Izvješće Svjetske banke: zakoni mnogih zemalja onemogućavaju ženama da rade

Zakoni mnogih zemalja uporno sprječavaju žene da rade poslove koje žele, blokiraju im pristup kreditima ili ih ne štite od obiteljskog nasilja, navodi se u podacima izvješća Svjetske banke. Žene na Bliskom Istoku i sjevernoj Africi suočavaju se s najviše prepreka, zbog zakona koji onemogućuju udanim ženama da se prijave za putovnicu ili dobiju posao bez pristanka supruga, ističe se u izvješću Women, Business and the Law 2016.

Legalne prepreke radu žena protežu se diljem svijeta, navodi se u izvješću koje je obuhvatilo zakone u 173 zemlje. Od njih, 90 posto zemalja ima barem jedan zakon koji otežava ekonomske prilike za žene. Žene su zakonski onemogućene raditi u određenim tvorničkim zanimanjima u 41 zemlji, a u 29 zemalja ne mogu raditi noćne smjene. Također, u 18 zemalja, ne mogu se zaposliti bez dopuštenja supruga.

Posljedice takvih zakona ne štete samo ženama, već i njihovoj djeci, zajednicama, kao i državnoj ekonomiji. “Ne možemo dopustiti da njihov potencijal ostane neiskorišten – bilo zato što zakoni ne štite žene od nasilja ili ih isključuju iz mogućnosti zarađivanja, vlasništva ili određenih profesija”, rekao je predsjednik World Bank Groupa, Jim Yong Kim.

U deset zemalja, ženama je daleko teže pribaviti dokumentaciju potrebnu za podizanje kredita. Čak 46 država nema zakone protiv obiteljskog nasilja, uključujući Haiti, Mjanmar i Rusiju, a gotovo jednako toliko – 41 država – nema zakone protiv seksualnog uznemiravanja. Sjedinjene Američke Države, Tonga, Surinam i Papua Nova Gvineja nemaju plaćeni porodiljni ili roditeljski dopust.

Napredak je ipak uočen s reformama u posljednje dvije godine, osobito u Europi, središnjoj Aziji i subsaharskoj Africi. Istočna Azija i Pacifik su poboljšali pristup žena kreditima, dok su Hrvatska, Mađarska, Kenija i Nikaragva unaprijedile pravo vlasništva za žene, a Egipat i Mozambik donijeli zakone koji štite djevojčice od seksualnog uznemiravanja u školi.

Borba protiv seksualnog nasilja u kalifornijskim srednjim školama

Zakon predstavljen od strane kalifornijskog senatora Kevina de Leona i senatorice Hannah-Beth Jackson koji je usmjeren na sprječavanje seksualnih napada u državnim srednjim školama prošao je s nadpolovičnom većinom na kalifornijskoj skupštini.

Nedavno se puno pozornosti posvetilo problemu seksualnih napada na kampusima, a navedeni senator i senatorica prepoznali su potrebu za osvještavanjem tog problema i u srednjim školama. Zbog toga su ranije ove godine predstavili zakon SB 695, kojim bi se seksualnom nasilju suprotstavljalo uvođenjem kurikuluma o silovanju i pristanku u zdravstveni odgoj u školama.

Senatorica Jackson je navela u izjavi: “Ako želimo spriječiti seksualne napade, važno je da s edukacijom započnemo rano. Ovaj će zakon osigurati dijalog o zdravim vezama i pristanku u srednjim školama, s djevojkama i mladićima jednako, kako bi pomogli u uspostavljanju granica prihvatljivog ponašanja”.

Novi zakon polazi od pretpostavke da su srednjoškolci i srednjoškolke najranjivija skupina u populaciji po ovom pitanju te da je educiranje o ovoj temi krucijalno u smanjivanju broja napada. Žene u dobi između 18. i 24. godine doživljavaju najviše stope nasilja. Sofie Karasek, su-osnivačica organizacije End Rape on Campus, vjeruje da bi ovaj zakon mogao puno pomoći u zaustavljanju epidemije seksualnog nasilja među mladima.

