sdadmin

Rodna zastupljenost u video igrama predstavljenima na E3 2015

Posted on by sdadmin

Ekipa iz Feminist frequency posjetila je ove godine Electronic Entertainmen Expo (E3) u Los Angelesu, kako bi bacili pogled na najnovije i najbolje video igre i tehnologiju u gaming industriji.

Dosta se raspravljalo o napretku koji možemo primijetiti u odnosu na proteklih nekoliko godina na E3, vezano uz prikaz žena u videoigrama koje su tamo bile najavljene ili predstavljene. Iako je prisutnost naslova čije su glavne protagonistice žene uistinu veća u usporedbi s prethodnim godinama, moramo naglasiti da je pred nama još dug put do pravedne rodne zastupljenosti.

Podaci koje ćemo prikazati temelje se na igrama koje su na konferenciji za novinare na E3 2015. predstavili Bathesda, Microsoft, Sony, EA, Ubisoft, Nintendo i Sqare Enix.

Statistike o rodnoj pripadnosti

Predstavljeno je sedam video igara u kojima je moguće igrati s isključivo ženskim likovima, ili devet posto od ukupno 76 naslova.

Predstavljene su 24 videoigre u kojima je moguće igrati s isključivo muškim likovima, ili 32 posto od ukupno 76 naslova.

Igre koje su se fokusirale na ženske likove bile su: ReCore, Mirror’s Edge: Catalyst, Horizon: Zero Dawn, Rise of the Tomb Raider, igra za mobilne telefone Lara Croft Go, i dva indie naslova: Tacoma i Beyond Eyes.

Osim toga, predstavljeno je i 35 igara u kojima igrači mogu izabrati ili ženski ili muški avatar. Uvijek nas veseli veći broj igara u kojima se nudi izbor roda i ove godine smo primijetili da je nekoliko blockbuster franšiza poput FIFA-e i Call of Duty napokon dodalo ženske avatare. Ipak, od tih 35 naslova, samo je kod igre Dishonored 2 marketinški i promotivni prostor na E3 iskorišten kako bi se prvenstveno promovirala opcija ženskog lika.

Te brojke reflektiraju i činjenicu da je na reviji igara prikazanih na E3 prisutno isključivo binarno poimanje roda, s potpunim nedostatkom opcija koje bi igračima omogućile da biraju iz šireg spektra rodnih identiteta ili prezentacija.

{slika}

 Zapitat ćete se zbog čega je važno da postoje igre čije su glavne protagonistice isključivo žene i zašto radimo distinkciju između igara u kojima je jedina protagonistkinja žena (npr. Mirror’s Edge) i igara u kojima postoji mogućnost da se izabere ili muški ili ženski avatar, (npr. Fallout 4).

Jedan od razloga zašto nam je potrebno više igara čije su glavne protagonistice žene jest činjenica da to služi kao protuteža odavno etabliranoj i uvijek iznova učvršćivanoj društvenoj ideji da jedino muškarci mogu biti junaci. Od djevojaka i žena se uglavnom očekuje da se identificiraju s muškim likovima, dok se dječake i muškarce ne potiče da se projiciraju u ženske likove ili da se s njima identificiraju.

Kada se igračima pruži prilika da svijet igre dožive isključivo kroz oči ženskog lika, s njenom jedinstvenom pričom, to pomaže u preispitivanju ideje da se muškarci ne mogu ili se ne bi trebali poistovjetiti sa ženama, njihovim životima i problemima.

Sve dok nam igre nude značajno više priča fokusiranih na muškarce, od onih fokusiranih na žene, učvršćivat će se ideja da su ženska iskustva manje važna od muških. Priče u sebi nose moć da utječu na naše razumijevanje svijeta koji nas okružuje, i kada nam se pruži prilika da virtualno utjelovimo živote ili iskustva ljudi koji nisu poput nas, to nam nudi mogućnost za empatiju i razumijevanje.

