Poziv Vladi Srbije da legalizira istospolne brakove

Gej lezbijski info centar (GLIC) pozvao je jučer Vladu Srbije da promjenama ustavnih i zakonskih odredbi, legalizira brak osoba istog spola.

Reagirajući na jučerašnju odluku Vrhovnog suda SAD-a, kojom je legaliziran brak osoba istog spola u svim američkim saveznim državama, GLIC je ocijenio da je u Srbiji gej brak “faktički zabranjen” Ustavom, koji definira brak samo kao uniju muškarca i žene.

“Legalizacija istospolnih brakova u Srbiji podrazumijevala bi prije svega promjenu Ustava, koja zahtjeva većinu u Skupštini i većinu na referendumu. Također, izvanbračna zajednica osoba istog spola je zabranjena Obiteljskim zakonom, koji izvanbračnu zajednicu definira samo kao zajednicu muškarca i žene. To znači da zajednice dvije osobe istog spola nisu prepoznate domaćim zakonima, niti uživaju bilo kakvu zakonsku zaštitu”, navodi se u priopćenju.

Američki Vrhovni sud odlučio je jučer, s pet glasova za i četiri protiv, da je legalno za sve Amerikance, bez obzira na njihov rodni ili seksualni identitet, da sklope brak s osobom koju vole.

Do sada su istospolni brakovi bili legalizirani u 37 država, a ovom odlukom on je ozakonjen i u ostalih 13 saveznih država u kojima je do jučer istospolni brak bio zabranjen.

‘Diskriminacija i zlostavljanje odraz su društvene situacije, a ne slabosti žena’

Andreja Kulunčić je vizualna umjetnica i docentica na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojim radovima se najčešće bavi društveno angažiranom umjetnošću koja je odraz želje za humanijim razumijevanjem marginaliziranih skupina. Nevidljive situacije i tabu teme stavlja u službu umjetnosti kroz koju propituje različite aspekte društvenih odnosa, te inicira aktivnu suradnju publike. Razvijajući posebnu metodologiju koju koristi u istraživanju i osvještavanju društva, te uspostavljajući kontakt s mrežom ljudi koji svojim iskustvom i područjem rada aktivno sudjeluju u projektima, Andreja je bez sumnje zaslužila titulu jedne od najcjenjenijih umjetnica na međunarodnoj sceni. Prije dvije godine objavila je dvojezičnu knjigu Art for Social Changes, odnosno Umjetnost za društvene promjene u izdanju neprofitne udruge MAPA iz Zagreba. Sudjelovala je i izlagala svoje radove na brojnim međunarodnim izložbama diljem svijeta poput Manifesta4 (Frankfurt/Main), Documenta11 (Kassel), Liverpool Biennial04 (UK), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), 8.Istanbul Biennal (Turska), Ludwig Museum (Budimpešta), PS1 (New York)… U razgovoru s Andrejom Kulunčić pobliže smo upoznali pozadinu njezinih projekata koje nam je detaljno predstavila u svom zagrebačkom ateljeu.

Vaš dugogodišnji rad obilježili su projekti vezani za ljude na margini našeg društva, koji su imali uspješan odjek diljem svijeta. Kada ste se zainteresirali za društveno angažiranu umjetnost?

Studirala sam kiparstvo u Novom Sadu, Beogradu i u Budimpešti. Zanimao me prostor, odnosno jedna vrsta taktilnosti koja se događa u kiparstvu, te sam nakon završetka studija odlučila godinu dana putovati, vidjeti gdje sam u odnosu na društvo u kojem živim i želim li se zaista baviti umjetnošću. Zanimala su me egzotična mjesta i kontinenti na kojima puno možeš naučiti reflektirajući svoju kulturu, tako da je moj prvi odabir bio Jordan i Sirija. Šest mjeseci sam provela u Amanu gdje sam se počela baviti društvenom problematikom, u ovom slučaju ekologijom. Tamo je bila i moja prva samostalna izložba ambijentalna instalacija koja je prikazivala ispumpavanje vode iz prekrasne oaze Azraq koja je polagano izumirala. Bila je to ’94, koju pamtim kao početak svog djelovanja.

