radništva. Kružok je moderirao Mario Kikaš kao domaćin BRID-a, a uvodničarka je bila Nina Čolović, LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT i odnedavno udruge Trans Aid Hrvatska, koja je bila i jedna od gošći prve spomenute tribine u sklopu Zagreb Pridea 2015. Kružok je najavljen sljedećim pitanjima:

Što bi to značilo zaista integrirati iskustva i potrebe LGBTIQ+ radnica i radnika u kontekst borbe za ekonomsku i socijalnu pravdu? Kako osnažiti i podržati transformativni potencijal periferije da bismo zajedno mogle_i poljuljati uobičajenu sliku rada i radništva kojom smo zahvaćene_i? Kako možemo pronaći i graditi djelatne modele radničkoga organiziranja i zagovaranja koji su zasnovani na načelima međusobne suradnje i podrške?.

Nina je započela s pričom o pobuni u Stonewallu, uvodeći nas tako u specifično iskustvo opresiranosti onih najmarginaliziranijih članova društva u tadašnjem New Yorku (1969.) – gejeva, lezbijki, queer, a posebno trans*osoba, kojima je ponajprije bila oduzeta mogućnost ikakvog rada u “formalnoj ekonomiji” te je ulica sa svojom “neformalnom ekonomijom” bila, kao što je i danas, jedino mjesto na kojemu su mogli steći obitelj i zaraditi novac. Isključeni/e i izbačeni/e iz “društva” na potpunu marginu, suočavali su se i s redovnim racijama i maltretiranjem od strane policije i svim oblicima opresije od strane građana/ki i institucija.

{slika}

“Homofobija, bifobija, transfobija, interfobija i mizoginija duboko prožimaju i oblikuju kapitalističke odnose u kojima je različitost protjerana, a načini na koje je uopće moguće postojati u društvenim prostorima, kao i kretati se njima ograničeni. Stoga je oslobođenje radnika i radnica prožeto zahtjevom za oslobođenjem svih onih iskustava koji su njima okovani te, posljedično, zahtjevom za konstantnom prilagodbom i preispitivanjem modela društvene promjene prema kojima težimo”, naglasila je Nina. Navela je i neke primjere uspješne suradnje radnika/ca i LGBTIQ osoba u borbi za ljudska radnička prava, koji pokazuju kako je važno da pokušavamo ukorporirati vlastita različita iskustva u ono što radimo.

Iako je tijekom godina aktivistička borba ostvarila pozitivne rezultate, posebno kroz zakonska i institucionalna rješenja, kao što je i kod nas slučaj s uvođenjem Zakona o životnom partnerstvu, mnogi i mnoge su i dalje ostali potpuno obespravljeni i ostavljeni na margini. Posebno obespravljena skupina su trans*osobe kroz čije se živote prelamaju višestruke niti institucionalne opresije i strukturalnog nasilja, koje najčešće “ostanu same na ulici”, bez potpore bilo koje institucije uključujući i obitelj, višestruko diskriminirane i opresirane na radnom mjestu (ukoliko su se zaposlile prije tranzicije), budući da se radi o procesu koji je, za razliku od autanja, puno vidljiviji u radnoj sredini. Osim toga, još uvijek ostaju i na margini same LGBT zajednice, koja često propušta uvidjeti i boriti se za njihove specifične potrebe i protiv ogromne opresije koja ih pogađa.

Pričajući o diskriminaciji i iskustvu trans*osoba, kao goruća tema se nametnuo problem beskućništva. Udio LGBTIQ osoba u broju beskućnika/ca po procjenama doseže između 20% i 40%. Iako postoje prihvatilišta za beskućnike/ce, nerijetko se radi o mjestima koja nisu sigurna; osoblje, ako već nije eksplicitno homofobno, onda je neinformirano i ne zna kako se nositi s ovakvim slučajevima. Također, LGBTIQ, a posebno trans*osobe, nisu zaštićene niti u okviru feminističkog pokreta i udruga koje se bore protiv nasilja nad ženama, a taj je nedostatak razumijevanja i suradnje veliki problem i ukazuje na nužnost komunikacije i povezivanja feminističkog i LGBTIQ pokreta. Razgovarale smo i o tome na koji način se tu može uključiti Ženska fronta za radna i socijalna prava, te na koji način uvesti ovu temu u sindikalnu borbu, u pozitivne odredbe, kolektivne ugovore…

