sdadmin

Na današnji dan 2001. godine prvi put se pokušala organizirati Parada ponosa u Beogradu

Posted on by sdadmin

Na današnji dan 2001.godine dogodio se prvi pokušaj organiziranja Parade ponosa u Beogradu, podsjeća se na službenom profilu organizatora i organizatorica Povroke – ParaDA! – DA šetamo zajedno. Sljedećim riječima opisali su kako je to tada izgledalo, a mi ih prenosimo:

“Nepunih godinu dana nakon pada režima Slobodana Miloševića, mnoge društvene grupe, sasvim različitih vrednosnih orijentacija, poverovale su da je došlo “njihovih pet minuta”, pa tako i LGBT aktivisti/kinje. No, isto to su za sebe pomislili i razni tzv. patriotski, četnički i “svetosavski” pokreti i, naravno, navijačke grupe. 

Iz današnje perspektive, organizacija Parade iz 2001. izgleda začuđujuće naivno jer je protekla bez posebnih priprema, pregovora sa političarima/kama i konsultacija sa policijom. Skup se nije ni dogodio, jer je batinanje LGBT osoba i, praktično, svega što se kretalo u centru Beograda počelo od ranog prepodneva. 

Nasilje je predvodio sveštenik Žarko Gavrilović, koga javnost pamti i kao organizatora nereda na predstavi “Sveti Sava” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu iz 1990. Pored navijača/ca, mahom Crvene zvezde, među huliganima su bili i studenti/kinje teologije, za koje će se kasnije saznati da su pripadnici Otačastvenog pokreta Obraz. 

Gavrilović je pao u zaborav, a Obraz je tek u narednim godinama doživeo svoje “zlatno doba”, okončano pre tri godine, zabranom koju je doneo Ustavni sud Srbije. Međutim, aktivisti/kinje ove grupe i danas deluju pod drugim imenom. 

Nakon 2001. godine od sedam pokušaja da se organizuje Parada (2004, 2009, 2010, 2011, 2012, 2013, 2014), ona je odlukom organizatora otkazana jednom (2004), zabranjena četiri puta (2009, 2011, 2012, 2013), održana dva puta (prvi put okružena enormnim nasiljem 2010 i sasvim mirno i bez organizovanih grupa nasilnika 2014). 

Parada ponosa 2015 zakazana je za 20.septembar 2015. godine pod sloganom “Moja prava-moji zahtevi!”.” 

S obzirom na to da je popriličan broj aktivista, a zapravo uglavnom aktivistkinja, sudjelovao u toj prvoj kobnoj beogradskoj Povorci, motivarane time organizirale su prvu Povorku ponosa u Zagrebu – čiju smo obljetnicu proslavile jučer. 

Naime, 29. lipnja 2002. godine održan je prosvjedni skup nazvan “Gay Pride 2002 – Iskorak Kontra predrasuda”. Sudionice i sudionici te prve Povorke bile su suočene s ogromnim brojem homofobnih i transfobnih protuprosvjednika i prosvjednica, na njih je u jednom trenutku bačen i suzavac.

{slika}

Djevojka koja je odbila biti mladenka u 14. godini i počela borbu protiv dječjih brakova

Posted on by sdadmin

Roshni Bairwa (21) imala je samo 14 godina kada je zamalo postala dijelom svijeta odraslih. Njezini baka i djed su  odlučili kako je došlo vrijeme za njezinu udaju, a sličnu su sudbinu dijelile mnoge djevojčice iz istog sela unutar okruga Tonk u Rajasthanu.

Roshni je odlučno odbila postati još jedna u nizu djevojčica prisiljenih na brak u državi u kojoj su maloljetni brakovi dio posve socijalno prihvatljive tradicije.

Hrabri potez mlade djevojke u društvu u kojem postoji snažno utemeljenje patrijarhata promijenio je njezin život, ali istodobno spasio živote mnogih djevojčica od  prisilnog braka.

U Indiji je na snazi Prohibition of Child Marriage Act kojim se zabranjuje brak djevojčicama ispod osamnaest godina i dječacima ispod dvadeset i jednu godinu.

Nedavna anketa Ujedinjenih naroda je pokazala kako je savezna država Rajasthan rangirana na drugom mjestu po količini sklopljenih dječjih brakova u svijetu. Podaci iz popisa stanovništva 2011. godine pokazuju da je čak 1,6 milijuna djece stupilo u brak u razdoblju od 2000. do 2010. godine.

