Amnesty International donio rezoluciju o dekriminalizaciji seksualnog rada

Delegati i delegatkinje foruma Amnesty Internationala za donošenje odluka usvojili/e su u Dublinu rezoluciju kojom Međunarodnom odboru organizacije daju ovlaštenje za razvoj i usvajanje politika po pitanju ljudskih prava seksualnih radnica i radnika, stoji u priopćenju Amnestyja u kojem se najavljuje početak rada organizacije na zagovaranju dekriminalizacije seksualnog rada.

“Seksualni radnici i radnice jedna su od najmarginaliziranijih skupina na svijetu koja je u većini slučajeva u stalnom riziku od diskriminacije, nasilja i zlostavljanja. Naš globalni pokret utire put za usvajanje politika za zaštitu ljudskih prava seksualnih radnica/ka, što će pomoći u oblikovanju budućeg rada Amnesty Internationala o ovom važnom pitanju”, izjavio je glavni tajnik Amnesty Internationala Salil Shetty.

Rezolucija preporučuje da Amnesty razvije politiku koja će podržavati punu dekriminalizaciju svih aspekata konsenzualnog seksualnog rada. Politikom će se također pozivati države da osiguraju seksualnim radnicama i radnicima punu i jednaku pravnu zaštitu od izrabljivanja, trgovine ljudima i nasilja, piše u priopćenju.

“Svjesni smo da je ovo ključno pitanje ljudskih prava iznimno složeno i zato smo odlučile riješiti taj problem po međunarodnim standardima ljudskih prava. Također smo konzultirali naše aktiviste/inje iz svih dijelova svijeta kako bismo uzeli u obzir različite poglede”, rekao je Shetty.

Iz istraživanja i savjetovanja provedenih u svrhu razvoja ove politike u posljednje dvije godine, kažu iz Amnestyja, zaključeno je da je ovo najbolji način za obranu ljudskih prava seksualnih radnica i radnika koji će smanjiti rizik od zlostavljanja s kojima se suočavaju.

Kršenja ljudskih prava s kojima se osobe koje se bave seksualnim radom suočavaju uključuju fizičko i seksualno nasilje, proizvoljna uhićenja i pritvor, iznudu i uznemiravanje, trgovinu ljudima, prisilna testiranje na HIV te medicinske intervencije. Također mogu biti isključeni iz zdravstvene zaštite, stambenih usluga te ostalih oblika socijalne i pravne zaštite. Politika je izgrađena na opsežnoj bazi dokaza iz izvora koji uključuju i agencije UN-a kao što su Svjetska zdravstvena organizacija, UNAIDS, UN Women i Posebni izvjestitelj UN-a za zdravlje, a Amnesty je i sam proveo istraživanje u četiri zemlje, javljaju u priopćenju.

Amnesty se, tvrde u priopćenju, savjetovao i s udruženjima seksualnih radnica/ka, skupinama koje zastupaju osobe koje su preživjele prostituciju, predstavnicama feminističkih i ostalih skupina za ženska ljudska prava, LGBT aktivistima/kinjama, agencijama za sprečavanje trgovine ljudima te organizacijama koje se bave problemom HIV-a/AIDS-a.

Amnesty International smatra trgovinu ljudima užasnom u svim njezinim oblicima, uključujući i seksualnu eksploataciju, te također smatra da treba biti kriminalizirana kao stvar međunarodnog prava. Ovo je izričito jasno u novoj politici i sveukupnom radu Amnestyja, tvrde iz organizacije.

“Ovo je povijesni dan za Amnesty International. Ovo nije odluka koja je donesena lako ili brzo i zahvaljujemo svim našim članovima/icama diljem svijeta, kao i brojnim skupinama koje smo konzultirali, za njihov važan doprinos ovoj debati. Pomogli su nam da donesemo važnu odluku koja će oblikovati napredak ovog polja našeg ljudskopravaškog rada”, zaključio je Shetty.

Ovaj je potez Amnesty Internationala, i prije nego što je donesen, izazvao raspravu velikih razmjera, u kojoj su se čuli glasovi za i protiv dekriminalizacije seksualnog rada. Europen Women’s Lobby, na primjer, krovna organizacija više od 2500 europskih feminističkih organizacija, protivi se ovakvoj odluci, a u jučerašnjem su priopćenju pozvale delegate i delegatkinje Amnestyja “da ne okreću leđa najranjivijim ženama” te da ne osiguravaju “nekažnjivost za svodnike i kupce seksa”.   

