Indonezija: Vjerska organizacija obrezuje djevojčice za 70kn

U ruralnim područjima Indonezije, genitalno sakaćenje žena i dalje je zastupljeno među roditeljima djevojčica koji ga smatraju vjerskim zahtjevom.

Naime, vjerska organizacija Wahdah Islamiyah u okrugu Jeneponto čak provodi zahvate genitalnog sakaćenja po cijeni od 100 000 rupija (70 kn), reklamirajući ga roditeljima djevojčica sloganom “Obrezivanjem do savršenstva.”

Henni Makkaraeng, članica ženskog socijalnog i zdravstvenog odjela Wahdah Islamiyah, izjavila je za ABC da je trenutno više od 100 djevojčica u dobi od jedne do 14 godina ‘naručeno’ za ovaj postupak.

Prema pristašama Wahdah Islamiyah, ovaj postupak ne samo da “dovodi do savršenstva”  u vjerskom smislu već se i smatra da isti na neki način pomaže izlučivanje ženskih hormona u organizmu.

Kako navodi Makkaraeng, organizacija također subvencionira postupak roditeljima koji ne mogu platiti naknadu od 100.000 rupija, ali žele obrezati svoje kćeri.

Indonezijsko ministarstvo za žene i djecu utvrdilo je da je 51,2 posto ženske djece do 11 godina starosti obrezano, često zbog vjerovanja da je to dio islamske vjere.

Obrezivanje žena događa se u većini regija diljem indonezijskog arhipelaga, a najviše u pokrajini Gorontalo na otoku Sulawesi, gdje je obrezano gotovo 84 posto žena, prema vladinim podacima iz 2013. godine.

Indonezija trenutno nema zakone koji bi spriječili tu praksu. Bilo je pokušaja zabrane, ali zbog utjecaja vjerskih vođa, pokušaji zabrane nikad nisu zaživjeli.

Posljednjih godina vlasti su čak i ukinule zakone koji su spriječavali zdravstvene radnike/ce da sakate ženske genitalije kako bi osigurale da se ‘neizbježan’ postupak obrezivanja odvije u sigurnim uvjetima.

Bangladeš: Izjava o djevičanstvu prestaje biti preduvjet za brak

Aktivistkinje za ženska prava u Bangladešu ostvarile su prošlog utorka značajnu pravnu pobjedu, potaknuvši državni sud da ukine predbračnu izjavu o djevičanstvu kao preduvjet za brak.

Prema dosadašnjim zakonima o braku u ovoj južnoazijskoj zemlji, mladenka je prije vjenčanja bila dužna navesti je li ‘kumari’ (djevica), udovica ili pak prethodno razvedena.

Vrhovni sud u zemlji donio je u nedjelju presudu, naloživši vladi da ukloni taj pojam te ga zamijeni pojmom ‘neudata’.

Ova presuda predstavlja velik uspjeh skupinama za ženska prava koje su poslijednjih pet godina vodile pravnu bitku nazivajući potrebu za naglašavanjem djevičanstva “ponižavajućom i diskriminatornom” praksom.

“To je presuda koja nam daje vjeru u to da se možemo boriti i potaknuti na još više promjena za žene u budućnosti”, rekla je Ainun Nahar Siddiqua iz Bangladeškog zakonskog ureda za pružanje pravne pomoći i usluga (BLAST) za Reuters.

Presuda također znači promjene i za mladoženje. Za razliku od žena, muškarci ranije nisu morali navesti svoj status, ali sada će također morati izjaviti jesu li prethodno bili neoženjeni, razvedeni ili udovci.

“Sklapao sam mnoge brakove u Daki i često su me pitali zašto muškarci imaju slobodu ne otkriti svoj status, dok žene to isto ne mogu učiniti”, izjavio je matičar Mohammad Ali Akbar Sarker, za Reuters.

Izraz ‘kumari’ (djevica) korišten je u službenim dokumentima sve otkako su u Bangladešu uvedene vjenčane knjige 1960-ih. Siddiqua i drugi tvrdile su na sudu da taj izraz narušava privatnost žene koja se udaje.

Sud će svoju punu presudu objaviti u listopadu, a izmjene certifikata trebala bi stupiti na snagu tada.

Strašne žene sve u 16! – Zašto se sjećamo Nade Dimić?

Prostor rodne i medijske kulture K-zona, pod platformom Fierce Women, u petak (6. rujna) u društveno kulturnom centru Šesnaestica (Ozaljska 16/II) organizira predavanje posvećeno sjećanju na antifašistkinju i feminističku heroinu Nadu Dimić, na 96. obljetnicu njenog rođenja. Predavanje će održati Maja Flajsig s početkom u 18h.

