Kultura silovanja – prekrijte oči

Kultura silovanja je… kada sam imala šest godina, brat me je udario i izbio mi dva prednja zuba. Umjesto da ga ukori, majka je rekla: “Stefanie, što si napravila da si ga isprovocirala?” Jedina mi je zaštita bila moja majka koja mi šapuće na uho: “Dušo, ignoriraj ga. Nemoj ga ljutiti. On samo želi tvoju reakciju.” Kao da je moja jedina svrha, razlog postojanja šestogodišnjakinje, bila da ne razljutim svog brata. To započinje kada imaš šest godina, a završava tako da kada odrasteš pretpostavljaš da je prirodno stanje muškarca da je predator i da moraš hodati kao ‘po ljuskama jajeta’ kako ga ne bi isprovocirala. Je li tako, mama?”

Kultura silovanja je … kada za vrijeme obične večere moj otac kaže kako su silovane žene same to tražile. Kaže: “Vidio sam ih na ulicama New Yorka, u njihovim kratkim suknjicama i jako našminkane. Same su to tražile.” Tada sam svome ocu bila junakinja, no hoće li misliti da sam sama to tražila? Hoće li misliti da sam to zaslužila? Hoće li me smatrati odgovornom ili hoće li me držati, unatoč tomu što dodir muškarca – posebno moga oca – peče kao da držim sunce u svom dlanu.

Kultura silovanja je … kada si bila toliko posramljena da si mislila kako bi tvojim roditeljima bilo lakše da te pronađu mrtvu nego da im kažeš “Hej, mama i tata”, nije bila moja greška. Nisam to tražila. Nikada nisam tražila takvu pažnju, nikada nisam htjela biti metom, biti slabom zato što sam rođena s dva X kromosoma, šetati u strahu, uvijek se osvrtati, gledati iza sebe, ispred sebe, pokraj sebe, nikada nisam htjela biti lovina. Nikada nisam željela provesti svoj život kao netko koga će netko proždrati, obrok nekomu tko je vječito gladan. Više ne želim slušati kakvog sam okusa. Neću ti dopustiti da me živu pojedeš.

Kultura silovanja je … ne bih trebala braniti svoju prijateljicu kada iznimno agresivan dečko iz studentskog bratstva stavi ruku na njezinu stražnjicu, jer to što branim njezino tijelo ‘mene čini metom’. Žene se boje progovoriti, zato što se boje za svoje živote – ali radije ću primiti udarac nego živjeti u kulturi šutnje. Rečeno mi je da ću uvijek biti žrtvom, da je to predodređeno mojom DNK u mom slabom, mekanom tijelu. Da imam bokove za rađanje, a ne za borbeni stav. Da sam genetski predispozicionirana da uvijek izgubim u borbi.

Kultura silovanja je … on je vjerojatno bio zlostavljan kad je bio dijete. On čak ima neku vrstu opravdanja, a ja imam samo ono što ga provocira, i ožiljke od njegovog dodira satkane od najmračnijih i najgrubljih niti pod svojom kožom. Zbog kulture silovanja pronalazim komadiće njega u sebi. Kost njegovog lakta. Čašicu njegovog koljena. Ima nečeg zastrašujućeg u tome što znam da će mi trebati godine da ga metodično izbacim iz svoga tijela. I to probadanje koje ponekad osjećam u ruci i nakon petnaest godina? Dokaz prošlosti. Poput tetovaže koju nisam htjela. Na neki sam način trajno tetovirana.

Kultura silovanja je kada se više ne možeš lijepo obući i srediti, a da se ne osjećaš prljavo, da se ne osjećaš kao da si to zaslužila. Osjećat ćeš se kao da hodaš po noževima svaki put kada nosiš cipele kojima si mu smrskala nos. Misliš, zamišljena krv na dnu peta – možda će me iscijeliti. Te cipele su tvoja sloboda. Ali i ostaci dugotrajne životne borbe. Uvijek ćeš sa sobom nositi svoje srce, svoju strast, svoju apsolutnu volju za životom, ali i sram i krivnju i bol. Spasila sam se, ali se i dalje osjećam kao da hodam po noževima.

Kultura silovanja je … “Stefanie, ti nisi stvarno silovana, ti si jedna od onih koje su imale sreće”. Zato što moje tijelo nije penetrirano penisom nego prstima, trebala bih se osjećati sretnicom. Trebala bih pasti na ruke i na koljena i zahvaliti se. Hvala ti što si bio tako pažljiv.