Nakon Sirije i Jordana uslijedilo je jednogodišnje putovanje po Latinskoj Americi gdje sam se zainteresirala za društvenu pravednost. Proputovala sam mnoge zemlje poput Ekvadora, Čilea, Perua i Argentine, i zaista osjetila razlike među njima i njihovu problematiku. Iako sam već tada imala snažnu želju započeti neku vrstu društvenog angažmana vezanog za umjetnost, nisam imala niti dovoljno financijskih sredstava, niti mogućnosti da to ostvarim. U Latinsku Ameriku sam se vratila tek 2013. godine i otišla u Meksiko, te u Muzeju suvremene umjetnosti u Mexico Citiju postavila rad koji se tiče Indijanaca/ki, siromašnih radnika/ca, teologa oslobođenja i problematike tih područja koji sam osjetila još pri prvom putovanju ’95. Ako postoji problem, situacija ili marginalizirana skupina, nikada se ne postavljam u poziciju odvjetnice koja nekoga zastupa. Nastojim stvoriti drugi način dijaloga ili osnažiti nekoga kroz svoju metodologiju u smislu umjetnosti, i to je oduvijek bio i ostao moj princip rada.

2013. godine izdali ste knjigu ‘Umjetnost za društvene promjene’ namijenjenu stručnoj publici, ali i svima koji imaju interesa za društveni angažman. Kako je izgledao proces nastajanja knjige?

Knjigu potpisuju, povjesničarka umjetnosti Irena Bekić koja je bila zadužena za tekstove u knjizi, dizajner vizualnih komunikacija Dejan Dragosavec Ruta s kojim surađujem u većini publikacija izdanih unazad nekoliko godina i moja malenkost. Ideja knjige je neka vrsta priručnika za radove, metodologije i aktualne probleme s kojima sam se bavila u posljednjih 20 godina. Tijekom osmišljavanje knjige dogovorili smo da uvodni tekstovi opisuju starije radove s mojih početaka u društveno angažiranoj umjetnosti, a slijede ih tematski radovi od ksenofobije, depresije do ilegaliziranih radnika, te na koji način se ti problemi kroz umjetnost obrađuju.

Jedna ste od autorica izložbe ‘Početi najbolje što se može’ koja je bila dio dugoročnog multidisciplinarnog istraživačkog projekta ‘Kreativne strategije’. Kako se razvila ideja za jedan takav projekt?

Izložba je treći dio tog istraživanja, a o Kreativnim strategijama sam počela razmišljati 2009. godine. Trebalo mi je godinu dana da sve koncipiram i pronađem financijska sredstva za realizaciju. 2010. godine započela sam prvi modul koji se ticao zagrebačke Mamutice, nakon čega je uslijedio Meksiko i tema samoorganiziranja unutar neprivilegiranih zajednica, te  ‘Početnica’, edukativno-aktivistička platforma. Projekti nemaju veze jedan s drugim, ali sam kroz njih gradila metode i teme koje su ih povezivale. U Meksiku sam istraživala samoorganizirane zajednice i njihov politički potencijal koji sam kroz projekt ‘Početnice’ nastavila i u Hrvatskoj na našem primjeru. Radi se o kolektivnom projektu koji smo osmislili kao jednu vrstu platforme, odnosno modularnog toolkita koji se sastoji od puno različitih edukativnog materijala sabranih u četiri kutije. S tri kutije putujemo po Hrvatskoj i regiji, a u njihovu osmišljavanju su osim mene sudjelovali/e: grupa Direktna demokracija u školi, Novi sindikat, u suradnji s Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) 
Mirna Horvat (autorica prostornog oblikovanja početnice) i Luka Juras (autor grafičkog oblikovanja početnice). Projekt je nastao u sklopu izložbe u Galeriji Nova u Zagrebu, 2014. godine, a za organizaciju projekta je zaslužna Martina Kontošić i kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW.

Spomenuli ste suradnju s grupama poput BRID-a, Ženske Fronte, Prava na grad… Koje su bile njihove ulogu u realizaciji Početnica?