Iako su herojske figure jugoslavenske Narodnooslobodilačke borbe danas gotovo zaboravljene, neke od njih ostaju zapanjujuće aktualne. Jedna od njih je Nada Dimić koja je umrla u koncentracijskom logoru u nježnoj dobi od 19 godina. Spomen na njen lik sačuvan je u spomeničkoj arhitekturi, javnoj umjetnosti i umjetnosti u javnim prostorima; iako su kontingentne politike sjećanja nakon 1990-ih pokušale izvršiti izvjesno poništavanje spomena na njen lik i djelo. Izlaganje istraživačkog procesa i pokušaj odgovora na pitanje “Zašto se sjećamo Nade Dimić?” jasno će razložiti uvjete pod kojima se društveno sjećanje na antifašističku heroinu formiralo, i na koji su se način određeni narativi otjelovili u spomeničkoj baštini i umjetničkim djelovanjima, ovisno o političkim mijenama koje su zahvatile sve sfere društvenog života. Povijest sjećanja na Nadu Dimić povijest je promjena politika pamćenja od herojskih narativa NOB-a, preko amnezije devedesetih do današnje revitalizacije u nezavisnoj kulturnoj produkciji. Kao takvo, društveno sjećanje jasno ukazuje na društvene promjene koje zahvaćaju sve sfere kulture i upućuju na mogućnosti, a zatim i moć autonomije umjetnosti i kulturnog djelovanja u kontekstu stvaranja novih povijesnih narativa.

Autorica ovog predavanja Maja Flajsig studentica je diplomskog studija povijesti umjetnosti i etnologije i kulturne antropologije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djeluje kao nezavisna kustosica u Hrvatskoj i inozemstvu. Suosnivačica je hrvatskog ogranka udruge Vizantrop – udruge vizualnih antropologa, te je aktivna članica udruge 4 grada Dragodid koja se bavi očuvanjem suhozidne baštine, kao i udruge ZipArh – centra za znanstveno-istraživački rad i popularizaciju arheologije. Djeluje unutar anarho-kolektiva Hrana, a ne oružje i piše za portale Kulturpunkt i Suvremena hrvatska fotografija. Istraživačka nastojanja koja čine polje njenih interesa su interdisciplinarni pristupi suvremenim umjetničkim fenomenima kroz vizualnu antropologiju koji se ponajviše tiču participativnog djelovanja u zajednici i umjetnosti u javnom prostoru. 

Poseban dodatak ovom događaju u sklopu programa Strašne žene sve u 16! je kreativni tandem nadin.artikal, iza kojeg stoji borba za radnička prava, jednakost, pravo na izbor, ekološku održivost i osvještavanje kolektivne odgovornosti. U ime Nade Dimić, antifašističke heroine NOB-a i simbola radništva koje je utjelovljavala istoimena tvornica tekstila u Zagrebu, umjetnice Šareni i Тиха nabavljaju robu iz druge ruke te procesom sitotiska stavljaju poruke na reciklirani tekstil. Na događaju će se naći prišivci i reciklirana odjeća koji su secon hand  unikatni proizvod, čuvaju okoliš te šire poruku o ženskoj, LGBTIQ+ i radničkoj emancipaciji.

’13 Reasons Why’ problematične dinamike prikazuje na nekritičan način

Nakon gledanja treće sezone tinejdžerske serije “13 Reasons Why”, poželjet ćete da ni prva sezona nikada nije snimljena.

Kada sam prije dvije godine oduševljeno pisala o seriji koja se, za razliku od njezinih prethodnica, problematikom međuvršnjačkog zlostavljanja, seksualnog nasilja i mentalnog zdravlja bavi na ozbiljan način, bila sam uvjerena da je započet novi trend i da se narativ mijenja. U međuvremenu su snimljene druga i treća sezona, koje su me razuvjerile i, priznajem, poprilično razljutile.

Podsjetimo, u prvoj sezoni serija se uglavnom bavi pitanjima samoubojstva i nasilja. Srednjoškolka Hannah Baker počini suicid nakon niza incidenata bullyinga koji kulminiraju silovanjem. Za sobom ostavi trinaest audiovrpci na kojima pripovijeda o događajima – i osobama – koji su je doveli do odluke o suicidu. Priča se otpetljava, a u drugoj sezoni gledatelji_ce dobivaju closure koji to nije, odnosno svojevrstan antiklimaks – Bryce Walker, popularni, bogati, privilegirani sportaš nakon suđenja biva oslobođen optužbi. Cijela druga sezona ima problematičnih momenata, ali razvoj događaja može se promatrati kao gorku pilulu i svojevrsnu pouku o tome kako život nije fer, te kako je granica ispravnog postupanja ponekad mutna i teško prepoznatljiva. Međutim, druga sezona serije toliko je ofrlje odrađena da joj nisam imala potrebu posvetiti tekst niti je se, iskreno govoreći, sjećam tako živo kao prve.

Kada sam, tek nedavno, vidjela najavu treće sezone ove Netflixove serije, pao mi je mrak na oči. Nisam vjerovala da se iz radnje i likova – kako su obrađeni u drugoj sezoni – može izvući išta kvalitetno i vrijedno gledanja, i očekivala sam da će serija, ako već i nije, jump the shark.