Kako smo došli do podataka upotrijebljenih u našem istraživanju:

Ubrojili smo samo one najavljene igre koje su bile predstavljene s potpunim trailerima, najavama ili prikazima; igre koje su bile predstavljene samo kratkom montažom ili demo-snimkom nisu bile uključene. Igre u kojima upravljate grupom u kojoj su prisutni i muški i ženski likovi, ali je radnja fokusirana isključivo na muški lik – kao npr. Final Fantasy VII, stavljene su u kategoriju igara s muškim protagonistima (jer to je Cloudova priča). Osim toga, potpuno smo svjesni debate o tome kojeg je Yoshi roda, ali Nintendo koristi zamjenice u muškom rodu kada se radi o Yoshiju, pa je za potrebe ovog našeg istraživanja igra Yoshi’s Wolly World (koja usput rečeno izgleda sjajno!) klasificirana kao igra s muškim protagonistom.

Istraživanje prisutnosti elemenata borbe

Od 76 igara samo ih je 18 nenasilno ili se barem čini da ne sadrže elemente vezane uz borbu ili nasilje. To je samo 24 posto tj. mehaniku borbe primjenjuju otprilike tri od svaka četiri naslova najavljena ili predstavljena na E3 2015. Pod tim pojmom podrazumijevamo da igrač ili mora upotrijebiti nasilje, ili može odabrati upotrebu nasilja kao sredstvo za rješavanje konflikta, a ne samo činjenicu da je nasilje prisutno u svijetu igre.

Tih 24 posto između ostalog uključuje pet igara sa sportskom tematikom, tri igre s utrkama, dvije igre iz serije Animal Crossing i igru za mobilne telefone s likovima Miniona iz franšize Despicable me  (Kako je Gru ukrao mjesec). Ako isključimo sportske igre i utrke, postotak naslova u kojima nema elemenata borbe pada na samo 15 posto.

 {slika}

U kompiliranju podataka o tome uključuje li mehanika igre nasilje ili borbu, nije nam namjera donositi sud o kvaliteti, niti reći da se karikaturalni prikaz mačevanja u videoigri The Legend of Zelda ničim ne razlikuje od neopravdane razine nasilja kod ubojstava motornom pilom u igri DOOM. Brojke same po sebi ne nude cijelu sliku. One su ovdje navedene više zbog toga kako bi prikazale u kojoj mjeri nasilje prevladava kao mehanika u najrazličitijim vrstama igara, jer vrijedi promisliti i o činjenici da zbog tako snažnog oslanjanja na nasilje kao temeljnu komponentu dizajna igre, dizajneri i izdavači videoigara ne koriste priliku da ispričaju neke druge vrste priča i stvore neke druge tipove igara. Ako se narativi igara uvijek odvijaju u neprijateljski nastrojenoj i antagonističkoj okolini, to ozbiljno ograničava raznolikost priča koje bi mogle biti ispričane.

Ovaj medij ima gotovo neograničen potencijal i indie igre kao što su Tacoma, Firewatch i Beyond Eyes, nude nam makar mali uvid u to što je sve moguće kada igre pristupe problematici ljudskog iskustva kroz prizmu empatije umjesto nasilja. Igre su tek zagrebale po površini onoga što može biti stvoreno, priča koje mogu biti ispričane i iskustava koja mogu biti prenesena kada se motiv borbe ne koristi kao neophodan element u dizajnu igara. Kako bi u potpunosti iskoristili taj potencijal, dizajneri/ce igara nastavljaju istraživati mogućnosti i ulagati u inovativnu tehnologiju i pripovjedačke tehnike koje će unaprijediti medij.

 Prevela i prilagodila Petra Kos

‘Ovaj referendum beskrajno je važan jer danas oni, a sutra mi’

Posted on by sdadmin

Danas je na najprije na Trgu Europe, a potom i na zagrebačkom Cvjetnom trgu, održana akcija nazvana “Ulični referendum podrške građanima i građankama Grčke” kojom su organizatori i organizatorice željele izraziti solidarnost s, kako su rekle, grčkim narodom na ovaj za njih izuzetno važan dan.

Naime, danas se u Grčkoj, kao što smo već pisale, odvija referendum na kojem će građanke i građani Grčke odlučiti jesu li za prihvaćanje mjera štednje, koje su uvjet od strane međunarodnih kreditora kako bi Grčka dobila novi paket pomoći, ili su protiv daljnjih mjera štednje.

Jedan od organizatora, Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, objasnio je za Libelu zašto je bilo važno organizirati ovu akciju podrške:

“Želimo podržati grčki referendum jer su europski birokrati doveli u pitanje održavanje demokratskog standarda. Ovaj je referendum beskrajno važan jer ako grčki otpor bude slomljen, posljedice će se osjetiti i na našim leđima.”

