Ženska nogometna revolucija u Iranu

U državi u kojoj je ženama zabranjeno doći na nogometnu utakmicu, ovaj sport je sve popularniji među djevojkama; djelomično zahvaljujući jednoj iranskoj Amerikanki. 

Žene i ženski sportovi se u Islamskoj Republici Iranu još uvijek suočavaju sa snažnim otporom. Zagovaratelji najkonzervativnijih stavova koje podržavaju najviši politički krugovi u vladi, protive se čak i tome da žene gledaju najpopularniji sport u zemlji, a kamoli da ga igraju u javnosti.

Međutim, u pozadini se odvija nešto poput tihe ženske nogometne revolucije, a jedna od predvodnica te revolucije je iranska Amerikanka, piše Bill Spindle za The Wall Street Journal.

Katayoun Khosrowyar, kojoj je sada 27 godina, doselila se u Iran sa 17. Bila je kapetanica iranske ženske nogometne reprezentacije, preživjela je bitku za nošenje hijaba na terenu i prošle je godine evakuirala tim mladih Iranki iz potresom zahvaćenog Nepala.

Khosrowyar – za prijatelje i obožavatelje Kat – sada je članica nadzornog odbora državnog nogometnog saveza i uz to je trenerica državne reprezentacije djevojaka do 14 godina. Dok se državna ženska nogometna reprezentacija bori za mjesto u vrhu međunarodne konkurencije i trenutno je u procesu ponovne uspostave, nogomet je sve popularniji sport među mladim djevojkama. Prema podacima nogometnog saveza, danas četiri tisuće iranskih djevojaka i žena igra nogomet u ligama – u odnosu na 2005. godinu kada nije postojala niti jedna liga.

“Najveći izazov s kojim smo suočene nedostatak je trenera/ica. Khosrowyar je jedina, ali pred njom je blistava budućnost”, kaže Elahe Arabameri koja je nedavno postala glavna voditeljica programa ženskog nogometa u Iranu.

Khosrowyar i Arabameri se nadaju da će nuklearni sporazum koji je nedavno postignut između Irana i šest svjetskih velesila, ponovno otvoriti Iran prema svijetu i ženske sportove uvesti u novu eru koja vodi prema inozemnim sponzorstvima i suradnjama u europskim, a možda čak i u američkim nogometnim programima.

Bio bi to svijet mnogo drugačiji od današnjeg Irana, u kojem je ženama zabranjeno prisustvovati na nogometnim utakmicama.

“U cijelom Teheranu ima možda i tisuću žena koje žele ići na nogometne utakmice. Javnost se tome jednostavno protivi”, kaže Hamid Reza Taraghi, savjetnica iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija.

Nakon što je islamska revolucija u Iranu 1979. godine svrgnula s vlasti šaha sekularnih svjetonazora, nova klerikalna vlast praktički je ukinula ženske sportove.

Više od dvadeset godina streljaštvo je bilo jedini međunarodni sport u kojemu su se Iranke mogle natjecati na međunarodnoj razini. Taj sport je bio dopušten jer su ga žene mogle izvoditi individualno i potpuno pokrivene, uključujući hijab – kao što se od žena i zahtijeva u javnosti. Iz sličnih razloga popularan je postao i taekwondo.

Nogomet je ostao zabranjen, no neke su se žene počele baviti futsalom, igrom koja je slična nogometu, ali se igra u zatvorenom prostoru. Početkom 2000-ih polako su se počeli širiti ženski futsalski klubovi.

Godine 2005. Jordan je pozvao iransku žensku nogometnu reprezentaciju da sudjeluje na ženskom nogometnom kupu Nogometne konfederacije zapadne Azije. Bio je to ogroman poticaj za ženski sport i po futsalskim klubovima je krenuo lov na talente.

Tamo je i otkrivena Khosrowyar, koja je u tom trenutku tek bila doputovala iz Amerike.

{slika}

Kao srednjoškolka, Khosrowyar je iz Oklahome doputovala u Iran u posjet rođacima. Topao doček koji joj je na aerodromu u Teheranu u četiri sata u jutro priredila obitelj, od kojih neke članove nikada nije ni upoznala, bio je dodatni poticaj da ostane.

Nije govorila farsi, ali je zato igrala nogomet. Zahvaljujući majčinoj prijateljici pronašla je futsalski klub i ubrzo nakon toga iskoristila priliku da uđe u iransku nogometnu reprezentaciju, postavši tako sa 17 godina najmlađom članicom tima.

Iako su trenirale samo dva mjeseca, iranski je tim osvojio drugo mjesto na Azijskim igrama. Vlada je godinu dana kasnije formirala službeni program za mlade žene.