Dogodilo se nešto mnogo gore. Treća sezona serije takvo je toksično smeće da zaslužuje tekst koji će adresirati glavne probleme i pomoći publici, osobito mlađoj, detektirati propuste u scenariju i omogućiti barem neku vrst debriefinga, odnosno normaliziranja čudnog osjećaja nakon gledanja novih epizoda. Nove epizode ne samo da su miljama daleko od prvobitne namjere serije – progovaranja o toksičnim obrascima i odnosima te o mentalnom zdravlju mladih – nego su vuk u janjećoj koži. Serija se prodaje pod “bolju” i “moralniju” od, primjerice, Gossip Girl (još jedne serije o privilegiranoj mladeži), dok validira ista problematična ponašanja i normalizira problematične obrasce s kojima se u početku obećava obračunati.

Krenimo redom. Bryce Walker, silovatelj i školski bully, pronađen je mrtav. Ovdje se serija pretvara u nekakvu mješavinu teen drame i kriminalističke serije, tovareći protagonistima – šačici srednjoškolaca – puno ozbiljnije probleme od onih s kojima bi se ciljana publika mogla suočavati. Za razliku od prve sezone, u kojoj gledamo razorne posljedice društvenih mreža, slut-shaminga, homofobije i sl., treća sezona se bavi pitanjem “tko je ubio Brycea Walkera”. Svatko od likova imao_la je svoj motiv, i serija stavlja naglasak na to da je bilo tko od upletenih mogao_la ubiti. Seriju gledamo iz perspektive Amorowat “Ani” Achola, nove učenice u Liberty High School, koja razvija odnose sa svakim od otprije poznatih likova. Kroz te odnose vidljive su sve problematične poruke koje nam scenaristi serije opetovano šalju, sve pod krinkom progresivnog i otvorenog pristupa problemima mladih. Ani započinje prijateljski odnos s Clayem Jensenom, starmalim ćudljivim srednjoškolcem nekoć nesretno zaljubljenim u Hannah. U odnosu s Ani, Clay ponavlja obrazac koji se već dao vidjeti s Hannah – Clay je posesivan i ljubomoran, te ne dozvoljava djevojkama u koje je zaljubljen, a koje u njemu vide prijatelja, romanse s drugim muškarcima. On se postavlja kao arbitar ispravnosti njihovih izbora i ocrtava trop “dobrog momka” koji ne podnosi da žene koje mu se sviđaju odlučuju ne biti s njim. Clay je neprekidno u tzv. friend-zoni, što je zapravo mizogini izraz za odnos u kojem žena želi prijateljstvo, dok muškarac želi vezu i/ili seks, pristajući na prijateljstvo i potajno zamjerajući drugoj strani postavljanje granica. Ani je u tom odnosu prikazana kao strana koja, doduše, ne postavlja granice dovoljno jasno i koja doista šalje zbunjujuće signale, što ne bi bio problem jer se radi o tinejdžerici koja to ne mora nužno biti u stanju, ali taj moment u seriji definitivno nije adresiran na imalo konstruktivan način. Osim toga, Clayu opraštamo istu stvar zbog kojeg Brycea demoniziramo, a to je da se prilično destruktivno nosi s odbijanjem. Postupanje im se, dakako, uvelike razlikuje, ali obojica pokazuju isti, duboko patrijarhalni, “moja il’ ničija” obrazac ponašanja, koji oduzima ženi bilo kakvu mogućnost autonomnog djelovanja, odnosno za isto je kažnjava.

{slika}

Osim s Clayem, Ani ima odnos i s Bryceom. Prijateljsko-seksualni odnos, čije je kompliciranosti svjesna – spava s mladićem koji je silovao njezinu prijateljicu Jessicu Davis, i još nekoliko djevojaka – ali koji opravdava svojevrsnim “spašavanjem”, jednim od najtoksičnijih koncepata serije. Koliko god se serija u prvoj sezoni dotiče problema mentalnog zdravlja, toliko si u trećoj sezoni skače u usta, dozvoljavajući likovima da “spašavaju” jedni druge. Ne samo da Ani svojim odnosom s njim nastoji spasiti Brycea, nego se kroz cijelu sezonu prijateljstvo akcentuira kao jedini dostatni lijek za ozbiljne traume.

Naime, nakon što na kraju druge sezone Tyler Down doživi silovanje i premlaćivanje te odluči počiniti masovno ubojstvo u školi, a u trećoj sezoni pokazuje jasne znakove traume, njegovi_e prijatelji_ce ga odluče nadzirati i kontrolirati te imaju elaborirani raspored “smjena” i “dežurstava”, oduzimajući mu i zadnji preostali djelić autonomije i otežavajući mu pristup konkretnoj stručnoj pomoći. (Da i ne spominjemo problematiku masovnih pucnjava u školama koja je njegovim primjerom tek okrznuta, ali ne i dublje istražena.)