Spomenute grupe su sa mnom osmišljavale pojmove, tekstove, odabirale članke, knjige, te cjelokupan materijal za projekt ‘Početi najbolje što se može’ ili kako ga mi zovemo ‘Početnice’. Ideja je da putuje po srednjim školama i raznim mjestima u Hrvatskoj, te da se izvode radionice na teme teologije oslobođenja, direktne demokracije, angažirane umjetnosti, feminizma, prava na grad, održivog življenja i sindikalizma Da bi postigli neku vrstu dijaloga, mladi ljudi se prvo moraju upoznati s tim pojmovima, a ako ne znaju što je angažirana umjetnosti ili razliku između direktne i parlamentarne demokracije, teško o tome možemo razgovarati. ‘Početnicu’ potpisujemo kao kolektivno autorstvo i to mi je jako važno. Uloga autora i autorstva se mijenja u ovoj vrsti radova i ne možete imati pečat na projektu cijelo vrijeme. Radi se o živoj materiji za koju volim reći da ju iniciram, ali svi oni koji imaju istu neku vrstu razumijevanja, geste i odnosa prema društvu, dobrodošli su u sudjelovanje projekta i njegovom širenju dalje, te preuzimanju projekta u jednom trenutku.

Tri godine je trajao projekt ‘Destigmatizacija’ u suradnji s pacijentima/cama psihijatrijske bolnice Vrapče. Kako je započela ideja o videoinstalacijama na tu temu i o kojoj vrsti pacijenata/ica je bilo riječ?

Projekt se sastoji od tri rada: pacijentima/cama sa psihičkim bolestima shizofrenije i bipolarnog poremećaja, pacijenticama s depresijom i projekt s jastucima koji su izradili pacijenti/ce Vrapča. Sve je započelo na poziv umjetničke udruge KONTEJNER koji su prije svoje izložbe u Jedinstvu ‘Ekstravagantna tijela: Ekstravagantni umovi’, kontaktirali psihijatrijsku bolnicu Vrapče i pozvali umjetnike, među njima i mene, na suradnju. Odlučila sam raditi s odjelom koji se bavi resocijalizacijom, jer me zanimala ta tanka linija između boravka u Vrapču i povratka u svakodnevni život. Kako se vratiti u društvo i što učiniti da te prihvate? Šest mjeseci sam odlazila na terapijske grupe osoba oboljelih od shizofrenije profesorice Dubravke Stijačić, te smo skupa napravili video na kojem na tabli ispisujem sve što se događa iza mojih leđa, na terapiji. Pacijenti/ce u bolnici su veoma stigmatizirani i nisam nikoga željela izložiti licem.

Uslijedila je još jedna grupa profesorice Stijačić u kojoj su žene koje boluju od depresije. Iako se radi o poremećaju, iznenadilo me što su na terapiju dolazile uglavnom samo žene mojih godina, i odlučila sam ostati još šest mjeseci i saznati zašto dvostruko više žena boluje od depresije. Video instalacija je osmišljena na način da se osim postavljanja pitanja u vezi depresija kod žena, stvori neka vrsta dijaloga između ljudi koji su hrabro priznali da imaju problem i otišli se liječiti, te ljudi koji dolaze u galerijski prostor. Sjedeći na stolicama u galeriji posjetitelji imaju prilike upoznati simptome depresije, terapiju koja se primjenjuje na putu k izlječenju, a neki/e možda sami/e sebi priznaju da boluju od istog poremećaja. Taj rad najčešće izlažem s ostalima koji otvaraju pitanje položaja žena, kao što je bio slučaj u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu gdje smo u sklopu izložbe imali okrugle stolove i radionice vezane za razne probleme s kojima se žene danas susreću.

Nakon dvije videoinstalacije, stigmatizaciju sam željela prikazati još vidljivijom, a da nije vezana za galeriju, te sam se odlučila na još jedan projekt. Imala sam veliku sreću što se dizajnerski tim ‘Kuna Zlatica’ javio na sudjelovanje u projektu, pa smo zajedno s defektologinjom i socijalnom pedagoginjom i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, voditeljicom kreativnih radionica Vlatkom Prstačić i pacijentima/cama u  bolnice za psihijatriju Vrapče, osmislili “Vrapčanske jastuke”. Na projektu su sudjelovali i Hrvoje Bjelen (web dizajn), Ivica Hrg (web programiranje), Irena Bekić (tekst), Ana Kovačić (koordinacija dijela projekta) i Sanja Baković (medijska kampanja). Uzimanje jastuka objasnila bih kao neku vrstu destigmatizacije prema toj tabu temi, Vrapču i psihičkim bolestima. Mnogo se ljudi uključilo u projekt uzimajući jastuke napravljene u Vrapču sa sobom i stavljajući fotografije jastuka u raznim situacijama na Facebook, a pacijentima/cama je to bilo jako drago vidjeti jer su imali osjećaj da je stigma manja i da su prihvaćeniji.

