sdadmin

Bez jake zajednice, Split Pride je borba s vjetrenjačama

Posted on by sdadmin

Održavanje prve splitske Povorke ponosa jedan je od događaja koji će brojne osobe pamtiti cijelog života. Bilo da su sudjelovali i sudjelovale u samoj Povorci i kamenovanju iste, bilo da su negdje čitale, slušale ili u nevjerici gledale što se to događa u Splitu.

Upravo iz tog razloga nije ni potrebno trošiti previše riječi na podsjećanje na fašistoidnu rulju koja je tog dana vrijeđala, pljuvala i gađala sudionike i sudionice te iste Povorke. Ne treba trošiti previše riječi ni na podsjećanje na apsolutnu nespremnost hrvatske policije da u takvoj situaciji reagira pravovremeno i ispravno.

Ove godine održat će se peta Povorka ponosa u Splitu i taj je kontinuitet vrlo vjerojatno jedina dobra stvar u održavanju Povorki ponosa u tom gradu. Kontinuitet održavanja Povorki zapravo je jedino što je, barem za sada, pokazalo ustrajnost u borbi kada govorimo o Splitu.

Jedna od stvari na koje zasigurno nije potrošeno previše riječi u medijskom prostoru je pokušaj definiranja problematičnih elemenata splitske Povorke. Taj strah od kritike i bezrezervno podržavanje može se opravdati nizom razloga – počevši od toga da je bilo kakva borba za ravnopravnije društvo u patrijarhalnom, tradicionalnom, homo i transfobnom društvu u startu pohvalna, preko toga da se kritiziranje prečesto shvaća pretjerano osobno i gotovo nikada kao konstruktivna kritika pa sve do straha da će takva kritika djelovati nemotivirajuće za osobe koje u samoj Povorci žele sudjelovati. Međutim, u nekom trenutku minusi se zbroje i nedostatak kritike zasigurno počne donositi više štete nego koristi.

Splitska Povorka osobno mi je još od same ideje bila problematična – naime, ideja za održavanje Povorke naprosto nije krenula iz Splita. U Splitu u tom, a ni u ovom, trenutku nije postojala LGBT zajednica čija je to bila želja i potreba. Postojali su, naravno, lezbe, pederi, biseksualne i transrodne osobe, ali one nisu, barem ne organizirano, istupale u javnost, zauzimale prostor i jasno i glasno progovarale o ostvarivanju svojih prava. Zbog toga sam organiziranje Povorke u Splitu, pogotovo kao osoba koja jest iz Splita, na neki način doživjela kao požurivanje procesa, gotovo pa kolonizatorski moment inicijative iz Zagreba koja će “pomoći” splitskoj LGBT zajednici.

Osjetilo se to, velikim dijelom, i na odabiru teme koja je za održavanje prve Povorke u Splitu zapravo bila u potpunosti promašena. Obiteljski zakon, naprosto, nije ključna stavka za splitsku LGBT zajednicu u trenutku gdje ona nije ni izgrađena, a kamoli osnažena. Vidjelo se to tog dana i na splitskoj Rivi.

Neprepoznavanja specifičnih okolnosti i svakodnevnih problema splitskih lezbi, pedera, biseksualnih i transrodnih osoba nastavilo se i u naredne dvije godine. Pozitivan pomak zasigurno je bio pokušaj organiziranja te splitske zajednice u LGBT udrugu Rišpet.

Ta je, sada već treća splitska Povorka ponosa, ostala zapamćena kao prva na kojoj sudjeluje gradonačelnik grada u kojemu se održava, a uz Ivu Baldasara, sudjelovali su i ministrica Vesna Pusić te ministar Aren Bauk. Naime, u trenutku održavanja Povorke ponosa u Splitu pod sloganom “Potpuna ravnopravnost” odvijalo se prikupljanje potpisa za održavanje antigej referenduma s ciljem uključivanja heteronormativne defnicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav.