Kao jedna od Bryceovih žrtava, Jessica se sa svojom traumom nosi tako da postane aktivistkinja u borbi protiv “jock kulture”, odnosno toksičnog mačizma kojim je prožeta srednja škola i koji diktira dinamiku odnosa među učenicima_ama. Osim aktivizmom, Jessica se “liječi” posve neuvjerljivim otkrivanjem vlastite seksualnosti, pa tako u banalnoj i pomalo smiješnoj sceni povratka iz kupnje maše vrećicama punima seksualnih igračaka koje kani isprobati. Jer – koja to sedamnaestogodišnjakinja nije u mogućnosti kupiti high-end dildo kako bi upoznala svoje tijelo i zaliječila seksualnu traumu? Jessicin aktivizam također je jedna dobra, ali posve promašeno obrađena tema. Naime, taj je aktivizam poprilično besciljan i sam sebi svrha, osobe koje su preživjele seksualno nasilje prikazane su kao neosjetljive, samožive vigilante a serija ovdje perpetuira najjeftiniji stereotip butch lezbijke – tako je, naime, kodirana, iako ona nikad ne dobije priliku definirati se sama – u liku Casey Ford, koja sve od naočala pa do frizure utjelovljuje točno ono što inceli zamišljaju kad čuju riječ “feministkinja”.

{slika}

Odnos serije prema queer identitetima općenito je problematičan. S jedne se strane može reći da je to odraz toksičnog maskuliniteta, prevladavajućih patrijarhalnih obrazaca i svojevrsnog istraživanja vlastite seksualnosti normalnog za dob protagonista_kinja, te da su likovi u tom kontekstu prikazani prilično realno; s druge strane, autohomofobija je prikazana kao samopodrazumijevajući motiv za nasilje. Montgomery de la Cruz prikazan je tako kao zločinac čiji problemi u ponašanju proizlaze što iz obiteljskog nasilja, što iz vlastite homoseksualnosti, odnosno autohomofobije, a čiji je zločin po nekom čudnom mjerilu ozbiljniji od nedjela Brycea Walkera, iako se u oba slučaja radi o seksualnom nasilju – samo što je Montyjevo usmjereno prema muškarcu. Ne mogu se oteti dojmu da je Monty na kraju kažnjen ne zbog nasilja koje je počinio, nego zbog sraza vlastitih identiteta – homoseksualnog ali izrazito maskulinog Latino igrača američkog nogometa. Umjesto kao priliku da kroz tako kompleksan lik progovore o intersekcionalnosti i svim kompleksnostima koje je prate, scenaristi su Montyja odlučili demonizirati, dehumanizirati i žrtvovati kao Princa karnevala, kao velikog zločestog vuka na kraju bajke o Crvenkapici, prikazujući nepravdu – optužbu za nedjelo koje nije počinio – kao ultimativno pravedan čin koji ostale likove spašava od odgovornosti i na neki uvrnut način zadovoljava pravdu.

{slika}

Osim što je Monty inherentno “loš” pa mu se prišivaju zločini koje nije počinio, tako je Alex Standall, unatoč činjenici da je, ako već ne ubio, barem “dokrajčio” Brycea, iz neobjašnjivog razloga zaslužuje zaštitu svih oko sebe. I dok njegova oca detektiva možemo razumjeti u posve iracionalnom činu prikrivanja dokaza koji Alexa povezuju s Bryceovom smrću, ostaje nejasan kult prijateljstva i patološke odanosti među učenicima_ama Liberty High. Ne samo da se protagonisti_kinje odlučuju sami nositi s ozbiljnim psihičkim teškoćama – iako, ironično, na kraju svake epizode jedan od likova potiče gledatelje_ice da potraže stručnu pomoć – nego se očekuje da vjerujemo da će adolescentska prijateljstva izdržati test ozbiljnog kaznenog djela. Osim toga, nije posve jasno zašto se od gledatelja_ica traži da suosjećaju s Alexom, odnosno zašto ga njegovi_e prijatelji_ce štite. U nekakvoj pojednostavljenoj podjeli, Alex je pozitivac, premda ga takvim ne oslikava ništa osim pripadnosti kliki glavnih likova. Podsjetimo se, Alex je u prvoj sezoni bio autor “Hot or Not” rang liste učenica s ciljem posramljivanja djevojke koja ga je odbila. Usto, osim kroz Aninu naraciju o “dječacima koji žele biti muškarci”, njegovo opsesivno vježbanje, uzimanje steroida i korištenje usluga seksualne radnice nije adresirano niti kvalificirano kao još jedna manifestacija toksičnog maskuliniteta, osobito znakovitu za lik koji je u prvoj sezoni serije kodiran kao queer.

{slika}

“Toksični maskulinitet” i prečesto je ponovljen pojam u ovom osvrtu, no serija koja se navodno obračunava s njim, kao i s problemima mentalnog zdravlja, ima ozbiljnih problema u kritici ponašanja likova koja odražavaju rečene fenomene. U trećoj nam, naime, sezoni, prikazuje tobožnju transformaciju silovatelja u osobu vrijednu suosjećanja i naglašava kako stvari nisu crno-bijele (iako, kada to odgovara radnji, itekako jesu). Kroz dvije (i pol) sezone gradi lik negativca bez trunke ljudskosti, da bi u zadnjih nekoliko epizoda taj lik krenuo putem “izlječenja” i poprimio obrise ljudskog bića. U snimljenoj isprici jednoj od svojih žrtava, Jessici, Bryce Walker priznaje da je “silovao sedam ili osam djevojaka”, što poprilično osporava kredibilitet njegove isprike, uvodeći ideju nekakve “sive zone” – jedna od njegovih žrtvi je, dakle, možda bila silovana, a možda i nije. Bryce je, naime, u međuvremenu čuo Hannahine snimke i krenuo u proces psihoterapije. Ono što ostaje problematično jest njegov motiv – on, navodno, želi biti “bolja osoba” zbog Ani. Ideja “spašavanja” druge osobe ljubavlju, odnosno prijateljstvom, koju vidimo i u odnosu između Justina i Jessice, potencijalno je opasna kada se prikazuje tinejdžerima kao ciljanoj publici, osobito kada se ne radi o podršci u traženju stručne pomoći, nego o patološkom vezivanju.