Prije nepuna dva mjeseca obiteljski sud u Jodhpuru poništio je dva braka sklopljena između dječaka u dobi od tri godine i djevojčice koja je stara tek deset mjeseci.

Roshni je odlučila ispričati svoju neobičnu priču koja je potaknula njezinu strastvenu borbu neposredno prije indijskog blagdana Akshay Tritiya tokom kojeg se bilježi nagli porast dječjih brakova.

 {slika}

Pobuna protiv dječjih brakova

“Rečeno mi je da nas je majka napustila dok sam bila dijete od dvije godine i da je otac umro nedugo nakon toga. Moji baka i djed su me odgojili.”

Protestirala je kada ju je njezin ujak htio oženiti 2009. godine.

“O lošim posljedicama dječjih brakova saznala sam na sastancima koje je organizirala lokalna nevladina organizacija Shiv Shiksha Samiti. Skupila sam hrabrosti i obavijestila učitelje/-ice, seoskog upravitelja i druge o planovima članova moje obitelji. Došli su u moju kuću i razuvjerili baku i djeda.” tvrdi Roshni, studentica zadnje godine privatnog fakulteta u Peeplu.

Roshni želi postati učiteljica. Kada je razbješnjeli ujak odbio financirati njezino obrazovanje, članovi obitelji Bairwa su joj pomogli da nastavi studij.

Njezina je pobuna protiv okova stare tradicije stvorila popriličan broj neprijatelja.

Roshni je dodala kako su mnogi roditelji branili svojoj djeci da se druže s njom u školi zbog toga što su mislili da će navesti njihove kćeri na krivi put.

Roshnina šezdesetpetogodišnja baka Harbai danas želi da njezina unuka nastavi s daljnjim obrazovanjem unatoč tome što je njezina obitelj izložena oštrim kritikama.

Roshni danas nesmetano vodi i pomaže djevojkama iz sela i šire okolice, a uz pomoć nevladinih organizacija i njezine učiteljice, do sada je spriječila petnaest dječjih brakova.

Prevela i prilagodila Tara Gudović

Na svu sreću, KGK izjavila je kako nije feministkinja

Posted on by sdadmin

Euronews portal objavio je jučer intervju s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar – Kitarović u kojem su s njom razgovarali o recesiji, samoj Europskoj uniji,  o tome kako je biti prva predsjednica u povijesti RH te o feminizmu općenito.

Tom je prilikom Grabar – Kitarović izjavila sljedeće:

“To što pričamo o tome kako je meni biti predsjednica, to znači da sam ja iznimka, a ne pravilo. Nažalost. Tijekom svojega života susrela sam se sa mizoginijom i seksizmom, ne shvaćam to osobno. Toliko sam se često susretala s tim da sam se naviknula; to boli na početku. No, ako to želiš promijeniti, moraš nešto i raditi po tom pitanju. Zbog toga je jedna od glavnih točaka na mojoj agendi rad na ostvarivanju potpune ravnopravnosti, ne samo među ženama i muškarcima, već među svima u društvu, među svima kao individuama, neovisno o njihovoj pozadini.”

Nakon uvodnog dijela odgovora predsjednice Grabar – Kitarović, novinarka je postavila direktno pitanje: “Dakle, ne biste se opisali feministkinjom?”, na što je ona odgovorila sljedeće:

“Ne, ja nisam feministkinja. Ja sam osoba koja želi vidjeti jednakost i ravnopravan tretman svih ljudi. Osoba sam koja želi promovirati žene u poslovanju, u društvenom i javnom životu. No, to ne znači da želim da žene budu u prednosti na bilo koji način – želim jednake prilike za sve.”

“Ponosna sam na to što sam žena, ne mislim da moram izgledati kao muškarac da bih bila shvaćena ozbiljno. Nažalost, u nekim krugovima to se očekuje i mnogo žena misli da na takav način bolje prolaze. Mislim da trebamo raditi na tome da to prestane.”

Jedna od najprepoznatljivijih Libelnih rubrika je Stup srama na kojem završavaju prema različitim osnovama diskriminatorne izjave, uglavnom, političara i političarki, ali i osoba koje su aktivne u društvenom i političkom svijetu.

