Upoznajte novinarku koje je bila pionirka američko – kubanskih pregovora

Nakon gotovo šest desetljeća zamrznutih odnosa, ovoga će mjeseca SAD i Kuba u potpunosti normalizirati diplomatske odnose. Ovaj povijesni potez dio je normalizacije odnosa dviju država koje je uslijedilo nakon što je 29. svibnja Kuba i službeno uklonjena s popisa terorističkih država, ostavivši tako iza sebe Siriju, Sudan i Iran.

Sastanak američkog predsjednika Obame i kubanskog Raula Castra u travnju prošle godine bio je kamen temeljac za recentne promjene. Novonastala situacija idealna je prilika i da se podsjetimo pionirke kubanske diplomacije, novinarke Lise Howard. Howard je prva žena u dnevnim vijestima jedne nacionalne televizije, koja je također odigrala ključnu ulogu u normalizaciji odnosa između SAD-a i Kube.

Lisa Howard svoju je novinarsku karijeru započela 1960. godine, nakon kraće glumačke karijere. Prvo je radila na radiju, a debitirala je prvim velikim intervjuom s, ni manje ni više, Nikitom Hruščovom. Sljedeće je godine imala vlastitu dnevnu informativnu emisiju na ABC televiziji (Purex Presents Lisa Howard and News with a Woman’s Touch). Da je bila jedna od pionirki političkog novinarstva, potvrdio je i Peter Kornbluh, stariji analitičar u Nacionalnom sigurnosnom arhivu u Washingtonu.

Riječ je o istraživačkom centru koji radi na proširenju javnosti dostupnih informacija vezanih uz vladu, pri čemu je nerijetko riječ i o povjerljivim dokumentima. Kornbluh između ostalog upravlja i kubanskim projektom dokumentiranja, i prvi je pisao o pregovorima između J. F. Kennedyja i Fidela Castra, vezano za dokumentarni film naslovljen Kennedy i Castro: tajna povijest.

U tekstovima koji su se bavili navedenom problematikom, Kornbluh navodi kako je Lisa Howard u travnju 1963. uspjela dogovoriti ekskluzivni intervju s Fidelom Castrom za ABC Special. U intervjuima, ali u privatnim razgovorima s Lisom, Castro je pokazao interes za obnovu diplomatskih odnosa s Amerikom. Od, za američku politiku, ključnih događanja, jedan od najvažnijih u kojima je Lisa Howard sudjelovala, bio je sastanak Williama Attwooda, zamjenika veleposlanika UN-a i kubanskog veleposlanika Carlosa Lechuga.

{slika}

Sastanak je održan u stanu Lise Howard na Manhattanu, 23. rujna 1963. Kornbluh je tako upozorio da je Lisa Howard svoj stan na Upper East Side-u koristila za tajne sastanke, koji su kasnije bili od velikog značaja za američku diplomaciju i odnose s Kubom. “Lisa Howard nije bila samo pionirka u novinarstvu”, rekao je Kornbluh, i dodao: “S velikom upornošću i hrabrošću, koristila je svoj izvanredni pristup podacima u pokušaju da približi Kubu i SAD, prenoseći Castrove poruke J. F. Kennedyju. Bila je žena ispred svoga vremena.”, zaključuje na kraju.

No, Lisina je karijera krenula silaznom putanjom nakon što se drugi put vratila na Kubu kako bi ponovno razgovarala s F. Castrom. U veljači 1964. godine novi je američki predsjednik (nakon atentata na JFK-a) Lyndon Johnson bio manje zainteresiran za normalizaciju odnosa s Kubom, ali je Howard bila uporna u svojim nastojanjima.

Njeno je sudjelovanje bilo toliko intenzivno da je Gordon Chase, tadašnji pomoćnik savjetnika za nacionalnu sigurnost, izrazio zabrinutost oko Lisine posredničke uloge te preporučio ukidanje njena sudjelovanja u istom. “L. Howard nije iznosila svoje stavove unutar emitiranja vijesti, no imala je život i izvan posla. Dio njenog života bio je politički aktivizam, a ona sama bila je vrlo samouvjerena i vrlo snažna.”