{slika}

Konačno, još je jedna od ozbiljnih kritika na račun serije je svojevrsno licemjerje, odnosno pozivanje gledatelja_ica da potraže resurse na internetskoj stranici 13reasonswhy.info i stručnu pomoć, dok su sami likovi, izuzev Brycea, prepušteni samima sebi i svojim, jednako nestručnim, jednako izgubljenim, jednako adolescentnim prijateljima. Malo je vjerojatno da scenaristi nisu svjesni utjecaja koji bi serija mogla imati na mlade ljude, i zato poticanje na traženje pomoći izgleda kao jeftin pokušaj saniranja štete koju sadržaj potencijalno može izazvati – ne samo u smislu “uzora” mladim ljudima, nego i konkretnih prikaza nasilja koji u nekom trenutku postanu sami sebi svrha i čiji je cilj jedino, čini se, šokirati publiku unatoč obilju upozorenja o mogućim okidačima traume.

Kao zaključak nameće se da “13 Reasons Why” od samog početka nije bila serija koja se kani ozbiljno pozabaviti problemima koje prikazuje. Mišljenja sam da ne mora svaka, osobito teen serija, biti ozbiljna i poučna. Dapače, ove kritike ne bi ni bilo da se radi o još jednoj tinejdžerskoj sapunici koju se gleda s pola mozga. Problem je u tome što se serija predstavlja kao odmak od “laganijih” sadržaja, dok ne samo da prikazuje izrazito problematične dinamike, nego to čini na izrazito nekritičan način. U jednom su scenaristi serije u pravu – ciljana publika bi seriju svakako trebala gledati, i o njoj razgovarati, s odraslom osobom od povjerenja, ne zato što serija postavlja pitanja, nego zato što daje sve pogrešne odgovore.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zaboravimo li radikalnu povijest Apalačije, nećemo razumjeti njezinu budućnost

U svojoj novoj knjizi Jessica Wilkerson iznosi priče o radikalnim planinskim ženama koje su se borile protiv kapitalističkih gazdi i postavile temelje za naredne generacije apalačijanskog otpora.

Nakon predsjedničkih izbora 2016., brda i gorja Apalačije postali su glavno poprište istraživačima diljem svijeta koji to područje još uvijek nazivaju “Trumpovom zemljom”. Novinari s Istočne obale su pohrlili snimati fotografije siromašnih ljudi i istraživati zašto taj čudni brdski narod uporno “glasa protiv vlastitih interesa“. Autor i tvrdi konzervativac J. D. Vance bio je slavljen kao neka vrsta šaptača konzervativnim siromašnim seljacima (rednecks), a njegovi “samopregalački” memoari Hillbilly Elegy nametnuli su se kao ključni za razumijevanje ove nove političke dileme. Usprkos ekonomskoj realnosti stvarne glasačke baze Donalda Trumpa (a to su bili prvenstveno imućni Republikanci), za uspon Trumpa bila je otvoreno okrivljena bijela radnička klasa, a Apalačija je smatrana glavnim primjerom uvjeta koji su omogućili njegov uspon.

Okrivljavanje i žrtvovanje ove regije zbog njenih izmišljenih nedostataka pomoglo je komentatorima da izbjegnu smislenu raspravu o ukorijenjenom rasizmu i ekonomskoj nejednakosti, što je definitivno imalo daleko veći utjecaj na izborne rezultate 2016. godine. Umjesto toga, taj prikladan narativ je bio krajnje pojednostavljen i sažet, dok u konačnici cijela regija sa svojim različitim stanovništvom i njena bogata politička povijest nisu svedeni na marginalnu vijest.

“Ljudi imaju kratko pamćenje, i mislim da su izbori [2016.] doista kreirali trenutak u kojem ljudi žele pojednostavljene narative”, izjavila je prošle godine u intervjuu za The Creative Independent povjesničarka i autorica knjige “What you are getting wrong about Appalchia” Elizabeth Catte. Ta vrsta dobrovoljne ignorancije o kojoj govori Catte posebno je užasna kada shvaćamo kako duboko seže duh otpora u krševitoj zemlji Apalačije. “Toliko je toga puno više nego što znaju [Amerikanci/ke]”, kaže Catte. “Trebali bi poznavati povijest izrabljivanja ove regije, trebali bi znati kakvu je historijsku ulogu imala Apalačija u odnosu na ostatak zemlje.”