“Jednostavno je sve krenulo. Sve se širilo usmenom predajom, putem novina i intervjua u časopisima”, rekla je Khosrowyar, koja je 2008. godine postala kapetanicom reprezentacije.

No jedan je značajan element dolazio mnogo sporije – televizija. Televizijske emisije su isprva, budući da su sve pod državnom kontrolom, izbjegavale prikazivanje snimki i fotografija na kojima žene igraju nogomet, čak i ako su bile u posebnim dresovima u kojima su mogle potpuno prekriti kosu. Ali postepeno su se u emisijama o sportu počele pojavljivati kratke snimke.

Pokrivala za glavu koja bi vlada smatrala dovoljno islamskima dugo su predstavljala izazov. Iako su žene u iranskom timu na gostovanjima uvijek nosile posebne dresove koji prekrivaju cijelo tijelo, mnogi inozemni timovi odbijali su igrati u Iranu jer se od igračica zahtijevalo da na terenu nose pokrivala za glavu.

“U cijelom Teheranu možda je tisuću žena koje žele ići na nogometne utakmice. Javnost se tome jednostavno protivi”, istaknula je Hamid Reza Taraghi, savjetnica iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija

Iranski program za žene pronašao je način da zaobiđe taj problem kada je vlada dopustila da se domaće utakmice održavaju na posebnom stadionu namijenjenom armenskoj zajednici iranskih katolika. Vlada je već ranije toj zajednici dopustila korištenje terena bez inzistiranja na tome da žene pokrivaju kosu. Kad se igralo na tom terenu, Iranke su nosile pokrivala za kosu, a gostujući timovi nisu.

Pokrivanje glave postalo je još veći problem kada je tim želio sudjelovati na Olimpijskim igrama 2012. godine. Međunarodna organizacija nogometnih stručnjaka zabranila je timu nošenje posebnog dresa s pokrivalom za glavu. Tim je bio diskvalificiran u lipnju 2011. godine kada su nogometašice odbile odustati od nošenja svojih dresova na utakmici u Jordanu.

“Sve smo plakale u svlačionici. Bilo je strašno”, prokomentirala je Khosrowyar koja se vratila u tim nakon što je diplomirala na kemijskom fakultetu.

No, zabrana je galvanizirala javnost u potpori ženskom nogometu u Iranu izazvavši gomilu publiciteta, uključujući i televizijsko prikazivanje snimki žena koje igraju nogomet. Tadašnji konzervativni predsjednik Mahmoud Ahmadinejad prihvatio je val populizma i podržao ideju.

“Došlo je do ogromnog pomaka. Do tog trenutka mnogo ljudi nije znalo za nas”, naglasila je Khosrowyar.

Iran je protestirao i međunarodna nogometna organizacija na kraju je došla do kompromisa zahvaljujući kojemu je Irankama bilo dopušteno igrati pokrivene glave.

Danas Khosrowyar trenira prvu nogometnu reprezentaciju djevojaka do 14 godina. Kada je u travnju potres poharao Nepal, bila je u Kathmanduu i u trenutku potresa držala je u svlačionici igračicama poticajni govor prije igre. Khosrowyar je morala istjerati tim van na teren kako bi ih zaštitila, a u iduća 24 sata učinila je sve kako bi ih dopremila na aerodrom i vratila kući.

“Shvatila sam da će, ako ja budem izgledala preplašeno i one biti preplašene, a ako ću ja izgledati samouvjereno i one će biti samouvjerene”, tada je zaključila Khosrowyar.

Arabameri, nova predsjednica iranskog ženskog nogometnog saveza, prokomentirala je da je to za tîm bilo vrlo potresno iskustvo. Ali istovremeno je istaknula i činjenicu da će, kao i mnoge nedaće s kojim su se suočili i Khosrowyar i ženski nogomet, to samo ojačati ovaj sport.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Važni trenutci u povijesti feminizma sada na YouTubeu

Ne toliko davno, žene nisu imale pravo glasa niti mogućnost raditi iste poslove kao muškarci. Iako je put do rodne jednakosti još uvijek dug, neosporno je da je feministički pokret puno toga postigao tijekom posljednjeg stoljeća. Puno je naših pretkinja kojima trebamo zahvaliti za prava koja danas imamo, koje su pokazale kako žene mogu što god žele, a što nemamo često prilike vidjeti.

Zato su The Associated Press (AP) i British Movietone udružili snage kako bi prikupili dosad neviđene snimke trenutaka u kojima su žene mijenjale povijest, a koje možete pogledati ovdje. Isječci pokazuju važne momente u povijesti feminizma, od prvog puta kada je žena izabrana za predsjednicu Ujedinjenih naroda do prvog puta kada je žena postala vozačica metroa.