Beskućništvo, tema kojoj smo, a mislim da je to bilo instinktivno, posvetili/e najviše vremena je ona točka nefunkcioniranja društva, na koju pristajemo ukoliko o njoj ne razgovaramo, prepuštajući taj “problem” državnim institucijama. I pri tom ne mislim samo na stvaranje modela umrežene pomoći svima “ostavljenima”, već i na one vidove borbe za promjenu cjelokupnog društvenog (tranzicijskog/kapitalističkog) modela u kojemu pristajemo na postojanje beskućništva kao “nužnog zla”.

Tekst “Queer Liberation is Class Struggle“, koji je 2010. za portal Unity and Struggle napisao/la JOMO – aktivist/kinja Black Orchid Collectiva, daje preglednu argumentaciju nužnosti pokvirivanja (queering) klasne borbe i koncepta radništva. Premda je tekst objavljen u SAD-u prije pet godina, odlično definira današnju situaciju našeg društva, u kojemu se zapravo tek počela razvijati scena koja osvještava povezanost queera i klasne borbe.

Tekst započinje konstatacijom kako je posljednjih godina u LGBT borbi prevladavalo pitanje istospolnog braka, popraćeno kritikom kako je time queer borba monopolizirana i asimilirana u “slike/narative srednje klase” kada se radi o normalnosti i obitelji, s jasnom liberalnom porukom: “We are the same as you, except for in bed.” Podržavatelji/ce istospolnog braka naglašavaju ekonomske benefite braka te kako siromašne LGBT osobe iz radničke klase trebaju brak kako bi izašli/e iz siromaštva, a LGBTIQ imigranti/kinje kako bi dobili/e američko državljanstvo. Osim što je to pomoglo i pomaže samo jednom dijelu queer osoba, naglasak na borbi za pravo na istospolni brak prekrio je druga važna pitanja kojima bi se queer pokret trebao baviti kao i nedostatak strategije i vizije oslobađanja queer osoba koje uključuju antirasističku, antipatrijarhalnu, anti-ableističku i klasnu borbu.

{slika}

“Dok su pripadnici akademske zajednice objavili tisuće knjiga i članaka o queer teoriji, od kojih nam se vrti u glavi od apstraktnog žargona i terminologije, mi koji smo na dnu, nismo producirali vlastite teorije i prakse queer borbe. To ne znači da nisu postojale uspješne i važne kampanje. Međutim, strategija i vizija nisu jasno artikulirane niti dovoljno teorijski potkovane, kako bismo ih mogli/e replicirati i generalizirati na različitim mjestima i pod različitim uvjetima. To je rezultiralo dominacijom liberalne ideologije s njenom prokapitalističkom, liberalno-rasističkom i ableističkom “pričom o toleranciji”, piše JOMO.

Pitanja koja u ovom tekstu postavlja JOMO, ista su pitanja kojima smo se počeli baviti i artikulirati ih u okviru ovih rasprava i tribina: Koje su politike dovele do brisanja radničke klase koja čini većinu u svakom društvu? Većina queer osoba su radnici/e, što znači da je queer borba ujedno i klasna borba, no zašto to jasno ne vidimo? Kako da se organiziramo kao radnice i radnici koji zahtijevaju oslobođenje queer osoba? Tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji? Na koji način možemo transformirati i uključiti sindikate?

To što je liberalna ideologija srednje klase izbrisala siromašne i obespravljene queer radnike i radnice nije slučajnost. JOMO kritizira termin “klasizam” (“classism“), koji je kako tvrdi zamijenio zagovaranje klasne borbe radničke klase i siromašnih za preuzimanje sredstava za proizvodnju i upravljanje društvom. Klasizam samo pretvara bogate u “osjetljive, ljubazne saveznike” koji pomažu onim manje privilegiranim, kako bi ih patronizirao u potpunosti im oduzevši moć kao agenta društvene promjene i pretvorivši ih u “teret društva”.