No, i ta je Povorka, u čijoj je organizaciji ovoga puta uz Iskorak i Kontru iz Zagreba sudjelovala novonastala udruga Rišpet, propustila priliku govoriti o nečem što nije samo pitanje zakonskih regulativa u Republici Hrvatskoj. Potpuni promašaj organizacije te godine bilo je dopuštanje, ako ne i pozivanje, Ive Baldasara da stupa na čelu splitske Povorke. Njegovo pojavljivanje na samoj Povorci, dakako, u tom je trenutku bilo pohvalno, ali on zasigurno nije trebao biti glavna zvijezda dana. Naime, vjerovati kako je Ivo Baldasar došao na splitsku Povorku s uvjerenjem kako će više glasova izgubiti, no dobiti krajnje je naivno. U tom društveno-političkom kontekstu bilo je jasno da puno manje gubi, no što dobiva. Ivo Baldasar mudro je iskoristio priliku i omogućio samom sebi pozivanje na sudjelovanje u Povorci prilikom svakog pokušaja propitivanja njegovih ideoloških uvjerenja. On je gradonačelnik sviju. Čak i pedera i lezbi.

Uz pedere i lezbe, Baldasar je i gradonačelnik  9. bojne HOS –a “Vitez Rafael Boban” jer kako je sam rekao u izjavi za Globus, on je gradonačelnik “svih mogućih vrsta i pojavnih oblika”. Čak i kada su ti pojavni oblici “za dom spremni”.

Nakon tog nesretnog posjeta otkrivanju spomenika ustaškog “viteza”, Ivo Baldasar svejedno se pojavio na splitskoj Povorci, a jasna osuda od strane organizatora i organizatorica je izostala. Uz osudu takvog čina zbog same LGBT zajednice, organizatori i organizatorice odlučile su igonirati, primjerice, vapaje predstavnika srpske nacionalne manjine koji su se jasno pozicionirali prema Baldasarevoj predstavi. Solidarnost je još jednom ostala samo lijepa riječ.

I ove godine, čini se, splitski će gradonačelnik sudjelovati u Povorci, a organizatori i organizatorice neće to posebno komentirati. Zauzdao je, međutim, podršku 9. bojnoj pa ih nije počastio svojim prisutstvom, već “samo” slanjem vijenca, izaslanika i pročelnika.

Baldasarovo balansiranje s jedne je strane razumljivo, njegov je cilj biti ponovno izabran pa onda nit’ smrdi nit’ miriše. Ako smo mogli imati takvog predsjednika, što ne bismo mogli imati takvog gradonačelnika. Nažalost ili na sreću, čini se da zaboravlja kako je taj predsjednik prošao na proteklim izborima. Ono što je apsolutno nerazumljivo, barem iz perspektive neke lezbijke, žene, aktivistkinje ili politički aktivne građanke je postavljanje organizatora i organizatorica splitske Ponosa prema tom istom gradonačelniku – misle li oni da je njihov cilj, njihova borba i ponos LGBT osoba iole vrijedniji kada im podršku da gradonačelnik Baldasar?

Kobne 2013. godine, uz gradonačelnika, splitska Povorka ponosa dobila je još jedan prepoznatljiv vizual kolokvijalno poznat kao vjetrenjačice.

Vjetrenjačice, baš kao i gradonačelnik, ostaju tu za četvrtu, a sada i za petu Povorku ponosa. Možda na nekoj razini možemo govoriti o tomu kako inzistiranje na istom vizualu doprinosi prepoznatljivosti, ali se onda moramo zapitati o kakvoj prepoznatljivosti govorimo. Zašto na vizualima splitskih Povorki nema lica i stvarnih osoba, kao što je to dugi niz godina slučaj sa zagrebačkom Povorkom? Stvarna lica stvarnih osoba nisu tu slučajno, takav bi iskorak trebao biti pokazatelj da se Povorke rade iz zajednice za zajednicu. Trebao bi to biti još samo jedan od načina iskazivanja ponosa u ustrajnosti da se boriš za svoja prava, još jedan od načina da svojim imenom, prezimenom i tijelom pokažeš da sram treba biti one koji ti ljudska prava i dostojanstvo žele pogaziti.