{slika}

Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije rekla je kako se za nju ovo pitanje ne tiče samo Grčke, već postavljanja prema ‘politikama rezanja’ kao odgovoru na krizu i u Španjolskoj, Portugalu, a u konačnici, i u Hrvatskoj.

“Ta je politika pokazala da samo produbljuje krizu, odnosno, što su mjere rezanja bile jače, to je i kriza bila jača. Grčki BDP je od početka prihvaćanja mjera Trojke pao za 25 posto. Ekonomski pokazatelji upućuju na to da je to krivo te da je ustrajanje Trojke (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond op.a.) zapravo namjerno guranje Grčke u propast.”, rekla je Benčić.

Sandra Benčić posebno je naglasila kako ovo što se danas odvija u Grčkoj zapravo uopće nije izbor. “Biraju između dva zla do kojih ih je dovela Trojka svojih ultimatumima”, rekla je.

Marina Škrabalo iz GONG-a na pitanje zašto ona na uličnom referendumu zaokružuje NE odgovorila je da je to zato što “trebamo jasno reći da je nedopustivo osuđivati bilo koju Vladu i narod koji na demokratski način želi odlučiti kako se nositi sa krizom”.

“Brojni mediji i političke elite ovaj referendum nazivaju antidemokratskim što nije točno. Radikalna politika rezanja proračuna donosi stalno iste rezultate – uništava kvalitetu života, uništava sigurnost i ljudsko dostojanstvo. Manjak invovativnosti donositelja i donositeljica odluka ne može se prelamati na leđima građana i građanki”, rekla je Marina Škrabalo za Libelu.

Jedna od prolaznica koja je odlučila pružiti podršku Grcima i Grkinjama rekla je sljedeće:

“Uvijek bih zaokružila ne jer mislim da građani i građanke nisu krivi za loše odluke političkih elita. Njihove greške sada bi trebao platiti narod, a tome kažem ne”, rekla nam je Lovorka.

Na sličnom tragu bila je i još jedna slučajna prolaznica koja je svoje ne obrazložila ovako:

“Da se Hrvatska nalazi u ovakvoj situaciji, zaokružila bih ne. Zašto onda Grci i Grkinje ne bi imale to pravo”, rekla nam je Lorena.

Sudeći prema rezultatima izlaznih anketa čiji se rezultati objavljuju na brojnim svjetskim medijima, veći broj građana i građanki zaokružio je NE. U Grčkoj deset milijuna glasača i glasačica danas odlučuje o svojoj sudbini, a konačni rezultati trebali bi biti poznati neposredno nakon zatvaranja birališta oko 19 sati.

{slika}

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Druga strana Ponosa: Vidljivost za neke ne znači pravdu za sve

Posted on by sdadmin

Kako se Mjesec ponosa bliži kraju, gradovi diljem Sjedinjenih Država završavaju s mjesecom obilježenim zastavama duginih boja, reklamama za vodku i brojnim vozilima ispunjenima bijelim muškarcima koji plešu na party glazbu. Istovremeno, naći će se i onih koji znaju da za ponos nema previše razloga. Prisjetimo se i razloga za ovu proslavu: prije 46 godina, točnije, 28. lipnja 1969., izbile su Stonvolške pobune. Bio je to ustanak protiv policijske brutalnosti pokrenut od strane siromašnih transseksualnih osoba. Stonewall nije bio marketinška spletka; bio je to pravi revolucionarni pokret.

Posljednjih je nekoliko godina vidljiva izvitoperena, licemjerna priroda suvremenih proslava ponosa. Ono što se dogodilo je presmiješno da bi bilo istinito: LGBT prava su prestala služiti LGBT osobama. Ona su postala sredstvo pokazivanja političke dominacije – sredstvo kojim se moćni ljudi, institucije i čitave nacije služe kao lažnim pokazateljima progresivnosti. To možemo vidjeti na primjeru situacije kad Chevron, Goldman Sachs i ostali stvaratelji ekonomskog apartheida primaju korporacijske nagrade za jednakost i kad medijska izvješća o nacionalnim organizacijama za gej prava primaju novac od velikih naftnih kompanija i proizvođača dronova. Zašto brinuti o ovoj korporatizaciji? Zato što su LGBT pokret i Mjesec ponosa postali prikaz svemoći odavno oslobođenih, a prestali su biti pokreti koji se ozbiljno angažiraju oko pitanja povezanosti rodne i seksualne potlačenosti s ostalim oblicima nepravde.