Ovi su kratki prikazi izdvojeni iz arhive AP-a kao dio projekta One Million Minutes of History (Milijun minuta povijesti, op. prev.). Snimke postavljene na YouTube nastoje ukazati na trenutke, ljude i događaje koji su oblikovali svijet kakav danas poznajemo.

“Mogućnost da ovaj materijal bude dostupan na YouTubeu je divna inicijativa od AP-a i British Movietonea koja će udahnuti novi život u snimke i razveseliti globalnu zajednicu – od studenata/ica do povijesnih znatiželjnika i milijardi ljudi između toga”, rekao je direktor YouTubea za Europu, Bliski istok i Afriku, Stephen Nuttall

Mrsićeve mjere nisu spasile mlade: Hrvatska i dalje u europskom vrhu po broju nezaposlenih mladih

Brojne članice Europske unije i dalje se muče s dugoročnom nezaposlenosti mladih, iz koje se može iščitati potencijalna kriza u skoroj budućnosti jer jedna cijela generacija je nezaposlena, potplaćena i permanentno nesigurna.

Najveću nezaposlenost i dalje bilježi Grčka gdje je u srpnju bilo 25 posto nezaposlenih, a slijede Španjolska i Cipar s 22,2 odnosno 16,3 posto nezaposlenih.

Prema najnovijim podacima Eurostata, Hrvatska je i dalje u samom europskom vrhu po broju nezaposlenih mladih – 43,1 posto. Usporedbe radi, u 2013. godini je broj nezaposlenih mladih osoba u RH bio na najvišoj razini ikada i iznosio je 51,6 posto.

U Europskoj uniji stopa nezaposlenosti osoba do 25 godina iznosi 21,9, dok je u Hrvatskoj taj postotak i više nego dvostruko veći.

Dok neke druge europske zemlje nastoje više uskladiti obrazovni sustav i svijet rada kako bi donijeli efikasnije mjere zapošljavanja, Hrvatska nastoji sanirati gorući društveni problem stihijskim mjerama stručnog osposobljavanja.

Stoga, generacija mladih s pravom se već sada nazivaju izgubljenima jer su nezaposleni, ekonomski ovisno o roditeljima ili parterima/icama, a ako rade onda su potplaćeni/e, nesigurni/e i tjeskobne/e. Ne mogu dobiti posao jer nemaju potrebne kvalifikacije, a nisu kvalificirani jer im tržište, zbog svoje neusklađenosti s obrazovnim sustavom – to ne omogućava. Ono što im je omogućavalo eventualno naukovanje jest prvotno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa za 1.600 kn, a nakon što se sustavno upozoravalo da su naknade izrazito socijalno neosjetljive, ove godine će takva mjera mladima nuditi da zarade mjesečnu plaću u visini minimalca.

Problematično nije samo to što je rad preko takvih mjera debelo potplaćen, a često i gotovo besplatan, nego što nakon odrađene mjere, mladi se u velikom broju ponovno nađu na burzi. Dakle, dolazi do rotiranja radne snage u kojoj profitiraju samo poslodavci kojima država omogućuje da iskorištavaju gotovo besplatnu radnu snagu.

“Takva praksa dovodi i do srozavanja ekonomskog napretka države, gdje se sustavno opterećuje sve manji broj zaposlenih te se socijalna izdvajanja države preopterećuju, što dokida mogućnost ulaganja u rast i razvoj”, rekla je Marta Jagušt, članica inicijative Za rad spremne.

Više o temi:

 

Novo lice aktivizma za ženska prava u Bangladešu

Dok će na spomen aktivizma za ženska prava većina pomisliti samo na skupinu žena, jedan program u Bangladešu nastoji promijeniti takvu percepciju.

The BraveMen Campaign (Kampanja hrabrih muškaraca, op. prev.), s dr. Sayedom Saikhom Imtiazom na čelu i organizirana od strane The National Human Rights Commission, provodi se u više od 50 škola u Bangladešu. Kampanja potiče mlade dečke da se uključe u borbu za ženska prava i sprječavanje nasilja nad ženama. Dr. Imtiaz nastoji polako promijeniti percepciju roda, uključivanjem dječaka u različite događaje i aktivnosti u podupiranju ženskih prava.

Borba za prava žena u Bangladešu ima još dugi put pred sobom, s obzirom da se žene i dalje suočavaju s diskriminacijom na radnom mjestu i u učionici, a stope zlostavljanja i seksualnog nasilja su još uvijek visoke. Studija koju je proveo ActionAid pokazala je kako se više od 49 posto žena i djevojčica u Bangladešu osjeća nesigurno. Prema podacima Izvješća o nasilju nad ženama iz 2011. godine, otprilike 87 posto udanih žena u Bangladešu su žrtve obiteljskog nasilja.