U studenom ove godine, u galeriji Forum u Zagrebu namjeravamo napraviti fizičku inačicu tog projekta i ponovno aktivirati jastuke. Pozvat ćemo posjetitelje/ice da izrađuju jastuke kao pacijenti/ce, koje ćemo nakon toga prodati i novac vratiti pacijentima/cama. Veliki problem s pacijentima/cama koji/e se bore sa psihičkim bolestima i poremećajima je što nemaju podršku svoje zajednice nakon što izađu iz psihijatrijske bolnice, niti je sistem dovoljno izgrađen da im pomogne u uključivanju u društvo. Zbog toga ponovno želim inicirati razgovore i diskusije i nadam se da će imati odjeka u pozitivnom smislu.

{slika}

U projektu ‘index.žene’ problematizirate položaj žena. Kakvi su bili konačni rezultati vašeg istraživanja nakon izložbi?

Projekt je prikazan u Splitu, Napulju, Beogradu i Ljubljani. Nastao je na istom konceptu koji se u svakom gradu na potpuno identičan način izvodi, kako bi se krajnji rezultati mogli usporediti. Pitanje je uvijek isto: kako se osjećam? Tri su kategorije unutar kojih se prilagođavaju pitanja namijenjena određenom gradu, a one su: zlostavljana, zadovoljna i diskriminirana. Bitno je da žene zastanu pred plakatom koji je u potpunosti prilagođen kako bi vizualna komunikacija bila prepoznata i pročitaju što znači biti zadovoljna, zlostavljana ili diskriminirana. Na takvim projektima uvijek surađujem s grupom suradnica iz grada u kojem se plakati postavljaju poput sociologinja ili feministkinja s kojima radim na prilagođavanju pitanja.

Na plakatu je i besplatan telefonski broj koji nazovete i pomoću uputa automatske sekretarice pritisnete brojeve jedan, dva ili tri, ovisno o kategoriji u kojoj ste se prepoznali. Glasovi se zbrajaju direktno na displayu koji je primjerice u Beogradu bio na Trgu Republike i u galeriji, a ovisno o brzini kojom Telekom obrađuje pozive, možete vidjeti koliko je žena pritisnulo određenu kategoriju. Bilo mi je važno da žene razmisle kako se osjećaju dok čitaju taj plakat i upitaju se zašto je to tako i što mogu učiniti. Možda se i njihovi muževi, poslodavci ili prijatelji osvrnu na plakate i zapitaju jesu li oni zlostavljači ili diskriminatori, jer te kategorije nisu bračno uvjetovane. Želim da svi počnu razmišljati o toj problematici, uključujući i odnos prema ženama na radnom mjestu. Diskriminacija i zlostavljanje su odraz društvene situacije, a ne slabosti žena.

Kroz niz svojih projekata pokazali ste da je umjetnost moćan medij uz pomoć kojeg je moguće doprijeti do društva. Kako biste opisali kontekst društveno angažirane umjetnosti danas u Hrvatskoj?

Imamo mali problem s društveno angažiranom umjetnošću, jer je ona prije nekoliko godina postala jako popularna na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Veliki broj umjetnika/ica počeo se baviti time bez da su etički osviješteni i bez da imaju srca za takvu vrstu umjetnosti. To se ne odnosi na projekte poput ‘Početnice’ gdje se radi o široj društvenoj praksi, a ne direktno o marginalnim skupinama ljudi. No kad radite sa zlostavljanim ljudima, gay populacijom, siromašnima u Meksiku, bosanskim radnicima u Sloveniji, azilantima u Austriji, zatvorenicima u Luksemburgu ili ilegaliziranim radnicima u Švicarskoj, zaista morate biti jako pažljivi. Nije na meni da govorim što bi određeni umjetnici/ce trebali raditi, ali negdje je bitno reći da nije sve što napravite u nekom materijalu ili mediju samo po sebi zbog teme kojom se bavite dobro. Kao što u slikarstvu ili kiparstvu postoje bolji i lošiji radovi iste tematike, tako i ovdje postoji kvalitetna, etična, pomišljena angažirana umjetnost i ona koja nije dovoljno dobro promišljena, niti je dobro realizirana. Kad radite sa živim ljudima, a ne nekom apstraktnom tematikom, i ako rad nije dobar tu marginaliziranu skupinu, dodatno marginalizirate i iskorištavate. To je veliki problem, no mnogi ljudi to ne razumiju, čak niti unutar umjetničkog sistema koji te radove izlaže.