Za sada, na ovakav način, jedino što ostaje prepoznatljivo je neuspjevanje organizatora i organizatorica da poruku približe ljudima koji u tom Splitu i žive. Poruka koju bi trebali približiti je da je Povorka ponosa prosvjedni marš – a o što žele poručiti prosvjedom trebali bi odlučiti oni i one, o tome što im je važno moraju govoriti sami i same. Dokle god organizacija Povorke, odabir temeljne poruke, odabir vizuala i rute kojom će se prolaziti ne dolazi iz same splitske zajednice; zajednice koja nije nužno uključena u projektni rad udruga – te organizacije čine isto što čini i Ivo Baldasar. Dokle god organizacija splitske Povorke nije pitanje u koje se može neselektivnim postupkom uključiti bilo tko, organizatori i organizatorice koriste Split i splitsku LGBT zajednicu za proklamiranje svojih ciljeva koji možda jesu korisni na nacionalnoj razini i dugoročno, ali nisu na lokalnoj i svakodnevnoj razini.

Republika Hrvatska, naime, ima poprilično zadovoljavajući zakonski okvir prepoznavanja i zaštite prava LG osoba (biseksualne osobe u potpunosti su neprepoznate u političkom smislu, dok trans* osobe svoju bitku sa ‘zakonodavcem’ i hrvatskom birokracijom tek započinju). No, sam zakonski okvir bez senzibiliziranja, educiranja, informiranja, kako LGBT osoba, tako i najrazličitijih službenika i službenica, nažalost predstavlja gotovo ništa.

Iz svih tih razloga, kako to traži slogan ovogodišnje Povorke, “Izlazak u siguran Split” neće biti moguć dok se prema održavanju Povorki u Splitu organizatori i organizatorice ponašaju kao još jednoj u nizu projektnih aktivnosti. Za izlazak u siguran Split najprije trebaju postojati uvjeti za izlazak organizatora i organizatorica prema splitskoj zajednici i kreiranje sigurnog prostora za njih same kako bi sami za sebe organizirali Povorku. Kako bi poručili i poručile što im je važno i zašto, splitska LGBT zajednica sama treba zaključiti da je sada, baš sada, (za)sigurno vrijeme za izlazak iz ormara, za hrabrost i za ponos, a organizatori i organizatorice da su tu da budu podrška i potpora, da budu uključivi i uključive i tada će s njima iz godine u godinu za ljudska prava sviju koračati sve više ljudi, a je li među njima gradonačelnik neće im biti bitno.

Kada rodni stereotipi postanu ozbiljna prijetnja ženskom zdravlju

Posted on by sdadmin

Kada je Kathy pokušala potražiti medicinsku pomoć zbog abnormalno bolnih menstruacija zbog kojih se osjećala toliko malaksalom da nije bila u stanju stajati, četiri različita medicinska stručnjaka su joj rekla da je sve to “samo u njenoj glavi”. Zaključili su da se naprosto bori s tjeskobom i da možda pati od nekog ozbiljnijeg mentalnog poremećaja. Kaže da joj je njezin doktor opće prakse stalno ponavljao – “Umišljaš sve svoje simptome”.

Trebalo je devet mjeseci da Kathy dijagnosticiraju potencijalno po život opasne fibroide maternice koje je bilo potrebno kirurški odstraniti. A to se dogodilo tek kada je sama odlučila napraviti ultrazvučni pregled. Patila je od anemije, a ne od anksioznog poremećaja.

“Bila sam prepuštena vlastitoj sposobnosti da prepoznam što mi se događa i da se zaštitim”, kaže Kathy, koja ne želi da joj se objavi prezime s obzirom na osjetljive detalje medicinskih informacija koje je rekla portalu ThinkProgress. “Sa mnom su se ophodili kao da sam mentalno nesposobna, kao s mentalno oboljelom hipohondričarkom”. Izjavila je i da misli da ne bi imala isti tretman da je muškarac.

Kathy nije jedina s ovakvim iskustvom. Pacijenticama je teško uvjeriti medicinske stručnjake da ozbiljno razmotre njihove simptome – zbog čega, posljedično, neke žene oklijevaju izraziti zabrinutost o svom zdravstvenom stanju, ponajprije zbog straha da će im biti rečeno da pretjeruju. U konačnici, takva zamršena interakcija između rodnih uloga i sustava zdravstvene skrbi može ugroziti živote.

I druge žene su govorile o tome kako su se za pomoć obratile desecima liječnika zbog bolnih menstruacija, a oni bi im ponudili samo lijekove protiv tjeskobe i poslali ih kući. U ožujku je New York Times objavio kako postoji glavni razlog zašto se kod mladih djevojaka ignoriraju simptomi endometrioze. “Znala sam da nešto nije u redu kada sam imala 15 godina, ali nitko me nije slušao”, rekla je za Times jedna žena.