Kultura silovanja je ‘moglo je biti i gore’. “Prošlo je već mjesec dana Stefanie. Ustani iz kreveta.” “Kad tad ćeš morati preboljeti.” “Ne dopusti da ti to uništi život.” Kultura silovanja je to što ti je nakon dodirivanja rekao kako te nikad više nitko neće željeti. I ti su mu povjerovala.

Kultura silovanja je govoriti svojim kćerima da ne budu silovane, umjesto govoriti svojim sinovima kako da se ponašaju prema svim ženama. Spol nije pravo. Nisi za to ovlašten. Najgora stvar koju možeš reći nekoj ženi je da je drolja, kurva, kučka. Najgora stvar koju možeš reći nekom muškarcu je da je kučka, pičkica, djevojčica. Najgora stvar koju možeš reći djevojčici je da je djevojčica. Najgore što možeš reći nekom muškarcu je da je djevojčica. Biti ženom znači krajnje odbacivanje, krajnje oduzimanje snage i moći, apsolutnu uvredu. Kada budem imala kćer, reći ću joj da ona nije uvreda.

Kada budem imala kćer, ona će znati kako se boriti. Gledat ću ju kao da je sunce kada dođe kući s bijesom u pesnicama. Zato što smo ljudska bića i ne moramo uvijek primiti ono što nam je dano. Svi joj govore da vatru ne gasi vatrom, ali to je samo zato što se boje njezinog plamena. Naučit ću ju da cijeni riječ ‘ne’ tako da je ne propituje kad je čuje.

Moja kćeri, da se nisi usudila ispričavati za odvažnu ljubav koju imaš prema samoj sebi i za sve što ćeš poduzeti da je zaštitiš.

Moja kćeri, ja sam živa zbog te divlje ljubavi prema samoj sebi, i zato što me je otac naučio kako da je zaštitim. Naučio me je da se ponekad moram sama spašavati, pokupiti se s poda i otresti prljavštinu sa svog lica, jer na kraju dana, prepuštena sam samoj sebi. Živa sam jer me majka naučila da volim sebe. Naučila me je da sam enigma – misterija, paradoks, nezavršeno remek-djelo i da se moram voljeti dovoljno kako bih vidjela u što ću se pretvoriti. Živa sam zato što sam čak i pretučena, bez glasa, pritisnuta uza zid znala da postoji komadić mene za koji se vrijedi boriti. I zbog toga, hvala mojim roditeljima.

Umjesto da učim svoju kćer da se prekrije, pokazat ću joj kako da bude izložena. Zato što me ‘ne’ nije ‘uvjerilo’.  ‘Ne’ ne znači “Želim to.” Zvao si me “Mala damo, slatka djevojčice, ljepotice”. Ali ja nisam ništa od toga za tebe.

Isijavam svjetlost, moja kći će isijavati svjetlost, a ti, bolje ti je da prekriješ oči.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Aung San Suu Kyi zabranjeno kandidiranje za predsjednicu

Oporbenoj čelnici i nobelovki, Aung San Suu Kyi ponovo će biti zabranjeno kandidiranje za predsjednicu Burme, odnosno Mianmara, kako ju je 1989. godine preimenovala vojna hunta generala Saw Maungoma.

Naime, mianmarski parlament je jučer glasovao protiv nekoliko ustavnih amandmana, osiguravajući vojsci pravo veta, što znači i da se oporbena čelnica Aung San Suu Kyi (opet) ne može kandidirati za predsjednicu na ovogodišnjim izborima.

Između ostalog, parlament je odbacio dopunu klauzule kojom se brani svakome čiji bračni partner ili partnerica i djeca imaju strano državljanstvo da se kandidira za predsjednika/cu, a djeca Suu Kyi su britanski građani.

“Nisam iznenađena rezultatom”, rekla je Suu Kyi novinarima nakon glasovanja, te dodala: “Oni koji nisu glasovali za promjene jasno su pokazali da promjene ne žele”.

Podsjetimo se kako su se na prvim mianmarskim parlamentarnim izborima, održanima u studenom 2010. također kršila ljudska prava. Tada je cijeli svijet izbore ocijenio sramotnima, a prozvani su i ‘generalskim izborima’.