U našem je uredništvu jučer nastala rasprava o tome treba li izjava Kolinde Grabar – Kitarović kojom se ograđuje od feminizma tamo završiti ili ne.

S jedne strane, predsjednica je, za razliku od brojnih drugih političarki, uspjela izgovoriti rečenice u kojima nedvosmisleno daje do znanja da se susrela sa seksizmom i mizoginijom, da želi zastupati ravnopravnost među svim ljudima pa čak i da je ponosna na to što je žena.

No, s druge strane, predsjednica je izjavom kako nije feministkinja jer želi omogućiti jednake prilike za sve, a ne davati prednost ženama, zakoračila u izuzetno opasan teritorij. Teritorij perpetuiranja stereotipa o feministkinjama kao ženama koje žele ostvariti nadmoć nad jadnim muškarcima, o feministkinjama kao ženama koje žele pokoriti sve oko sebe svojim militantnim i napornim upozoravanjem na diskriminaciju i nejednak tretman te, u konačnici, ali nimalo manje bitno, o feminizmu kao ružnoj i pogrdnoj riječi.

Dovodi nas to do poprilično jednostavnog pitanja – zna li predsjednica RH što feminizam uopće jest?

Jednako je vjerojatan odgovor da ne zna, kao i onaj da zna, ali to odlučuje ignorirati kako bi odigrala ulogu koju misli da mora kao političarka koja je na svoju poziciju došla kao kandidatkinja stranke desnog centra.

Na tjednoj bazi imamo barem jedan tekst o brojnim zabludama koje o feminizmu (odnosno feminizmima) postoje, o razbijanju različitih vrsta predrasuda prema feministkinjama te o nužnosti i važnosti feminizma. Stoga nije problem još jednom ponoviti kako feminizam(i) u teoriji niti u praksi nije ostvarivanje prednosti jednih nad drugima, već kreiranje društva u kojem postoji ravnopravan tretman prema svima. Društva u kojem se žene općenito ne bi trebale naviknuti na to da na dnevnoj bazi bivaju suočene sa seksizmom i mizoginijom, društva u kojemu se prepoznaju i uvažavaju različitosti, u kojemu se primjećuju i poštuju specifičnosti svake osobe i njezinog klasnog, rasnog, etničkog i svakog drugog tipa pozadine, ali ih se zbog toga ne omalovažava i diskriminira.

Iako u predsjedničinom pozicioniranju na ovakav način, u njezinom odmicanju od feminizma, postoji popriličan broj minusa, mora se primjetiti da postoji i cijeli niz pluseva.

Naime, barem se (za sada) ne nalazimo u situaciji u koju je Sarah Palin dovela američke feministkinje kada je krenula zastupati stav kako ona jest feministkinja i to ona koja želi feminizam vratiti njegovim konzervativnim korijenima. Izmišljajući svoju verziju konzervativnog feminizma koji se, između ostalog, protivi pravu na izbor, Sarah Palin postala je svojevrsna ikona kooptirajućeg feminizma u SAD-u, a svesrdna joj podrška nije izostala.

Što bismo mi, uostalom, napravile ili rekle da je Kolinda Grabar – Kitarović izjavila da je feministkinja?

Osim što bi takva izjava u medijima izazvala zasigurno više polemika, no što će ova kako nije, budući da gotovo pa nikom ne predstavlja iznenađenje, možda bi dovela do jasnijeg pozicioniranja i artikuliranijih stavova feminističkih organizacija i feministkinja i feminista u Hrvatskoj. No, trebamo li za to zaista čekati poticaje takve vrste?

Feminizam nije ružna riječ i na nama je da to rastumačimo.

 

 

 

 

O uzaludnom pokušaju zastrašivanja ili odgovor vjeroučiteljici koja nas je tužila

Posted on by sdadmin

Devetnaestog svibnja objavila sam tekst naslovljen “Pogledajte kako građanski odgoj izgleda kada se predaje na satovima vjeronauka” u kojem na jednom primjeru pokazujem kako provođenje građanskog odgoja može izgledati na satovima vjeronauka, kakve se prezentacije može pronaći na portalu Vjera i djela te da je njihova autorica vjeroučiteljica Snježana Majdandžić – Gladić.

Podsjećamo, ministar Vedran Mornar potpisivanjem Odluke o donošenju programa međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, omogućio je, između ostalog, da se građanski odgoj i obrazovanje integrira u satove vjeronauka u školama.