Od kolektivnog angažmana do protesta – gošća Judith Butler

U Beogradu će se od 19. do 21. studenog 2015. godine održati treća međunarodna konferencija Grupe za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju pod nazivom “Kako djelovati zajedno: od  kolektivnog angažmana do protesta”. Jedna od glavnih gošći konferencije na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu bit će Judith Butler.  

Opis

Na konferenciji će se razmatrati široko pitanje djelovanja – iz aspekta raznolikih socioloških i filozofskih tradicija – kao i posebno pitanje kolektivnog angažmana u obliku koji poprima na suvremenim protestnim skupovima.

O pitanjima akcije i ljudskog djelovanja naširoko je raspravljano u društvenim teorijama 20.  stoljeća. Više puta se pomicao naglasak; od teorija koje su naglašavale društvene i ekonomske determinante do teorija koje su obuhvaćale ljudsku racionalnost, autorefleksivnost te sposobnost aktivne konstrukcije društvene stvarnosti. Dok su se neka pionirska istraživanja djelovanja većinom fokusirala na mikrokontekste i ponašanje aktera u konkretnim situacijama, ključno pitanje s kojim se danas suočava društvena teorija jest kako ponovno napraviti zaokret u analizi od razine individualnog djelovanja do makrostrukturalne razine, i.e. razine “ponašanja društvenih sistema” – zaokret u kojem bi se izbjegla pojednostavljena strukturalna uvjetovanost djelovanja te kojim bi se barem ponudio vidokrug mogućih sinteza dvaju analitičkih struja. Pitanja koja nas u tom pogledu najviše zanimaju odnose se na mogućnosti artikulacije društvene kritike i rekonceptualizacije “političkog” iz perspektive individualnog i grupnog djelovanja.

Kako na adekvatan način konceptualizirati “svakodnevna” djelovanja pojedinaca? Koji je stvaran potencijal konkretnih i angažiranih, iako fragmentiranih djelovanja u pogledu stvaranja opće, sistemske društvene promjene? Može li se društvena teorija te kritika moći i dominacije temeljiti na značenju i razlozima kojima sami akteri objašnjavaju svoje djelovanje?Naposljetku, možemo li reći kako društvena teorija nije ništa više od metodološki odgovarajućeg opisa potencijala za društvenu kritiku sadržanog u svakodnevnom društvenom djelovanju ili društvena teorija može biti samostalan dio društvenog angažmana, zaslužan za progresivne promjene?

Nedavni valovi narodnih prosvjeda; od takozvanog Arapskog proljeća preko Occupy pokreta do protesta usmjerenih protiv mjera štednje dali su nov poticaj pitanjima vezanima uz djelovanje i akciju. Zanima nas kako ti činovi kolektivnog angažmana mogu biti analizirani i interpretirani u sklopu različitih tradicija promišljanja o djelovanju. Također nas zanima i kakav povratni učinak takvi oblici angažmana mogu imati na teorije o djelovanju. Osobito nas zanima i želimo potaknuti debatu o suvremenim kolektivnim protestima i teoriji performativnosti kako je opisana u nadolazećoj knjizi Judith Butler (Notes Toward a Performative Theory of Assembly) – unaprijeđenoj kako bi uključila “usklađena djelovanja tijela.” Na koje se sve načine u politici mogu ponašati fizička tijela? Na koji način mi (i da li uopće?) transformiramo i utječemo na javnost i politiku kada se okupljamo na utjelovljene načine? Konačno, postaje li prekarnost (prekarna tijela) dominantna snaga protesta, kao što tvrdi Butler, ili je upravo suprotno i prekarnost je ono što predstavlja prepreku sistemskoj promjeni (svođenje na “rezervnu armiju radne snage”)?