U jesen 1964., L. Howard otvoreno je agitirala protiv kampanje Roberta Kennedya za američkog senatora, nakon čega ju je matična medijska kuća, ABC, opomenula otkazom. Howard je nastavila ustrajati na aktivizmu, i u konačnici zaista izgubila posao.

Deprimirana zbog gubitka karijere i spontanog pobačaja 1965. godine, Lisa Howard je počinila samoubojstvo tako što se predozirala tabletama dok je bila na obiteljskom odmoru u Hamptonsu. Nacionalni sigurnosni arhiv Howardičinu je ulogu u tajnoj diplomaciji s Kubom opisao u novoj knjizi Back Channel to Cuba .

Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić

‘Prepoznaj i reagiraj na nasilje! Alarmiraj se!’

U sklopu projekta “Prepoznaj i reagiraj na nasilje! Alarmiraj se!” kojeg provodi Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), zajedno s Mrežom udruga Zagor, Gimnazijom Antuna Gustava Matoša iz Zabok i  Krapinsko-zagorskom županijom nastao je video koji govori kako srednjoškolci djeluju protiv nasilja.

Aktivnostima u sklopu projekta “Prepoznaj i reagiraj na nasilje! Alarmiraj se!” preventivno se djelovalo na vršnjačko nasilje u srednjim školama Krapinsko-zagorske županije kroz edukaciju i izradu alata koji su tematski vezani uz nasilje. Uključeni srednjoškolci samostalno su osmislili alate te se osvijestili o vršnjačkom nasilju i tako postali vršnjački edukatori na temu prevencije nasilja.

{slika}

U sklopu projekta izrađeni su sljedeći alati: Bonton nenasilja “Škola svih nas”, društvena igra “#alarmirajse”, tabla za uzbunu “Dosta (mi) je!”  te video koji govori kako srednjoškolci i srednjoškolke djeluju protiv nasilja. Diseminacijom ovih alata po školama učenici mogu učiti o nasilju, vrstama nasilja ali i naučiti kako reagirati na nasilje. 

 

11-godišnja djevojčica rodila dijete nakon što su joj vlasti u Paragvaju zabranile pobačaj

11-godišnja djevojčica iz Paragvaja koju je silovao partner njezine majke rodila je djevojčicu nakon što joj je zabranjen pobačaj, javljaju svjetski mediji.

Paragvaj, s pretežito katoličkim stanovništvom, dopušta pobačaj samo u slučajevima kad je život žene u opasnosti. Ranije ove godine ministarstvo zdravlja donijelo je odluku da to nije slučaj kod silovane djevojčice i odbilo je zahtjev za pobačaj.

Za trudnoću se saznalo kad je djevojčica u travnju otišla kod liječnika zbog bolova u trbuhu. Liječnik je ustanovio da je trudna pet mjeseci. Prije trudnoće djevojčica bila visoka tek 1.39 metra i imala 34 kilograma. Vlasti su odlučile da se trudnoća mora nastaviti.

Dečko majke 11-godišnje djevojčice Gilberto Martinez Zarate (42) pritvoren je u svibnju i čeka suđenje za silovanje. Mogao bi dobiti između 12 i 15 godina zatvora. Glavna tužiteljica Monalisa Munoz kaže da je majčin dečko sustavno zlostavljao djevojčicu. “Bila je prepuštena njemu na milost i nemilost jer je majka radila. Čak je išao i na roditeljske sastanke”, rekla je tužiteljica. Majka je uhićena zbog zanemarivanja, ali joj je bilo dozvoljeno posjećivati djevojčicu dok je bila trudna.

Slučaj je izazvao bijes i reakciju feminističkih organizacija i organizacija za ljudska prava u Paragvaju i diljem svijeta. Amnesty International je pozvao Paragvaj da opozove svoj strogi zakon o pobačaju, rekavši da je djevojčica samo pukim slučajem preživjela. Dužnosnici u Paragvaju “odlučili su kockati se s njezinim zdravljem, životom i integritetom unatoč snažnim dokazima da se radi o ekstremnoj rizičnoj trudnoći i unatoč činjenici da je bila žrtva silovanja i dijete”, rekla je Erika Guevara, direktorica Amnestyja za Sjevernu i Južnu Ameriku.