Kao primjer borbe protiv “višestrukih opresivnih niti” i redefiniranja koncepta radništva, JOMO navodi organizaciju Global Women’s Strike koja se bori za plaćeni kućanski rad, odnosno protiv neplaćenog ženskog rada. Jedna od pionirki tog pokreta bila je i Selma James, marksistička feministkinja koja je napisala ključnu knjigu “Sex, Race and Class” zahtijevajući oslobođenje žena iz ralja rasističke ideologije i srednje klase, te s Mariarosom Dalla Costa “The Power of Women and the Subversion of the Community” (1. izd., 1975.) – nenadmašni uvod u otvaranje i proširenje koncepta rada i radničke klase prema neplaćenom radu, posebno ženskom kućanskom radu – jednostavne ideje s revolucionarnim posljedicama. JOMO tako parafrazira James: “the queer struggle need not wander off into the class struggle. The queer struggle is the class struggle.” Rekla bih: i obrnuto.

Nina je nakon kružoka upitala: “Jesmo li barem malo pokvirili klasnu borbu?”. Mislim da jesmo i da se ovim umrežavanjem i komunikacijom krećemo u dobrom smjeru. Veselim se tom putu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Žene protiv nasilja nad ženama – siguran i tajan smještaj onima čiji su životi ugroženi

Posted on by sdadmin

U trenutcima kad svjedočimo devalviranju društvene odgovornosti po pitanju nasilja u obitelji koje se, nažalost, kod nas još uvijek smatra privatnim a ne javnim interesom, važno je pohvaliti rad udruga i organizacija koje svojim djelovanjem kroz period od nekoliko desetljeća sustavno rade na tome da Republika Hrvatska počne adekvatno promicati i štititi ženska ljudska prava.

Jedna od njih svakako je Autonomna ženska kuća Zagreb – Žene protiv nasilja nad ženama (dalje u tekstu AŽKZ), nevladina feministička organizacija s misijom pružanja podrške i pomoći ženama koje su preživjele nasilje te osnaživanja ženske pozicije u društvu.

Naša Sanja Kovačević razgovarala je s Nevom Tolle, koordinatoricom AŽKZ-a, o nekoliko ključnih stvari. Na pitanje koji modeli sigurnih kuća postoje u RH dobile smo odgovor kako je od termina sigurne kuće ipak prilagođeniji termin autonomna skloništa za visoko traumatizirane žene koje su preživjele neki od oblika muškog nasilja. Tolle je za Autonomnu žensku kuću Zagreb rekla kako je riječ o feminističkoj organizaciji koja radi po feminističkim principima i pravilima koja su potekla iz ženskog pokreta. “Dakle, radimo po modelu žene protiv nasilja nad ženama i principu pomoć ka samopomoći.”, dodaje.

Riječ je o skloništu koje će 14.12. ove godine obilježiti 25 godina ekspertnog i kontinuiranog rada skloništa sa visoko traumatiziranim ženama i njihovom djecom, i ujedno je prvo sklonište koje je otvoreno na području Istočne Europe za visoko traumatizirane žene i njihovu djecu.

Što se tiče prijavljivanja nasilnika, informaciju, koja se ponegdje pojavila, da dva autonomna skloništa od svojih štićenica traže da prijave nasilnika kao jedan od uvjeta da ih se smjesti unutar kapaciteta skloništa, Neva Tolle je komentirala riječima: “Nikada, ali baš nikada ni jedna žena nije bila prisiljena prijaviti nasilnika protiv svoje volje, a kako bi dobila mjesto u AŽKZ-ovom skloništu za žene. Po mojim informacijama i saznanjima koje dobivam od žena u savjetovalištu i skloništu, nažalost gotovo svi drugi smještaji zahtijevaju od žena prijavu nasilnika policiji i to postavljaju kao uvjet za prijem. Smatramo to neetičnim i nedopustivim! To predstavlja grubo zadiranje u autonomnu odluku žene da odlučuje o svojem životu”.