U Americi smo posljednjih nekoliko godina vidjeli nekoliko prividnih pobjeda LGBT zajednice. Ukidanje Zakona o obrani braka je otvorilo instituciju braka za LGBT osobe. Opoziv politike “ne pitaj, ne govori” je autanim gej, lezbijskim i biseksualnim (ali ne i transseksualnim) časnicama i časnicima omogućio služenje u vojsci. Kampanje protiv anti-gej zakonodavstva u inozemstvu, poput indijskog zakona o sodomiji i prijedloga zakona “ubij homoseksualce” u Ugandi, doprle su do globalne javnosti i uzrokovale su brojne pozive na sankcije. Nekoliko slavnih osoba, poput Caitlyn Jenner, otvoreno je reklo da su transrodne. LGBT zajednica uspjela je u privlačenju više pozornosti nacije, ali vidljivost za neke nije istoznačnica pravdi za sve.

{slika}

Podatke o LGBT populaciji teško je pronaći, ali ih je moguće izvesti iz podataka o sveukupnoj populaciji. Dakle, velika većina LGBT ljudi diljem svijeta nije ni bijela ni bogata. Sasvim suprotno, voditelj Američke agencije za međunarodni razvoj nedavno je rekao da su LGBT osobe diljem svijeta među najpogođenijima siromaštvom. Stopa siromaštva je kod tranrodnih osoba u SAD-u četiri puta veća od nacionalnog prosjeka. Također, izglednije je da će LGBT osobe imati direktan kontakt s policijom ili da će biti zatvorene. Nadalje, prema Nacionalnoj koaliciji za anti-nasilne programe se, u 2013. godini, broj prijava za nasilje iz mržnje protiv LGBT osoba u SAD-u povećao za 21 posto. Najčešće žrtve su crne i Latino transrodne žene. LGBT pokret koji se fokusira na preuske planove ne služi zajednici koja ima mnogo nužnije i konkretnije potrebe. Neke od njih su smještaj i zapošljavanje. Unatoč tome, ponašanje najvidljivijih organizacija za LGBT prava izgleda kao da se pitaju: tko treba kruh kad možeš jesti svadbenu tortu?

U kontekstu tog problema postavlja se i pitanje realnosti napretka koji nam se prezentira, a prezentiraju nam se politička podrška od strane službenika i institucija koji istovremeno kriminaliziraju, zatvaraju i deportiraju članove LGBT zajednice te vidljivost isključivo bogatih bijelaca koji nisu zastupnici cijele LGBT zajednice. Tvrdnja o progresivnosti Sjedinjenih Država i ostalih zemalja koje su ozakonile istospolni brak mora se dovesti u pitanje jer LGBT osobe ne umiru zbog nedovoljnog broja vjenčanja ili nedovoljno snažnih sankcija protiv Ugande. Čini se da umiru zbog rasističkih i klasističkih javnih politika – politika koje zbog ovih “gej pobjeda” često samo jačaju.

Napredak za LGBT zajednicu ne izgleda uvijek kao dobit. On često izgleda kao kraj ili zaustavljanje. Izgleda kao kraj rasne podjele bogatstva jer za LGBT osobe, posebno one siromašne i nebijele, pravna jednakost nije rezultirala pravom jednakošću. Izgleda kao zaustavljanje deložacija i deportacija, ali ujedno i razvijanja novih zatvora jer se nastavilo s kriminalizacijom LGBT osoba. Izgleda kao da je uzrok povlačenja američke vojske s različitih okupacija to da više ne moramo svjedočiti slučajevima poput onog Jennifer Laude, transrodne Filipinke ubijene u Manili – američki vojnik je trenutno na suđenju za njezino ubojstvo. Izgleda kao oslobađanje od policijske države kako više ne bi vidjeli slučajeve poput onog Mye Hall, crne transrodne žene ubijene od strane baltimorske policije. Izgleda kao odbijanje podrške od LGBT organizacija koje ignoriraju ekonomsku i rasnu nepravednost te kao investicija u grassroots aktivističke organizacije poput Audre Lorde Project, FIERCE i TGI Justice Project, a .