U bolnici u kojoj je rodila ova 11-godišnjakinja trenutno na porod čekaju još tri 12-godišnje djevojčice.

Borba za reproduktivna prava žena u Peruu se nastavlja

Iako postoji obilje zakona u kojima se govori o važnosti zaštite žena od nasilja, diskriminacija i predrasuda, Peru je i dalje jedna od najgorih zemalja za život žena. Ulično nasilje je neizbježno, stopa obiteljskog nasilja je velika, femicid je problem, no jedna od najvećih prepreka ženskoj autonomiji jesu problemi reproduktivnih prava.

Prema ustavu, na koji veliki utjecaj ima katolička crkva, abortus je legalan samo ukoliko je život majke u ozbiljnoj opasnosti ili ako joj slijedi trajni zdravstveni problem. Dvosmislenost ovih pravila znači da su često interpretirana na različite načine. Unatoč očitim psihičkim i fizičkim zdravstvenim problemima koji su prijetili jednoj sedamnaestogodišnjakinji, bila je prisiljena roditi encefalitični fetus, te potom hraniti dijete sljedeća četiri dana pošto je preživjelo. Nadalje, jedna trinaestogodišnja žrtva silovanja bacila se sa zgrade da izbjegne neželjenu trudnoću. Preživjela je s ozbiljnom ozljedom kralježnice, te hitnom operacijom da bi se izbjegla paraliza.

No doktori/ce nisu je htjeli/e operirati zbog činjenice da bi operacija mogla štetiti nerođenom djetetu. Poslije je pobacila, a operacija je izvedena tri mjeseca kasnije od preporučenog. Upravo zbog toga ona je danas paralizirana od vrata na dolje.

No zbog očitog pritiska, vlada Perua je prošle godine napokon izdala neke sveobuhvatnije smjernice za primjenu regionalnih pravila o abortusu koja su izrečena u ustavu. Svejedno, napredak nije toliko velik.

U razgovoru s doktoricom Martom B. Randon, predsjednicom Međunanarodne udruge za mentalno zdravlje žena, postaje jasno da “jasnoća” ovih smjernica zapravo dodatno otežava odobrenje terapeutskih pobačaja. Prije ovih smjernica, najčešća metoda dobitka prava na legalan pobačaj bila je odluka psihijatar/ice da je mentalno zdravlje njihovih pacijentica u opasnosti. Sada je proces još kompleksniji, a vrijeme za čekanje odluke puno je duže. No, postoje i drugi problemi.

Žene u Peruu trebaju dozvolu svojih muževa ukoliko žele podvezati jajovode. To je najviše posljedica vjerovanja kako je ženina jedina uloga i funkcija u društvu imati djecu. Zbog ove kulture marginaliziranja, između 1996. godine i 2000. godine, tisućama su žena podvezani jajovodi protiv njihove volje pod nadzorom vlade koju je vodio Fujimori, navodno sve u svrhu povećanja prava žena.

Slučaj u kojem se brani pravo žene da zna što se događa s njenim tijelom i pravo da ne bude sterilizirana protiv svoje volje dvaput je odbijen na sudu kao nešto što se ne smatra” zločinom protiv čovječanstva”. Tim ženama do danas se nije dala apsolutno nikakva nadoknada. Što je još ironičnije, sada je ženi skoro nemoguće obaviti podvezivanje jajnika ukoliko to želi. Utjecaj ovih ograničenja je kompleksan.

Psihičko i fizičko zdravlje žena najveći je problem jer je postoporođajna depresija češća kod neželjenih trudnoća. Negativne posljedice koje doživljava majka naposljetku neizbježno utječu i na dijete. Dokazano je već kako su djeca rođena iz neželjenih trudnoća nasilnija, manje obrazovana i kasnije u životu češće dolaze u doticaj s kriminalom. Prisutni su i socioekonomski faktori jer je vjerojatnije da žene s većim obiteljima  budu siromašne, manje obrazovane i imaju manje prilika što ih većinom ostavlja ovisnima o njihovim muškim partnerima. To ih čini i izloženjima obiteljskom nasilju.