Slavljenički deseti PitchWise: ‘Moramo se vratiti u vlastita tijela iz kojih smo izgnane kako bi sagradile svijet solidarnosti’

U četverodnevnu proslavu desetog rođendana PitchWise Festival je utrčao borbeno, pulsirajući od pozitivne atmosfere, njišući bokovima uz ritmove naših pretkinja i ne skrivajući suze sjećajući se teško proživljenih vremena koja su nam dala snagu za dalje i oslobodile nas okova normi i nametnutih pravila.

U četvrtak u Sarajevu je započeo jubilarni deseti PitchWise – feministički festival umjetnosti i aktivizma u Sarajevu. Desetljeće Festival organiziraju i vode članice nevladine feminističke organizacije CURE. Sam početak ovogodišnjeg PitchWisea privukao je mnogo pažnje zbog gostovanja svjetski poznate feministkinje i aktivistkinje Eve Ensler, koja je predstavila svoju novu knjigu pod nazivom In the body of the world/U tijelu svijeta. Ensler, koja je na ovim prostorima djelovala tijekom 90-ih pomažući ženama žrtvama silovanja u ratu, istaknula je kako je njezina nova knjiga zapravo njeni osobni memoari o odnosu naspram vlastitog tijela, kulturi silovanja koja onemogućava ženama da se vrate u same sebe, ali i njenom borbi s rakom.

“Jedini način da preživim to nasilje je da pobjegnem iz vlastitog tijela i da se ponovno vratim i nastanim u njemu. Mnogo je tu nijansi koje se moraju razotkriti kako bismo završile to putovanje ponovnog zauzimanja vlastitog tijela”, rekla je i ispričala vlastito iskustvo otuđenosti od vlastitog tijela i Majke Zemlje i otvoreno prozvala svog oca oligarhom i patrijarhom jer ju je zlostavljao kao dijete, zbog čega je nasilno i protiv svoje volje bila izmaknuta iz svog tijela i gotovo cijeli život egzistirala u stanju koje je nazvala ‘somnolence’ – boravljenje između sna i jave.

“Prvi put kada sam se konačno osjećala kao tijelo bilo je nakon što sam se probudila iz devetosatne operacije tijekom koje mi je odstranjeno sedam organa, a iz mene su izlazile razne cjevčice i kateteri”, otkrila je.{slika}

Ensler je dodala kako je otkrila da umire dok je intenzivno radila na gradnji grada u Kongu City of Joy. Riječ je o revolucionarnom centru u kojem bi žene zacjeljivale i oporavljale se od nasilja kojem su bile izložene kako bi postale borkinje u svojim lokalnim zajednicama i nastavile funkcionirati u društvu mijenjajući ga. Rekla je kako joj je u tom trenutku na um palo ‘samo da završimo projekt, baš me briga hoću li umrijeti ili živjeti’. Srećom, odabrala je, kako je sama istaknula, put oslobođenja, a ne propast i preživjela bolest. Upravo zbog toga kemoterapiju smatra ’empatičnom ratnicom’ jer je spržila sva zlostavljanja, silovanja, bol, bijes, grozne priče, ožiljke, krivnju koju je imala i sebi. No, naglašava kako je sve to uspjela uz solidarnu pomoć i potporu svojih sestara suborkinja koje su cijelo vrijeme bile uz nju i ohrabrivale je.

“Žene grade svijet solidarnosti. Od malih nogu nam se stavlja u glavu da potkopavamo i sabotiramo jedna drugu baš zbog toga da se ne bismo povezale i izgradile revoluciju. Sestrinska ljubav će spasiti svijet i ne smijemo je podcjenjivati”, rekla je.

Kao posljedice povratka u tijelo, autorica ‘Vagininih monologa’ i ‘Nužne mete’ navodi konstantnu potrebu za plesom, izgovara sve što pomisli bez neugode ili krivnje, kao i da se osjeća voljeno.

“Ples je važan jer nas vraća u tijelo, čini nas živima. U trenutku kad plešemo postajemo svjesni sebe i svoje tjelesnosti i seksualnosti, iz tog je razloga ples oslobađajuće iskustvo. Što radimo na ovom svijetu? Tu smo da plešemo i da se igramo, ali nitko nema vremena za to”, zaključila je.

Prvi dan PitchWisea, uz razdragane zvukove pozdravljanja i grljenje suborkinja koje su se okupile na jednom mjestu, upotpunili su i nastupi kantautorica Ane Čurćin i Gabrielle Benak.

