HSP tužio je Novosti zbog provociranja hrvatskog naroda – evo kako se na njih možete pretplatiti!

O kako kažu nesvakidašnjoj kaznenoj prijavi koju je protiv Srpskog narodnog vijeća i medija koji oni izdaju – portala Novosti podigao HSP, izvijestio je Index.hr.

“Hrvatska stranka prava izvješćuje hrvatsku javnost da je podnijela kaznenu prijavu protiv portala Novosti-internetsko izdanje tjednika Novosti, Srpskog narodnog vijeća koje je izdavač portala Novosti, Milorada Pupovca za izdavača portala Novosti, Ivice Đikića glavnog urednika portala Novosti, izvršne urednice portala Novosti Tamare Opačić i novinara Nikole Bajta zbog nedopustivog omalovažavanja hime RH.”, navodi se na službenoj ‘Bog i Hrvati’ stranici HSP -a.

U izjavi za medije, koju potpisuje predsjednik Daniel Srb, navodi se i sljedeće: 

“Način rada ovog portala kao i Srpskog narodnog vijeća usmjeren je ne samo na omalovažavanje nacionalnih simbola, već se kontinuirano provodi politika provociranja hrvatskog naroda iskrivljavanjem povijesnih činjenica i omalovažavanjem hrvatskog naroda.”

Ukoliko vas je ova izjava nasmijala, zastrašila, natjerala da se još jednom zapitate što se to opasno događa sa slobodom medija u RH ili naprosto potaknula da na neki način izrazite podršku i solidarnost mediju koji svojim novinarima i novinarkama ne brani da pišu ono u što vjeruju, a poglavito onda kada je ono u što vjeruju promoviranje vrijedosti antifašizma, solidarnosti i ljudskih prava, predlažemo vam da im podršku izrazite pretplatom.

Kao što to navode na svojoj stranici, pretplata za Hrvatsku za mjesec dana iznosi 32 kune, za 2 mjeseca 62, za 3 mjeseca 96, a za 6 mjeseci 192 kune. Za godinu dana pretplata iznosi 384 kune. Uplatu obavite na: IBAN HR8423600001101506511, a u rubriku ‘Poziv na broj’ upišite svoj OIB. Potom o tome objavijestite medij na sljedeći način – uplatnicu ili fotokopiju uplatnice pošaljete na adresu Novosti, Ljudevita Gaja 7, 10 000 Zagreb ili na tel/fax 01 4811-281 ili na e-mail: info@portalnovosti.com

{slika}

Uvođenje građanskog odgoja u središtu obilježavanja Međunarodnog dana mladih

Mreža mladih Hrvatske (MMH) i Inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo (GOOD Inicijativa) obilježili su ovogodišnji Međunarodni dan mladih javnom akcijom na Cvjetnom trgu u Zagrebu.

Cilj akcije je bio tematizirati opći položaj i ulogu obrazovanja u Hrvatskoj, te najaviti kampanju o građanskom odgoju i obrazovanju, koja započinje 7. rujna.

“Bez daljnjeg ulaganja nemoguće je imati kvalitetno obrazovanje, a bez kvalitetnog obrazovanja koje mora obuhvatiti građanski odgoj, nema niti aktivnih građana i građanki niti demokratskog društva”, poruka je MMH-a.

MMH je upozorio da takozvana “zemlja znanja” u obrazovanje godišnje ulaže tek 4,1 posto BDP-a, dok je prosjek u EU 5,6 posto. Usporedbe radi, susjedna Slovenija u obrazovanje ulaže 5,6 posto BDP-a i nalazi se među prvih deset zemalja EU po tom pitanju, dok se Hrvatska trenutno nalazi tek na 26. mjestu. Također, usporedbe radi, Danska u obrazovanje ulaže dvostruko više od Hrvatske, dok Finska spada među prvih pet zemalja u svijetu po ulaganju u obrazovanje.

Organizacije okupljene u GOOD Inicijativu zalažu se za sistemsko uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, te kritiziraju provedene obrazovne reforme koje smatraju parcijalnim.

“Građanski odgoj i obrazovanje moraju biti dostupni svim učenicima i učenicama za dobrobit cijele zajednice, jer su teme tog predmeta vezane za suvremeno društvo i demokraciju. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja ne provodi sistematski građanski odgoj i obrazovanje te nije jasno hoće li ga i kada kvalitetno uvesti”, rekla je Martina Horvat iz GOOD Inicijative.