Prvi, nazovimo ga, osvrt na taj tekst Majdandžić – Gladić objavila je na portalu Vjera i djela gdje je kritički osvrt na javno dostupne prezentacije ocijenila napadom koji je “predvidjela” i na koji je “upozorila svoje učenike”. Taj je osvrt domišljato nazvan “Vrijeme je za nove napade na Vjeronauk ili kad staneš na žulj LGBT lobiju“, a u nastavku je pokušala objasniti kako bi “mirne duše mogla strpati u zatvor svakog tko misli drugačije od mene”, navodeći kako “hladno gazim po Ustavu” u tekstu za kojeg nije uopće sigurna da je tekst “jer je riječ o zbrda – zdola izbacivanim pojedinim slajdovima iz različitih prezentacija uz otužne komentare”.

Nešto više od mjesec dana kasnije Snježana Majdandžić – Gladić predomislila se i zaključila kako to ipak nije bilo nekakvo “zbrda –zdola izbacivanje pojedinih slajdova uz otužne komentare”, već da je itekako riječ o tekstu. Štoviše, toliko utjecajnom tekstu da joj je nanio “veliku štetu”, naziva ga “otvorenim govorom mržnje” te će, stoga, nadležnim državnim tijelima prijaviti cijeli niz osoba i organizacija (“Martinu Horvat i Sandru Livajić, zatim GONG, Jutarnji list, njihovu novinarku Mirelu Lilek, Index.hr, Tportal.hr, portal N1 i neke druge portale”).

U svojem drugom kratkom osvrtu naslovljenom “Kad se počne rušiti kula od karata lijevo-liberalne ideologije ili odgovor promotorima civilizacije smrti…“, u samo malo preko 16 tisuća riječi, objašnjava po kojim različitim osnovama nas prijavljuje, a kao izuzetno zanimljivu izdvajam sljedeću rečenicu “Za razliku od Ane Brakus, koja je pokazala razinu nepoznavanja notornih činjenica, iznijela uvrede, oblike teškoga sramoćenja i raširila govor mržnje, ali je unatoč tome uglavnom ostala u okviru istinitoga prenošenja onoga što se nalazi u prezentacijama autorica Sandra Livajić (…)”. Zanimljivo. Odjednom se istinito izvještavanje naziva govorom mržnje.

S obzirom na količinu pritisaka koji se u posljednje vrijeme vrši na novinare i novinarke, na aktiviste i aktivistkinje civilnog društva koji u svojem radu pokušavaju zastupati više od posljednje odredbe Ustava RH – one koja u sebi sadržava heteronormativnu definiciju braka – ne osjećam se nimalo posebno.

Najčešća reakcija s kojom sam se do sada susrela bila je smijeh jer se, kao, radi o nekolicini katoličkih križara i križarki koje se ne treba uzimati ozbiljno. Međutim, ovo nije nimalo smiješno, jako je stvarno i ozbiljno. Ne govorimo o nekolicini suvremenih boraca i borkinja za “Istinu”, već o izuzetno dobro organiziranom, umreženom i financijski podmazanom pokretu čije pretenzije na vlast više nisu upitne, a koje uz podršku Katoličke crkve svakoga dana sve više jačaju. Izvrtanje činjenica, izvlačenje rečenica iz konteksta, manipulacija informacijama i slično, alati su direktno izvučeni iz priručnika taktika zastrašivanja i pripremanja terena za desne političke opcije koje su puno milije Katoličkoj crkvi.

Pretpostavka da će me ovakvi osvrti natjerati da o svakoj rečenici koju napišem i potpišem razmislim triput pogrešna je. Pogrešna je zato što je to bio slučaj i prije. Puno je teže pisati tekstove bez da koristite laži, uvrede i neprovjerene informacije, stoga je logično da to ne čine svi.

Baš kao što smo sve mi, najrecentnije optužene, samo jedne u nizu novinara i novinarki koje se pokušava ušutkati i zastrašivati sudskim procesima te kaznenim progonima, tako je i ovaj pokušaj samo još jedan u nizu već viđenih, prepoznatljivih poteza. I nije nešto posebno, ali je svejedno opasno.