Sudanska vlada odgovorna za masovna silovanja i mučenja civila u Darfuru

Snage sudanske vlade u posljednjih godinu i pol neprestano vrše napade na gradove i sela u zapadnoj regiji Darfura, silujući, mučeći i ubijajući civile, navodi skupina za ljudska prava Human Rights Watch (HRW). Skupina navodi da se ovo nasilje može smatrati “zločinima protiv čovječanstva”, no vlada u Khartoumu snažno negira podatke iz izvješća.

Napadi su izvršeni od strane Rapid Support Forces (RSF), koju je vlada stvorila 2013. godine kako bi se borili protiv pobunjeničkih frakcija, navode iz HRW-a, dodajući da se jedan osobito nasilan napad dogodio u siječnju ove godine u gradu Golo.

Golo se nalazi u planinskom području Jebel Marra, odakle je premješteno 130 tisuća ljudi samo ove godine, prema podacima UN-ovog ureda za humanitarne poslove. HRW navodi da je u napadu u Golu mnogo žena grupno silovano, često ispred članova/ica zajednice koji/e su bili/e prisiljeni/e gledati, a oni/e koji/e su se opirali/e, ubijeni/e su. Žrtve koje su preživjele silovanje nisu imale pristup nikakvoj medicinskoj ili psihosocijalnoj pomoći. “Neke od žena silovane su u bolnici… Vlastitim sam očima vidjela kako ih siluju sedmero“, rekla je 42-godišnja Miriam, jedna od 21 ljudi intervjuiranih u Golu.

“Ovo izvješće je u potpunosti netočno. Darfur je sada siguran”, rekao je Ahmed Balala, glasnogovornik vlade. “Izvješće je dio političke kampanje protiv vlade Sudana”.

Konflikti u Darfuru započeli su 2003. godine, kada je većinski nearapsko pleme ustalo protiv arapske vlade u Khartoumu, optužujući je za diskriminaciju. Masovna ubojstva na početku sukoba su umanjena, ali se bune nastavljaju, a Khartoum povećava nasilje prema zajednicama koje smatraju bliskima pobunjenicima.

Međutim, HRW navodi da je gotovo svo nasilje u posljednjih 18 mjeseci počinjeno od strane vladinih snaga u selima i gradovima u kojima nije bilo pobunjenika. Silovanja i mučenja su se dogodila “u selima vrlo organizirano, svjesno, namjerno i sistematski”, rekao je Daniel Bekele, direktor HRW-a u Africi.

Kao dio istraživanja, intervjuirani su i oni koji su izašli iz vojske. Četvero ih je reklo da su im zapovjednici naredili napade protiv civila. “Zapovjednik nam je rekao da su to pobunjenici ili simpatizeri pobunjenika, a da su žene članice njihovog harema. ‘Idi tamo, siluj ih i pobij sve'”, rekao je jedan.

Bekele krivi međunarodne organizacije koje nisu uspjele zaštititi civile. “Vijeće sigurnosti UN-a i Afrička unija sjede na rukama dok snage sudanske vlade napadaju civile u Darfuru”, rekao je. “Sudanska bi vlada odmah trebala raspustiti i oduzeti oružje skupini Rapid Support Forces i istražiti i osuditi zapovjednike i službenike odgovore za ove užasne zločine”.

Nekonstruktivne rasprave o riječkoj kulturnoj sceni

Udruge LGBTIQ centar Druga Rijeka, Ri Rock i Drugo More 9. rujna u 18:00 sati u prostorima Filodrammatice u Rijeci organizirale su tribinu “Kultura i izazovi – sufinanciranje, razvoj i planiranje”. Gosti tribine bili su umjetnik i aktivist Antonio Kiselić, radnik u kulturi i antifašist Damir Batarelo, te gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Moderirala je riječka književnica i feministkinja, Kristina Posilović.

Tribina je kao cilj imala otvoriti prostore za polemiku i rješavanje problema s kojima se suočavaju brojni pripadnici/ice nezavisne i institiucionalne scene, pri čemu se prvenstveno misli na (ne)isplatu dogovorenih sredstava od strane Grada. Nadalje, na tribini su predstavljeni i rezultati istraživanja koje su organizatori/ce proveli pred mjesec dana, a odnosilo se na kulturne aktere/ice kojima je isplaćen novac za programe u 2013., 2014. i 2015. godini.