Početkom 2015. GOOD Inicijativa provela je istraživanje stavova i znanja maturanata/ica o društvenim i političkim procesima, koje je pokazalo da mladi smatraju kako se u školi izbjegavaju aktualne društvene teme. Teme seksualnosti, suvremenih medija, nacionalnih manjina i kulturne različitosti, Europske unije, zaštite okoliša i održivog razvoja, one su koje ispitanici prepoznaju kao najslabije obrađivane ili općenito izostavljene iz obrazovnog programa.

Ispitanici/e uglavnom prepoznaju da se u školama provode dodatne aktivnosti, prepoznaju provedbu zdravstvenog i građanskog odgoja, međutim indikativno je da oko trećine učenika/ca ne prepoznaje da se ovi programi provode u njihovoj školi.

Stoga, MMH i GOOD Inicijativa od 7. rujna kreću u kampanju o građanskom odgoju i obrazovanju kojom žele potaknuti raspravu o važnosti građanskog odgoja i obrazovanja među građankama i građanima.

Na kraju, dodajmo, kako je sramotno da se niti potpredsjednica vlade i ministrica socijalne skrbi i mladih, Milanka Opačić, kao niti nestranački ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Vedran Mornar nisu sjetili povodom Međunarodnog dana mladih uputiti niti jednu riječ mladima.

 

Upoznajte prvu surfericu iz Bangladeša koja ruši tabue

Zaboravite na Kellyja Slatera i Stephanie Gilmore, tu je nova surferica koja je uzburkala valove diljem zemaljske kugle! Upoznajte 18-godišnju Nasimu Akter iz Bangladeša, jedne od nekolicine azijskih zemalja koje imaju premijerku – Sheikh Hasinu koja je pobijedila na izborima 2009. godine.

Bangladeš je zemlja s prevladavajućim muslimanskim stanovništvom i osma najnaseljenija država na svijetu s otprilike 160 milijuna stanovnika. Unatoč tome što je proglašen jednom od država iz skupine Next Eleven – zemalja s najvećim gospodarskim potencijalom, Bangladeš se suočava s brojnim političkim, društvenim i ekonomskim problemima i ogromnim siromaštvom. Također, Bangladeš je drugi najveći proizvođač tekstila i odjeće na svijetu, odmah iza Kine.

Suvišno je reći da to nije zemlja poznata po prevlasti žena u sportu, no jedna mlada žena je pokrenula promjenu sa svojom nadahnjujućom pričom i namjerom da ruši društvene tabue koji su nametnuti siromašnim ženama u ovoj zemlji.

Nasima je postala beskućnica sa samo sedam godina, nakon što su je roditelji izbacili iz kuće zato što nije postala prostitutka, što je uobičajena praksa za siromašne mlade žene kako bi privređivale za svoje obitelji te kako im ne bi bile na teret.

Nasima je nekako došla do surferske zajednice u gradu Cox’s Bazaar gdje je naučila surfati i čak postala u tome bolja od nekih mladića.

{slika}

No put do radosti uživanja u vodi i toga što je dio zajednice koja ju prihvaća, za Nasimu nije uvijek bio lak. Država je još uvijek izrazito konzervativna i ženama je zabranjeno plivanje u javnosti. Usprkos tome što su je nazivali “kurvom”, Nasima je bila odlučna u svojoj namjeri da surfa i ruši barijere za druge mlade žene. 

Priča o njoj se proširila kada se saznalo da je zvijezda novog dokumentarca pod nazivom ‘The most fearless’ (‘Najodvažnija’) koji je snimila kalifornijska redateljica Heather Kissinger. Redateljica je pratila Nasiminu priču i snimila njezin život za dugometražni dokumentarni film koji namjerava prikazivati na filmskim festivalima.

Heather i njezina ekipa uspješno su dobili novac preko kampanje Kickstarter kako bi završili film i prikazali ga što većem broju ljudi.

“Ovaj film dotiče aktualnu temu o kulturi mladih, ženskim pravima, razlikama i komplementarnostima između istoka i zapada. Film nas provocira da preispitamo vlastita očekivanja o tome što je pošteno, ispravno i što je moguće u ovom svijetu za svakoga od nas”, piše u opisu filma na stranicama kampanje.

“Nasima želi biti dobra muslimanska supruga i cijenjena članica svoje zajednice – no nipošto zbog toga ne želi napustiti svoju strast za surfanjem”, rekla je Heather u intervjuu za časopis  Marie Claire.