Drugim riječima, svijetu nije potrebno još uskih LGBT prava; svijetu treba ukidanje ogromnih povijesnih nepravdi.

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

O pitanjima kapitalizma, socijalizma i njihovom odnosu prema LGBTIQ populaciji

Posted on by sdadmin

Ovaj je tekst zamišljen kao svojevrstan odgovor na tekst Ivana Tranfića pod naslovom “Kapitalizam je gej frendli? Ne, ali antifašizam jest!”. Iako je tekst dobar i zaslužuje pohvale autoru na njegovu trudu, postoje određene stvari koje treba pojasniti i dodati. O temi se može reći mnogo više nego što je rečeno i u autorovom i u mom tekstu, ali u ovakvoj je kratkoj formi dovoljno ukratko ispraviti određene nejasnoće da bi se s njima moglo dalje krenuti u točnije i objektivnije analize.

Autor sadržajem teksta podupire stav iskazan u naslovu da kapitalizam nije “gej frendli” raspoložen, a da antifašizam jest, ali on ne traži ideološke komponente kao korijene tog raspoloženja ili neraspoloženja, nego se zadovoljava vrlo šturim pregledom tipičnih karakteristika za svaku ideologiju kojeg nadopunjava povijesnim primjerima. Povijesni primjeri, kada bi ih se navelo neselektivno kao što to autor u tekstu čini, svjedočili bi i o snošljivom i o diskriminatornom odnosu spram LGBTIQ populacije kod primjene obje ideologije. I kapitalizam i takozvani socijalizam, gdje god su bili u svijetu implementirani, imaju povijest i permisivnijeg i diskriminatornijeg odnosa prema LGBTIQ populaciji. Razlog tome je očit – oba se ideološka sistema nisu htjela/mogla/znala obračunati s naslijeđenim patrijarhalnim obrascima. Zato nikako ne stoji autorov podnaslov “Kapitalizam kao izvor heteroseksizma i homofobije”.

Autor vjerojatno nije htio implicirati da je patrijarhat nastao u kapitalističkoj eri, jer sam sigurna da mu je jasno da je patrijarhat postojao i prije implementacije kapitalizma, ali riječ “izvor” zajedno s cjelokupnim kontekstom članka govore suprotno. Ono s čim je patrijarhat, povijesno gledano, svakako povezan jest nešto što je zajedničko s kapitalizmom, a to je vlasništvo (npr. stoka o kojoj je brinuo muškarac), koje se kao koncept pojavilo u neolitskom dobu, nakon napuštanja velikih matrijarhalnih domaćinstava. Da bi muškarci mogli stoku prenijeti na svog sina nasljednika morali su ukinuti matrijarhat kao društveni imperativ. Postepeno su se napuštale velike zajednice u korist onih zajednica koje danas nazivamo nuklearnim obiteljima, u kojima je monogamija postala zakon da se izvan te zajednice ne bi stvarali potomci koji bi imali pravo na vlasništvo jednako kao i djeca nastala između dvaju supružnika. Povijest patrijarhata je bogata i raznolika, prisutna u svakom povijesnom razdoblju prije i poslije prvog, liberalnog kapitalizma, tako da o kapitalizmu kao izvoru patrijarhata ne može biti govora. O njemu može biti govora kao o njegovom generatoru, a mislim da je to autor htio reći.