Teme

U prijedlozima radova treba imati na umu sljedeće tematske cjeline:

  • Teorije djelovanja: filozofske, sociološke, antropološke tradicije
  • Ontologija djelovanja i propitivanje autonomije aktera/ica: metodologije pristupa djelovanju
  • Djelovanje, društvena teorija i društvena promjena: povijesne i disciplinarne perspektive
  • Tko djeluje, tko osmišljava djelovanje? Uloga intelektualaca/ki, građanskog društva, stranaka i ostalih aktera/ica
  • Javni prostor i “javna” tijela: razmišljanje o utjelovljenim načinima okupljanja
  • Orodnjena tijela na javnim skupovima; rod, prekarnost i kolektivno djelovanje
  • Performativnost i suvremeni protest: mijenjanje političke paradigme; od organiziranja online (odsutna tijela) do osvajanja javnih prostora (okupljanja tijela)
  • Politika otpornosti vs. politika otpora –propitivanje uvjeta prekarnosti
  • Radikalna solidarnost: prema novim oblicima političkog djelovanja

Organizacija konferencije:

Službeni jezik konferencije je engleski.

Prezentacije ne smiju trajati duže od 20 minuta.

Programski odbor konferencije odabrat će izlagače/ice na temelju podnesenih sažetaka. Knjiga sažetaka bit će objavljena do početka konferencije.

Prijave na konferenciju potrebno je poslati samo e-mailom na adresu:conference@instifdt.bg.ac.rs. Ljubazno Vas molimo, pod “subject” e-maila napišite: ‘Vaše ime: naslov rada.’ Kompletna prijava u .doc, .docx ili .pdf formatu mora sadržavati: naslov prezentacije, sažetak duljine do 200 riječi te kratku biografiju na engleskom jeziku.

Nema troškova prijave. Organizatori/ce konferencije će tijekom programa osigurati ručak i lagana osvježenja. Učesnici/e konferencije ljubazno molimo da se sami pobrinu za vlastiti smještaj i putne aranžmane.

Konferenciju organizira Grupa za studije angažovanosti koja je dio Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, uz podršku srpskog Ministarstva prosvete, nauke i tehonološkog razvoja, Centra za napredne studije (Rijeka, Hrvatska), Centra za etiku, pravo i primijenjenu filozofiju (Beograd), Balkanske zaklade za demokraciju, Kulturnog centra Beograda te Fakulteta za medije i komunikacije (FMK).

Važni datumi

Rok za prijavu: 15. rujan 2015.

Obavijest o prihvatu: 10. listopad 2015.

Datum održavanja konferencije: 19.-21. studeni 2015.

Programski odbor

Athena Athanasiou, Panteion University, Athens

Petar Bojanić, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerzitet u Beogradu

Mario De Caro, University of Rome III

Éric Fassin, Université Paris 8

Sanja Milutinović Bojanić, Centar za napredne studije, Rijeka

Snježana Prijić Samardžija, Sveučilište u Rijeci

Gazela Pudar Draško, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerzitet u Beogradu

Jelena Vasiljević, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerzitet u Beogradu

Adriana Zaharijević, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerzitet u Beogradu

 

Za više informacija možete posjetite web-stranicu Instituta za filozofiju i društvenu teoriju: www.instifdt.bg.ac.rs

Više informacija o rasporedu, organizaciji i budućim događanjima, možete dobiti ovdje:

e-mail: conference@instifdt.bg.ac.rs

Facebook: facebook.com/instifdt

Twitter: twitter.com/ifdt_beograd

 

Prevela i prilagodila Vedrana Lovrinčić 

Tisuće Iračana i Iračanki u prosvjedima protiv korumpirane vlade

Nekoliko desetaka tisuća gnjevnih Iračana i Iračanki izašlo je u petak, 7. kolovoza ove godine, na ulice Bagdada, tražeći promjene u svojoj vladi, kao i ostavku premijera Haidar al-Abadija.

Prosvjednici i prosvjednice su skandirajući okupirali središnji bagdadski trg Tahrir i glavne ulice oko njega, pozivajući Abadija i korumpirane ministre da izvrše temeljite promjene u sustavu upravljanja postavljenom nakon američke invazije 2003. godine.

Ovo je najveći val prosvjeda diljem zemlje u proteklih tjedan dana, a nezadovoljstvo je eskaliralo zbog nesposobnosti vlade da pruži osnovne usluge u proteklih 12 godina od invazije.

Naime, i unazad mjesec dana bilo je nekoliko manjih demonstracija koje su organizirale svjetovne aktivističke skupine u znak prosvjeda zbog nedostatka električne energije i to u trenucima kada temperatura premašuje 50 stupnjeva Celzijusa.

Ovaj prosvjed, za razliku od prethodnih, imao je podršku šijitske frakcije u zemlji, čija policija vodi borbu protiv islamske države i koji su agitirali za veću političku moć. Prosvjed je imao i potporu vrlo utjecajnog vjerskog vođe ajatolaha Ali Grand Sistanija, koji se smatra glasom šijitske umjerenosti.