“I pričajući svoju priču, ona ruši barijere, kako bi sve djevojke mogle učiniti isto”, dodaje.

Nasimu su prisilno udali kada je bila vrlo mlada i sada ima dijete. Također, pobjeđivala je na surferskim natjecanjima u Cox’s Bazaaru, a kada su nakon toga lokalni muslimanski klerici vidjeli kako ju slijedi sve više mladih djevojaka, zabranili su surfanje ženama. No to nije spriječilo Nasimu da nastavi.

U posljednje vrijeme nije neobično čuti priče mladih djevojaka i žena iz zemalja u kojima se žene ne smatraju ravnopravnima, kako se bore protiv društvenih tradicija koje ograničavaju njihove mogućnosti isključivo na rodnoj osnovi. Aktivistkinje, glazbenice, političarke, a sada i jedna surferica, dokazuju kako su se žene voljne zauzeti za svoja prava, suočiti se s protivnicima kako bi pomogle utrti put mnogim drugim ženama poduzimajući korake prema osnaženoj budućnosti.

Nadamo se da će ovaj dokumentarac doći do očiju i ušiju mnogih djevojčica i djevojaka diljem svijeta te da će nadahnuti one koji se nalaze u teškim okolnostima da nikada ne odustanu od borbe za ono što je ispravno i za pozitivne životne mogućnosti.

 Pogledajte najavu filma ‘The Most Fearless’:

 

 Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Europska komisija objavila je nacrt Plana koji će zamijeniti Direktivu o porodiljnom dopustu

Europska komisija osmislila je “indikativni Plan“, koji obuhvaća inicijative koje bi se pozabavile “problemima zaposlenih roditelja”, u smislu balansiranja posla i života, ali i porodiljnog dopusta. To se događa sedam godina nakon što je zatražena izmjena i nadopuna Direktive o porodiljnom dopustu 2008. godine i nakon što su je povukli u sklopu birokratskih vježbi Komisije (REFIT) na početku srpnja ove godine

Iako do sada, u ovom stupnju razvoja, još nisu naglašeni prioriteti, koji zapravo ovise o tijeku savjetovanja s javnošću i sa socijalnim partnerima, ovim Planom se predstavljaju čak tri mogućnosti: 

Opcija 1: Pravne mjere, uključujući malene promjene Direkitive o porodiljnom dopustu 

Primjeri mogućih promjena uključuju odredbe koje reguliraju status majki koje doje nakon povratka na posao, kako bi se povećala zaštita od otkaza. No ipak, European Women’s Lobby žali što razdorni problemi prošlosti, odnosno puna plaća, neće biti riješeni.

Ostale pravne mjere uključujuću mogućnost samostalne Direktive o dopustu za očeve, kao i Direktive o dopustu za njegovatelje/ice, za koje je javna rasprava već održana 2011. godine. 

Socijalni partneri bit će pozvani očitovati se o svojim zahtjevima i uvjetima vezano uz Roditeljski dopust, te o Direktivi o određenom, kao i neodređenom vremenu rada. Jačanje prava na zahtjev za fleksibilnim načinima rada za žene i muškarce koji obnašaju ulogu njegovatelja/ice je također dio ovog paketa opcija.  

Opcija 2: Mjere “blagog pristupa”, koje nisu zakonske i bile bi postavljene kroz (neobvezujuće) dokumente Komisije  

Ova bi mjera obuhvatila “ambiciozne” presedane o uvjetima za participaciju žena na tržištu rada; praćenje i izvještavanje kroz procese Europskih Semestara; ciljane Europske Socijalne Fondove za projekte zbrinjavanja djece i pripadajuće infrastrukture; provođenje kampanja o izgradnji ravnoteže između života i posla. 

Opcija 3: Kombinacija zakonskih i nezakonskih mjera 

Krajnji je cilj predloženog Plana povećanje participacije žena na tržištu rada, odnosno povećanje razine njihove ekonomske nezavisnosti, reduciranje rodne razlike u plaćama, visine mirovina, te iskorjenjivanje siromaštva. Podjela brige oko djece kroz podupiranje korištenja očinskog dopusta je također dio ovog prijedloga. No, to neće biti dovoljno.  

Socijalni partneri bit će glavni pokretači u smislu donošenja zakonskih propisa, a Komisija će, jedino u slučaju da se savjetovanja ne održe, samostalno osmisliti prijedloge za donošenje zakona.  