{slika}

Kolika je važnost rada AŽKZ-a konkretno, ali i sličnih autonomnih skloništa, svjedoče i hvalevrijedne nagrade i priznanje koje je AŽKZ u svojoj skoro tri desetljeća dugoj povijesti zaslužio. Valja izdvojiti Nagradu grada Zagreba za “osnivanje skloništa za žene i djecu žrtve zlostavljanja, prvog u ovom dijelu Europe, za sustavno djelovanje na prevenciji i suzbijanju nasilja, te za podizanje javne svijesti u borbi protiv nasilja u obitelji”, zatim nagradu Velimir Terzić za “iznimno značajne doprinose u razvitku demokracije i vladavine prava, te promicanje ljudskih, građanskih i političkih prava, tolerancije i socijalne pravde u Republici Hrvatskoj i hrvatskom društvu”, potom zahvalnicu MUP-a Republike Hrvatske za “požrtvovni i uporni rad sa žrtvama obiteljskog nasilja, od zbrinjavanja u sklonište do psihološke i pravne pomoći žrtvama”, te EXPO 2000 u sklopu kojega su dobile prvu nagradu Erste fondacije za socijalnu uključenost marginaliziranih skupina.

Za kraj razgovora Neva Tolle je napomenula sljedeće: “Visoko traumatizirane žene i njihova djeca koje/i su preživjele/i neki od oblika muškog nasilja u savjetovalištu i skloništu AŽKZ-a dobivaju informaciju o njihovim zakonom zagarantiranim pravima. Također nauče kako da ta prava u stvarnosti i realiziraju (pri kojoj instituciji, na koji način, što je sve potrebno od dokumentacije za realizaciju prava…)”., ali je istovremeno upozorila kako možemo reći da je Nacionalna strategija na deklarativnoj razini podržala visoko traumatizirane žene i njihovu djecu, te ih štiti od nasilja, no u stvarnom životu to nažalost ne funkcionira.

Što se samog koncepta skloništa tiče, stvar je vrlo jednostavna. Jedini su preduvjeti da je riječ o ženi koja je preživjela partnersko nasilje, da u skloništu u tom trenutku ima mjesta te da se one koje traže zaštitu slažu s uvjetima boravka u skloništu. Naglašeno je kako za prijem nikako nije uvjet je li nasilje prijavljeno policiji ili nekoj drugoj instituciji, nije potrebna ni uputnica socijalne radnice ili radnika, nije važno ima li žena koja je pretrpjela obiteljsko nasilje maloljetnu djecu i nije važno je li žena zaposlena ili ne, kao što nisu važni ni stupanj obrazovanja, dob, nacionalnost ili vjeroispovijest.

U skloništu žene koje su doživjele neki od oblika obiteljskog ili partnerskog nasilja mogu očekivati besplatan smještaj na sigurnoj i tajnoj adresi u razdoblju do godine dana, zatim svakodnevnu pomoć i podršku radnica skloništa (podršku, savjetovanje, posredovanje s institucijama, pomoć u rješavanju praktičnih problema), kao i psihološku pomoć te terapiju. Osim toga, ženama se pruža mogućnost strukturiranog rada s djecom te pomoć u rješavanju njihovih emocionalnih problema vezanih za traumatska iskustva koja su doživjela.

I što je vrlo važno naglasiti, prema odredbi čl. 12. Zakona o zaštiti tajnosti podataka ( NN 108/96) , svi podaci o AŽKZ skloništu proglašeni su službenom tajnom.

Citati iz anonimnih evaluacijskih listića najbolje svjedoče o kvaliteti i snazi AŽKZ-a, pa se tako mogu pročitati lijepe povratne informacije poput:

“Dobijem hrabrost, dođem sva skrhana od batina i ponižavanja, a odlazim sa optimizmom.”

“Uvijek lijepo, ugodno, slobodno, kao kad si doma (a ugodno)”

“Vrlo sigurno, došla sam na pravo mjesto!”

{slika}

Između ostalog i uz sve aktivnosti koje kontinuirano provode, AŽKZ se od početka postojanja trudi osigurati trajan i siguran rad skloništa i savjetovališta AŽKZ, no i svih drugih autonomnih ženskih skloništa. “U tu svrhu smo godinama lobirale za osiguranje prostora za rad skloništa jer smo prvih 10 godina djelovale u skvotiranom prostoru grada Zagreba gdje nam je kontinuirano prijetila deložacija.”, stoji na njihovim web stranicama., “Također smo lobirale za osiguranje sustavnog, trajnog i dostatnog financiranja skloništa i pripadajućih savjetovališta za žene i njihovu djecu.”