Prisutne rodne uloge podupiru izloženost žena nasilju te pogoduju seksističkoj kulturi. Od muškaraca se uvijek očekuje da budu jaki, agresivni i seksualno dominantni. Od žena se uvijek očekuje da budu pokorne i ovise o svojim muževima. Ako se uzme u obzir ovakva kultura i činjenica da je hitna kontracepcija skupa i nedostupna većini žena, ne iznenađuje što je prema podacima Centra za reproduktivna prava, Peru država s najvećom stopom prijavljenih silovanja u Južnoj Americi.

Da bi se riješili problemi vezani uz ograničenja ženskh reproduktivnih prava, nužna je promjena tradicionalnih rodnih uloga u peruanskom društvu. Sve dok se na žene bude gledalo kao na isključivo domaćice, država će i dalje odlučivati kada i kako žene smiju imati ili ne imati djecu.

Žene su aktivne i bore se za svoja prava. Feminističke grupe u Peruu glasnije su no ikad i dobivaju potporu, a sve se više ljudi uključuje u borbu za rodnu ravnopravnost. Sve dok se muškarci u Peruu ne dignu i sami počnu razmišljati o ovim problemima, promjene neće stići tako skoro.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

Mit o ‘besmislenim’ masovnim pucnjavama

Ima nešto osobito američko u kazalištu. Svojim proždrljivim sjajem, istovremeno funkcionirajući kao koloseumi i megacrkve, okupljaju mase na štovanje jedne od najsvetijih američkih religija – kina. Ali, 23. srpnja, kazalište u Lafayetti u Louisiani je bilo dom još jednoj američkoj, mnogo mračnijoj, tradiciji: masovnom oružanom napadu.

Revolveraš, John Russell Houser, je svojim pištoljem kalibra 0.40 ubio dvije žene iz publike: Mayci Breaux, dvadesetjednogodišnju studenticu na Louisiana State University u Euniceu i Jillian Johnson, koju opisuju kao “jednog od najkreativnijih umova u Lafayetti – slikaricu, glazbenicu, obrtnicu, suprugu, majku i prijateljicu”. To je u posljednjih godinu dana bila osma masovna pucnjava u Louisiani koju je obilježilo krvoproliće, bilo od strane policije ili od strane civila. Kao što je Christopher Ingraham napisao za Washington Post, “ove godine je bilo 18 masovnih pucnjava u travnju, 39 u svibnju, 41 u lipnju i zasad 34 u srpnju – a mjesec još nije ni gotov”.

Ako je ovo zabrinjavajući uzorak, ono što je jednako tako rastužujuće je naša tendencija da ove tragedije opišemo kao “neshvatljive” radnje. U posljednjem tjednu, ovo je bila dominantna teza o pucnjavi u Lafayetti u vijestima i komentarima na Twitteru, s komentarom guvernera Louisiane, Bobbya Jindala, za Today o tome kako “nikad nema razloga za ova neshvatljivo nasilje”. Fraza “neshvatljiva tragedija” je postala trend na MSNBC-u, CNN-u i u Guardianu; čak je i glavni izvršni direktor Universal Picturesa upotrijebio tu frazu prilikom izražavanja sućuti žrtvama i njihovim obiteljima.

Ali malo toga je neshvatljivo u radnjama Johna Russella Housera. Iako su ga vijesti opisivale kao “bezrazložnog ubojicu” i “skitnicu”, Houser je bio dobro poznat po svojim radikalnim anti-feminističkim pogledima na svijet. Bivši radijski voditelj, Calvin Floyd, tvrdi da je ekstremizam Housera činio savršenim gostom – i zbog toga ga je često primao u emisije. Floyd je rekao Washington Postu: “bio je protiv abortusa. Tog se najbolje sjećam. Rusty se nije slagao s pravima žena. Protivio se tome da žene imaju pravo glasa i oko čega”.