Moment u kojem je rani kapitalizam generirao patrijarhalne običaje je moment, kako kaže autor, guranja ljudi u heteroseksualne obiteljske zajednice, radi proizvodnje djece kao buduće radne snage. Dodala bih tome da je ranom kapitalizmu, u skladu s njegovom ideologijom, bilo svejedno kako će obitelj biti uređena, dokle god je postojao dovoljan broj radnika čiju bi radnu snagu kupili buržuji. U tom razdoblju radili su muškarci kao i žene i djeca da bi porodica mogla lakše preživjeti. Ali ranom kapitalizmu ovo nije najbolje služilo, jer žena nije mogla biti i radno sposobna i odgajati djecu kod kuće. Zato se stvorila institucija nuklearne obitelji u kojoj je radio samo muškarac dok je žena ostajala kod kuće i brinula se za djecu. Buržoaziji je bilo u interesu poticati patrijarhalno ustrojenje porodice u kojoj je muškarac mogao emocionalno nadoknaditi svoj poniženi položaj na poslu zahtijevanjem zadovoljenja svojih potreba kod kuće, postavljanjem sebe kao šefa. Poticanjem patrijarhata poticala se, logično, i homofobija, ali samo za radničku klasu. Buržuju vanbračne heteroseksualne kao i homoseksualne aktivnosti nisu bile zabranjene dokle god je imao slobodan pristup svojoj ženi u postelji, zato što ove aktivnosti nisu ugrožavale stvaranje potomaka i prenošenje vlasništva na njih. S obzirom na to da nije postojala mogućnost usvajanja djece ili umjetne oplodnje putem kojih bi i istospolni parovi mogli odgajati buduće radnike, negativno je raspoloženje prema homoseksualnim osobama bilo itekako prisutno. Pojavio se i strah da će biti nemoguće odvratiti mlade dječake na putu prema seksualnosti i strahovalo se od “homoseksualne korupcije” mladeži. S razvojem medicine pojačao se interes za homoseksualni fenomen i kreirale su se mnoge homofobne teorije, prema kojima je homoseksualnost bila mentalna bolest (koja se kasnije, 1940-ih i 1950-ih godina, pokušala liječiti elektrošokovima). Ovome, naravno, treba dodati i već od feudalizma naslijeđeno (i ranije) homofobno raspoloženje.

Jugoslavenski takozvani socijalizam, koji, iako nije adaptirao neke tipične liberalne karakteristike, ekonomski nije bio uređen kako je to Marx definirao kao “asocijaciju slobodnih proizvođača” nego je više nalikovao na welfare state, kapitalizam “s ljudskim licem”, tako da se ni on nije suzdržavao od poticanja patrijarhata po ekonomskoj osnovi, ali treba uzeti u obzir i s ranijih razdoblja prenošene patrijarhalne obrasce koji su bili prisutni i u kapitalističkom i u takozvanom socijalističkom društvu.

Autor u tekstu kao da izjednačava antifašizam i socijalizam, i štoviše, kao da antifašizam odvaja od kapitalizma i neoliberalne ideologije. Ovo je ideološki pogrešno i traži nekakvo razjašnjenje. Liberalna a pogotovo neoliberalna ideologija legitimira se gotovo isključivo kao opozicija fašizmu. Ako pogledamo samo opće karakteristike neoliberalizma i fašizma, vidjet ćemo da one stoje u suprotnosti. Fašizam karakterizira centralizacija autoriteta u obliku diktatora, nacionalizam, jačanje državnih zakona i stroga socioekonomska kontrola nad narodom koji se ne smatra slobodnim pojedincima nego kolektivom u vlasništvu države. Neoliberalizam podrazumijeva sve suprotno – minimalna državna kontrola, parlamentarni izbori, strogi individualizam, itd. Antifašizam je dio (neo)liberalne ideologije. I upravo zato što je u srži, on ne može biti izjednačen sa socijalizmom jer bi to značilo da je socijalizam jednak kapitalizmu odnosno njegovoj neoliberalnoj varijanti u društvenom smislu. 

Jasno je da socijalizam podrazumijeva antifašizam, u smislu protivljenja nacionalističkim i šovinističkim tendencijama, u smislu odbacivanja apsolutne državne kontrole pojedinaca nad većinom itd., ali se uvelike razlikuje od onog antifašizma kojeg sebi prisvaja neoliberalizam. Suštinskih razlika između neoliberalizma i socijalizma ima mnogo, ali nabrojat ću samo neke. S ekonomskog aspekta, socijalizam bi se trebao temeljiti (kako i njegovo ime kaže) na ekonomskoj strukturi koja počiva na inicijativi cijelog društva koje radi u interesu cijelog društva. To bi bilo društvo u kojem bi slobodan razvoj pojedinca bio uvjet za razvoj svih ljudi, za razliku od kapitalizma čiji apologeti nisu došli do ideje kako razriješiti proturječnosti između prava pojedinca da maksimizira svoj profit i općeg dobra cijelog društva. Jasno je da sebičnost i konkurencija koje su jedne od odlika neoliberalnog kapitalizma mogu koristiti boljitku pojedinaca, ali ne i cijelog društva, što su i osjetili radnici prvog, liberalnog kapitalizma.