Taj problem se ne pojavljuje samo kada je u pitanju ženski reproduktivni sustav. Postoji dobro dokumentirani rodni jaz i kod tretmana boli. Premda žene češće pate od kronične boli – fibromialgija, naprimjer, gotovo isključivo pogađa žene – za razliku od muškaraca, velika je vjerojatnost da neće dobiti prikladnu terapiju za bol. Brojne studije su pokazale da su medicinske intervencije kontrole boli, od operacije koljena do opiodnih lijekova, rijeđe predlagane pacijenticama (ženama). Često citirana studija “The Girl Who Cried Pain” je pokazala da liječnici češće govore ženama da su njihovi simptomi psihosomatski, a taj termin je definiran kao “fizički poremećaj koji su uzrokovali ili su pod utjecajem emocionalnih čimbenika”.

To znači da je, kao u slučaju Kathy, mnogim pacijenticama rečeno da je “sve to samo u njihovoj glavi“. Prema istraživanju National Pain Reporta vođenom prošle godine, čak 90 posto žena koje pate od kronične boli smatra da ih sustav zdravstvene skrbi diskriminira. Jedna od ispitanica je rekla: “Radi se o stavu prema pacijenticama koje pate od kronične boli u stilu ‘Oh, ona je tako neurotična'”.

Ovakav pristup prema pacijenticama uklapa se u dugu povijest proglašavanja ženskog ponašanja mentalnim poremećajima. Zapravo, suvremeni stereotip kako su žene dramatične, iracionalne i lude ima svoje korijene u rodnom pristupu zdravlju.

Ako se vratimo u daleku prošlost, sve do 1900. pr. Kr., kada su drevni Egipćani histeriju pripisivali pomaknutoj maternici, ženski reproduktivni sustav bio je povezan s iracionalnim emocijama. (Termin “histerija” dolazi od grčke riječi hystera, što doslovno znači – maternica.) Od tada je pojam ženske histerije opstao, često kao metoda koja omogućava medicinskim stručnjacima da ugnjetavaju žene. (Tijekom 19. stoljeća, na primjer, žene koje su se u Viktorijansko doba pokušale pobuniti protiv rodnih očekivanja u vođenju domaćinstva bile su proglašavane histeričnima i smještane u psihijatrijske ustanove, a u nekim ekstremnim slučajevima su bile prisiljene na histerektomiju).

“Histerija” je službeno uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM – Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) 1980. godine, a psihijatri je danas smatraju pejorativnim terminom. Međutim, u ovom kontekstu, nije teško vidjeti kako rodni stereotipi o ženskim emocijama mogu nastaviti utjecati na njihova iskustva kada pokušavaju objasniti kako se osjećaju. Ustvari, neki liječnici vjeruju da su “psihosomatski simptomi” postali suvremenim ekvivalentom “histerije” – termin koji obuhvaća tjelesne simptome koje nije moguće objasniti, pa ih se otpisuje kao neurološke.

1970-ih feministička kritika sustava zdravstvene skrbi počela je “povezivati konce” i ukazala na to kakvu ulogu ima seksizam u liječničkoj ordinaciji.

“Mislim da je to isti onaj duboko ukorijenjeni seksizam koji vidimo i u drugim područjima, kao na primjer kada se radi o nevjerovanju ženama koje su žrtve silovanja. Ne vjerujemo ženama da poznaju vlastita tijela niti da su pouzdane naratorice vlastitih života”,  rekla je za ThinkProgress Maya Dusenbery, izvršna urednica portala Feministing i autorica recentnog članka o rodnim predrasudama u zdravstvenoj skrbi. “No kada se radi o zdravstvenoj zaštiti, to je doista opasno”.

Nisu sve žene uporne kao što je bila Kathy, čiji su simptomi naposljetku dijagnosticirani nakon obilazaka niza ordinacija hitne pomoći i liječnika primarne zaštite. Upravo zato što su žene socijalizirane da budu pasivne i podložne autoritetima, manje je vjerojatno da će se usprotiviti liječniku koji im govori da su svi simptomi samo u njihovoj glavi – a vjerojatnije je da će internalizirati tu poruku kako su njihovi problemi umišljeni. Zapravo, jedna novija studija je pokazala da mlade žene ponekad odgađaju traženje pomoći koja im potencijalno može spasiti život u slučaju srčanog udara, zato što strahuju da će im biti rečeno da pretjeruju.