Kroz The BraveMen kampanju, dječaci u srednjoj školi u Chhaikoli u Pabni, okrugu u sjeverozapadnom Bangladešu, idu od vrata do vrata zagovarajući ženska prava, sudjeluju u povorkama za Međunarodni dan žena, pomažu majkama u kućanskim poslovima i vode dnevnik svojih interakcija i načina postupanja prema ženama. Dr. Imtiaz navodi kako je vrlo važno pristupiti dječacima u ranoj dobi kada razvijaju odnos prema ženama.

Ključna uloga žena u Arapskom proljeću

Novi multimedijski dokumentarni projekt osvjetljava ključnu ulogu žena u prosvjedima Arapskog proljeća 2011. godine.

The Trials od Spring serija je od šest kratkih filmova i izvještaja The New York Timesa koji nude rijetko viđen pogled na osobna iskustva aktivistkinja u valovima revolucije na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Filmovi su fokusirani na devet žena u Egiptu, Tunisu, Libiji, Siriji, Bahreinu i Jemenu i detaljno prikazuju njihov put kroz uspone i padove revolucije. Iako je svaka priča jedinstvena, često dijele zajedničku točku sličnu većim političkim razvojima u post-revolucionarnim zemljama u regiji, gdje je početna nada za mogućnošću promjene slomljena rastućom represijom i konfliktima.

Kao što je prikazano u filmovima, mnoge su zemlje napravile korak unazad po pitanju ženskih prava nakon Arapskog proljeća. Izvješće Ujedinjenih naroda iz 2013. godine pokazalo je kako je 99,3 posto žena u Egiptu izloženo seksualnom zlostavljanju, a aktivistkinje se prisiljava na test nevinosti nakon što ih se uhiti zbog prosvjedovanja.

Tim snimatelja/ica i producenata/ica, među kojima su većinom žene, predstavljaju ovaj višedimenzionalni projekt kao fascinantni narativ koji govori o zabludama o ženama u regiji kao submisivnim u pogledu kršenja ženskih prava. Umjesto toga, film prikazuje hrabre proteste, kako kod kuće tako i na ulicama, i opisuje žene kao vodeću silu iza mnogih prosvjednih pokreta.

“Mislim da nema dovoljno ispričanih priča o ženama koje su odigrale ključnu ulogu u sukobima”, rekla je producentica Beth Levison. “Najveći se naglasak stavlja na tko je na kojoj poziciji, radije nego na svakodnevne borbe koje nastoje postići mir”.

Filmove možete pogledati ovdje.

Centar za ženske studije poziva na prijavu za obrazovni program CŽS-a

Centar za ženske studije poziva sve zainteresirane na prijavu za ovogodišnji obrazovni program Centra za ženske studije. Prijava se sastoji od pisanoga životopisa i kraćega pisanog obrazloženja interesa za program (do 1 kartice teksta). Uz osnovne podatke u životopisu potrebno je navesti podatke o formalnom i neformalnom obrazovanju, studentskom, profesionalnom statusu/zanimanju te dosadašnje interese iz područja ženskih/rodnih ili feminističkih teorija i praksi.

U sklopu obrazovnog programa, pokrit će se sljedeća područja:

Uvod u ženske studije

Feministička terminologija

Feministička epistemologija

Queer epistemologija

Proseminar Beauvoir – Wittig– Butler

Proseminar Zetkin – Kollontai – Federici

Feministička teorija i praksa

Historija feminizma

Feministički pravci

Feministička kritika političke ekonomije

Pravo i feminizam

Ženska radnička i sindikalna prava

Tijelo – seksualnost – ženska reproduktivna prava

Feministička kritika nasilja

Reprodukcija i spol

Lezbijski feminizam

Radionice

Feministička kritika umjetnosti i reprezentacije roda

Vizualne umjetnosti

Izvedbene umjetnosti

Književnost

Pop kultura

Glazba

Svoje prijave možete slati na obrazovni@zenstud.hr.

Rok za prijavu traje od 31. kolovoza 2015. do 20. rujna 2015.

Odabir će se učiniti na temelju pristiglih prijava i obavljenoga razgovora, nakon čega će Centar obavijestiti o detaljima provedbe programa koji će započeti 19. listopada 2015. godine.

Participacija za dvosemestralni program iznosi 500 kuna.

Program će se odvijati dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom od 17 do 21 sati, od listopada 2015. do svibnja 2016. godine u Centru za ženske studije, Dolac 8, Zagreb, a mogućnost redovitog pohađanja nastave jedan je od osnovnih kriterija odabira budućih polaznica i polaznika.

Voditeljica obrazovnog programa je doc. dr. Ankica Čakardić.

Centar za ženske studije zadržava pravo na eventualne izmjene programa.

Detaljnije informacije mogu se dobiti putem e-pošte: obrazovni@zenstud.hr ili na web-stranici Centra.