Socijalizam kao ideja ne predstavlja dokidanje individualnosti kako se to, na žalost, dogodilo u mnogim realizacijama takozvanog socijalizma, nego tendenciju ka balansu kolektiva i pojedinca. U neoliberalnom kapitalizmu individualizam ima prednost pred kolektivom i to nije odraženo samo u njegovom ekonomskom, nego i u društvenom aspektu. Čovjek prisilom na to da radi nije samo otuđen od svog rada i od drugih, nego i od sebe u cijelosti. Kao pseudolijek tom otuđenju neoliberalizam predlaže razne zabave, od onih površnih do raznih aktivističkih platformi u sklopu identitetskih politika koje za krajnji cilj imaju poboljšanje individualnih prava i koje ne pružaju rješenje za temeljitiju društvenu promjenu. Ukratko, u neoliberalnom kapitalizmu sloboda pojedinca podrazumijeva odvajanje od drugog pojedinca i inzistiranje na fragmentiranju identiteta naglašavanjem slobode izbora kao zakona neoliberalne ideologije. U neoliberalizmu ne postoji pojam marksističke ideje totalnog čovjeka koji podrazumijeva vraćanje čovjeka svom biću, ponovno spajanje sa prirodom od koje je postao otuđen. Zbog toga, a tu se slažem s autorom, teško je zbog koncepta kojeg neoliberali imaju o društvenom aktivizmu identitetske politike proširiti na borbu za pravednije i humanije društvo na razini onkraj one koju identitetske politike zagoravaju. Tek kad shvatimo ne samo da postoji humanija alternativa u ekonomskom smislu, nego da i ekonomski poredak u kojem živimo ide u drugom smjeru od onog kojeg zacrtava neoliberalna ideologija (tržište koje više manje samo sebe regulira ne može donijeti boljitak cijelom društvu nego samo pojedincima, što stoji u suprotnosti prema neoliberalnoj ekonomskoj propagandi) moći ćemo poći mukotrpnim putem stvaranja društva u kojem bi se mogao ostvariti balans pojedinca i kolektiva, odnosno, u ponovnom sjedinjenju ljudi do izražaja će moći doći individualnost u svojoj punini. 

Rasprava o talijanskom zakonu za dekriminalizaciju svodništva

Posted on by sdadmin

Ovih se dana na talijanskoj političkoj sceni aktivno raspravljalo o kontroverznom zakonskom prijedlogu za dekriminalizaciju svodništva i javnih kuća. Isti je izazvao podijeljene stavove javnosti, a nisu izostale ni burne reakcije iz redova krovnih feminističkih organizacija. Unatoč činjenici što su se zakoni za reguliranje svodništva i javnih kuća pokazali kao promašaj u Njemačkoj i Nizozemskoj, talijanski parlament ozbiljno razmatra novo zakonodavstvo na tragu njihovog primjera.  

Zakonski prijedlozi, uključujući Bill No. 1201 – takozvani “Spilabotte Bill”, neće samo dekriminalizirati svodništvo i javne kuće, već će utemeljiti legalne crvene zone izvan kojih će se kriminalizirati prodaja seksualnih usluga i zahtijevati javna registracija te pretjerane pristrojbe od osoba koje se bave seksualnim radom. Esohe Aghatise, savjetnica međunarodne organizacije Equality Now, dodala je kako će osobe koje se bave prostitucijom biti primorane plaćati čak 12.000 eura godišnje kako bi nesmetano poslovale.  

Apologeti kontroverznog zakonskog prijedloga smatraju kako državno preuzimanje uloge svodnika predstavlja korak u rješavanju talijanske ekonomske krize, no loša ekonomska situacija i mjere štednje utječu na žene potpirujući prekarni rad i time povećavajući njihovu ranjivost na seksualno iskorištavanje. Tisuće obespravljenih imigrantkinja u Italiji poseže za prostituiranjem zbog čega tvore posebno osjetljivu društvenu skupinu. Najčešće dolaze iz slabije ekonomski razvijenih zemalja kao što su Nigerija, Albanija, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina i Kina. Imigrantkinje rijetko gledaju na policiju kao raspoloživi izvor zaštite. Razlog tome leži u prijetnjama svodnika i težim uvjetima da se tim ženama približi zbog jezika i raznolikih kulturnih obilježja. Političari moraju razumjeti da ne mogu učiniti trgovanje seksualnim uslugama sigurnim kroz predstavljanje zakona koji ne prepoznaju izrabljivačku prirodu i socijalno depriviranu pozadinu žena, koje su prisiljene baviti se seksualnim radom. 