Brutalni ratovi za ugljen i krvave radničke borbe su opsežno dokumentirani, pa ipak često su “uljepšani” u kontekstu širih političkih sklonosti za koje nacionalni komentatori prečesto pretpostavljaju da su republikanski svjetlocrvene. Jessica Wilkerson istražuje jedan dio ove buntovne povijesti u svojoj novoj knjizi “To Live Here, You Have to Fight: How Women Led Appalachian Movements for Social Justice“.

Apalačija je zasigurno crvena regija, no i zbog toga što je njezina povijest obojena krvlju radikala i pobunjenica/ka, počevši od domorodačkih naroda koji su se opirali kolonizaciji u 19. stoljeću, preko antifašističkih borbi s Ku Klux Klanom u planinama Stone, do borbi utamničenih ljudi diljem Juga koji prosvjeduju protiv zatvorskog ropstva na redovnim zatvorskim štrajkovima.

Kao što je decentralizirana grupa Apalačijanaca/ki Holler Network, koja pruža otpor bijelom nacionalizmu u Apalačiji, nedavno objavila na Twitteru: “Apalačija ima inspirativnu povijest klasne borbe i borbe protiv bijelog supremacizma. Možemo biti ponosni na naše korijene i na to odakle potječemo, ne slaveći genocid i ropstvo”.

O tim korijenima piše Wilkerson u svojoj knjizi To Live Here, You Have to Fight. Wilkerson je profesorica povijesti i južnjačkih studija na Sveučilištu Mississippi, a njezina knjiga se fokusira na val grassroots organiziranja koje su vodile žene, a koji se proširio oko 1964., počevši s Ratom protiv siromaštva (War on Poverty), te se nastavio kroz naredne programe protiv siromaštva tijekom burnih 1970-ih. Izlaže opširnu oralnu historiju oživljujući priče o radikalnim planinskim ženama koje su se borile protiv kapitalističkih gazdi za socijalnu i rasnu pravdu – i koje su postavile temelje narednim generacijama apalačijanskog otpora. Knjiga daje sveobuhvatnu sliku kako je doista izgledalo organiziranje u doba velikih društvenih nemira te opisuje brojne prepreke s kojima su se na tom putu suočavale ove žene. Wilkerson istražuje ulogu Apalačijanki kao skrbnica i pokazuje kako su ove aktivistkinje naučile iskoristiti i podrivati očekivane društvene dužnosti koje su bile zasnovane na podređenosti muškarcima. Tropi supruge kopača ugljena, majke ili kćeri činili su se iznimno moćni, no vještine i snaga ovih žena izlazili su daleko izvan okvira ljubavi i doma, a grassroots organiziranje postalo je ključan element njihovog sveukupnog skrbnog rada. Njegovale su ozlijeđene rudare, skrbile o djeci, izdržale u neprijateljskom okruženju razularenog nereguliranog kapitala u nalazištima ugljena, no bile su i povezane s borbom za vlastitu egzistenciju, za širenje mreža zdravstvene skrbi, za obrazovne resurse, rasnu pravdu, za radnička i ženska prava – i to cijelo vrijeme i na mjestu gdje je samo preživljavanje bilo trijumfalna pobjeda.

Prema Wilkerson, ova proširena perspektiva je oblikovala svaku organizacijsku odluku koju su donosile ove žene. Prije nego što je aktivistkinja Florence Reece stala na binu i zapjevala svoje sada legendarne radničke himne, sjedila je za kuhinjskim stolom pišući ove pjesme iz perspektive majke i žene – ali i kao sindikalna agitatorica. “Neslužbena socijalna radnica” Edith Easterling imala je snažan utjecaj u lokalnoj zajednici i stekla pristup federalnim resursima u korist programa protiv siromaštva poznatog kao Appalachian Volunteers (Apalačijanske volonterke) te pokrenula vlastiti rat protiv siromaštva u svom rodnom Okrugu Pike u Kentuckyju, u suradnji s Marrowbone Folk School. Njezina kći Sue Ella nastavila je majčinim stopama kao borkinja za ljudska prava radeći na multirasnom organiziranju mladih. Kada je apalačijanska zdravstvena aktivistkinja Eula Hall otvorila kliniku Mud Creek, a liječnica Elinor Graham educirala žene kako da rade samopreglede grudi i zdjelice te ih informirala o kontracepciji, uspjele su osposobiti siromašne žene da preuzmu kontrolu nad svojim tijelima i donose vlastite odluke o rađanju i roditeljstvu.

Na sudskim tzv. “saslušanjima o gladi” (hunger hearings“) koja su uslijedila nakon Rata protiv siromaštva 1968., Mary Rice Farris se suprotstavila senatoru Robertu F. Kennedyiju i kongresmenu Carlu D. Perkinsu. Optužila ih je da nisu učinili dovoljno za siromašne ljude Kentuckyja, upitavši ih:

“Zašto trošimo 70 milijuna dolara dnevno u Vijetnamu, osim što gubimo živote, kada su milijuni ljudi u ovom području gladni, bez domova i prikladnog stanovanja ili bez odjeće i obuće. Također, željeli bismo znati zašto se crnci moraju boriti za mjesto u društvu kako bi bili građani s ljudskim pravima? Zašto se mi, kao američki crnci i crnkinje, moramo boriti i zahtijevati svoje pravo da dostojanstveno budemo dio ove velike nacije?”