U posljednjih 20 godina  imali ste brojne samostalne i grupne izložbe od Europe pa sve do Hong Konga gdje ste zadnje izlagali svoj rad ove godine.  Imate li u planu neke nove projekte?

Želim završiti projekt u Južnoj Africi i to je nešto na čemu trenutno radim. Zatim slijede izložbe u Rigi u rujnu, te u galeriji Forum vezano za ‘Vrapčanske jastuke’ koje sam spomenula ranije u našem razgovoru. Završavamo ciklus ‘Početnica’ koji nakon Zadra odlazi u Sinj, Pulu i završava u Rijeci. Također s grupom koautora radimo filmove o otocima, odnosno otočnosti koji smo započeli prošle godine na Lastovu, a ove godine planiramo snimati Vis ili Mljet. Moram naglasiti da svi projekti koje radim nisu isključivo moji, već u njima sudjeluje tim ljudi koji su suradnici/ce, autori/ce i koautori/ce, a takav način suradnje mi je veliko veselje.

Ovim putem mogu najaviti i radionicu koja će se održati u studenom ove godine u mom ateljeu a vezana je za društvenu praksu, interdisciplinarnost, te razumijevanje ove vrste aktivizma kroz umjetnost. Na takve radionice dolaze ljudi raznih profesija i područja interesa, od povjesničara/ki do plesača/ica, i s njima prolazim faze projekta od osmišljavanja do realizacije društvenog angažmana unutar zajednice. To je još jedan vid neformalne edukacije kojim se bavim, a takva metoda svakako može pomoći ljudima koji imaju želju djelovati unutar svojih zajednica.

 

Pravo na brak početak je borbe, a ne njezin kraj!

Američki je Vrhovni sud danas donio odluku o legalizaciji istospolnih brakova u svim saveznim državama, što je obilježilo višedesetljetnu borbu LGBT aktivista i aktivistkinja za bračnu jednakost.

Do ove povijesne odluke, 37 saveznih država, zajedno s okrugom Columbia, već je podržalo bračnu jednakost, dok je preostalih 13 država zabranjivalo istospolne brakove. Ovom odlukom, u ni jednoj američkoj državi više nema (pravnih) prepreka za sklapanje braka, bez obzira na seksualnu orijentaciju.

Odluka je donesena s pet glasova za i četiri glasa protiv, pri čemu je glas suca Anthonyja Kennedyja bio presudan.

“Vrijeme iz kojeg institucija braka steže potvrđuje njegovu važnost, no on ne može stajati u izolaciji, odvojen od promjena u društvu i pravu”, napisao je Kennedy, a prenio npr.org. U mišljenju većine iznosi povijest ideje o braku, kako se mijenjala zajedno s promjenama u položaju i pravnom statusu žena. Uspoređujući te promjene s evolucijom društvene prihvaćenosti LGBT zajednice, Kennedy je napomenuo da se njihova ljubav i zajedništvo dugo vremena morala prešućivati. “Priroda nepravde proizlazi iz toga što je često nismo svjesni u naše doba”, zaključio je.

Iako u ovom trentku milijuni ljudi u Americi slave tijesnu pobjedu osvojenu na Vrhovnom sudu, vrijedi podsjetiti kako je ovakav ishod zapravo početak, a nikako kraj borbe za prava LGBT osoba.

Bračna jednakost za lezbijke i gejeve koji žive u jednoj od saveznih država zasigurno neće učiniti sve njihove sugrađane i sugrađanke jednako sretnima. Zbog toga se u narednih nekoliko dana, tjedana, ali vrlo vjerojatno i godina može očekivati snažan pokušaj uzvraćanja udarca.

Ostvarivanje bračne jednakosti za jedan dio LGBT zajednice trebao bi služiti prvenstveno kao poticaj i dokaz da je moguće zajedničkim djelovanjem, snažnom organizacijom i ustrajnošću u borbi za ostvarivanje prava postići rezultate. Oni koji su jedan dio svojih prava ostvarili sada imaju dužnost pokazati solidarnost s onima koji na ostvarivanje svojih prava još uvijek čekaju.

Razina homofobije u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje je na visokoj razini, baš kao što je to slučaj i s transfobijom.