Kao što je Sheryl Sandberg poznata po svojoj knjizi Lean In ohrabrivala žene da se zauzmu za sebe na poslu, neki zdravstveni stručnjaci i stručnjakinje žele osnažiti žene da pronađu vlastiti glas u liječničkoj ordinaciji. “To je problem koji je stalno prisutan u području medicine, i svi mi moramo osnažiti pacijentice, tako da znaju da ne moraju brinuti oko odlaska kod liječnika ili u bolnicu kada se boje da nešto nije u redu s njihovim zdravljem”, rekla je za NPR dr. Jennifer Tremmel, kardiologinja sa Sveučilišta Stanford, nakon što su objavljeni rezultati studije o netraženju medicinske pomoći kod srčanog udara mladih žena.

Dusenbery nije uvjerena da je to pravo rješenje. Ispričala je kako je pratila jednu blisku prijateljicu pri obilasku niza liječnika prije nego što su konačno otkrili uzrok njezinih tajanstvenih tjelesnih simptoma. Šest mjeseci su svi ti specijalisti njenoj prijateljici govorili da se vjerojatno radi samo o tjeskobi – bio je to proces zbog kojega se osjećala “bijesnom”.  A obje su, kako primjećuje, već bile prilično osnažene feministkinje.

“To nije problem koji možemo riješiti same”, rekla je. “Tu se doista događaju dvije razine rodnih predrasuda. Postoji razina stvarne interakcije s liječnicima i medicinskim osobljem, tu se radi o nesvjesnoj predrasudi zbog koje problem brže proglase psihološkim kada su u pitanju žene. No na široj razini, postoji predrasuda u medicinskim i kliničkim istraživanjima, što znači da je žensko zdravlje premalo istraženo.”

U nedavnom članku objavljenom na portalu Pacific Standard, Dusenbery tvrdi da ti problemi moraju biti prepoznati na mnogo dubljoj razini nego što je to pojedinačno ponašanje žena. Zapravo, jedan od važnih razloga zašto ženski simptomi zbunjuju liječnike je to što istraživanja u području medicine ne uključuju njihova tijela. U klinička istraživanjima nadmoćno dominiraju muškarci, što znači da naša današnja medicinska istraživanja iskrivljuju informacije koje bi mogle biti točnije kada su u pitanju žene.

Naprimjer, sve je više istraživanja u području kardiologije koja potvrđuju da su simptomi srčanog udara kod žena vrlo različiti u odnosu na simptome muškaraca. Medicinski stručnjaci jednostavno nisu adekvatno educirani za uočavanje tih razlika – tako da žene koje su preživjele srčani udar budu poslane kući iz bolnice zato što liječnici nisu prepoznali što im se događa.

“Liječnici pokušavaju napraviti ono što misle da je ispravno, ne radi se o tome da su zli ili neodgovorni.”, kaže dr. Janice Werbinski, izvršna direktorica SGWHC-a (Sex and Gender Women’s Health Collaborative). “Rodne razlike jednostavno nisu dio liječničke obuke, a to je ono na čemu radi naša organizacija.”

SGWHC zagovara unošenje spolne i rodne perspektive u kliničku praksu. Premda su istraživanja rodno specifičnih zdravstvenih problema u zadnje vrijeme napredovala, te informacije mogle bi vrlo sporo ulaziti u medicinske nastavne programe, tako da često ne dođu do samih liječnika u tom području. Werbrinski i njezin tim vjeruju da treba puno više raditi kako bi se to znanje integriralo u medicinsko obrazovanje.

Prema Werbrinskoj, obrazovanje bi čak moglo uključiti informacije koja liječnicima objašnjavaju zašto nije konstruktivno da govore pacijenticama kako su njihovi zdravstveni problemi umišljeni – u tom slučaju žene bi mogle govoriti o simptomima koji još uvijek nisu prepoznati u medicinskoj struci. “To bi trebalo biti u kurikulumu zdravstvenih djelatnika, tako da ne zaključujemo prebrzo da se radi o psihosomatici, te da barem vjerujemo njezinim simptomima i kažemo joj da jednostavno ne znamo o čemu se radi”, kaže Werbinsky.