Nakon godina i godina lobiranja i provođenja kampanja za donošenje Direktive o porodiljnom dopustu, koja bi čuvala ženska prava i ekonomsku nezavisnost, te osiguravala da rađanje djece ne bude sankcionirano, očekujemo da će novi prijedlozi dovesti zakonske propise i konkretne mjere koje vrijedi čekati. Očekujemo da će one ojačati specifična ženska prava u odnosu na trudnoću i porod, kao i garantirati podjelu brige oko djeteta između žene i muškarca, kako bi se ostvarila prava društvena promjena. Ako je Europa ozbiljna oko ravnopravnosti spolova, mora pokazati da je u stanju donijeti prava, jednakost i pravdu za sve.

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić

Ne treba nas popravljati: Prikaz aseksualnih likova u pop kulturi

Pokret za vidljivost aseksualnih osoba je narastao u posljednjih nekoliko godina i  mnoge aseksualne osobe počinju izlaziti iz ormara i zahtijevaju poštovanje. Nažalost, aseksualnost ostaje relativno nevidljiva orijentacija u našoj popularnoj kulturi. To mnoge aseksualne osobe ostavlja da se još uvijek osjećaju kao da su na neki način pokvareni/e. Razmislite o tome: romantika i seks prožimaju gotovo svaki narativ na televiziji, u knjigama i filmovima. Platonske veze su kontinuirano podcijenjene u odnosu na romantične odnose, a posebice u odnosu na seksualne.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, par aseksualnih likova  se pojavilo u filmovima i na televiziji. To je veliki korak. Ali kad god je aseksualnost eksplicitno prikazana na ekranu, nju gotovo uvijek slijedi popravljajući zaplet: Aseksualnost je prikazana kao problem koji je popravljiv. To je nevjerojatno opasna poruka. Možda i najveći, frustrirajući zid na koji nailaze aseksualne aktivistkinje i aktivisti je kako medijski tvorci koji su alloseksualni (osobe koje nisu u aseksualnom spektru) pogrešno shvaćaju i pogrešno tumače našu orijentaciju. Sljedeća tri primjera su samo uzorak iz medijskog koncepta aseksualnosti.

The Olivia experiment:

Ovaj film iz 2012. se vrti oko Olivije, 27-godišnje studentice koja  počinje sumnjati da je aseksualna. Ona odluči prihvatiti prijateljičinu ponudu da spava s njenim dečkom. Tagline za film je:  “Komedija o seksualnoj (dez) orijentaciji.” Aseksualnost naslovne junakinje se stalno ispituje i u nju se sumnja: “ona zapravo nije aseksualna, ona je samo sramežljiva”. Ovdje je aseksualnost predstavljena kao privremeno stanje, a ne orijentacija. To je problem koji treba ispraviti. Nema načina na koji bi žena mogla biti sretna izvan romantične, seksualne veze. Umjesto isticanja zadovoljavajućih platonskih veza koje mnoge aseksualne osobe imaju, Olivija treba eksperimentirati dok ne pronađe pravi način da se uklopi u alloseksualni narativ.

 House: “Bolja polovica” (sezona 8, epizoda 9):

Aseksualni par dolazi kod doktora Wilsona. Njega je zaintrigirala aseksualnost i spominje je svom prijatelju doktoru Houseu, koji je smjesta odbacuje kao nestvarnu. Tijekom cijele epizode, doktor House negira postojanje aseksualnosti. Na kraju epizode, otkriveno je da muž ima nekakav tumor koji je inhibirao njegov seksualni nagon. Žena je samo glumila aseksualnost zbog muža.

{slika}

Sirens:

Ova američka TV emisija o bolničarima i bolničarkama imala je otvoreno aseksualnu gostujuću junakinju, Voodoo, tijekom dvije sezone koliko je trajala. Njezina je aseksualnost predstavljena na jedan od dva načina: kao šala ili kao prepreka koju bi njen kolega bolničar, Brian, trebao prevladati kako bi došao do seksa. Voodoo je uvijek romantično uparena s muškarcem i u scenariju je rasprava o njenoj aseksualnosti obično manje o njezinom životu, a više o tome kako su muškarci frustrirani zbog toga. U jednom trenutku, ispituje se o tome da li masturbira (nevjerojatno neprikladno pitanje za pitati bilo koga, ali jedno od onih s kojima alloseksualne osobe redovito suočavaju aseksualne osobe). Voodoo također vodi Briana u striptiz klub kada on misli da je nadišao seksualnost gdje striptizeta izvodi ples njoj u krilu, kako bi ga zagolicala. Njezina priča je krenula prema konzumaciji odnosa s Brianom, prije nego što je serija otkazana.