Vojna hunta je išla toliko daleko da je naredila da se sve političke stranke, pa i one koje su postojale od posljednjih općih izbora provedenih 1990. moraju ponovo registrirati. Među njima je bila i Nacionalna liga za demokraciju (NLD), stranka koju vodi Suu Kyi, a koja je bila ogromna konkurencija dvjema glavnim strankama vojne hunte – Uniji solidarnosti i razvoja (USDP) i Stranki nacionalnog jedinstva (NUP).

Uz ove tri stranke, nastalo je nekoliko malih etničkih stranka, izraslih iz nasilja, a većina njih su potpisale različite sporazume s prorežimskom vladom.

Aung San Suu Kyi tada je donijela odluku da se neće kandidirati, ne želeći sudjelovati u ovoj farsi.

Važno je reći i to da je NLD pobijedio na prvim demokratskim izborima održanim 19. svibnja 1990. kada je ovu stranku podržalo 82 posto birača/ica. Međutim, generali su tada uhitili sve izabrane kandidate i kandidatkinje, nakon čega je čitava legalna vlada poslana u egzil, a Suu Kyi u kućni pritvor. U kućnom pritvoru držana je gotovo punih 15 godina (s kraćim prekidom). Iz pritvora je oslobođena u studenom 2010. godine, uglavnom zbog pritiska međunarodne zajednice. Već u proljeće 2012. na dopunskim izborima osvojila je mjesto u parlamentu.

Ovog puta, Suu Kyi prkosno obećava da neće odustati od općih izbora predviđenih za listopad ili studeni ove godine. “Od sada ćemo se usredotočiti na izbore”, poručila je novinarima. 

Poljski parlament odobrio vladin prijedlog zakona koji regulira in vitro oplodnju

Poljski zaastupnici/e su u četvrtak prihvatili/e vladin prijedlog kojim se uređuju uvjeti za izvantjelesnu oplodnju (IVF), koji je prethodno bio nereguliran uglavnom zbog protivljenja Rimokatoličke crkve.

Zastupnici/e su uvjerljivom većinom izglasali/e ovaj zakon, uz samo pet glasova protiv i dva suzdržana.  

 “Jako sam zadovoljna. Ovo je veliki uspjeh za slobodu u Poljskoj. To daje veliku priliku za sreću ljudima koji  imaju probleme”, rekla je premijerka Ewa Kopacz.

Liječenje neplodnosti izvantjelesnom oplodnjom već je 25 godina moguće u Poljskoj, ali ta tradicionalno katolička zemlja, jedina od 28 zemalja Europske unije, dosad nije imala zakon kojim se to regulira.

U četvrtak je prihvaćen zakon koji dopušta liječenje i vjenčanim i nevjenčanim parovima, ali tek pošto se ostale metode iscrpe ili pokažu nedjelotvornima. 

Golo žensko tijelo u umjetnosti: je li zbilja potrebno?

Golo tijelo je stoljećima sastavni dio umjetnosti.

Nalazi se na prikazima iz antike, religioznim djelima, a ove je godine, čini se, golo tijelo cjenjenije nego ikada prije. Naime, u svibnju je Picassova slika ‘Žene iz Alžira’ na aukciji prodana za nevjerojatnih 179, 4 milijuna dolara. Aukcijska kuća Christie’s je Picassovo ulje na platnu procijenila na 140 milijuna dolara. Usporedbe radi, 1997. godine je slika na aukciji bila prodana za 31,9 milijuna dolara.

To kubističko djelo prikazuje skupinu razodjevenih prostitutki. Nije rijetkost vidjeti golo žensko tijelo u slikarstvu. Štoviše, prikaz golog ženskog tijela je toliko čest da je organizacija Guerilla Girls odlučila razotkriti seksizam u umjetnosti, odnosno zaustaviti objektivizaciju ženskog tijela.

Nema sumnje da im je kalifornijsko sveučilište trn u oku. Sveučilište se našlo pod povećalom javnosti zbog finalnog ispita naprednog kolegija vizualnih umjetnosti, odnosno projekta ‘Erotsko ja’ (Erotic Self). Projekt podrazumijeva goli performans pred (također golim) polaznicima/ama kolegija i profesorskim osobljem.