Dusenbery je rekla da kao mlada žena “nije bila svjesna patrijarhalnih autoriteta” sve dok nije pokušavala komunicirati sa sektorom zdravstvene skrbi. Čudi se što se o ovom aspektu rodnih odnosa ne priča više, posebno zato što mnoge njene prijateljice imaju slične priče o borbi za dijagnosticiranje svojih simptoma.” To je jedna od onih tema o kojoj čim jednom kreneš pričati, svi imaju svoje priče i to zaista otvara komunikaciju o temi koja je ljudima bitna”, kaže.

“Potrebno nam je da žene dokumentiraju svoja iskustva i podijele ih kako bi ih društvo postalo svjesno”, slaže se Kathy. “To je nešto što traje stoljećima… konverzija simptoma, histerija, samo se naziv mijenja, ali sve je isto i događa se i danas. Niti jedna žena u današnje vrijeme ne bi smjela imati takvo iskustvo.”

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Transformacije Mad Maxa na Divljoj cesti

Posted on by sdadmin

Posljednji akcijski film u kojemu sam uživala bio je vjerojatno Mad Max 2 iliti Drumski ratnik, kada je Mel Gibson još uvijek bio taman toliko lud da njegova karizma bude privlačna.

Ne volim i ne gledam akcijske filmove, stoga ovaj film neću komentirati s tog aspekta. George Miller je doista zanimljiv, inteligentan i hrabar redatelj – pa o ovom serijalu ne možemo čak ni govoriti striktno kao o akcijskom, jer cijeli je serijal jedna gradacija puta kojim ide suvremeno društvo (koje je već u prvom filmu stiglo onakraj apokalipse), a svaki od nastavaka rađen je u pojedinom dominantnom žanrovskom okviru (road movie, western, SF) koji su i sami, kao i njihovo ispreplitanje, filmska sredstva u funkciji isticanja tema kojima se bavi. Tako i sama gradacija postapokaliptičnosti iz nastavka u nastavak raste i juri furiozno i kaotično tom divljom cestom, kako bi nakon tridesetogodišnje stanke doživjela svoju kulminaciju u ovom (za sada) posljednjem filmu.

Film sam otišla pogledati zaintrigirana strahom i napadima muških antifeminističkih online-“aktivista” jer sudeći po njima Mad Max 4 proizvodi masovnu histeriju biblijskih razmjera. Po cijenu svake moguće kritike, reći ću da filmove oduvijek dijelim na muške i ženske. To je moja potpuno osobna procjena, i najčešće nema veze ni sa žanrom, ni s temom, ni sa spolom redatelja/ice, glavnog junaka/inje itd., a niti s Bechdel-testom. Povezana je najviše s tim kojim je filmskim elementima građen film – i na kraju jesam li u njemu uživala ili ne, je li mi bio uzbudljiv ili dosadan.

S ovim filmom, četvrtim dijelom serijala o Pobješnjelom Maxu, imam problem. Naime, film mi je bio dosadan za gledanje, ali mi je o njemu uzbudljivo razmišljati. Ako bih ga baš na silu htjela “ugurati” u jednu od te dvije kategorije, onda bi po meni Pobješnjeli Max: Divlja cesta bio muški film. A je li feministički?

Asja Bakić u svom tekstu na MUF-u Mad Max na feminističkoj divljoj cesti? napominje feminističke prijepore oko filma koji se vrte oko pitanja “može li film u kojemu žene podjednako sudjeluju u nasilju biti feministički?”

 Slažem se s Asjom da će nam tek (eventualni) nastavci odgovoriti pripada li nam (feministkinjama) ovaj film ili ne. No taj bi nastavak trebao biti snimljen vrlo brzo, u što sumnjam. Stoga ću pokušati odgovoriti kako u ovom trenutku stoje Mad Max i feminizam.

 S Asjom bih se složila da film doista nije antifeministički – o čemu svjedoče i brojne reakcije najšovinističkijih dijelova Manosphere koju su okupirali “borci za muška prava”.