U priopćenju objavljenom na molitvi petkom, jedan od Sistanijevih najboljih suradnika pozvao je Abadija da učini više u borbi protiv raširene korupcije u njegovoj vladi.

U priopćenju objavljenom kao odgovor, Abadi je obećao udovoljiti zahtjevima koji su tražili prosvjednici i prosvjednice, te da će objaviti cjeloviti plan reforme.

Slični veliki prosvjedi održani su diljem šijitskog juga, uključujući i gradove poput Basre, Najafa, Karbale i Nasiriyaha. Neki od prosvjednika i prosvjednica su izravno tražili/e ostavku premijera Abadija, koji je imenovan prije godinu dana na nagovor SAD-a kako bi donio novu energiju u borbi protiv islamske države. Međutim, njegova se vlada naširoko percipira kao korumpirana i neučinkovita.

“Vi ste ubili svu našu radost i ukrali naše snove. Mi vas ne želimo više “, pisalo je na jednom transparentu izdignutom iznad gomile.

Mnogi od prosvjednika i prosvjednica kazali su kako samo zahtijevaju pristojan život.

Jedan od prosvjednika je rekao kako već više od 10 godina u Iraku nije ništa dobro za građane i građanke, naglasivši kako nema, struje, nema usluga i nema radnih mjesta, završavajući riječima kako je sada dosta.

 

Madridski trg koji nosi ime po Margaret Thatcher uskoro mijenja ime

Nova ljevičarska gradonačelnica Madrida, Manuela Carmena, predložila je promjenu naziva jednog od glavnih madridskih trgova nazvanog po britanskoj premijerki Margaret Thatcher.

Za novi naziv trga dva su prijedloga – jedan je da se zove po hrvatsko-američkom znanstveniku, inovatoru i izumitelju, Nikoli Tesli, a drugi da dobije ime po španjolskom političaru, članu Socijalističke stranke i prvaku gej prava – Pedru Zeroli, koji je u lipnju ove godine umro od raka.

{slika}

Prema pisanju španjolskih medija, novo gradsko vijeće Madrida, čiju većinu čine stranke lijeve orijentacije, na čelu s gradonačelnicom Manuelom Carmenom, protive se sadašnjem nazivu trga, koji je naziv dobio po Željenoj Lady koja je, kako kažu, porobila radnike i potpuno urušila radnički pokret.

Život Pedra Zerole je bio u potpunoj suprotnosti s onim Margaret Thatcher. Rođen je 1960. u Venezueli, u vrijeme kada su njegovi roditelji bili prognani u vrijeme Francove diktature. Nakon pada Francova režima vratio se u Madrid. Bio je strastveni zagovornik LGBT prava, te je jedan od prvih Španjolaca koji je oženio svog partnera 2005. godine, kada su ozakonjena istospolna partnerstva.

Thatcher je pak bila protivnica LGBT prava. Njezina je vlada čak donijela zakon koji kažnjava promociju homoseksualnosti u britanskim školama.

Također, Podemos tvrdi kako je trg preimenovan po prvoj britanskoj konzervativnoj premijerki od strane bivše konzervativne gradonačelnice, Ane Botelli, koja nije izabrana od strane građana i građanki Madrida.

Naime, Botella je na poziciju gradonačelnice došla 2011. godine, kada je tadašnji gradonačelnik Alberto Ruiz – Gallardon podnio ostavku, jer je postao ministar pravosuđa.

Kada je Thatcher umrla 2013. godine, Botella je odlučila madridski trg nazvati po ženi koju je opisala kao ‘pionirku’ i ‘osobu koja nadahnjuje’.

No, madridsko tradicionalno uporište konzervativizma kapituliralo je nakon 24-godišnje vladavine pred bivšom komunističkom sutkinjom Carmenom.

{slika}

Napomenimo za kraj, kako je Carmena u ovom kratkom vremenu preokrenula mnoge stvari i odustala od mnogih povlastica povezanih s položajem gradonačelnika/ice: svoju plaću je smanjila upola, odbila je koristiti usluge vozača, te umjesto toga na posao putuje metroom s tisućama drugih građana i građanki Madrida, uspjela je ukinuti naloge za deložaciju 70 obitelji koje žive u socijalnim stanovima, te zaštiti više od 2.000 sličnih ugovora o najmu.  