{slika}

Razloga za slavlje zasigurno ima mnogo, a među njima se nalazi i onaj da sada, aktivisti i aktivistkinje, građani i građanke, ali i oni koji taj status tek pokušavaju ostvariti, imaju slobodnije ruke baviti se i drugim važnim pitanjima za LGBT zajednicu.

Prezentacija knjige ‘Mi i oni kroz medijske naočale’

Regionalna mreža za ljudska prava poziva na prezentaciju knjige Mi i oni kroz medijske naočale koja će se održati u ponedjeljak, 29. lipnja 2015., od 18:00 do 19:30 sati u Kući ljudskih prava.

U cilju jačanja regionalne suradnje i zajedničkih aktivnosti vezanih za regionalna goruća pitanja i probleme te okupljanja zaštitnica i zaštitnika za ljudska prava, oformljena je neformalna mreža – Regionalna mreža za ljudska prava. Istraživanje medijskih diskursa u zemljama Balkana prvi je zajednički projekt Regionalne mreže za ljudska prava. Istraživanje se temelji na komparativnoj analizi medijskih tekstova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji koji obrađuju teme/probleme/situacije koje izravno ili posredno prepoznajemo kao važne za sve tri zemlje. U suradnji s doc. dr. sc. Viktorijom Car s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu razvili smo metodološki okvir istraživanja te definirali tri aktualne teme – Izbori u Bosni i Hercegovini, Parada ponosa u Beogradu te Slučaj Šešelj. Ovo aktivističko istraživanje iskoristit ćemo za kreiranje aktivnosti koje za cilj imaju konkretne promjene u društvu, točnije, podizanje razine kvalitete medijskih sadržaja.

Govore Viktorija Car, urednica knjige, Fakultet političkih znanosti, te autori i autorice, istraživači i istraživačice: Sanja Sarnavka, B.a.B.e./Kuća ljudskih prava Zagreb, Dragan Popović i Sara Dereta, Centar za praktičnu politiku/Kuća ljudskih prava Beograd, Aleksandra Vejnović, PRAVA ZA SVE, BiH te Vedrana Frašto, Fondacija CURE, BiH. Moderatorica će biti istraživačica Milana Romić iz Kuće ljudskih prava Zagreb. 

Slučaj Gutiérrez: može li aktivizam biti pristojan?

Prije nekoliko dana čitala sam na Mufu tekst Maše Grdešić o feminizmu i zamkama pristojnosti; vjerojatno još uvijek pod dojmom istoga, dočekala sam vijest o hrabrom potezu trans aktivistkinje Jennicet Gutiérrez koja je prekinula američkog predsjednika Baracka Obamu prilikom njegova govora u Bijeloj kući.

Obama je u Bijeloj kući, odnosno, u “svom domu”, zamislio fino, mirno i pristojno proslaviti uspjehe LGBTIQ aktivista i aktivistkinja te samoga sebe u protekloj godini. Ta se proslava odvija u tjednu koji je za sve navedene jako važan. Naime, ovoga tjedna američki Vrhovni sud trebao bi donijeti odluku o bračnoj jednakosti – što je produkt višedesetljetnog napora gejeva i lezbijki.

U ovom tjednu svoj rođendan proslavit će i dva simbola LGBT zajednice – zastava duginih boja i Stonewall. Budući da obljetnica događaja kao što je Stonewall zaslužuje svoj tekst, u ovome o njemu neće biti previše riječi. No, mora se naglasiti ono što je za Stonewall najvažnije, a što se, nažalost, u LGB(T) zajednici sve češće zaboravlja (da ne kažem fabricira) – tu su pobunu pokrenule, taj početak otvorene borbe za ostvarivanje LGBT prava potaknule, trans žene i to, uglavnom, ne one bijele rase.

Ovoga tjedna, baš kao i te davne 1969. godine, najviše hrabrosti pokazale su one čiji su životi najugroženiji.

Jennicet Gutiérrez progovorila je na finom prijemu u Bijeloj kući prodornim glasom – jedinim kojeg ima – kako bi upozorila na specifičnu poziciju u kojoj se nalaze trans* osobe koje bolji život pokušavaju ostvariti na američkom tlu, makar na njega stupile i ilegalno.

Poviknula je sljedeće: “Predsjedniče Obama, pustite LGBTIQ imigrante i imigrantkinje iz pritvora i zaustavite njihovu deportaciju!”