Kao jedina crna žena iz radničke klase koja je svjedočila na ovim saslušanjima, Farris je prkosila društvenim normama koje su redovno ušutkivale crne radnice tako da je mogla ukazati na to kakav utjecaj u njenoj regiji imaju rasizam i kapitalizam na borbu protiv sistemskog siromaštva. Za vrijeme napornog štrajka u Brooksideu u Okrugu Harlan 1973., 70-godišnja Minnie Lunsford je uspjela povezati sindikalnu borbu rudara protiv šefova s radničkim borbama 1930-ih kada se obratila mladim radnicima; njezina retorika je dirnula rudare u štrajku i slomila rodne barijere, te ohrabrila više žena da izađu na ulicu i javno podrže štrajk umjesto da ostanu kod kuće, kao što su to činile prije.

Žene koje je u svojoj knjizi oživjela Wilkerson suočavale su se i s društvenim pritiskom i s osobnim preprekama dok su nastojale promijeniti nemilosrdnu federalnu birokraciju; kroz čitavu knjigu vidimo da je najteža barikada na koju su naišle na putu prema pravdi bio sam sistem. Rudarke su nastojale pobijediti rodnu diskriminaciju na poslu i osigurati roditeljski dopust, prkoseći prevladavajućim stavovima o obitelji i radu, i naišle su na ustrajan otpor političkog establišmenta i pravnog sustava. Ukoliko nisu imale sreće, mogle su završiti poput Edith Easterling koja je optužena za sudjelovanje u “komunističkoj zavjeri” koju je izmislio neki konzervativni guverner, a potom je bila izopćena od članica i članova zajednice kojima je posvetila svoj život i rad.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih, pokret za prava na socijalnu skrb (wellfare) postao je žarište između različitih radničkih frakcija na lijevom i desnom spektru. Većina novih grupa se organizirala pod stijegom koji je povezivao grupe koje su djelovale u zajednici tijekom Rata protiv siromaštva, a mnoge od njih su bile rasno mješovite. Ta rasna mješovitost je stvarala problem dominantnom vladajućem narativu koji je nastojao okrenuti bijele apalačijanske obitelji protiv crnih samohranih majki, dok je intersekcionalno organiziranje dalo zamaha grupama kao što je Poor People’s Coalition (Koalicija siromašnih), a bilo je povezano i s usponom konzervativnog predsjednika Richarda Nixona koji je bio protivnik socijalnih programa, a čija je dog-whistle propaganda 1970-ih proizvela masovan izlazak kivnih bijelih južnjačkih članova iz Demokratske stranke.

Intersekcionalan pristup velikog dijela grassroots organiziranja u Apalačiji u tom razdoblju često je bio na udaru vanjskih rasisitičkih snaga ili je na neki drugi način bio poražen zbog vlastitih grešaka; primjerice, kao što pokazuje Wilkerson, apalaćijanski feministički pokret 1970-ih nije uključio crne žene, opstruirajući međurasnu solidarnost koju su promovirali pokreti za socijalna prava i protiv siromaštva, a njihov specifičan naglasak na klasnoj nejednakosti sukobio se s klasnim sljepilom liberalnih bijelih feminističkih organizacija izvan ove regije.

Kao što je pisala marksistička feministička teoretičarka Silvia Federici u svom utjecajnom radu Wages Against Housework, “Odbacivanjem nadnice za kućanski rad i njenom transformacijom u čin ljubavi, kapital je ubio mnogo ptica jednim udarcem”. Skrbni i ženski rad kao cjelina su ekploatirani od početaka čovječanstva, no ove apalačijanske aktivistkinje su pronašle načine da usmjere svoje činove ljubavi u otpor protiv boljki koje su preplavile njihove zajednice. S obzirom na preklapajuće složenosti njihovih života u zemlji ugljena, ove žene nikada nisu bile isključivo posvećene supruge rudara niti samo aktivistikinje i osloboditeljice – jer je za žene koje opisuje Wilkerson, politika klase bila intrinzično povezana s politikom skrbi i osjećale su se pozvanima boriti za oboje.

Istraživanje njihovih života i rada koje je napravila Wilkerson je ključno djelo iz povijesti društvene pravde u Americi koje nam živo podastire stvarnu povijest radikalnih, krvavo crvenih korijena žena Apalačije.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

U nekim dijelovima Indije rađaju se samo dječaci

Što bi moglo biti uzrok rađanju samo dječaka? U 132 sela u saveznoj državi Uttarakhand u Indiji, u posljednja tri mjeseca nije rođena nijedna djevojčica. Ima li u vodi nečega što, poput energetskog pića, daje krila spermijima koji nose Y kromosom? Ili ovu anomaliju uzrokuje nešto opasnije?

U istoj regiji žene su rodile 216 dječaka, pokazalo je izvješće The Times Magazine of India. Javlja se sumnja da bi za opisanu nejednakost mogli biti odgovorni spolno selektivni pobačaji, ili čak čedomorstvo djevojčica.