 

U očekivanju Axela: Film o borbi transrodne osobe sa zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj

Zadnji tjedan kolovoza rezerviran je za festival dokumentarnog hrvatskog filma u Ičićima, kraj Opatije. Liburnia Film Festival je i ove godine izabrao najbolje hrvatske dokumentarce za svoje 13. izdanje (25. – 29. kolovoza): 14 filmova u glavnoj i pet u regionalnoj konkurenciji. Među njima se nalazi i film slovensko-hrvatske koprodukcije ‘U očekivanju Axela’, redateljica Andree Celije i Simone Jerala. Film prati mladog transrodnog muškarca iz Pule koji je odavno trebao početi s hormonalnom terapijom. Umjesto da dobije ono što su mu liječnici obećali, bori se s neupućenim i neprofesionalnim zdravstvenim sustavom koji neprekidno odgađa početak njegove terapije. Film govori o čekanju na osobnu promjenu koja nekome znači sve na svijetu, a ništa onima koji mu stoje na putu. Dokumentarac u trajanju od 18 minuta, prethodno je prikazan na nekoliko festivala u regiji i u Europi: 8.Vox Feminae festivalu, 30. Festivalu LGBT Filma i TransScreen Film Festivalu. Prije projekcije na Liburniji, razgovarale smo s jednom od redateljica, Andreom Celijom.

Na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu bit će prikazan vaš dokumentarni film ‘U očekivanju Axela’ o borbi transrodne osobe sa zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj. Kako je nastala ideja za film?

I Simona i ja već smo snimale filmove s LGBT tematikom koji su bili prikazani na Festivalu LGBT filma u Ljubljani 2012. godine (Janez i Apartment Nr.4). Nakon završene jedne u nizu radionica dokumentarnog filma, nekako sam tražila ideju za film. Kako je Pula mali grad, čula sam da neka cura namjerava promijeniti spol. Kontaktirala sam Axela, našle smo se s njim i čim smo ga upoznale znale smo da je idealan “karakter/lik” za naš film, jer je bio toliko otvoren i željan podijeliti svoju priču pred kamerom. I tako je počeo taj dvogodišnji proces (s prekidima)…

U sadržaju filma spominje se nepravovremeno liječenje i neprofesionalnost liječnika u prepisivanju hormonalne terapije. Koliko je dugo trajala borba Puljanina za njegova zdravstvena i ljudska prava?

Njegova borba da dođe do hormonske terapije trajala je otprilike pet godina, a mi smo ga kamerom pratile dvije godine. Drago nam je da je nekoliko mjeseci nakon završenog filma napokon dobio hormonalnu terapiju, no moglo bi se reći da njegova borba i dalje traje.

Prošlogodišnje istraživanje Europske Unije pokazalo je poražavajuće podatke o diskriminaciji transrodnih osoba, osobito u zdravstvenom sustavu koje je doživio i protagonist vašeg filma. Kako se odlučio na iskreno dijeljenje svog iskustva pred kamerama?

Axel je vrlo otvorena i iskrena osoba. Bilo mu je vrlo bitno da ta problematika postane vidljivija, u nadi da će se jednom položaj transrodnih osoba u Hrvatskoj popraviti, tako da bih rekla da je upravo to bio razlog da iskreno podijeli svoje iskustvo pred kamerom.

Slovenija se još od početka 80-tih smatra jednom od najprogresivnijih zemalja po pitanju prava LGBTIQ zajednice u regiji. Kakav je njihov položaj i društveno-politička vidljivost danas?

Možda je Slovenija zaista osjetno liberalnija od ostalih zemalja u regiji po pitanju odnosa društva prema LGBTIQ populaciji, no na primjeru ozakonjivanja jednakih prava istospolnih partnerstava vidimo da još uvijek nema velikog pomaka. Istospolni brak je još uvijek neizvjestan te je za sada jedino moguće registrirati istospolnu partnersku zajednicu.