Postoji nekoliko drugih aseksualnih likova koji su se pojavili na filmu i TV-u u posljednjih nekoliko godina, ali ove tri priče jasno prikazuju izazove s kojima se aseksualne osobe susreću u dobivanju realistične reprezentacije. Osim poruke da je aseksualnost popravljivo stanje, postoji nekoliko sličnosti u ovim primjerima: 

  1. Aseksualnost je privremeno stanje / problem koji imaju samo atraktivne, cis, bijele žene.
  2. Žene lažu i / ili su nekako zbunjene o svojim osjećajima i željama. Tagline za The Olivia experiment učvršćuje ideju da je aseksualnost samo druga riječ za “zbunjenost”.
  3. Aseksualnost je problem jer je to prepreka za alloseksualne osobe koje žele imati spolni odnos.

Opasna poruka koja dolazi iz “popravljivih” narativa jest da su seksualna orijentacija i pristanak nešto što je podložno raspravi. Uvjeravanje ili posramljivanje aseksualne osobe u seksualni odnos, iako oni/e kažu da to ne žele nije zabavna igra – to je korektivno silovanje, s ciljem “popravljanja” aseksualnih osoba. Alloseksualne osobe često čine pogrešku misleći da je seks neophodan dio sretnog života. Ti ljudi ne mogu vidjeti aseksualnost kao ništa drugo nego strašno stanje koje one koje od njega pate osuđuju na osamljene živote.

Zamislite da ste mlada aseksualna osoba, nesigurna u vlastitu orijentaciju i da ste stalno bombardirani tim porukama i od ljudi u vašem životu, a iz vlastitih omiljenih emisija, filmova i knjiga. Zamislite da vam se stalno govori da ne postojite, ili ako jeste, da ste popravljivi. No, kako godine prolaze, još uvijek ne doživljavaju vrstu želje koju vidite posvuda. Bilo bi usamljeno, zar ne?

Ne pružanje dobrodošlice aseksualnim osobama u oblikovanju prikaza aseksualnosti u mainstream medijima rezultiralo je iznimno netočnim i štetnim prikazima ove orijentacije. Većina alloseksualnih osoba može imenovati izmišljeni lik koji se može protumačiti kao aseksualan, ali vrlo malo može imenovati jednu stvarnu aseksualnu osobu, spisatelja/icu, redatelja/icu, glumca/glumicu ili drugog umjetnika ili umjetnicu. Umjetnost i doprinosi koji aseksualne osobe čine u društvu i dalje će biti potisnuti sve dok se negativni prikazi i uvjerenja ne propituju. Ali aseksualne osobe su prisutne. Tako sam sastavila cijeli Tumblr blog koji naglašava suvremene aseksualne umjetnike i umjetnice – možete provjeriti  Tumblr i WordPress.

U međuvremenu, nadamo se da ćemo vidjeti aseksualni lik čija će se orijentacija tretirati kao normalna, a ne kao problem koji treba riješiti.

 

Prevela i prilagodila Jelena Markota

Kako se desnica ugrizla za rep?

Prije nekoliko dana, točnije, 5. kolovoza, prošla je godina dana od stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola. Sabor je 15. srpnja prošle godine usvojio Zakon s 89 glasova “za” i 16 glasova “protiv”. Ovaj zakon je povećao prava lezbijki, gejeva i njihovih obitelji i/ili djece na razinu koju istospolni parovi na području Hrvatske nikad nisu imali.

Raniji Zakon o istospolnim zajednicama koji je stupio na snagu 2003. godine je, naime, prepoznavao samo prava međusobnog uzdržavanja i pravo na stjecanje zajedničke imovine. No, budući da se Zakon pokazao kao teško ostvariv u stvarnom životu, nijedna službena zajednica ove vrste nikad nije sklopljena. Zakon o životnom partnerstvu je omogućio ostvarenje svih prava koja se stječu brakom, osim prava na sam naziv “brak” i na posvajanje djece. Dodatnu važnost Zakona predstavljaju oni dijelovi koji se očituju i van pravnog okvira, a to su sigurnost i zaštita obitelji te prepoznavanje na koje se čekalo toliko dugo i koje je toliko dugo bilo osporavano.