Nadalje, tamo 90-ih godinama prošlog stoljeća pokrenule su inicijativu osiguranja financiranja po principu 30-30-30-10, pri čemu 30% godišnjeg proračuna skloništa i savjetovališta financira država, 30% grad, a 30% županija, dok bi preostalih 10% prikuplja sama organizacija. “S tim prijedlogom smo pregovarale sa različitim Vladama RH, dakle počevši od 1994.g., preko 2001. i 2002. g . te s još jednom promijenjenom vlašću 2004.g., kao i sanovom vlašću 2012.g. Do pomaka je došlo tek 2004.g. kada smo počele dobivati nešto veće iznose od države, konkretno Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, no još uvijek se radilo o neredovitim i premalim sredstvima. 2005. godine napisale smo prijedlog kriterija i standarda za rad skloništa kao i prijedlog izmjena i dopuna Zakona o udrugama koji bi omogućio financiranje skloništa direktno iz proračuna. Iako je Vlada RH inicijalno podržava ovaj prijedlog, on se nije realizirao”, podaci su koji se mogu iščitati na službenim web stranicama AŽKZ-a.

Krajem 2008. godine organizirale su kampanju nazvanu RECI DA, s ciljem osiguravanja financijske potpore radu autonomnih ženskih skloništa i pripadajućih savjetovališta. Kampanja je bila uspješna i financiranje po modelu 30-30-30-10 bilo je zaista osigurano u 2009. godini no već u 2010. godini je došlo do rezanja sredstava, a potom i do uvođenja postupka natječaja što se može smatrati određenim korakom unazad u odnosu na ostvareno.

Relativno nedavno, 2011. i 2012. godini udružile su se s ostalim autonomnim ženskim skloništima i započele kampanju za sustavno i trajno financiranje rada autonomnih ženskih skloništa putem posebnog zakona, a u tu je svrhu odvjetnica AŽKZ sastavila i prijedlog Zakona o financiranju autonomnih ženskih skloništa i pripadajućih savjetovališta. Zakon je podržala tadašnja oporba, no ne i vlast.

“Trenutni rezultat gotovo dvadesetogodišnjeg lobiranja za osiguranje sustavnog rada je da je financiranje putem natječaja ipak produženo na tri godine, što možemo smatrati napretkom, no još uvijek je potrebno puno raditi na ozbiljnog osiguranju sustavnog, redovnog i dostatnog financiranja, pogotovo jer navedeni trogodišnji natječaj ne obavezuje gradove i županije na financiranje skloništa.”

Na području grada Zagreba i Zagrebačke županije djeluju dakle, već spomenuta AŽKZ, zatim Ženska pomoć sada koja pruža usluge obrazovnih programa za ženske skupine, programa samoobrane za žene žrtve nasilja te žrtvama pruža pravnu i psihološku pomoć, a ujedno je moguće osigurati i smještaj za 8 žena i 6 djece, i to od mjesec dana do najviše 6 mjeseci boravka. Caritas Zagrebačke nadbiskupije žrtvama nasilja u obitelji pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji u okviru usluga privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. U njihovu je skloništu moguće smjestiti 8 odraslih osoba i 11-ero njihove djece jasličke ili predškolske dobi ili 6 odraslih osoba i 11-ero njihove djece školske dobi. S korisnicima radi stručni tim koji čine psiholog, obiteljski savjetodavac i socijalni radnik. Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja “Duga – Zagreb” ima status ustanove socijalne skrbi. U Domu je moguće smjestiti 15 odraslih osoba, uključujući i 3 djece predškolske dobi. Dom zapošljava stručni tim koji se sastoji od dvije socijalne radnice, dvije psihologinje i pravnika čiji je rad organiziran smjenski od 8.00 do 21.00 sat, uz dežurstva tijekom vikenda i noći.

Od ostalih se, osim ovdje navedenih, spominju Adela Sisak, , B.a.B.e. – Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije, Duga Zadar, Iris Bjelovar, Korak Karlovac, Caritas nadbiskupije Split, Organizacija za integritet i prosperitet Split, Sigurna kuća Istra, U.Z.O.R. Rijeka i Ženska grupa Brod kao pružatelji/ce specijaliziranih usluga skloništa, dok se na stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nalazi konkretan popis i pripadajući linkovi na postojeće web stranice skloništa i savjetovališta za žene žrtve nasilja. Također, na linku pod nazivom sigurno mjesto nalaze se sve relevantne, ali i neke dodatne, informacije vezane uz skloništa i udruge koje su se specijalizirale za pomoć ženama koje su prošle iskustvo obiteljskog nasilja.