Izgovorila je tu rečenicu u prostoriji u kojoj je bila okružena svojim kolegama i kolegicama, aktivistima i aktivistkinjama ili joj se barem tako činilo.

Naime, iako je Gutiérrez progovorila o temi kojom bi svi i sve koje su je okruživale trebale biti upoznate, iako bi njezina bitka trebala biti i njihova, naišla je na apsolutno nerazumijevanje. Nije bila pristojna.

{slika}

Gutiérrez je progovorila o ljudskim životima koji su prema svim dostupnim podacima ugroženi, o ljudima koji su seksualno zlostavljani u institucijama koje nadzire država. Govorila je o činjenici da je od 500 pritvorenih imigranata i imigrantkinja tek jedna osoba transrodna, dok od 5 osoba koje su u tim istim pritvorima zlostavljane minimalno 1 transrodna, navodi se na fusion.net. Taj je omjer u jednakoj mjeri zapanjujuć koliko je i zastražujuć. Taj je omjer njezina realnost i realnost onih koji su u tim pritvorima. Taj je omjer odvratno nepristojan.

Borci i borkinje za ljudska prava koji su okruživali Gutiérrez u trenutku dok je upozoravala na nešto toliko važno i na nešto toliko stvarno, gledali su je u apsolutnoj nevjerici. Sekundu prije nego što je prekinula predsjednika Obamu u njegovu govoru, ti su borci i borkinje imali uključene mobitele i snimali i fotografirali svaku njegovu riječ i svaki njegov pokret. Kada je progovorila Gutiérrez, oni su naprosto nestali. Ne samo to, u jednom je trenutku bila izviždana.

{slika}

A zašto? Pa zato što je bila nepristojna.

Trebalo je odslušati govor, potapšati se po ramenima, otpiti malo šampanjca i onda radosno nastaviti sa životom. A nepristojna Gutiérrez sve je to uništila svojim aktivizmom.

Drznula se, naime, progovoriti na najvećoj mogućoj pozornici, pred očima svih svjetskih medija, na sretnoj gala večeri da nismo svi i sve iste.

A aktivizam nije pristojan. Aktivizam je provokacija, aktivizam je govorenje onoga što nitko ne želi čuti i rađenje onoga što nitko ne želi gledati, borba za slobodu i riskiranje komfora, ‘ugleda’ i sigurnosti. Aktivizam nije fino sjedenje i ispijanje šampanjca na gala večerama. Fino sjedenje i ispijanje šampanjca na gala večerama na kojima se dogovaraju detalji ostvarivanja prava je produkt aktivizma.

Ovim je činom Gutiérrez odala najveću moguću počast obljetnici pobune u Stonewallu, učinila nam je svima jednu veliku uslugu. Pokazala je koliko zapravo brzo zaboravljamo. Do finih večera i pozdravnih govora u Bijeloj kući nije se došlo niti bi se ikada došlo da se pristojno iz publike aplaudiralo predsjednicima i bilo zadovoljno onime što su do sada napravili.

Jedina pristojnost koja u aktivizmu ima smisla je pristojno zahvaljivati ovakvima kao što je  Gutiérrez na njihovoj hrabrosti, baš kao i mnogima prije nje.

Termin ‘cisrodnost’ prvi put ušao u Oxfordov rječnik engleskog jezika

Termin “cisrodnost” prvi je put uvršten u Oxford rječnik engleskog jezika, što znači da i ljudi koji se identificiraju s rodom koji stoji u njihovu rodnu listu sad imaju službenu definiciju, a ne samo oni koji se ne identificiraju tako.

Potvrdivši da se jezik roda mijenja i da je riječ ušla u svakodnevni govor, rječnik definira “cisrodnost” kao termin koji “označava osobu čiji osjećaj osobnog identiteta odgovara spolu i rodu dodijeljenima pri rođenju”.

Termin se nalazi među 500 novih dodanih riječi u rječnik koji se smatra najkompletnijim rječnikom engleskog jezika ikad. Sastavljačima/cama rječnika to možda može biti samo nova dodana riječ, ali osobama koje su svoje živote provele boreći se za jednak tretman transrodnih osoba, ovo predstavlja više od toga.

Organizacije za prava transrodnih osoba pozdravile su uključivanje riječi “cisrodnost” u Oxfordov rječnik, tvrdeći da to pokazuje kako pitanja rodnog identiteta sad postaju dio šire javne svijesti.