Očekivano, rezultati ankete pokazali su da su pripadnici/ce riječke kulturne scene u teškom položaju radi neisplate dogovorenih sredstava. Gradonačelnik Obersnel naveo je kako Grad Rijeka prikuplja navedene podatke, te kako je sve dostupno i transparentno na web stranicama Grada. Kako je navedenu anketu ispunilo samo 18 posto zainteresiranih aktera/ica i on istu ne smatra relevantnom, informirao je okupljene kako su isplaćena sva potraživanja za 2013. godinu, te da iz 2014. godine postoje manji zaostaci, koji će, kao i realizirani programi u 2015. godini, biti isplaćeni do kraja ove godine.

Osim same ankete, gradonačelnik je bio i vidno iznerviran činjenicom da je u najavi za tribinu Damir Batarelo bio tituliran kao “antifašist”, kao i radi ponavljanja pitanja “gdje su novci” od strane prisutnih. Obersnel objašnjava kako “novci nisu nestali, nije ih ni bilo“. Osvrnuo se je i na smanjenje proračuna koje se događa već niz godina, te situaciju opravdao riječima: “Priznajem da su zakinuti mnogi, ali na isti način i isti princip”.

Moderatorica Kristina Posilović postavila je pitanje upućeno Damiru Batarelu, kao predstavniku saveza udruga Molekula, o tome zašto oni ranije nisu upozoravali na situaciju koja je sada aktualna, a ranije je morila samo ostale udruge, ali ne i one koje su bile okupljene u Molekuli, zašto nisu bili solidarni.

Batarelo je otvorio govorom o modelima financiranja koje koristi Molekula, koji koriste više izvora sredstava, te je naglasio kako ne može govoriti u ime cijele Molekule. Naveo kako se sada treba otkriti što može biti napravljeno kako bi se situacija poboljšala.

Kako navode drugi mediji: “Dok je bilo love, piranje se nisu bunile…“.

Bitniji momenti uključuju i nadasve neprimjerenu komunikaciju Slavice Šote, poduzetnice poznate po tome što voli upozoravati na politike vezane uz gradske poslovne prostore, i Vojka Obersnela, koji su se prepucavali u maniri barskih drugova, dovikivajući jedan drugome tko bi što trebao i hoće li Šota samostalno financirati kulturu. Uz prosthvat neformalne komunikacije, tribinu su obilježili i povici upućeni Obersnelu, odnosno “korumpirani pacove”, “šamar” i slično, kao i spominjanje legendarnih Parafa kao ikone riječkog duha, nasuprot današnjim umjetnicima koji samo traže financiranje od lokalne samouprave. Navedeno je apsolutna neistina, jer u Rijeci dokazano postoje ljudi koji se bave kulturom, i to tražeći ili sredstva za materijalne troškove, ili ne tražeći sredstva od Grada.

Uz poneku ideju kako bi se udruge trebale udružiti i promijeniti načine privlačenja sredstava, u Rijeci se još jednom – ništa nije dogodilo. Galeb stoji privezan i troši novce, udruge koriste gradske prostore uz minimalnu ili nikakvu naknadu. Hladni pogon košta, dugovi se vrte, no izgleda da do skorog dogovora između Grada i aktera/ica – neće doći.

Gender in Art: (de)konstrukcija roda u umjetnosti

Od svibnja do kraja rujna ove godine u Muzeju suvremene umjetnosti MOCAK u Krakovu može se pogledati Gender in Art, petu u nizu “problemskih” izložbi ovog muzeja koje su dosad na poprilično neutralan način tematizirale povijest, sport, ekonomiju i zločin u umjetnosti. Kao dobra feministkinja, neću navesti nekolicinu velikih imena zapadne suvremene umjetnosti koja su zastupljena na izložbi, a ostale strpati pod “i još tridesetak istočno europskih umjetnica”, već ću samo navesti da izložba predstavlja pozamašan broj radova koji zahtijevaju barem sat i pol vremena obilaženja.