Ipak mislim da su se stvari u društvu promijenile ili da se bar polako mijenjaju na bolje. O borbi za jednaka prava LGBTIQ osoba raspravlja se u javnim debatama, te su osobe prisutne u medijima, a sve to polako utječe na veću društveno-političku vidljivost i položaj LGBTIQ zajednice i pojedinaca/ki. Što se tiče transrodnih osoba mislim da i one postaju vidljivije. Većoj vidljivosti transrodnih osoba široj javnosti zasigurno je mnogo pridonijela Salome, a nedavno i transrodna pobjednica Big Brothera. No nažalost, vidljivost još ne znači da ne postoji verbalno i fizično nasilje spram transrodnih osoba, diskriminacija, medikalizacija itd., i da su postignuti veliki pomaci u izjednačavanju njihovih prava s pravima cisrodnih osoba.

Kinematografija se pokazala kao dobar primjer povećanja vidljivosti transrodnih osoba. Planirate li neke nove projekcije filma nakon Liburnia Film Festivala?

Film je primljen i na meta-queer festival koji se održava u 9. mjesecu u Bjelorusiji (Minsk). Do kraja godine film ćemo slati na potencijalne festivale, a nakon toga polako ističe njegov festivalski životni vijek. Film je završen 2014. godine, pa će trebati polako potražiti novu ideju, odnosno snimiti novi film.

Izgovori njeno ime

India Clarke je deseta ne-bijela transžena koja je ove godine ubijena u SAD-u, a mediji još uvijek nisu prenijeli njezinu priču na pravi način.

Čak ni smrt deset transžena koje su ove godine ubijene u SAD-u, ne može dokinuti nepoštovanje prema njima.

U utorak ujutro, India Clarke, dvadesetpetogodišnja crna transžena i studentica kozmetologije, pronađena je kako leži na zemlji u blizini košarkaškog igrališta lokalnog centra u Tampi na Floridi. Policija je potvrdila da je na smrt pretučena.

No, kad je lokalna TV postaja Bay News 9 izvijestila o ubojstvu, nisu prenijeli njeno ime – India. Ime koje je izabrala izgovorili su samo jednom i to kada su rekli da se ubijena osoba zove “Samuel Elija Clarke, poznat i kao India”. A umjesto da koriste zamjenice u ženskom rodu kada govore o Indiji, mediji su pomno ponavljali uniformirane fraze i očigledno izbjegavajući korištenje zamjenica, primjerice: “nasilje nad tijelom”, a ne “nasilje nad njezinim tijelom”.

To je obrazac koji se nažalost ponovio previše puta u 2015. godini: transžena, najčešće transžena koja nije bjelkinja, pronađena je ubijena, no mediji još uvijek ne poštuju njezin identitet.

Osim što krše postavljene novinarske standarde, mediji koji pogrešno izvještavaju o ubojstvima transžena dodatno vrijeđaju žrtvu ovog krajnjeg zločina. Još gore, doprinose upravo onom mentalitetu koji se koristi kako bi se opravdalo nasilje protiv ne-bijelih  transžena: dvostruko isprepletena uvjerenja da transžene nisu prave žene, a da su ne-bijele osobe na neki način bezvrednija ljudska bića od bijelaca i bjelkinja.

Kao transrodna aktivistkinja i spisateljica, Monica Roberts u svom tekstu o Clarke je napisala: “Pišete li vi ljudi iz medija ovakva sranja o ubijenim bijelim ženama i bijelim muškarcima općenito? Čisto sumnjam. Pa zašto onda neprekidno rasistički omalovažavate živote crnih trans ljudi s takvim sranjima?”

Roberts je napisala kako je još jedna lokalna TV postaja stavila odabrano ime Indije Clarke u navodnike i upotrijebila zamjenice u muškom rodu, unatoč tome što je izvijestila kako je žrtva “živjela dvije godine gotovo isključivo kao žena”. Ista postaja je izvijestila kako je Clarke 2013. godine bila uhićena zbog “prostitucije pretvarajući se da je žena”, na taj način predstavljajući njezin identitet kao čin obmane – radi se o tropu koji Roberts kritizira u svom oštrom, satiričnom postu “How (Not) To Write About Black Trans Women” (Kako (ne) pisati o crnim transženama).

Video-prilog ove televizijske postaje s naslovom ispisanim velikim, štampanim slovima na dnu ekrana, bio je još više ponižavajući: “Muškarac obučen kao žena pronađen mrtav”.

Na ovakav užasan način mediji izvještavaju o onome što brojni zagovaratelji prava LGBT osoba smatraju jednim od najvećih problema s kojim se suočavaju njihove zajednice: nasiljem protiv ne-bijelih transžena.