No, baš kao što nisu uspjeli ni prije, neće uspjeti ni sada. Snaga promjena koje dolaze nezaustavljiva je. Društvo koje uvažava različitosti, koje poštuje osnovna ljudska prava, koje je sekularno i koje ne mrzi, naša je budućnost. Ostvariti ga možemo jedino zajednički, solidarno i hrabro. I to je jedina Istina.

Presjek ženskog aktivizma u Hrvatskoj danas

Posted on by sdadmin

Sredinom lipnja završio je dvosemestralni program Mirovnih studija – neformalnog obrazovanja za mir i aktivne građane i građanke koji se temelji na vrijednostima izgradnje mira, ljudskih prava i nenasilja. Provodi se u organizaciji Centra za mirovne studije u Zagrebu u kontinuitetu od 1997. godine.

Jedan od kolegija na Mirovnim studijima bio je i Feminizam – politika – ekonomija koji je vodila Ankica Čakardić. Na zadnjem predavanju tog kolegija, a ujedno i zadnjem predavanju Mirovnih studija, Ankica je dovela gošće i goste aktiviste koji/e u posljednjih nekoliko godina ‘drmaju’ aktivističkom scenom (prvenstveno) Zagreba, a u središtu njihovog djelovanja je rodna ravnopravnost i radnička prava.

Za rad spremne i Libela

Svjetlana Knežević je tako predstavila inicijativu Za rad spremne i Libelu.

Inicijativa Za rad spremne nastala je u sklopu regionalnog projekta Mlade žene mijenjaju svijet, kojeg je u Hrvatskoj organizirala feministička organizacija CESI. Nastala je u trenutku najveće nezaposlenosti mladih osoba u Hrvatskoj u zadnja dva desetljeća. Dakle, u RH je bilo 51,6 posto nezaposlenih mladih koji/ su završili/e neki oblik obrazovanja. U tom trenutku, Hrvatska je bila druga zemlja u Europi po broju nezaposlenih mladih – odmah nakon Grčke. U to su vrijeme političke elite u sprezi s medijima zagovarale mjeru stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa.

“Kako su se svi mladima bavili kao jednom homogenom skupinom, bez kritike i/ili analize mjera zapošljavanja, potpuno isključujući bitnost rodne komponente u svemu tome, tri prijateljice osnovale su grassroot inicijativu Za rad spremne”, kazala je.

Knežević je polaznicima i polaznicama Mirovnih studija prepričala kako je kronološki tekao razvoj i aktivnosti inicijative te ih pokušala motivirati da se i sami/e aktiviraju oko problema i pitanja do kojih im je stalo.

“Namjera inicijative isprva je bila informirati i educirati javnost o položaju mladih u svijetu rada, o mjerama na koje oni uglavnom rade i neadekvatnosti istih u odnosu na situaciju u kojoj se mladi nalaze. Krenule smo guerilla akcijom lijepljenja plakata po gradu s nekoliko različitih poruka kako bi privukli pažnju javnosti. Nepotpisane poruke poput ‘Kako da nezaposlenost mladih žena bude niža od PDV-a’ u javnom prostoru iskomunicirale su svoje i mediji su počeli pisati o tim plakatima pitajući se tko stoji iza njih. Slijedila je javna akcija ‘Ukori i opomene’ na kojoj smo skupljale potpise na pisma za ministra rada Miranda Mrsića i ministricu socijalne politike i mladih Milanku Opačić. Zahvaljujući dobrom odazivu na javnu akciju i uspješnoj kampanji na društvenim mrežama, uskoro smo pozvane u Ministarstvo rada na suradnju. A nedugo nakon toga smo se umrežile i s brojnim ženskim organizacijama i sindikalnim sekcijama u okviru Ženske fronte za radna i socijalna prava”, ispričala je.

Također je pojasnila kako su ZRS-ovke djelovale unutar Savjeta za implementaciju Garancije za mlade te kakve su mjere predlagale za usvojenje.

Za rad spremne nedavno su provele istraživanje ‘Mladi na tržištu rada‘ koje je pokazalo kako više od 60 posto ispitanih zaposlenih mladih prima plaću manju od 4.000 kuna. Gotovo polovica ispitanika/ica kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. Čak 73,1 posto ispitanih osoba smatra da njihova struka nije adekvatno cijenjena u društvu, a 72,1 posto smatra da im struka nije adekvatno plaćena, što uzrokuje dodatno nezadovoljstvo položajem u svijetu rada.