Upravo je autokolonijalno zanemarivanje istočno europskih umjetnika i umjetnica koji/e nisu proslavljeni na Zapadu, bio jedan od prigovora slovenske filozofkinje Marine Gržinić izložbi Gender Check: Femininity and Macsulinity in the Arts of Eastern Europe – prve velike međunarodne izložbe u Istočnoj Europi koja tematizira pitanje roda u umjetnosti. Izložba je bila predstavljena 2009. i 2010. godine u muzeju MUMOK u Beču i financirana od strane ERSTE Stiftunga kao jedan u nizu njihovih projekata kojim žele neuke istočne Europljane, kroz pomirljivu prizmu umjetnosti, poučiti pitanju roda i feminizma. Unatoč tome, projekt je spojio veliki broj povjesničara/ki i teoretičara/ki umjetnosti, poput Bojane Pejić (glavna kustosica), Suzane Milevske, Piotra Piotrovskog, Martine Pachmanove, Edit András, Marine Gržinić i drugih, koji/e se u raspravama i tekstovima oko izložbe nisu zadržali/e samo na pitanju roda u umjetnosti općenito, već i otvorili/e mnogo šire teme o položaju istočno europskih znanosti unutar globalnih konstelacija humanističkih rasprava i paradigma, a s obzirom na geopolitički položaj Istočne Europe nakon pada Berlinskog zida.

Neke su teoretičarke upozorile na neprimjerenost zapadnjačkih teorija za tumačenje istočnoeuropskog kulturnog konteksta, pogotovo kada je u pitanju propitivanje rodnih struktura. Drugi/e su predlagali/e okretanje teoretskim modelima zemalja Trećeg svijeta, dok su, pak, treći/e naglašavali/e i njihovu neprikladnost, inzistirajući na stvaranju posebne postsocijalističke paradigme. Razigrane rasprave tijekom i nakon izložbe rezultirale su hiperprodukcijom termina koji bi trebali predočiti trenutnu poziciju istočne Europe: “sekundarni zakašnjeli Drugi” (András), “bliski Drugi” i “ne-pravi-Drugi” (Piotrovski), “još-jedan-Drugi” (Margaret Dikovitskaya), da spomenemo samo najbolje. Šalu na stranu, u ovim su raspravama promišljena konkretna pitanja nedovoljne zastupljenosti feminističke i rodne perspektive u kulturnoj teoriji i kritici na ovom području, te je upozoreno na problematične koncepcije o istočnoeuropskoj umjetnosti i umjetnicama koje prevladavaju u zapadnoj teoriji.

Kao da ništa od tog kontinuiteta promišljanja ideje o rodu u umjetnosti ne postoji, krakovska izložba kreće od početka, od elementarnih definicija spola i roda te pruža posjetiteljima i posjetiteljicama bez predznanja o rodnoj problematici sljedeće uvide: u povijesti su postojale važne i utjecajne žene; žene danas mogu nešto što nekoć nisu mogle; u redu je da se muškarci smiju; u redu je da muškarci nose vesele boje i šminku; postoje transrodne i transpolne osobe; postoje obitelji koje se sastoje od bake, tate, djeteta i tatinog dečka; žene su sposobne za težak fizički rad, i tome slično.

Pažljiviji/e i uviđavniji/e posjetitelji/ice mogu uočiti i sljedeće: ne dijele sve žene isti klasni položaj; koliko će žene, trans i queer osobe uspjeti ostvariti svoja prava prvenstveno ovisi o njihovom klasnom položaju; umjetnički rad je posebna vrsta rada koja ponekad donosi prestiž; umjetničko priznanje je ovisno o geografskom položaju umjetnika/ice; slavne umjetnice dobivaju više prostora i velike samostalne blackboxove, i slično.

Iako se našim čitateljima/cama mogu učiniti banalnima, i ovi su uvidi važni budući da nije svaki/a posjetitelj/ica stručnjak/inja na području rodne teorije i feminizma. Međutim, dvije bih stvari zamjerila izložbi: prvo, shvaćanje ootnosti (prijevod Vande Božičević engleskog termina aboutness iz filozofije umjetnosti Arthura C. Dantoa) umjetničkog djela kao isključivo izravne intencije autorice; i drugo,činjenicu da ona svojim odabirom radova ne odgovara na jedno od ciljeva koje si sama zadaje u najavnom tekstu, a to je odnos konzervativnih sila poput Crkve u Poljskoj prema rodnoj opresiji.