Prema izvještaju NCAVP-a (National Coalition of Anti-Violence Programs), više od polovice LGBT žrtava ubojstava u 2013. godini bile su transrodne ne-bijele žene. U cjelini, čini se da je nasilje protiv LGBT osoba u silaznoj putanji, no nasilje protiv transrodnih osoba ide u suprotnom smjeru.

U samo prvih nekoliko tjedana 2015. godine, The Advocate je izvijestio kako je prosječno ubijena jedna transžena tjedno. One koje požele vidjeti priznanje svojih života u medijima, često na kraju požale zbog toga. Kao što je za The Daily Beast napisao Jay Michaelson, transrodne žrtve su “često seksualizirane, pogrešno rodno predstavljene te se za njih pretpostavlja da su seksualni/e radnici/e, i to bez ikakvih dokaza”.

Čini se da ne postoje novinarski standardi za izvještavanje o transrodnim pitanjima – osim što postoje.

AP Stylebook sadrži eksplicitne upute za korištenje zamjenica za transrodne subjekte. Novinari bi trebali koristiti “zamjenicu koju preferiraju osobe koje su stekle fizička obilježja suprotnog spola ili se predstavljaju na način koji ne odgovara njihovom rođenjem pripisanom spolu.”

Ako preferenciju nije moguće odrediti – što se može dogoditi ako je osoba preminula – tada ove smjernice savjetuju upotrebu “zamjenice koje je u skladu s rodnim izražavanjem osobe”. Za Indiju Clarke, koja je dvije godine živjela kao žena, te zamjenice bi trebale biti “ona”, “njoj/nju/s njom” i “njeno/njezino”.

Potpuno izbjegavanje zamjenica ne znači “igrati na sigurno”, kako se čini da misle neki izvjestitelji, čak i kada imaju potrebnu informaciju te mogu donijeti odluku – to je tretiranje osobe kao manje vrijednog čovjeka, bez obzira radi li se o odbijanju korištenja AP-savjetnika ili o kukavičluku da se te upute slijede.

GLAAD-ove detaljnije smjernice specificiraju kako bi izvjestitelji trebali “uvijek koristiti ime koje je izabrala transrodna osoba”, budući da mnogi/e od njih ne mogu službeno promijeniti ime, bilo zbog financijskih ili obiteljskih razloga. Također, smjernice jasno upućuju kako “nikada nije prikladno” koristiti ime koje je osoba izabrala za sebe u navodnicima.

“[Transrodne osobe] trebaju dobiti isto poštovanje prema svojim izabranim imenima kao i svi drugi koji žive s imenom koje se razlikuje od onoga koje su dobili po rođenju (npr. slavne osobe)”, navode smjernice.

{slika}

Kada bi umrla Cher, ne bismo o njoj govorili kao o Cherilyn Sarkisian ili stavili “Cher” u navodnike, zašto onda transrodne osobe ne zaslužuju isto poštovanje nakon što su ubijene?

To nije pitanje stila ili “političke korektnosti” – bît je u tome da vidimo transrodne osobe kao ljudska bića i da im zajamčimo priznanje u smrti kakvo možda nikada nisu dobili/e za života. Prosječna dob transrodnih žena koje su ubijene ove godine je 27. Mnoge, poput Indije Clarke, imaju obitelji koje još uvijek govore o njima u muškom rodu.

Prema jednom iskazu, posljednje riječi koje je Clarke čula od svoga oca bile su “I ja tebe volim, sine”.

To su žene koje umiru u državi koja licemjerno podržava slavne transrodne osobe kao što je Laverne Cox, dok se istovremeno odnosi problematično prema brojnim drugim ne-bijelim transženama – kao što je Meagan Taylor, koju je prošlog tjedna policija privela nakon što je osoblje u hotelu u kojem je boravila prijavilo “dva muškarca obučena poput žena” koji se “najvjerojatnije prostituiraju”. 

Ovako je The Des Moines Register odlučio započeti priču o Taylor, koja nije bila uključena u prostituciju, ali je imala neisplaćenu kaznu od 500 dolara nastalu zbog zloupotrebe nevažeće kreditne kartice:

“Optuženica br. 995200 od ponedjeljka je pritvorena u zatvorskoj ćeliji M10 u bolničkoj jedinici zatvora Polk County, dok policijski službenici pokušavaju smisliti što da rade s njom. Ne zato što je bolesna ili nasilna ili optužena za neki teški zločin; ništa od toga nije u pitanju. To je zato što ima grudi i penis.”