Zakon o životnom partnerstvu je usvojen osam mjeseci nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka. Rezultati referenduma su pokazali da, od ukupnih “palih” glasova, 65,87 posto građanki i građana smatra da u Ustavu treba biti upisano kako je brak životna zajednica žene i muškarca, dok je 33,51 posto građanki i građana smatralo suprotno. Ono što zabrinjava jest to da je izlaznost je iznosila niskih 37,90 posto. Kao da ne pričamo o ljudskim pravima.

ILGA Europe je ovo proljeće objavila rezultate istraživanja o razini prava LGBTIQ zajednice u državama Europe. Hrvatska po ILGA-inim kriterijima osigurava 71 posto prava što ju je, od 49 država, smjestilo na petu poziciju, tik iza Velike Britanije, Belgije, Malte i Švedske.

Što objašnjava ovaj paradoks? Kako je moguće da je homofobni referendum (ujedno i prvi referendum kojeg je potaknula građanska inicijativa) bio u tako kratkom periodu nakon njegova održavanja popraćen širokim (iako i dalje nedovoljno širokim) snopom prava za LGBTIQ zajednicu u Hrvatskoj?

Smatram da se hrvatska desnica ugrizla za rep i od boli pobjegla u rupu iz koje je više nitko nije mogao čuti.

Izjave poput “može prava, ali ne i brak” su bile svakodnevne u predreferendumskoj kampanji aktera/ica koji/e su pozivali/e na glasanje za opciju “za”. Gotovo svi argumenti desno orijentiranih političara i političarki su išli u tom smjeru i, kad su dobili “ali ne i brak”, za “ipak ne može prava” je bilo prekasno.

Sve se odlično uklopilo u prvotni plan Vlade koja nikad i nije predlagala gej brak. Dapače, od svibnja 2012. Milanović je govorio jedino i isključivo o nekoj vrsti registriranog partnerstva. Bio je to korak naprijed u odnosu na Plan 21 i Program Vlade RH u kojima se riječ istospolno, brak ili registrirano partnerstvo uopće ne spominju već se sve pokriva “slobodom izbora životnog stila”. Ovakve inkrementalne, “korak po korak” izjave ukazuju na to da je tijekom vremena Vlada pažljivije birala riječi. Pretpostavljam da se radi o strahu od reakcije javnosti jer je ipak riječ o vladi koju su građanke i građani već nakon 100 dana ocijenili ocjenom “dovoljan”. Od tih polaganih promjena u društvenom diskursu Vlada nije odustajala ni u periodu do referenduma, ni u vremenu same referendumske kampanje i sukladno tome je Saboru na usvajanje poslala Zakon o životnom partnerstvu gdje značajnim smatram i to da se hladna riječ “registrirano” zamijenila ipak ljepšom “životno”.

Orijentiranje na isključivo raspravljanje o tradicionalnoj i povijesno utemeljenoj definiciji riječi “brak” je dovelo do toga da su se građanke i građani samo na to i orijentirali. Željka Markić jest pokušavala javnosti poslati poruku kako lezbijke i gejevi i prije proširivanja prava imaju ista prava kao i ona, ali to jednostavno nitko nije čuo. Vezanjem uz Katoličku crkvu, U ime obitelji je svoje referendumsko pitanje poslala na put na kojem se raspravljalo samo o religiji i tradicionalnom braku.

O tome dovoljno govore i izjave najutjecajnijih hrvatskih konzervativnih političara.

Primjerice, Tomislav Karamarko je prilikom objašnjavanja zašto će zaokružiti “za” rekao (a ovo stoji na službenoj stranici HDZ-a): – Zašto? Želimo zaštititi tradicijske vrijednosti, brak kao životnu zajednicu muškarca i žene. Prava homoseksualnih veza mogu se pak riješiti na neki drugi za njih zadovoljavajući način, a mi ćemo sve učiniti da tako i bude. Ali, ponavljam, zaštitit ćemo tradicijske vrijednosti. Slično je postupila i Ruža Tomašić, tadašnja predsjednica HSP Ante Starčević, kad je izjavila: – Obitelj je stup društva, a brak je zajednica muškarca i žene. Dakle, nisam za to da se istospolnim parovima onemogući pravo na mirovinu, zajednički život i slično, no jesam za to da ti parovi ne mogu stupiti u brak i usvajati djecu.