Još je alarmantnije to kako su njegovi stavovi utjecali na njegove interakcije sa suprotnim spolom, budući da je Houser imao povijest obiteljskog nasilja. Godine 2008. su Houserova žena i kćer zatražile zabranu približavanja, pozivajući se na ekstremno nepravilno ponašanje i to da je “provodio nasilje nad obitelji”. Njegova ga se žena toliko bojala da je uklonila sve oružje iz njihovog doma.

Njegov zabilježen bipolaran poremećaj treba biti primljen na znanje, ali isto tako treba primiti na znanje i to da je publika u koju je pucao publika koja je gledala film Amy SchumerTrainwreck. Veoma popularni viralni video zapisi Amy Schumer iz njene TV emisije su zaslužni za njezinu etiketu “feminističke ikone” i “sveobuhvatne aktivistice za rodnu ravnopravnost“. (Možda se ne slažete). Što je onda tu neshvatljivo oko toga da čovjek koji ima povijest nasilja nad ženama i koji je javno govorio o svojim mizoginim stavovima – na radiju – puca u kinu (koje prikazuje film u kojem glumi feministička ikona i kojeg je feministička ikona napisala) u publiku koja je bila većinsko ženska? Ništa.

Nažalost, Houser si je oduzeo život prije nego što ga je bilo moguće privesti pa je nemoguće sa sigurnošću znati što mu je bilo u glavi. Polovica ljudi koja čita ovaj članak si govori “Hej, ti blesavi feminacistu/kinjo! Ne možeš to dokazati!”. Ali nedostatak dokaza nije spriječio to da Mohammad Youssuf Abdulazeez koji je pucao u Chattanoogi brzo bude etiketiran kao terorist zbog svog muslimanskog podrijetla, uz, istovremeno, pripisivanje jasnih fundamentalističkih motiva njegovim zločinima. Kako god, nismo željni na isti način pretpostaviti da djela Johna Russella Housera na kraju možda i nisu toliko “neshvatljiva”.

I dok ovo može biti zbog ponavljajućeg uzorka terorizma u SAD-u, islamski terorizam je daleko manje opasna prijetnja od naše domaće uzgojene epidemije – nasilja nad ženama. Kako je moja kolegica iz The Daily Dota, Amanda Marcotte, istaknula u članku za Slate, “muškarci u SAD-u ubijaju žene toliko često da to više nije vrijedno ni izvještavanja”. Nadalje, Alanna Vagianos za Huffington Post piše o jezivoj statistici: “broj američkih trupa ubijenih u Afganistanu i Iraku između 2001. i 2012. je iznosio 6.448. Broj Amerikanki koje su ubijene od strane trenutnih ili bivših muških partnera tijekom tog istog vremena je 11.766“.

Ako vam se 11.766 čini kao mnogo, što mislite, koliko je ljudi – i muškaraca i žena – ubijeno od strane islamskih ekstremista od 11. rujna? 1.000? 6.000? Ne, samo 26 ljudi, manje od domaćih bijelih pucača i ni 0.01 posto žena koje su ubijene u sklopu obiteljskog, partnerskog nasilja. Taj raskorak je možda šokirajući, ali to nas ne treba čuditi. Da, Amerika je dobra u odgajanju domaćih terorista, ali je posebno dobra u odgajanju muškaraca koji za mete uzimaju žene. Od Teda Bundya do Elliota Rodgera, mizoginija ubija.

Slučaj Rodger je posebno osvijetlio to da pogrešni stavovi o ženama mogu biti motivacija za masovno nasilje. Dok guverner Jerry Brown pucnjave u Isla Visti naziva “neshvatljivom tragedijom”, to teško odgovara značenju “učinjeno je ili se događa bez razloga” i više znači “događa se bez razloga o kojem bi mi htjeli raspravljati“. Aktivan na polju prava muškaraca i forumima za pick-up umjetnike, Elliot Rodger je na internetu ostavio značajno dug mizoginičan trag.