 Kako se ne bih našla na skliskom terenu subjektivnog osjećanja dihotomije muško/žensko, feminističko/nefeminističko, fokusirat ću se na poruke koje film po meni šalje u kontekstu u kojemu postoji i antifeministička sfera – na internetu pod imenom Manosphera – a u kojoj muškarci izražavaju antifeminističke bojazni i stavove koji su, mirne duše tvrdim, izrazito šovinistički i mizogini.

Na svom blogu WHTM (koji prati i komentira ono što autor naziva New Misoginy online), David Futrelle je u tekstu Furious about Furiosa: Misogynists are losing it over Charlize Theron’s starring role in Mad Max: Fury Road popratio kako je “zajednica boraca za muška prava” na internetu izrazila svoje ogorčenje i bijes koji je izazvao ovaj film. U samom članku možete vidjeti do kojeg stupnja idu taj strah i mizogino nasilje (ili na koju razinu se spuštaju), a reći ću samo da bi po mom mišljenju većina ovih “autora” trebala biti optužena i odgovarati za govor mržnje.

Međutim, njihovi komentari su izvrstan materijal iz kojega lako možemo izlučiti zbog čega su to točno toliko pobješnjeli – odnosno zbog čega ovaj film možemo nazvati feminističkim, jer sudeći po njima Mad Max 4 proizvodi masovnu histeriju biblijskih razmjera.

Izvjesni i vrlo aktivni Aaron Clarey na svom, kako kaže Futrelle, “uvijek odvratnom blogu” Return of Kings, poziva na bojkot filma i izražava paranoičnu bojazan da će Fury Road ukoliko postane blockbuster nepovratno uništiti pravi akcijski film, a pravi muškarci (i prave žene, dodaje) više nikada neće moći pogledati akcijski film, a da u njemu ne bude sadržana nekakva politička lekcija – feministička, socijalistička, društveno pravednička prodika.

 Osoba pod nickom “Truth” proglašava Hollywood propagandnom mašinom za proizvodnju feminističkog smeća, a (smijem se, a plakala bih) svijet u kojem živimo ginocentričnim matrijarhatom kojim vladaju feministkinje koje pokušavaju izokrenuti tradicionalne rodne i biološke uloge. Truth smatra da povratka nema, da je samo pitanje vremena kada će muškarci biti potpuno izopćeni. A kada muškarci nestanu, svijet će naravno propasti, a očajne žene će ih moliti da se vrate i pomognu im. Kako kaže Futrelle nije čudno da su toliko ljuti na film koji podriva njihovu omiljenu apokaliptičku fantaziju:  Mad Max: I Told You Bitches You’d Come Crawling Back to Me (Pobješnjeli Max: Kučke, jesam li vam rekao da ćete mi se pužući vratiti).

{slika}

 Također, užasava ih plakatna kojemu je u prvom planu Charlize Theron, dok Tom Hardy izgleda kao neki obični momak koji viri iz prikrajka. Primijetili su i da Hardy nosi brnjicu  “like her bitch”. Ovakvi i još mnogi drugi komentari između ostaloga ukazuju i na silno neznanje i nepoznavanje serijala (npr. kada proglašavaju film uništenjem i revizijom američke kulture i prošlosti, dok se naravno radi o australskom filmu/serijalu, australskog režisera koji je na scenu donio pravac koji u filmskoj povijest poznajemo kao australski novi val). Kada bi poznavali serijal koji proglašavaju “velikom pričom o dečkima i muškarcima”  znali bi i da su badass žene dio Mad Max kanona.

 Nadalje, osim nestanka pravog akcijskog filma, istrebljenja muške vrste, uništenja i razaranja svete američke kulture, povijesnog “revizionizma”, izokretanja bioloških i tradicionalnih spolnih/rodnih uloga (što je njima naravno isto) i općenito svih vrsta napada na maskulinitet, momci se užasavaju i potencijalnog trenda obrijanih ženskih glava. Pa kaže jedan: “Žene koje se odluče da izgledaju kao Theron u ovome filmu, osuđene su da budu vječne djeveruše, cat ladies (tj. usidjelice) i zlostavljačice beta muškaraca.”