No, na umu treba imati i činjenicu kako nasilje dolazi u mnogo oblika, od kojih je fizičko, iako na prvu najvidiljivije, tek dio problema.

Autonomna skloništa u bliskoj suradnji s civilnim organizacijama tvore dobro povezanu mrežu koja ženama koje su pretrpjele (ili trpe) obiteljsko ili partnersko nasilje pruža ono najvažnije – tračak nade i utjehu, a povrh svega sigurnost. U trenutku kada se feminizam izjednačava sa zločinačkom organizacijom, na umu treba, između ostalog, imati i ovu priču jer su svojim djelovanjem autonomna skloništa spasila mnoge živote.

‘Vidjeli smo solidarnost u Slavoniji, kad ćemo u Briselu?’

Posted on by sdadmin

Inicijativa “Dobrodošli” u priopćenju poziva Europsku uniju na zaokret prema politici ljudske sigurnosti. Priopćenje prenosimo u cijelosti. 

Nakon desetak dana otkako su izbjeglice počele u većem broju dolaziti u Hrvatsku, velik broj volontera Inicijative “Dobrodošli” sudjeluje u pružanju podrške izbjeglicama na terenu, ranije u Zagrebu, Bregani i Harmici, a potom u Slavoniji – u Strošincima, Tovarniku, Bapskoj i Opatovcu. Osim pružanja humanitarne pomoći, koordinacije s lokalnim i stranim organizacijama i volonterima te njihovog usmjeravanja na područja gdje su potrebni, volonteri, a posebice volonteri-prevoditelji su se na terenu pokazali kao ključna spona između izbjeglica i institucija pružajući im informacije o aktualnoj proceduri ulaska i izlaska izbjeglica iz Hrvatske.

Predstavnici Inicijative “Dobrodošli” uvažavaju napore svih uključenih djelatnika na terenu, no s obzirom na to da na EU razini nije donesen adekvatan plan za rješavanje ove situacije, naglašavaju kako ova humanitarna kriza neće ubrzo prestati te stoga predlažu poboljšanje uvjeta u aktualnom prihvatnom centru u Opatovcu s obzirom na nadolazeće vremenske uvjete, ali i otvaranje dodatnih privremenih prihvatnih centara, moguće u suradnji s Državnim uredom za upravljanjem državnom imovinom, kako izbjeglice ne bi noćile na otvorenom. Dodatno, potrebno je osigurati redoviti prijevoz izbjeglica od mjesta ulaska do prihvatnih centara, kao i sustavan protok informacija među svima koji sudjeluju u podršci izbjeglicama – policije, vojske, predstavnika MUP-a, Hrvatskog Crvenog križa, kao i organizacija civilnog društva.

Jasno i pravovremeno pružanje informacija i uputa izbjeglicama, u ovom kratkom periodu istaknulo se kao ključan faktor razumijevanja, a kako bi se izbjeglo stvaranje napete atmosfere zbog nedostatnih informacija pruženih izbjeglicama, volonteri su izradili informativni letak koji se već dijeli u kampu na terenu.

Nažalost, sav pozitivan trud društva da se humanitarnim djelovanjem izbjeglicama olakša put prema sigurnosti, dugoročno neće biti dovoljan ukoliko se na EU i međunarodnoj razini ne učini nužan zaokret prema politici ljudske sigurnosti, a to podrazumijeva sigurne prilaze i prolaze do i kroz teritorij Europske unije; sustav efikasnog prihvata, zaštite i novog modela integracije uz suspenziju Dublinske uredbe; politički dogovor o međunarodnoj humanitarnoj krizi te političkoj, vojnoj i razvojnoj strategiji djelovanja usmjerenoj na zaustavljanje rata u Siriji i poboljšanje političkih te socio-ekonomskih uvjeta u zemljama koje su ljudi prisiljeni napustiti.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org