Važno je napomenuti da nikako nisam protiv pobačaja. Međutim, iznimno je važno promatrati posljedice spono selektivnih pobačaja u regijama u kojima još uvijek prevladavaju mizogii običaji, te kako ovaj problem podržava takvu mizoginu kulturu. Mnoge azijske zemlje preferiraju dječake, a za to postoji nekoliko uzročnika.

Iako žene obavljaju veći dio rada u indijskom društvu, muškarci više zarađuju. To je posljedica činjenice da muškarci u Indiji uživaju viši socijalni status i privid ljudskih prava. Kako je vjerojatnije da će muško dijete, kada odraste, više zarađivati, manje je vjerovatno da će biti ubijeno.

Ovo nije jedini ekonomski razlog koji se krije iza spolno selektivnog pobačaja ili čedomorstva. U mnogim indijskim zajednicama roditelji očekuju da se djeca brinu o njima u starosti. Kad se žena uda, napušta obitelj kako bi živjela sa suprugom, ostavljajući vlastite roditelje. U teško osiromašenim područjima selektivno se čedomorstvo često doživljava nužnim za preživljavanje – roditelji ubijaju kćeri prije nego što one odrastu i ostave ih.

Osim toga, u Indiji nevjestina obitelj nakon vjenčanja tradicionalno plaća miraz obitelji mladoženje. Miraz se ne sastoji samo od novca, već i od materijalnih dobara, poput kokoši. Obitelji s nekoliko kćeri ne mogu si priuštiti taj ekonomski teret.

Čak i kada djevojčice u takvom društvu prežive, tijekom života suočavaju se s diskriminacijom. Žene koje rađaju kćeri od svoje obitelji i šire zajednice doživljavaju ruganje i osudu. Smatra se da one nisu u stanju roditi nasljednika. Rodivši djevojčicu, neke žene doživljavaju nasilje od strane muških članova obitelji.

Indijska je vlada 1994. godine donijela Zakon o prenatalnoj dijagnostici i sprječavanju zloupotrebe. Zakonom se zabranjuje dijagnostičkim centrima oglašavanje usluga u svrhu spolno selektivnih pobačaja. No provođenje takvih mjera pokazalo se neizvedivim. Pregled ultrazvukom rutinski otkriva spol fetusa, a roditelje ništa ne sprječava u korištenju te informacije za donošenje odluke o pobačaju.

Sam postupak pobačaja također dovodi žene u rizik: iako je pobačaj u Indiji od 1971. godine legalan, žene u ruralnim područjima gotovo da i nemaju pristup državnim bolnicama i centrima za planiranje obitelji, te se okreću seoskim nadriliječnicima koji nisu adekvatno obučeni za takve zahvate. U nekim slučajevima to dovodi do bolnih komplikacija koje zahtijevaju hospitalizaciju. Žene koje ne mogu putovati često umiru.

Prema jednom nedavnom istraživanju, svaka dva sata jedna žena u Indiji umre od posljedica nestručno izvedenog pobačaja. Iako je postupak legalan, liječnici_e ga odbijaju provoditi, pogotovo ako je žena nevjenčana. I dok je kontracepcija također legalna, seksualno obrazovanje rezervirano je za bogate. Mnogi muškarci i žene izjavljuju da nisu koristili kontracepciju kada su tek postali seksualno aktivni_e, a mnogi bračni parovi nerado posežu za učinkovitim metodama planiranja obitelji.

Zbog rizika povezanih s traženjem skrbi, jasno je zašto se žene iz ruralnih područja Indije odluče na rađanje i čedomorstvo. To bi nekima moglo imati evolucijskog smisla: odrasla žena dokazala je svoju sposobnost preživljavanja i svoju plodnost. Ako poživi, može roditi muškog nasljednika. Za djevojčice je nemoguće znati hoće li preživjeti do odrasle dobi, te hoće li moći imati svoju djecu.

Jedno rješenje uključuje širenje pristupa obrazovanju i uslugama reproduktivnog zdravlja na žene iz ruralnih područja. To će zahtijevati dodatna sredstva, kao i suradnju vlade i vjerskih vođa. Indija trenutno troši samo 1,15 posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) na javno zdravstvo, iako planira povećati izdvajanja na 2,5 posto.

Međutim, pumpanje novca neće riješiti problem sve dok se žene ne smatraju jednako vrijednima. To zahtijeva obrazovanje i suradnju vjerskih vođa. Oni moraju uvjeriti svoje sljedbenike_ce da su žene vrijedne poštovanja i zaštite te da će od osnaživanja žena cijelo društvo imati koristi.

Međunarodne kampanje mogu pomoći, i zato je važno razgovarati o ovom problemu. Istraživati, potpisivati peticije, uključiti se u rad na terenu. Krajnje je vrijeme da vlade i stanovnici_e Indije i drugih mjesta prepoznaju žene kao jednakovrijedne. U vrijeme kada su nam informacije nadohvat ruke, nema razloga da majke i djeca pate zbog patrijarhata i kulturno ukorijenjene mizognije.