“S obzirom na sve spomenute podatke, zaista ne čudi što čak 87 posto mladih razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Gotovo svima razlozi za to vezani su uz dobivanje posla, visinu plaće, mogućnosti napredovanja i daljnje edukacije te općenito bolje uvjete rada. Više od polovice ispitanih na razmišljanje o odlasku navodi i stanje u području ljudskih prava, drugačiji mentalitet te dostupnost nekih proizvoda i usluga”, izjavila je.

Svjetlana je također upozorila na to kako su mladi diskriminirani zbog dobi na tržištu rada, dok su mlade radnice dvostruko diskriminirane.

“Iako je diskriminacija temeljem spola prilikom selekcijskog postupka za određeno radno mjesto kažnjiva novčanim iznosom od 31.000 do 60.000 kuna, poslodavci svakodnevno diskriminiraju kandidate i kandidatkinje bez ikakvih posljedica. Tu kaznu nikada nitko nije platio, a znamo iz vlastitih iskustava kako se takva diskriminacija svakodnevno događa. Budući da je zakonski zabranjeno snimati razgovore bez suglasnosti sugovornika/ce, diskriminirani/e na razgovoru za posao zapravo nemaju dokaza kako su diskriminirani/e”, pojasnila je začarani krug. 

Ženska fronta za radna i socijalna prava

Ivana Živković predstavila je Žensku frontu za radna i socijalna prava, neformalnu inicijativu koja je nastala u rujnu 2013. godine na poziv pet ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava.

Ženska fronta okupila se s ciljem dijagnosticiranja stanja radnih i socijalnih prava žena u kontekstu izmjena tadašnjeg Zakona o radu, ali i drugih zakona, kao što je Zakon o privremenim i povremenim poslovima, koji je odbačen zahvaljujući intervencijama Ženske fronte, te Zakon o mirovinskom osiguranju.

“Akcije smo započele tribinom Otkaz Zakonu o radu – žensko ne fleksibilizaciji, nakon čega je naš pravni tim počeo raditi na amandmanima na Nacrt prijedloga novog ZOR-a. Pokrenule smo i kampanju Pozor – ZOR! u sklopu koje smo snimile dvanaest kratkih video uradaka posvećenih pojedinim štetnim aspektima ZOR-a”, pojasnila je.

Posljednja akcija, Tempirana bomba, odvila u sklopu prosvjeda na Markovom trgu uoči donošenja Zakona o radu. Dvije članice, odjevene u pirotehničarke, ispred Sabora su donijele kutiju s natpisom ‘Opasan teret’, koja je sadržavala gore navedene zakone, odnosno zakone štetne za građanke i građane Hrvatske.

Ženska fronta i dalje formalno postoji, ali je nakon donošenja Zakona o radu u svojevrsnoj hibernaciji. Fronta je, osim BRID-a (koji aktivno radi na širenju područja suradnje između organizacija civilnog društva u Hrvatskoj kroz rad na sindikalnoj školi, novinama RAD i drugim aktivnostima), jedini primjer suradnje sindikata i nevladinih organizacija.

Ženska fronta kao da je ogledni primjer sudbine ovog oblika suradnje civilnog i sindikalnog organiziranja u Hrvatskoj. Djelovanje je, naime, još uvijek osuđeno na kratkoročne mjere s ciljem zaustavljanja iznimno zabrinjavajućih tendencija u društvu (‘Ne damo naše autoceste’, referendum o outsourcingu, akcija protiv potpisivanja TTIP-a).

Zanimljivo je dodati kako su Knežević, Gregorina i Čakardić također bile aktivne članice Ženske fronte.

{slika}

Mreža antifašistkinja Zagreb

Hana Grgić predstavila je Mrežu antifašistkinja Zagreba osnovanu 2007. godine. Ime antifašistkinje ne ograničava organizaciju samo na žene, već je to krovna organizacija kojoj je namjera širiti antifašističke vrijednosti, poštivanje ljudskih prava, boriti se protiv diskriminacije. Također se bore protiv negiranja antifašističke povijesti i značaja, retradicionalizacije društva i slično.

MAZ je organiziran kroz princip direktne demokracije, ima skupštinu od 20 do 30 članova i članica, a ukupno članstvo ima oko 40 ljudi, nema hijerarhije i mogu se uključiti svi i sve, a postoje i radne grupe.