Nevladine organizacije pozivaju talijansku vladu da slijedi model jednakosti (tzv. nordijski model regulacije) kojeg predlaže Europska unija zbog toga što je u praksi pokazao najbolje rezultate – smanjenje stope i stigmatizacije prostitucije. Osobama koje su izravno uključene u seksualnu eksplotaciju potrebno je osigurati potporu i pomoć kako bi izašle iz začaranog kruga prostitucije. Uz podršku organizacija Resistenza Femminista i IROKO, Esohe Aghatise kontaktirala je članove vlade u nadi da će potaknuti javnu diskusiju o zakonskom prijedlogu, međutim službenog odaziva nije bilo. 

Legalizacija svodništva, javnih kuća, traffickinga i kupovanja seksualnih usluga – odnosno pokušaja da se državnom regulacijom eksplotacija zatvori u četiri zida – otvara prostor za maltretiranje i vršenje nasilja prema ženama te povećane zdravstvene rizike. U policijskoj službi njihove prijave shvaćaju manje ozbiljno jer vlada mišljenje da su to žene koje u manjoj mjeri zaslužuju pravdu i podršku. Iako postoji struja koja smatra kako će legalizacija prostitucije dovesti do sigurnijih radnih uvjeta, mnogi pojednostavljuju problem prostitucije ne uviđajući činjenicu da se radi o organiziranom kriminalu kao alatu kapitalizma koji prisiljava žene da prodaju svoje tijelo. U samoj srži prostitucije je čin prisile, seksualna želja ili nagon jedne muške osobe da dominira nad ženom. Usvajanje zakonskog prijedloga u Italiji imat će kontraproduktivne posljedice i ozbiljne implikacije povrede ljudskih prava žena izloženih prostituciji.

*Stav iznesen u ovom tekstu jedan je od nekoliko različitih stavova unutar feminističke rasprave o seksualnom radu u svijetu i u Hrvatskoj, o kojima smo pisale na Libeli. Tako smo, na primjer, pratile Okrugli stol o modelima regulacije prostitucije, a objavljen je i tekst koji zagovara drugačiji model od nordijskog te poštovanje i sigurnije uvjete rada za seksualne radnice. 

Održana prva Feministička likovna kolonija za mlade umjetnice

Posted on by sdadmin

U mjestu Sićevu u Srbiji održala se prva Feministička likovna kolonija, koja je okupila mlade umjetnice s područja Srbije s ciljem upoznavanja feminizma.

“Cilj projekta Feministička kolonija je osnаžiti 12 mladih umjetnica da upoznaju feminističke teme i uključe te teme u svoj rad, omogućiti im da zajedno stvaraju, upoznaju se i međusobno povežu i osigurati im javni prostor u kojem će prezentirati svoju umjetnost”, stoji na stranicama Centra za devojke iz Niša, koji je organizirao koloniju.

Od 23. do 29. lipnja u Sićevu je boravilo 12 mladih umjetnica iz Zrenjanina, Kragujevca, Leskovca, Vranja i Niša, a rezultati njihova rada bit će 16. srpnja izloženi u galeriji Art 55 u Nišu.

{slika}

Umjetnice su, osim crtanja i slikanja, tijekom 7 dana sudjelovale u radionicama i slušale predavanja o feminizmu i feminističkom stvaralaštvu s ciljem pronalaska inspiracije za vlastito umjetničko djelo.

“Energija u tijeku kolonije bila je fenomenalna. Većina djevojaka nije se međusobno poznavala, tako da smo ostvarili naš cilj i ovom prilikom smo ih povezale. Iako su sudionice karakterno različite i stvaraju na različite načine, potpuno su se razumjele i odlično su funkcionirale, a to je doprinijelo tome da cijela Kolonija protekne odlično”, izjavila je za superradio.rs Silvija Mihajlović, koordinatorica projekta.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org