Bez imena. Samo broj, grudi i genitalije, sve to zapakirano u nevjerojatno neprofesionalan tekst koji tretira Taylor kao životinju koju treba stjerati u red, a ne kao ženu koje je pritvorena zbog minorne optužbe. Nebijele transžene umiru boreći se za svoje identitete protiv upravo ovakve vrste dehumanizacije. Osporavanje njihovog identiteta, bilo za života, bilo nakon smrti, samo pojačava nasilje s kojim su inače suočene.

Čak i kada transrodne osobe iza sebe ostave eksplicitne upute o svom imenu, neki mediji će naći način da to ignoriraju.

Kada je Leelah Alcorn počinila samoubojstvo u prosincu prošle godine, ostavila je pismo u kojemu zahtijeva da se transrodne osobe “tretiraju kao ljudi” i potpisala ga je precrtavši svoje rodno ime, tako da je pisalo “(Leelah) Josh Alcorn”.  Njezina želja nije mogla biti jasnija.

No, lokalna TV postaja izvijestila je o tome na sljedeći način: “Majka tinejdžera iz Warren Countyja, čije je samoubojstvo potaklo međunarodnu raspravu o problemima transrodnih osoba, rekla je za CNN kako je obitelj bezuvjetno voljela Joshuu Alcorna.”

Čak i ovakvo izvještavanje bilo je obzirnije od načina na koji su mediji tretirali epidemiju nasilja protiv transžena ove godine.

U lipnju je transrodna tinejdžerica Mercedes Williamson pronađena zakopana u Alabami, u polju iza kuće njezinog oca koji je priznao ubojstvo. Tijelo je bilo djelomično raspadnuto i policija je u početku pogrešno identificirala njezin rod, no i nakon što su nadležne institucije i mediji saznali da je bila transrodna, pogrešno izvještavanje o rodu se nastavilo.

Jedna je postaja uspjela prekršiti sva pravila AP-a i GLAAD-a u samo dvije rečenice:

“Rođen kao dječak, 17-godišnji Michael Christopher Wilkins većini je bio poznat i kao ‘Mercedes Williamson’. Transrodni tinejdžer iz Theodorea posljednji put je viđen 30. svibnja, prije nego što je njegovo tijelo pronađeno 1. lipnja…”.

Nepotrebno naglašavanje spola s rodnog lista? Da. Odbijanje korištenja njenog izabranog imena i zamjenica? I to. Izabrano ime u navodnicima? Treće kršenje. Ovo ide onkraj ružnog govora o mrtvoj osobi, ovo je namjerno odbacivanje saznanja o tome kako je preminula osoba živjela.

Kada je žrtva crne boje kože, medijsko izvještavanje može postati još ružnije. U siječnju, kada je Lamia Beard umrla od ozljeda zadobivenih u fatalnoj pucnjavi u Norfolku u Virginiji, jedan lokalni izvjestitelj odmah je pokušao povezati njezinu smrt s prostitucijom ispitujući lokalno stanovništvo o seksualnom radu u susjedstvu u kojemu je pronađeno tijelo:

“Poznato je da transrodne prostitutke često vidimo u blizini trgovačkih i industrijskih zgrada u području gdje je Beard ubijena, ukazalo je osam osoba koje žive ili rade u tom području. Kažu da je uobičajeno vidjeti pet-šest muškaraca obučenih u žene na križanju 25. i ulice Fawn.”

Zatim je citirao jednog menadžera koji je izjavio: “Ako ovdje kružite kasno noću, znate što će se dogoditi.” Ovo je sramotno novinarsko izvještavanje, a autor je uspio nesvjesno pokazati kako previše novinara – a, iskreno, i previše ubojica – još uvijek percipira transžene kao “muškarce obučene u žene”.

Biti transrodan/na nije kostim. Ljudi ne nose kostime dvije godine. India Clarke je dvije godine živjela kao žena. I transrodna tinejdžerica koja je prekrižila svoje rodno ime prije nego što je počinila samoubojstvo, to je učinila imajući na umu više od “uredničke sugestije”. Eskalacija nasilja protiv transrodnih osoba mora prestati, no dok se to ne dogodi, mediji bi trebali početi govoriti s poštovanjem o transrodnim žrtvama ubojstava.

Za transrodne žene koje nisu bjelkinje, život je ionako dovoljno težak.

 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević