Zašto feminizmu treba punk?

“Svatko tko piše autobiografiju je ili budala ili siromašan/na. Ja sam oboje”, kaže Viv Albertine, nekoć gitaristica britanskog punk benda The Slits u uvodu svoje nove knjige, “Clothes, Clothes, Clothes. Music, Music, Music. Boys, Boys, Boys: A Memoir. U prvom poglavlju naziva Masturbacija njena prva anegdota završava lekcijom da “odrasli lažu”. Sada u pedesetima, Viv Albertine je i dalje donekle pankerica.

Punk je uvijek bio o glazbi. U njeno vrijeme pankeri/ice bila djeca radne klase koja se igraju s apatijom, ali i sa šokom – Albertine se prisjeća stavljanja tampona s crveno-smeđom bojom iza njenog uha kao nakit. Tada su pisali/e kako im je svijet obećao više i kako su trebali dobiti više.

Odrasli smo uz “mir i ljubav” šezdesetih samo kako bi otkrili da su ratovi posvuda, a ljubav i romansa  prijevara. Žene iz The Slitsa su ismijavale romansu, maskulinost i društvena očekivanja “tipičnih cura” u svojim pjesmama.

Punk je uvijek na meti da se mijenja i da umire, no punk je još uvijek prisutan među mladima diljem svijeta koji ga koriste za svoje pobune. Za Albertine, punk je bilo vrijeme kada je mogla reći tko je, gdje su ona i ljudi oko nje koji se nisu samo borili za oslobođenje svijeta, već stvaranje onakvog kakvog su oni htjeli. Što je punk u 2015. – bačene ploče Slitsa ili supkultura koja nas je upoznala s radikalnom politikom?

Punk je u UK rođen točno na rubu thatcherizma, kada je bilo lakše živjeti i kada se sav ušteđeni novac mogao potrošiti na gitare i odjeću. No, gradovi su se od tada proširivali, kao i društvo i sve oko njega. Gradovi u UK i u SAD-u postali su skuplji. Krajem tih godina ljubavi i mira, radničko je društvo  ostavljeno na samom rubu preživljavanja. Pobuna je bila i ostala potrebna.

Albertine piše kao kad svira gitaru, bez formalnih kvalifikacija ili treninga i apsolutno samostalno. Carrie Brownstein iz Sleater-Kinneyja i Wild Flaga, također gitaristica, naziva Albertinein stil “predivnim i uznemirujućim u svojoj neprepoznatljivosti. Nije jednostavan, prije je kao neko narušavanje jednostavnog”.

I onda nakon punka, braka, majčinstva i raka, vraća se gitari, pravljenju glazbe i pronalaženju načina da napravi pjesme koje nisu samo pokušaj da povrati svoju mladost.

Memoari koje su pisale žene su često priče o njihovim vezama s drugima, no Albertineini “dečki” nikada nisu zvijezde predstave. Odbija pisati o takvim momentima koje bi svi smatrali lijepima i umjesto toga priča o drugim stvarima: o svom abortusu i tinejdžerskim preljubima. Želi da ju se čuje zbog nje same, a ne zbog muškaraca s kojima je bila bliska. Njene ideje, pjesme i odjeća mijenjali su scenu.

Odjeća je u Albertinim rukama oružje u borbi za rodnu jednakost. “Muškarci me nekad pogledaju i zbunjeni su, ne znaju žele li me pojebati ili ubiti. To se zbilja miješa u njihovim glavama. Odlično.”

{slika}Iako je bila izbačena iz nekih ranijih bendova čak i prije prvih gaža, kaže kako su joj The Slits, uvijek držale podršku i bile “partnerice u kriminalu”. I uvijek je bilo raznih događaja. Primjerice, u jednome gradu, upravitelj hotela uputio je jedan pogled u njihov mix kožnih traperica, poderanih haljina i gaćica preko hlača, razbarušene kose, crne šminke – i izbacio ih iz hotela.

Njihova glazba također je pomicala granice.

Ni abortus, brak, majčinstvo, rak, ni rastava nisu ju toliko promijenili kao raspad benda jer je to bilo jedino vrijeme kada je negdje pripadala, mogla izreći svoje misli i izraziti se kroz punk. No, kaže i sama da je punk ponekad osuđujuć, neoprostiv i ograničen. “Iako volimo ideju da svatko može učiniti što god želi, bez ikakve povijesti, talenta, ili tehničke mogućnosti; ako propustiš barem jednu od tih stavki, biti ćeš ismijavan/a.”

Njezini post-punk dani su bili pobunjenički. Za vrijeme faksa bi pod odmorima išla u knjižnice i mijenjala svako “on” u “ona” i svako “muškarac” u “žena”. Mijenjala je riječi svojih pjesama u nepoćudne riječi samo da podigne svijest publike. A završeno je time da je njen povratak gitari i glazbi važnije od spašavanje braka.

Današnjem feminizmu fali punk trenutak. Postao je previše sanitetski, zbog ropstva od kapitalističkih ideala uspjeha i beskrajnog recikliranja uskih rasprava. Naše javne rasprave o abortusima i seksualnosti očišćene su od svih referenci na tijela i krv, požudu i gubitak – većina pro-choice grupa odbija uopće koristiti A-riječ. Albertine nam daje to sve. Od bijesa zbog svoje prve menstruacije do krvavih tamponskih umjetničkih projekata, preko oštro iskrenih pjesama o in vitro oplodnji, do krvi uz koju se probudila nakon prvog post-razvodničkog seksa; ona nam daje život žene u svoj svojoj intimnoj realnosti.

Svijetu u kojem sada živimo nedostaje sigurnosna mreža koja dozvoljava ranoj pankerskoj djeci da se razvijaju, čineći težim za djecu radničke klase da imaju svoje intrumente (primjerice, hip-hop je kao što su mnogi primijetili, bio više dostupan ljudima s manje novca upravo iz razloga što nije zahtijevao gitare ili bubnjeve).

Aktivisti/kinje poput onih iz Occupyja te Black Lives Matter nisu pronašli vremena da bi se “lijepo ponašali”, suočavajući se sa direktnim djelovanjem dok su doslovce stajali ispred cijevi pištolja. Došlo je vrijeme da se feminizam uključi u pobunu; moramo se usuditi i kao Albertineine pjesme, zatražiti više.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

Famozna ellaOne

Kada je Jutarnji list krajem travnja objavio članak o novoj kontracepcijskoj tableti ellaOne, koja se dobiva bez recepta, mnoge su žene poželjele odjuriti u ljekarne i tražiti tablete te se istjerivati pravdu s ljekarnama koje ih odbiju izdati.

No, što je toliko razljutilo žene?

Za izdavanje tablete ellaOne možda nije potreban recept, ali je potrebna dozvola ljekarnice/ka koju on/ona može dati prema nahođenju vlastite savjesti. Da, dobro ste pročitali, iako je tableta neabortivna, ljekarnik/ljekarnica je može odbiti izdati pozivajući se na ‘priziv savjesti’.

Taj famozan ‘ljekarnikov/čin priziv savjesti’ Hrvatska ljekarnička komora definirala je ovako: “Ljekarnici imaju pravo odbiti provođenje ljekarničke skrbi u slučajevima kad se to kosi s njihovim osobnim uvjerenjima, moralom ili religijom, te kad vjeruju da će njihova savjest biti povrijeđena tim postupkom”. 

[NOTA BENE: Primijetite kojim rodom je pisan ovaj propis. Ovako nezgrapno formuliran propis ostavlja previše mjesta slobodnim interpretacijama: znači li to da se u Hrvatskoj žene ne smiju baviti ljekarničkom djelatnošću ili da se ‘priziv savjesti’ ne odnosi na žene? Naravno, ni jedno toga. Ali seksizam ukorijenjen duboko u hrvatsko društvo, toliko duboko da se ne primjećuju ni pogrešne formulacije zakona i propisa, a koji se odnose na sve, je i više nego zabrinjavajuć.]

Što to znači?

Žene su u međuvremenu odustale od svog pohoda na ljekarne, računajući da reakcija ljekarnika/ce na traženje tablete ne govori apsolutno ništa o ovoj državi i njezinu sistemu zdravstva. Njihova reakcija govori samo i isključivo o tim dotičnim ljekarnicima/cama kao osobama s određenim moralnim i drugim uvjerenjima, a postupanje u skladu s tim uvjerenjima zajamčeno im je zakonima i propisima Republike Hrvatske. Da, tim propisom omogućeno je da svaka osoba zadrži svoj moralni integritet te da ne postupa protivno sebi samome. Međutim, postoji, među redovima tog zakona, i podtekst kojim se država oprala i ogradila od posljedica odluka pojedinačnih ljekarnica/ljekarnika, a koje će osjetiti jedino žena kojoj tableta nije izdana te (eventualno) njen partner.

Međutim, ako na trenutak zanemarimo vlastite osjećaje prema ovoj, moralno sivoj temi problematike ‘priziva savjesti’, i hladne glave pogledamo dokument Ministarstva zdravlja Smjernice za izdavanje ellaOne tablete 30 mg (ulipristalacetat) u ljekarnama možemo iščitati četiri aspekta koji govore nešto o državi i njenu sustavu:

Prvi je priziv savjesti koji je ranije spomenut. Što to znači za naš zdravstveni sustav (i Hipokratovu zakletvu koja kaže da se treba pomoći uvijek i svima, neovisno o tome tko su i kakve osobe) da se jedno intimno pitanje koje se tiče samo i isključivo para koji je spolni odnos imao, prepušta u subjektivne ruke djelatnicima/ama koji/e, u tom slučaju, imaju apsolutno pravo nekome drugome određivati najvažniju odluku njihova života – hoće li imati dijete ili ne. Jasno, uvijek stoji argument da možemo otići u drugu ljekarnu, ali sam taj moment gdje država, koja je obavezna štititi svoje građane, zapravo brigu o njihovoj psiho-fizičko-socijalnoj skrbi (jer imanje djeteta obuhvaća sva tri aspekta), prepušta u ruke ljudima koji o tome mogu odlučivati na razini svog privatnog, čak ne ni stručnog, mišljenja. To, osim što je apsurdno, ruši i samu svrhu države, odnosno zaštitu svojih građana.

U jeku rasprava o ellaOne stizale su ideje sa svih strana o pohodu na ljekarne i organiziranoj pobuni protiv nekih prodavaonica koje bi se prepoznale i obilježile kao one koje nisu željele prodati tabletu zbog moralnih načela svojih djelatnika/ica. A takvih zasigurno u RH ima.

Te ideje su navele autorice teksta da razgovaraju s jednom djelatnicom u ljekarni u Bjelovaru (podaci poznati redakciji) koja im je objasnila zašto bi ona iskoristila priziv savjesti i ne bi prodala ellaOne.

Naime, njen priziv savjesti ne bi imao nikakve veze s religijom, štoviše, ona se zalaže za planiranje obitelji, slobodan izbor oko korištenja kontracepcije i pravo na abortus. Njen priziv savjesti ima veze sa savjesnim i dobrim obavljanjem svoje ljekarničke profesije te s brigom za zdravlje žena. Smatra da su ljekarnici/e stavljeni/e u neprihvatljive pozicije gdje moraju klijentice (isključivo žene jer muškarci ne mogu kupiti ellaOne, što je samo po sebi, također, zanimljivo) ispitivati o njihovim navikama i privatnom životu, za to niti imaju uvjete (kao što ih nema, niti bi ih trebao imati, primjerice, Konzum), a na, kraju krajeva, žene im mogu i lagati. Da, mogu lagati i ginekolozima, ali nije toliko jednostavno.

Smjernice koje su dobili/e djelatnici/e kažu da se oni moraju pobrinuti za to da upravo žena kojoj je tableta prodana i uzme istu – i  to u roku od 120 sati. Ne postoji nikakva mogućnost da oni to provjere, osim ako ih ne natjeraju da uzmu tabletu u prodavaonici, pred njima, na što nemaju, zakonski, pravo.

Liječnici/e imaju veća prava, mogućnosti i snažniju zaštitu ako se pacijenticama nešto dogodi. Djelatnici/e u ljekarnama nemaju nikakvu zaštitu. Nakon što prodaju tabletu, moraju podnijeti izvještaj o tome zašto su je prodale te taj izvještaj potpisati, čime postaju odgovorni/e za moguće posljedice.

Još je jedna sitnica zanimljiva. Naime, prema dokumentu Hrvatskog društva za ginekologiju i opstetriciju, tableta je u potpunosti bezopasna i ne sadrži hormone. A, ipak, u Smjernicama Ministarstva zdravlja pojavljuje se referenca: Praktične smjernice opskrbe hitnim hormonalnim kontraceptivima kao farmatičkim lijekovima kraljevskog farmaceutskog društva Velike Britanije (Practice Guidance on the Supply of Emergency Hormonal Contraception as a Pharmacy Medicine. Royal Pharmaceutical Society of Great Britain, 2004). Je li moguće da vrhovno zdravstveno tijelo RH nema pojma o točnom sastavu tablete za čiju prodaju i uporabu donosi čitav niz propisa i regulacija? Zašto je prodaja ove ne-hormonalne tablete regulirano propisima za lijekove s najtežim hormonalnim sastavima? Ne želimo zvučati kao da krojimo teorije urote, ali smatramo da je doista mala vjerojatnost da nitko od liječnika iz nadležnog Ministarstva ne poznaje točan sastav tablete. A zašto se Smjernice i dalje baziraju na dokumentu za najteže hormonalne lijekove, ostaje, zasad, misterij.

Dodatni problem jest taj što mnoge/i ljekarnice/i ne znaju kakav je točan sastav ellaOne tablete, mnogi nisu upućeni u najrecentnija istraživanja, a opet, dano im je pravo da donose odluke o dobrobiti drugoga na temelju vlastitih dezinformacija. U Smjernicama također stoji da svi/e djelatnici/ce ljekarna moraju proći određene tečajeve za prodaju dotične tablete, ali ne postoji nadzor nad tom aktivnošću niti postoje posljedice za one koji/e se na to odluče oglušiti.

Ovime se djelatnici/e u ljekarnama dovode u gotovo pat poziciju. S jedne strane su pod pritiscima da obavljaju svoj posao, a s druge se strane bore s vlastitim moralnim dilemama. Ako tabletu prodaju, može se dogoditi da se, zbog nepropisnog i nesavjesnog uzimanja tablete, našteti ženinu zdravlju ili, s druge strane, ako ne prodaju tabletu, može se dogoditi neželjena trudnoća. Prevelik teret je ovom odlukom stavljen na one koji za to uopće nisu spremni – niti bi trebali biti. Naša ljekarnica na kraju zaključuje da je sretna jer je još nitko nije tu tabletu tražio.

Drugi aspekt je pitanje o nezaštićenim odnosima. Ako ste oprezno čitali/e Smjernice, mogli/e ste primijetiti da se u šest navrata spominje nezaštićeni spolni odnos. Od toga je dva puta izričito napisano da je do potrebe za tabletom moglo doći uslijed snošaja bez ikakve kontracepcije ili zatajenja kontracepcije. Primjerice, u rečenici: “Lijek ellaOne je hitni kontraceptiv koji se koristi za sprječavanje neplanirane trudnoće ako se primjeni unutar 120 sati (5 dana) nakon nezaštićenog snošaja ili zatajenja kontracepcijske metode” (4.b). No, u preostala četiri slučaja, od kojih je jedan pitanje iz formulara, direktno se insinuira da je žena imala nezaštićeni spolni odnos, a svojom formulacijom ističe nezaštićeni odnos kao jedinu opciju.

U međuvremenu su zaboravili da do potrebe za tabletom može doći i usred zatajenja kontracepcije. Time se ženu direktno stigmatizira kao neodgovornu, a ona zaokruživanjem odgovora da, zapravo i daje potvrdu na tu stigmu, iako situacija uopće ne mora biti istinita. Primjerice, pitanje koje stoji kao preporuka ljekarnicima/ama “Nakon zadnje mjesečnice, je li pacijentica imala nezaštićeni spolni odnos prije ove situacije?” (4.c)  ili pitanje iz formulara koji žena mora ispuniti: “Je li se nezaštićen spolni odnos dogodio unutar zadnjih 120 sati (5 dana)?” (2.pitanje – prilog). Takvim formulacijama se automatski uzima zdravo za gotovo da je žena neodgovorna čime se, opet, moguća trudnoća i odbijanje izdavanja tablete uzima kao ženina vlastita odgovornost, a odvraća se pozornost od odgovornosti države i sustava, koji su odgovorni utoliko ukoliko moraju svojim građanima osigurati osobne slobode u praksi.

Treći aspekt je zanimljiv. U dokumentu izričito stoji da tableta nije ni na koji način štetna (osim nuspojava koje ima svaki lijek). Čak se ni trudnici ne bi dogodilo ništa da ju uzme, tvrde. Može imati štetne nuspojave u kombinaciji s nekim drugim lijekom, ali u tome tableta nije apsolutno ni po čemu različita od bilo kojeg drugog lijeka koji postoji na kugli zemaljskoj. Unatoč tome što izričito piše da nije štetna, u samom Uvodu ovih Smjernica, odvođenje žene u posebnu sobu na ispitivanje i rješavanje formulara, brani se kao vođenje brige o zdravlju pacijentice. Ako pilula nije štetna, zašto je onda toliko bitno ispitivati ovoliko privatnih i intimnih detalja? Po čemu se ona razlikuje od aspirina? Također, kažu da je ovo gestapo ispitivanje važno i jer je moguće da je pacijentica već trudna pa ne smije dobiti lijek, a onda izričito kažu da tableta nije abortivna i da ni na koji način ne može štetiti fetusu. Apsurdno.

Još jedna stvar je upitna. Aspirin se izdaje pod normalno jer se pretpostavlja da osoba koja ga kupuje ima, primjerice, glavobolju. No, što ako ta osoba ima moždani udar, a da to ni ne zna? Hoće li prilikom kupnje aspirina proći čitav pregled da se ustanovi radi li se o običnoj glavobolji, a ne nečem drugom? Naravno da ne. I neka vas ovaj primjer ne zavara, točno se to dogodilo jednoj majci naše volonterke. Dakle, moguće je i događa se. Ali se radilo o njenog glavi, a ne maternici pa je valjda manje bitno. Jer nije toliko važno kontrolirati ženino zdravlje, ali je užasno važno kontrolirati njenu seksualnost.

Četvrti i najsmješniji aspekt u Smjernicama je izjava: “Izdavanje bez recepta trebalo bi korisnicama ubrzati pristup ovom lijeku i stoga povećati njegovu učinkovitost.” (4.b), a onda zakonski obvežu:  1. razgovore u posebnim prostorijama; 2. ispunjenje formulara; 3. donošenje odluke ljekarnika/ce o tome hoće li ili neće izdati lijek; te 4. obavještavanje svog nadležnog o donesenoj odluci. Ubrzavanje? Stvarno? To zvuči nategnuto čak i za nekoga tko nije upoznat s brzinom hrvatske birokracije.

Zašto smo analizirale Smjernice? Zato da istaknemo slučaj koji pokazuje kako se lako i bezobrazno manipulira našim pravima na zdravstvenu zaštitu i reprodukciju te kako je lako raširiti paniku u javnosti i lansirati cijeli niz neistinitih informacija. Vrijeme je na apel Vladi da prestane raditi budale od nas te da preuzmemo odgovornost za vlastiti život u vlastite ruke.

Muškarac se ne slaže s pobačajem? Tuži liječnika.

Guverner Wisconsina Scott Walker (Republikanska stranka) ovog je tjedna izjavio kako bi, ukoliko taj prijedlog zakona dođe na njegov stol, trebao potpisati zabranu obavljanja pobačaja nakon 20. tjedna trudnoće, koja neće u obzir uzimati iznimke kao što su žrtve silovanja i incesta. Ta mjera također uključuje odredbu o kojoj se nije previše raspravljalo i koja bi mogla omogućiti ocu koji se ne slaže s pobačajem da tuži liječnika za “emocionalnu i duševnu bol”  i to bez obzira na vrstu odnosa sa ženom koja je podvrgnuta medicinskom postupku.

Zakon 237 u Wisconsinu (Wisconsin Assembly Bill 237) zabranio bi pobačaje poslije 20. tjedna nakon začeća (postfertilization) što je prema liječnicima 22. tjedan trudnoće, s obzirom na to da se početak trudnoće obično računa od posljednje menstruacije. Ako ovaj prijedlog zakona bude prihvaćen, liječnici koji obavljaju pobačaj nakon tog razdoblja mogli bi biti optuženi za kazneno djelo za što bi trebali platiti do 10 000 dolara ili odslužiti zatvorsku kaznu u trajanju od tri i pol godine.

Osim ovih sankcija, zakon bi omogućio očevima da podnesu tužbu za nanesenu štetu, “uključujući štetu u vidu osobne povrede te emocionalne i duševne boli” protiv liječnika koji obavi ili pokuša obaviti pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće. Za podizanje optužnice muškarac (otac) ne mora biti u braku sa ženom, pa čak ni u vezi, ako trudnoća nije posljedica seksualnog napada ili incesta. Zakon bi također omogućio i ženi da podigne optužnicu protiv liječnika.

Walker i ostali tvorci ovog prijedloga zakona, skupštinski predstavnik Jesse Kremer (Republikanska stranka) i senatorica Mary Lazich (Republikanska stranka) nisu htjeli komentirati. Skupština i Senat Wisconsina trebali bi sljedeći tjedan glasati o ovom zakonu.

Prema Institutu Guttmacher, istraživačkoj organizaciji koja podržava reproduktivna prava žena, 6 od 11 država u kojima je sada zabranjen pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće – Alabama, Arkansas, Idaho, Kansas, Nebraska i Oklahoma – imaju slične odredbe koje omogućavaju roditeljima da tuže liječnika koji je obavio pobačaj nakon dopuštenog razdoblja. U Kansasu se ta odredba primjenjuje na oca samo ako je u braku sa ženom koja je bila na pobačaju.

Do sada, zabrana pobačaja nakon 20. tjedna nije dobro prolazila na sudu. Deveto vijeće Prizivnog suda SAD-a prošlog je tjedna odbacilo takav zakon u Idahu proglasivši ga “neustavnim zbog toga što kategorički zabranjuje neke pobačaje prije nego što je plod vijabilan”. U slučaju Roe vs. Wade 1973. godine, Vrhovni je sud odlučio da države ne mogu zabraniti pobačaje prije nego što fetus može preživjeti izvan maternice, a procjenjuje se da je to između 22. i 24. tjedna trudnoće.

Republikanski zagovornici ovog zakona tvrde da bi pobačaji trebali biti zabranjeni nakon 20 tjedana zbog toga što fetusi već tada mogu osjećati bol – a to je teorija koja je mainstream medicinska zajednica odbacila.

“Bez obzira jeste li pro-life ili ne, reći ću vam da to ne bi smjelo biti legalno onda kada nerođeno dijete može doslovno osjetiti bol”, Walker je ovog tjedna rekao novinarima.

Protivnici zakona ističu da se manje od 1 posto pobačaja radi nakon 20. tjedna trudnoće, i da se kod žena koje traže pobačaj tada često otkrije da imaju ozbiljne zdravstvene probleme s fetusom koji nisu bili otkriveni ranijim pretragama. Marcy Stetch, glasnogovornica progresivne ženske PAC EMILY Liste, rekla je da je zakon koji namjerava donijeti Wisconsin “ekstreman, nemoralan i istinski pogrešan”.

“Pravo žene na izbor je njezino i samo njezino”, rekla je Stech. “Scott Walter je posljednja osoba na svijetu koja bi trebala govoriti ženama kako da donesu istinski osobne odluke.”

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Održana splitska Povorka ponosa

Peti Split Pride završio je povratkom u Đardin, a prošao je bez i najmanjih incidenata. U odnosu na građane/ke Splita, ove su godine brojniju podršku dali strani turisti/kinje koji su se mahom čudili policijskom osiguranju.

Broj sudionika/ica bio je približno jednak kao i prošle godine, a Povorku nije došao podržati nitko iz Vlade i ministarstava, iako su bili pozvani. Na ovogodišnjem prideu okupilo se oko 200 sudionika/ica.

Oko 18. 20 sati Povorka ponosa stigla je do Rive, otkud je krenula dalje prema Voćnom trgu gdje je obješena zastava duginih boja.

Pod sloganom “Izađimo u siguran Split” želi se spriječiti nasilje na gradskim ulicama kojem su izloženi članovi LGBT zajednice.

Obilježavanje “Split pridea” počelo je u petak otvaranjem izložbe Queering Saami u staroj Gradskoj vijećnici. Nakon pridea na Bačvicama se održao i “After pride”, a s još tri udruge u proteklom je tjednu organiziran i “Pride week”.

Desničarsko nasilje na Povorku ponosa u Kijevu

Sudionike/ice Povorke ponosa u Kijevu danas je napalo nekoliko desetaka nepoznatih napadača koji su pritom ranili dvojicu policajaca, piše Tportal

Organizatori/ice Kijev Pridea 2015. izjavili su u petak da će se povorka održati unatoč upozorenjima gradonačelnika Vitalija Klička, koji je savjetovao njezino otkazivanje zbog prijetnji nasiljem koje su upućene iz skupina krajnje desnice.

Unatoč nazočnosti nekoliko stotina policajaca, povorka od oko 150 ljudi je napadnuta, a između 25 i 30 huligana je uhićeno, objavio je na Twitteru zastupnik ukrajinskog parlamenta Serhij Leščenko.

Dodao je da je policija spriječila izravne sukobe sudionika povorke i napadača.

 

Koliko je točno FIFA mizogina?

Sutra počinje Svjetsko nogometno prvenstvo. Čudite se kako niste čuli/e za taj veliki događaj? To je zato što se radi o natjecanju ženskih nogometnih reprezentacija.

Prvenstvo se održava u Kanadi, trajat će mjesec dana i u njemu sudjeluju dvadeseti četiri reprezentacije. S obzirom na kontinente, najviše reprezentacija – njih osam, dolazi iz nogometnog bastiona Europe. Na prvenstvu će igrati neke od najvećih zvijezda (ženskog) nogometa – kao što je Abby Wambach, koja za reprezentaciju SAD-a igra već četrnaest godina i drži rekord postignutih pogodaka (182) u međunarodnim natjecanjima  – nitko u povijesti ženskog i muškog nogometa nije ih postigao više.

Abby Wambach je poznata i po tužbi u kojoj je sudjelovala prošle godine. Grupa od četrdesetak najuspješnijih  nogometašica na svijetu podnijela je lani tužbu protiv Svjetske nogometne federacije (FIFA) i Kanadske nogometne asocijacije (CSA), navodeći rodnu diskriminaciju zbog namjere da se na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene 2015. godine koristi umjetna trava, ali ne i u natjecanju  za muškarce. Abby Wambach tada je izjavila: “Moramo ustati i reći, znate što – ovo nije dovoljno dobro. Ovo nije pravedno i zaslužujemo da se prema nama odnosite jednako.”

Nogometašice su navele kako smatraju da su izložene većoj mogućnosti povrede ako igraju na umjetnoj travi, te da površina utječe i na način igranja i kretanje lopte. Prema pravilima svjetske kuće nogometa, utakmice mogu biti igrane na umjetnoj travi samo po posebnoj dozvoli, što je bio slučaj i sa Kanadom. Nekim je nogometašicama  prijetila suspenzija ako se pobune, pa stoga nijedna Kanađanka nije sudjelovala u tužbi.

Nakon nekoliko mjeseci zastrašivanja i pritisaka,  tužba je povučena, a umjetna trava ostala –  na njoj će sutra nogometašice otvoriti prvenstvo. Odvjetnik nogometašica tada je poručio: “FIFA I CSA su propustile priliku da budu domaćini nediskriminacijskog turnira. Ovo je sramotno i ostavlja nam osnovu na temelju koje ćemo i dalje preispitivati njihovo vodstvo.”

Predsjednik Kanadske nogometne asocijacije (CSA) Victor Montagliani, simbolično je izjavio: “Drago mi je da smo s ovim završili.”

Pitanje umjetne trave nije prvi i jedini slučaj koji ukazuje na nejednak tretman ženskog i muškog nogometa. Mizoginija FIFA-e bila je u potpunosti utjelovljena u liku i djelu Seppa Blattera, koji je posljednjih sedamnaest godina bio njen predsjednik.

Blatter je 2004. godine svoju strategiju za povećanje popularnosti ženskog nogometa iznio predloživši da “možda trebaju nositi uže hlače.” Deset godina kasnije nije uopće prepoznao Alex Morgan, jednu od najboljih svjetskih nogometašica, prilikom dodjele nagrada za nogometaša i nogometašicu godine FIFA-e. Na istoj je dodjeli prišao Sarah Hoffman, supruzi Abby Wambach, misleći kako je Marta – Marta Vieira da Silva, koju je FIFA pet puta proglašavala najboljom svjetskom nogometašicom (2006. – 2010.). Ne treba ni napominjati da Marta Vieira i Sarah Hoffman uopće nisu slične.

{slika}

Blatterov seksizam nije bio usmjeren samo prema nogometašicama. Prije dvije godine, Moya Dodd, bivša australska nogometna reprezentativka, natjecala se za poziciju u FIFA-inom izvršnom odboru. Blatter je tada o njezinoj kandidaturi izjavio: “Dodd je dobra, i – dobro izgleda.”

Iste je godine Alexandra Wrageiz FIFA-inog nezavisnog odbora dala ostavku zbog “sveprisutnog i otvorenog seksizma.”  Wage je tvrdila da FIFA u potpunosti ignorira njezine ideje za reforme i da ju je situacija unutar krovne kuće nogometa ostavila zatečenom i frustriranom.

Sepp Blatter je prije nekoliko dana dao ostavku. FIFA nije time automatski postala dobra, a on se nije odriješio svih svojih grijeha. Znači li Blatterova ostavka da neće odgovarati za korupciju, malverzacije i šovinizam sveprisutan unutar FIFA-e posljednjih sedamnaest godina? Hoće li njegovi zločini otići u zastaru?

Još uvijek nije vrijeme za slavlje, pogotovo ne za ženski nogomet. Problem je tu i u novcu, dakako. Općenito je znatno manje novca za ženski sport, posebno timske sportove. Koliko god mi htjeli da je drugačije, danas je za nogomet na svjetskoj razini potreban ozbiljan novac. Muški nogomet imao je mnogo više vremena i poticaja da se razvija i stasa u ono što je danas – iako je danas, iz mnogo razloga, na komercijalnoj razini – otišao predaleko.

Za usporedbu, godišnja plaća već spomenute Marte, najpoznatije i najbolje svjetske nogometašice i legende brazilskog nogometa, prošle je godine iznosila 400,000 dolara. To znači da su više od nje zaradili primjerice Machado i Soudani, nogometaši zagrebačkog Dinama koji ne može ni prezimiti u Europi.

Ženski nogomet mnogi percipiraju kao nogomet druge klase i dokle god ga se tako tretira, takav će i ostati. Ne u smislu vještina koje nogometašice iskazuju, već  za razvoj igre bitnih tehničkih aspekata – organizacije, infrastrukture, promocije.  FIFA u tom pogledu nimalo ne potiče razvoj ženskog nogometa, iako bi to svima bilo od koristi.

Žene su počele organizirano igrati nogomet krajem 19. stoljeća. Posljednjih sto godina teško su se borile da bi igrale nogomet na profesionalnoj razini. Tijekom Prvog svjetskog rata, kada su mnogi muškarci bili na ratištima, u Engleskoj je ženski nogomet postao nevjerojatno popularan. Žene su igrale nogomet i to ih je djelomično izvuklo – pomoglo im je da prežive ratna vremena. Ta ljubav prema igri, o kojoj je često pričala nogometna legenda Mia Hamm, žene je (kao i muškarce) gurala da igraju, da ne odustaju – ni od nogometa, ni od života.

{slika}

1921. godine Engleska nogometna asocijacija zabranila je ženama da igraju na nogometnim terenima, pa su bile primorane igrati na terenima za ragbi. Od nogometa nisu odustale. Pedeset godina kasnije, zbog velike popularnosti ženskog nogometa, ista je asocijacija bila prisiljena ukinuti tu zabranu.

Prvo svjetsko nogometno prvenstvo za žene održano je 1991. godine, prije tek dvadeset i četiri godine. Trnovit put koji je prošao ženski nogomet nije i ne treba biti isključivo predmet sportskih rasprava, jer je on je odraz širih društvenih vrijednosti.

Taj težak put nije bio čista slučajnost. Kao što ni umjetna trava na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu nije čista slučajnost. Radi se o povijesnom kontinuitetu, o nagomilanoj nepravdi, o i dalje prisutnoj i posve svjesnoj diskriminaciji.

Svemu tome unatoč, nogometašice neće bojkotirati ovo prvenstvo. Kao što su nekad igrale na terenima za ragbi, igrat će i na umjetnoj travi. I suvremene zabrane i prepreke s kojima se nogometašice susreću će jednom pasti, kao što je pala ona zabrana igranja na nogometnim terenima. Na sramotu je čitavog društva ako će do toga trebati proći mnogo godina.

U međuvremenu – gledajte prvenstvo koje počinje sutra i pratite ove sportašice jer one posve sigurno igraju nogomet zbog nogometa, što se za muški profesionalni nogomet više ne može sa sigurnošću tvrditi.