“Takav pristup me zabrinjava. Nisam zbog ovog poslala kćer na fakultet. U silabusu kolegija stoji kako student/ica mora biti gol/a kako bi ispit bio položen”, izjavila je majka jedne polaznice kolegija.

Profesor Ricardo Dominguez taj kolegij predaje već jedanaestu godinu. Tvrdi kako studenti i studentice znaju što ih očekuje, a sa sveučilišta napominju kako kolegij nije obavezan. “Riječ je o standardnom performansu koji se odvija u kontroliranim uvjetima. Ako je studentima i studenticama nelagodno, ne bi trebali/e pohađati ovaj kolegij”, objašnjava Dominguez.

Kako god bilo, treba se zapisati je li golo tijelo ključno i nužno u umjetnosti te gdje je granica između umjetnosti i pornografije.

Profesor crtanja Stephen Palmer smatra kako golotinja nema uvijek seksualnu konotaciju.

“Ljudi većinom smatraju kako je crtanje aktova uzbudljivo, ali je u suštini posve suprotno. Kada bi modeli bili u nekom oskudnom donjem rublju, možda bi doista bilo uzbudljivo. Ovako, postoji nešto potpuno suprotno eroticizmu kad je riječ o crtanju aktova. Nelagoda proizlazi iz konteksta u kojem se osobe nalaze, odnosno ovisi o tome jesu li studenti i studentice spremni/e prihvatiti koncept kolegija”, rekao je Palmer.

Za Palmera nema razlike među rodovima kada je riječ o tretmanu golotinje, iako popriličan broj profesora i profesorica priznaje da su žene popularniji modeli za aktove.

{slika}

Ipak, stajališta o ovoj problematici su podijeljena.

“U britanskoj je tradiciji golotinja povezana s manjkom moći. Najčešće su žene gole, a muškarci obučeni. U slučaju žena to je najčešće povezano s pretjeranom seksualiziranošću, a fokus je na dijelovima tijela umjesto na osobnosti”,  kaže Roz Hardie, izvršna direktorica feminističke organizacije ‘Object’.

Hardie se osvrnula i na slučaj Picassove slike.

“Najskuplje prodana slika na svijetu prikazuje harem. Nije pogrešna Picassova ideja da naslika žene koje služe zadovoljavanju seksualnih potreba (moćnijih) muškaraca, ali je znakovito kako su žene u umjetnosti jako često portretirane kroz prizmu seksualnosti. Iz današnje perspektive nam je jasno da su žene s Picassove slike vjerojatno žrtve trgovine ljudima i danas bismo im vjerojatno pokušali/e na neki način pomoći”, rekla je Hardie.

Laura Dodsworth je fotografirala grudi stotine žena u sklopu svog projekta ‘Gola stvarnost’ (Bare Reality), koji pokušava odgovoriti na pitanje kako žene percipiraju grudi, a kako ih mediji seksualiziraju.

“Nema ništa provokativno u projektu. Grudi nisu seksualne same po sebi. Činjenica da ih kultura i društvo u kojem živimo stavljaju u kontekst seksualnosti ne znači da su grudi iole senzualnije od širokih ramena muškaraca. Nema ništa loše u tome da je umjetnost seksualno privlačna. Granice između umjetnosti i pornografije su individualne, ali seksualnost u umjetnosti nije negativna pojava”, kaže Dodsworth.

Međutim, Dodsworth se slaže s Roz Hardie u tvrdnji da iako erotizirana umjetnost nije suštinski loša, bitno je da je fokus na seksualnosti, a ne na objektivizaciji. Pritom, pristanak igra ključnu ulogu, pogotovo u slučaju kalifornijskog sveučilišta:

“Obvezna golotinja u kontekstu kolegija na fakultetu je u najmanju ruku neobična pojava. Riječ je o prisiljavanju nekoga da se umjetnički izrazi u skladu s nametnutim pravilima. To za mene nije umjetnost”, zaključuje Dodsworth.

Jedina stvar koja je u cjelokupnoj raspravi posve jasna jest da je pristanak nužan, a bitan je i osjećaj ugode. Namjera iza prikaza golog tijela je on što je ključno, a u 2015. godini nema razloga da prisila bude uvjet kreiranja dobrog umjetničkog djela.

 

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Grčka uskoro legalizira istospolne brakove

Grčka vlada je u srijedu, 10. lipnja 2015., predložila novi zakon o istospolnim zajednicama.