Najvidljivija aktivnost bilo je nedavno paljenje Trnjanskih krijesova koji su održani prvi puta nakon 1989. godine. Time je obilježena 70. godišnjica oslobođenja Zagreba, odnosno 8. svibnja kada su partizanske snage oslobodile grad od okupatora. Na paljenju krijesova se okupilo oko 3.000 ljudi, a za sljedeću se godinu najavljuje još veći krijes, još posjećenija antifa night, itd.

MAZ izdaje i časopis Nepokoreni grad tri puta godišnje uz potporu Ministarstva kulture.

Svake godine se organizirao i marš solidarnosti na drugu temu, kojim se uglavnom skreće pažnja na socijalno-ekonomske probleme. Marš 2015. godine održao se pod nazivom Trešnja je crvena. MAZ se često aktivira i oko čišćenja grafita s porukama mržnje ili preobličavanja grafita.

Postoji i radna grupa za skvotiranje, radila se i prosvjedna akcija u siječnju oko mise za Pavelića. MAZ ima i svoje medije – web stranicu maz.hr i emisiju Radio borba na Radio Studentu.

Centar za ženske studije

Andreja Gregorina predstavila je obrazovni program koji se u Centru za ženske studije izvodi od njegovog osnivanja 1995. godine. Radi se o neformalnom dvosemestralnom obrazovnom programu koji je podijeljen u četiri osnovna modula i niz kolegija tijekom kojih se studenticama i studentima omogućava da iz feminističke perspektive kritički promišljaju teme kao što su epistemologija, historija feminizma i feministički pravci, politička ekonomija, pravo, radnička i sindikalna prava, nasilje, reprodukcija i spol, vizualne i izvedbene umjetnosti, književnost, popularna kultura. 

“Ženski studiji su metodološki i programski tijekom devedesetih godina u velikoj mjeri bili usmjereni na stvaranje sigurnog  prostora koji je polaznicama omogućavao da se kroz proces osobnog osnaživanja i međusobnog povezivanja realiziraju kao politički subjekti. Danas nastojimo repozicionirati politički aspekt feminističkog obrazovanja u novom, neoliberalnom kontekstu, te ga na teorijsko-aktivističkoj razini učiniti integralnim dijelom širih progresivnih društvenih inicijativa. U skladu s tim, posljednje je četiri godine upis na Ženske studije omogućen i muškarcima, a veseli nas i činjenica da studentice i studenti Mirovnih studija sve češće upisuju obrazovni program u CŽS dok naše/i studentice i studenti odlučuju svoje neformalno obrazovanje nadograditi pohađanjem Mirovnih studija. Posebno nam je zadovoljstvo kada naše/i bivše/i polaznice/i postaju akterice/i novih emancipatorskih praksi u različitim područjima, te tako na najbolji način diseminiraju znanje stečeno na Ženskim studijima”, pojasnila je.

Femfront

Mario Kikaš svoj je aktivistički rad započeo u studentskom pokretu 2009., a trenutno je član neformalne organizacije Feministički front te BRID-a u sklopu kojeg uređuje časopis Rad. Piše za nekoliko časopisa i portala: Zarez, Kulturpunkt i Bilten.

Femfront je kao neformalna grupa ili kružok nastala u trenutku kada se shvatilo da je potrebna neka vrsta autonomne feminističke zone proizvodnje i razmjene znanja u kontekstu otvaranja novih aktivističkih i diskurzivnih frontova. Kako Kikaš kaže: “U jednom trenutku smo shvatili/e da je difuzija i širenje informacija bitno rodno određeno, a cijeli proces razmjene znanja često maskulinistički organiziran. A znanje, odnosno određena razina informiranosti je preduvjet sudjelovanja u raspravi odnosno preduvjet demokracije”.

Danas je Feministički front u nekoj vrsti hibernacije jer su se u međuvremenu otvorili paralelni obrazovni procesi poput ovoga u CMS-u i CŽS-u koji na višoj razini otvaraju pitanja kojima se bavi Femfront. Dio posla je odrađen i medijskim radom na tekstovima koji su se polako proširili postojećim neprofitnim medijima, a koji sažimaju naše interese, kao što je revalorizacija naše feminističke povijesti, kritika liberalnog feminizma i njegovih narativna u različitim žanrovskim izvedbama i edukacija o socijalističkom feminizmu odnosno lijevim feminističkim politikama, pogotovo u kontekstu mjera štednje i rezanja radničkih prava, koja, kako smo čuli/e, pogađaju žene na jedan specifičan način o kojem se malo govori. I to zadnje je najveći izazov, odnosno širenje te edukacije i znanja van glavnog grada, među ljude koji nisu visoko obrazovani i koji ne konzumiraju medije i ne mogu se baviti tim temama zbog vlastitog radnog opterećenja i nepostojanja institucija kulture i obrazovanja, odnosno zajednice (radne, lokalne ili neke druge).