U posljednjoj video poruci, objasnio je da će njegova djela pokazati kako je “istinski alfa mužjak”. Opisujući život pun “usamljenosti, odbacivanja i neispunjenih želja zbog djevojaka kojima se nikada nije sviđao”, žalio se da je na fakultetu, ali i u trenutku snimanja poruke, još uvijek bio djevac – nikad nije čak ni poljubio djevojku. “Ne znam zašto vi cure ne mislite da sam privlačan, ali sve ću vas kazniti zbog toga” obećao je. “Na Dan odmazde, ući ću u kuću najprivlačnijeg sestrinstva na UCSB-u i zaklat ću svaku razmaženu, umišljenu plavu drolju koju unutra vidim”.

Zašto mit o tome da su ta ubojstva nelogična – i, stoga, nedostojna analize – , unatoč činjenici da su ove pucnjave sve samo ne neshvatljive, ostaje? To je zato što, koliko god se bojali suočiti s nasiljem kojeg su počinili Rodger i Houser nad nedužnim mladim ženama (i muškarcima), još se više bojimo uočiti da se destruktivne ideje koje su ih motivirale mogu povezati s američkim kompleksom bijelog muškarca – ili kontrolom oružja.

Kad Nacionalna udruga za oružje nazove masakr iz Newtowna u Connecticutu “neshvatljivim i strašnim”, to nije od šoka zbog gubitka nevinih života. NRA se, zbog smrti dvadesetero djece i šestero odraslih u Sandy Hook Elementary School, suočavala s prijetnjom povećanja kontrole nad oružjem. Pozivajući se na neshvatljivost ubojice, organizacija zapravo govori: “Hej, nemojte kriviti nas!”.

Mit o neshvatljivim masovnim ubojstvima, stoga, funkcionira na način da se preko “mentalnih bolesti” odvlači pozornost od rasprava koje bi se zapravo trebale voditi. Kao što je Arthur Chu istaknuo za Salon, radi se o jednostavnom bijegu iz zeznute situacije. Chu piše: “Postoji statistika koja pokazuje da velika većina ljudi koji počine nasilje nemaju dijagnozu mentalnih bolesti i, obratno, ljudi koji imaju mentalne bolesti će puno prije biti žrtve nego počinitelji nasilja”. Ali Chu tvrdi i da je pripisivanje nasilja mentalnim bolestima potpuno nepotrebno: “Masovne ubojice najčešće nisu previše sramežljive oko motiva koji stoje iza njihovih djela”.

Kao u slučaju Elliota Rodgera, ne moramo se zapravo pitati što je prolazilo kroz glavu ovom poremećenom čovjeku – mi to već znamo. Umjesto da nastavljamo s postavljanjem krivih pitanja, možda bi trebali pitati kako je uopće hodajuća buduća katastrofa došla do oružja.

Što više promatramo osnovne činjenice, jednostavnije je uočiti da dugotrajni problem oružja u Americi nije neshvatljiv – dapače, zapravo je u potpunosti shvatljiv.

 Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

 

Kako su krumpir prekrile stražnjice…

U lipnju prošle godine u Šibeniku je održana manifestacija Ekran ulice koja je na ulice i ulične zidove Šibenika dovela niz domaćih street art autora/ica.

Osim što je nekako uvijek dobro kad se projekti i angažiranje raznih umjetnika/ica dislociraju iz Zagreba, bilo je dobro za cijelu manifestaciju zainteresirati i cijelo lokalno stanovništvo.

Organizatori su za portal vizkultura.hr tada naglasili kako street art u ovom obliku do sada nije imao svoje mjesto u Šibeniku i da je cilj akcije upravo dovesti ga u fokus publike.

Na križanju Obale prvoboraca i Obale palih omladinaca našao se tako zidni mural umjetnika Mirona Milića s parolom “Nitko nije spasio toliko života kao krumpir…”

Postavlja se pitanje zašto se Libela godinu dana nakon festivala sjetila baš tog festivala i baš tog zidnog murala?

Nismo si mogle pomoći i ne uočiti da je ovoga ljeta nešto skrilo mural koji spominjemo. Stražnjice triju žena.

Mislile smo da nećemo morati, ili da ćemo barem morati to činiti rjeđe, ali kad ovo ljeto već jesmo, upozoravamo ponovno i pitamo se čijom je to odlukom zidni mural prekrila stražnjica? I to ne samo jedna. 

{slika}