Ukidanjem ograničenja institucije partnerstva (uvedenog prije sedam godina) samo na zajednicu muškarca i žene, Grčka će po prvi put zakonski regulirati životne zajednice homoseksualnih parova. Tom promjenom zemlja prestaje biti jedna od članica Europske unije koje još ignoriraju činjenicu da velik dio njihovih državljana/ki živi u životnim partnerstvima bez prava koji pripadaju njihovim susjedima. Prema istraživanjima javnog mnijenja čak 56 posto grčkih državljana/ki podržava proširenje prava braka (a ne samo partnerstva) i na istospolne parove.

Ove promjene u Grčkoj dolaze nakon presude Europskog suda za ljudska prava,  koji je prije dvije godine osudio zemlju zbog ograničavanja lgbt prava, a presudu je odlučila uvažiti tek aktualna vlada pod vodstvom Sirize. Novim zakonom, parovi će imati većinu prava kao bračni parovi, uključujući i nasljedstvo, ali će također moći sami detaljnije regulirati svoje imovinske odnose.

Zanimljivo, zakonska ograničenja istospolnih partnerstava u Grčkoj, kao i u mnogim drugim zemljama, zapravo su novijeg porijekla. Naime, zakon iz 1982. godine (donesen za mandata premijera Andreasa Papandreoua, čija je socijalistička vlada također u ono vrijeme bila smatrana radikalno ljevičarskom) koji je legalizirao građanski brak nije precizirao spol ‘osoba’ koje mogu stupati u brak. Koristeći tu činjenicu, načelnik malog otočića Tilosa je 2008. godine vjenčao dva istospolna para što je izazvalo oštru pravnu polemiku i moralnu paniku u konzervativnim krugovima. No, Vrhovni je sud te brakove 2009. godine poništio.

Donošenjem novog zakona Grčka će prestati biti jedna od posljednjih europskih zemalja u kojima istospolni parovi nemaju službeno priznato partnerstvo.

Glasovanje o novom zakonu trebalo bi biti početkom srpnja. Obzirom da vladajuća stranka Syriza ima većinu u parlamentu, očekuje se da će predloženi zakon proći bez poteškoća. 

Regionalna akcija: Čišćenje gradova od fašizma

Mladi/e antifašisti/kinje iz Hrvatske, Srbije i BiH u koordiniranoj zajedničkoj akciji u osam gradova svojih zemalja poručili su ‘no pasaran’ fašizmu, mržnji, homofobiji, seksizmu i mizoginiji.

Naime, na 74. godišnjicu osnutka Prvog partizanskog odreda regionalna inicijativa’Ne u mom gradu’ krenula je u akciju uklanjanja fašističkih grafita s ulica svojih gradova.

U akciji su sudjelovali antifašisti i antifašistkinje iz Splita, Šibenika, Zagreba, Prijedora, Beograda, Kragujevca, Novog Sada, Banje Luke i Leskovca.

{slika}

“Grafiti mržnje nisu ‘ekskluzivni problem s kojim se bori samo onaj grad kroz koji mi hodamo. Naprotiv, oni su postali folklor gotovo svakog manjeg ili većeg mjesta na prostoru ex-Yu. Poruke koje nam se sa zidova šalju su identične i svode se na očuvanje ‘nacionalne i rasne čistoće’.  Svijest o tome bila je pokretač za povezivanje i suradnju grupa i odgovornih pojedinaca koje su se nezavisno jedni od drugih bavile uklanjanjem hejt grafita iz javnog prostora. Svi zajedno, svatko u svom gradu 21. lipnja u akciji koja je simbolično povezala takve grupe širom bivših jugoslavenskih republika, uklonili smo neke od grafita koji propagiraju fašizam, vjersku, nacionalnu i spolnu diskriminaciju i mržnju”, poručuju u zajedničkom priopćenju mladi/e antifašisti i antifašistkinje iz regije.

{slika}

“U vremenu kada se četnički i ustaški kvislinzi i krvnici rehabilitiraju, a povijesne vrijednosti antifašizma sistematski marginaliziraju, proslava 22.6. dobiva još značajniju dimenziju. Antifašisti su te 1941. ustali protiv zla i mržnje. Mržnja je svuda ista i svuda podjednako pogubna. Odgovor na mržnju onda mora biti isti – NE U MOM GRADU!“, zaključuju.