Prva zamjerka tiče se općeg problema kuriranja “problemskih” izložbi o kojima je teško razmišljati, a da se ne zaključi kako su one možda i besmislene. Prvo, teško je velikom količinom različitih radova dati neku jasnu ideju, kritiku ili komentar, napose ako se želi ispoštovati singularnost i umjetnička intencija svakog pojedinog rada. Međutim, ootnost djela ne sastoji se samo u onome što ono eksplicitno, voljom autora poručuje, već i od odnosa koje to djelo ima prema socijalnoj realnosti. Čak i kad nisu eksplicitno o rodu, rod je na različite načine već upisan u umjetničku aktivnost, njezine produkte i prezentaciju. Primjerice, inzistiranje na autoritetu autora, koje se u trenutnoj poziciji umjetnosti unutar tržišta prikazuje kao nužno, vidim kao suprotno feminističkim vrijednostima. Naime, na taj se način skriva činjenica da u proizvodnji umjetničkih djela sudjeluju brojne osobe čiji rad institucija “autora” briše i čini nevidljivim. Taj obrisani rad najčešće obavljaju žene: umjetnice početnice koje asistiraju afirmiranim umjetnicima, kustosice, razne tehničarke i čistačice, neplaćene muzejske stažistice itd.

S druge strane, brisanjem autora i korištenjem umjetničkih djela kao ilustracije kustoskih koncepcija, riskira se instrumentalizacija djela i zatvaranje jedinstvenih otvora prema perspektivi koje svako od njih pruža. Neki će reći i da se na taj način odozgo nameću vrijednosti kustosice, što je međutim slučaj gdje god da funkcija kustosice kao takve postoji, budući da ničije djelovanje ne može biti vrijednosno neutralno. Čak i kad ona tvrdi kako želi da umjetnička djela govore sama za sebe, to već podrazumijeva jednu specifičnu ideologiju. Rječju, kako bi “problemske” izložbe bile efikasne u svojoj namjeri, trebalo bi radikalno redefinirati i reorganizirati svijet umjetnosti.  

Što se tiče druge zamjerke, u službenom opisu izložbe, kao glavni krivac za rodnu opresiju identificirana je religija. Zanimljivo je, međutim, kako niti jedan od zastupljenih radova ne problematizira religiju. Još zanimljivije je što, unatoč tome, muzej dobiva kritike od strane Katoličke crkve, a mrežni portal PCh24.pl Polonia Christiana pokreće peticiju protiv izložbe optužujući je za ‘profanost’ kojoj nije mjesto u javnoj instituciji koja se financira iz državnog proračuna. K tome, izložba navodno demonizira Crkvu,promovira golotinju i perverziju, kako prenosi Krakow POST.

Nužno ćemo se zapitati kakve bi reakcije takva izložba izazvala u Hrvatskoj. Iz ove perspektive, potencijalno kontroverzna bila je izložba Zelene vrpce: Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz zbirke dr. Josipa Kovačića, održana 2007. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i kurirana od strane Leonide Kovač. Osim fokusiranog odabira radova koji propituju performativnost roda i brisanje striktnih binarnih podjela rodnih identiteta, popratni tekstovi trasiraju položaj Rojc i Lahovskog kroz povijest hrvatske povijesti umjetnosti zaključujući kako su oni bili “ideološki neupotrebljivi” (Kovač), jer su svojim multiplim identitetima prkosili modernističkoj viziji herojskog mačo individualista koherentnog identiteta. Nasuprot tome, katalog krakovske izložbe potpuno izvan fokusa donosi tekstove o raznim temama vezanima uz rod koje uopće nisu predstavljene u samoj izložbi. Izložba Zelene vrpce nije bila izazvala veću pozornost javnosti, ali budući da nas je krakovska izložba naučila da je gotovo sve u naslovu (u golotinji zasigurno ne može biti, budući da znamo kako mnoga religijska umjetnost vrvi njome), čitateljima/icama prepuštam mašti na volju da zamisle recepciju izložbe da je ona imala manje konceptualan i poetičan naziv te se primjerice zvala ‘Lezba i peder u hrvatskoj umjetnosti’. Ili bi možda samo spominjanje ‘profane’ kategorije roda kao u slučaju Poljske već bilo dovoljno kontroverzno.