Tijek misli me dovodi i do naziva udruge “U ime obitelji”.

Smatram da se udruga, kako bi omekšala potrebnu većinu stanovništva, koja zasigurno ne bi podržala radikalniji nastup protiv istospolnih osoba, građankama i građanima predstavila s nazivom s kojim su se mogli poistovjetiti svi koji drže do svoje obitelji. Spajanjem ljubavi prema obitelji i potrebe za njenom zaštitom, referendum je uspio. No, to je ujedno predstavilo i neprovedivost daljnjih diskriminatornih potraživanja pod okriljem zaštite braka i obitelji.

Građanke i građani su mjesecima slušali o prikupljanju i provjeri potpisa, o raspravama u Hrvatskom saboru, o očitovanju Ustavnog suda, te o kampanji  “za” i “protiv”. Stoga, dojma sam da im je nakon referenduma već bilo poprilično dosta te teme. Usvajanje Zakona o životnom partnerstvu je održano zadnjeg radnog dana Hrvatskog sabora prije dvomjesečne ljetne pauze. Neki aspekti javnosti su uvjereni da je Zakon o životnom partnerstvu u tom trenutku poslužio odvlačenju pozornosti građanki i građana od Zakona o radu kojem su se protivili oporba, sindikati i poslodavci, a koji je usvojen tog istog dana.

Meni se, s druge strane, čini da se sa Zakonom o životnom partnerstvu čekalo kako bi vrijeme ispuhalo homofobni balon. U njemu su u ljetu 2014. ostali samo udruga U ime obitelji i konzervativni političari koji uho javnosti više nisu imali. Dio priče su, naravno, ostale i lezbijke i gejevi, zajedno sa svojim obiteljima na koje se Zakon najviše odnosi, a nad čijim se glavama taj ispuhani balon i dalje nadvijao. Naravno da je U ime obitelji poslala otvoreno pismo saborskim zastupnicima prije izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu u kojem je naglašavala da se pokušava izigrati volja birača. Naravno da je i HDZ imao amandmane u kojima traže odgodu primjene Zakona do 2016., pravo na priziv savjesti matičara i nemogućnost skrbi nad djecom. No, nitko ih više nije čuo.

Zakon o životnom partnerstvu je bio neka vrsta kompromisa, a dojma sam da građanke i građani ne vole kad netko pokuša potkopati kompromis. Upravo zbog toga oko životnog partnerstva nije dizana prevelika buka. Udruga U ime obitelji, koja jest dizala buku, ubrzo je  pretrpjela politički poraz, u trenutku kada nije prikupila dovoljan broj potpisa za još jedan referendum.

Ministar uprave, Arsen Bauk, desetak dana nakon stupanja Zakona na snagu  izjavio je: – Mislim da je i samo provođenje referenduma o ustavnoj definiciji braka pomoglo tome jer je time uklonjena bojazan dijela građana da bi u zakonu moglo biti i više od onoga što je sad u njemu.

U ime obitelji je možda zabila prvi gol, ali ih je ubrzo primila 80. Toliko je, naime, životnih partnerstava dosad sklopljeno. Danas u Hrvatskoj u životno partnerstvo ulaze javne osobe, istospolni partneri iz regije, strani državljani s hrvatskim državljanima, a nedavno je dodijeljena i prva partnerska skrb nad djetetom. Sve to samo govori da noć nije uspjela pojesti pravdu, a da hrvatsko društvo ima granicu u oduzimanju, da se poslužim riječima zastupnika Kolmana, “temeljnih ljudskih sreća, želja i nadanja”.

Ova će se tema zasigurno ponovno pojaviti u kampanji za parlamentarne izbore i javnim debatama koje će ju pratiti, baš kao što se pojavila i u kampanji za predsjedničke izbore. Razlika je u tome što će se ovog puta s njom suočiti političari koji pretendiraju na pozicije koje su Zakon omogućile i koje ga, isto tako, mogu i ukinuti. Na svima nama koji smo i 1. prosinca 2013. bili na pravoj strani povijesti ostaje da tom društvu ukažemo da nikakvog oduzimanja nije smjelo i ne smije biti.

Na kraju krajeva, Zakon nalaže da se odluka donesena na referendumu ne smije mijenjati samo u narednih godinu dana, a svijet se ionako dijeli na ljude koji se za napredak bore i na one koji se s napretkom kad-tad moraju pomiriti.