“Kao primjer jedne takve uspješne inicijative je BRID-ova ženska sindikalna škola u kojoj se radi sa sindikalnim povjerenicama i sindikalistkinjama iz različitih dijelova Hrvatske i različitih ekonomskih sektora i objašnjava im se zašto su ove teme bitne. Tako onda imamo i mi priliku čuti koji su sve to svakodnevni problemi s kojima se radnice suočavaju, osobito u dominantno muškim kolektivima. To su redovno grozne priče s kojima se treba uhvatiti u koštac na više razina”, istaknuo je Kikaš.

Širenje platforme

Organizacija, inicijative, platforme, ideje za promjenom sustava postoje i otvorene su za sve. Ono što ‘guši’ aktivizam danas je nedostatak vremena, premali ljudski kapaciteti jer isti ljudi djeluju na nekoliko frontova i nemogućnost razgovaranja o dugoročnijoj i široj agendi zbog deficita vremena, prostora, a u konačnici, i financija. 

Garancija za SVE mlade

Posted on by sdadmin

Završna konferencija projekta Garancija za SVE mlade održat će se u utorak, 07. srpnja 2015. od 10.00 do 16.30 sati u hotelu Četiri opatijska cvijeta u Opatiji.

Tema konferencije je prikaz rezultata i preporuka projekta koji je imao za glavni cilj utjecati na poboljšanje uključenosti mladih iz alternativne skrbi na tržište rada, kroz mjere koje se provode u sklopu Garancije za mlade.

U sklopu konferencije bit će organizirane dvije panel rasprave. Prva će okupiti relevantne donosioce odluka na nacionalnoj razini, predstavnike/ce poslodavaca i stručnjake/inje koji/e rade s mladima u alternativnoj skrbi, dok će u drugom panelu sudjelovati predstavnici/ce nekoliko značajnih europskih organizacija civilnog društva koje rade s mladima, kao što je Europski forum mladih i SOS Kinderdorf International.

Cilj panel rasprava je promišljanje kako u praksi olakšati pristup tržištu rada za mlade iz alternativne skrbi na svim razinama, od promjene i donošenja učinkovitih i sveobuhvatnih javnih politika i propisa do bolje iskoristivosti postojećih mjera aktivne politike zapošljavanja, koje će pomoći i najranjivijim skupinama mladih u hrvatskom društvu, u koje se svakako ubrajaju mladi iz alternativne skrbi.

U uvodnom dijelu bit će predstavljeni rezultati svih projektnih aktivnosti, te paket mjera Garancije za mlade koji se trenutno provodi u Hrvatskoj, kao i specifičnosti mladih koji izlaze iz alternativne skrbi u samostalan život, kako bi sudionici konferencije dobili uvid u kontekst provođenja projekta, te bili spremni i motivirani aktivno se uključiti u panel rasprave konferencije. Projekt Garancija za SVE mlade financiran je iz Europskog socijalnog fonda, a u partnerstvu ga provode Mreža mladih Hrvatske, udruga “Igra”, SOS Dječje selo Hrvatska, Centar za mladež Zaprešić i Nacionalno vijeće mladih Austrije. 

Sve zainteresirane molimo da svoj dolazak potvrde na e-mail:

kresimir.makvic@sos-dsh.hr,  i to do 1. srpnja 2015. godine.

Prilikom prijave važno je napomenuti je li za vas potrebno osigurati refundaciju putnih troškova, smještaj (dan prije same konferencije ili na dan njezina održavanja) ili posebnu prehranu (bezglutensku, vegetarijansku ili neku drugu.). Prijave se primaju do popunjenja raspoloživih kapaciteta.

Svim prijavljenima će nekoliko dana prije konferencije biti dostavljeni detaljni program i različite korisne informacije vezane uz mjesto održavanja konferencije, govornike, refundaciju putnih troškova i slično.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org