 Neki od njih su izuzetno ponosni kršćanski očevi i zlostavljači svoje ženske djece koji izražavaju veliku bojazan za odgoj i pozivaju na kulturalni rat protiv feminazija. Jedan od njih se hvali kako je “dobio na lotu” oženivši bogatu ženu čiji je otac bio alfa-mužjak, tako da je naučila kako biti pokorna te tako odgaja svoje kćeri. Na što mu “suborac” odgovara: “Vau! Znači ti imaš kod kuće pravu malu Saudijsku Arabiju. Blago tebi!”

 Eto, i tako smo u dva skoka došli od mržnje prema ženama do mržnje prema Muslimanima, što je naravno ista agenda ovog mrziteljskog bloga. Očito je da ovi momci nisu bijesni samo zbog Furioze.

 Završimo ovaj mizogini prikaz još jednim navodom glavnog i odgovornog blovijatora Clareyja:

 “Ovo je Trojanski konj koji koriste hollywoodski ljevičari i feministi/kinje kako bi uveli trop da su žene u svemu jednake muškarcima, uključujući tijelo, snagu i logiku. I nastavit će zamagljivati granice između maskuliniteta i feminiteta uništavajući žene za muškarce i muškarce za žene.”

Dakle, evo nekoliko ključnih točaka zbog kojih Mad Max 4: Fury Road možemo smatrati feminističkim filmom.

Kao prvo, film je zauzeo teritorij “muškog” žanra – akcijskog filma, ili bolje rečeno neproglašenog muškog žanra – blockbustera, na taj način podrivajući kapitalističku osnovicu patrijarhalnog društva i da – ipak su u pravu – američke konzervativne kulture.

Nadalje, film izokreće rodne uloge unutar samog žanra dodjeljujući ženi/ženama aktivnu pokretačku snagu/moć: jednoruka Furioza pokazuje od samog početka da je ona ta koja je odlučna preživjeti i pomoći drugima da prežive. I koliko god to bilo čudno manosferašima – upravo zbog toga ju potpuno izgubljeni i izluđeni muški podanici Immortan Joea od samog početka instinktivno slijede.

 Film prikazuje društvo nasilja kao patrijarhalno društvo u kojemu su žene seksualno/reproduktivno roblje i korištene kao resurs, a sama radnja zasniva se na otporu i borbi protiv tog nasilnog hijerarhijskog društva i samog patrijarhata – na borbi koju pokreće i predvodi žena.  (Sam redatelj Miller u jednom je intervjuu izjavio: “Ne možeš imati muškog ratnika koji spašava pet žena. To je naprosto morala biti žena!”).

{slika}

 Što se tiče samog Maxa Rochatanskog, njegov lik, ako ga gledamo u kontinuitetu i bez obzira što ga je u tri nastavka utjelovio (kako smo u međuvremenu saznali) mizogini i nasilni Mel Gibson, uvijek je bio (anti)junak na strani pravde i žrtava. Ono što je novo i osvježavajuće u ovom četvrtom dijelu je ono što nazivam “hey girl efektom ” jer se Max konačno preobrazio iz muškarca kojega gone ludilo, bol i nasilje za kojega nema alternative, u čovjeka koji je doveden do one točke nakon koje, ukoliko odluči živjeti (a odluči) može slijediti samo put transformacije. Katalizator te transformacije je susret sa Furiozom i njihov odnos poštovanja i povjerenja između žene i muškarca kakav rijetko kad imamo priliku vidjeti u filmovima uopće, a kamoli u akcijskom filmu. Stoga mislim da film ima i transformativni karakter, što ga po mom mišljenju također čini feminističkim. To je posebno očito kroz transformaciju mladića Nuxa (Nicholas Hoult) koji na divljoj cesti doživi vidljivu transformaciju iz Immortanovog zombi-podanika u ljudsko biće koje primivši ljubav i osjetivši ljudski kontakt postaje dio ekipe koja juri prema spasu (ili kako sami likovi rekoše – prema iskupljenju).

Miller je izjavio kako je namjerno sveo Maxa na “reducirano” stanje, posebno u prvom dijelu filma, koje odražava fizičku i psihičku patnju koju trpi u svijetu bez benzina, vode, hrane, ali i bez ljudskog kontakta. Max se zapravo bori s postraumom i traumom, i stoga Furioza često djeluje jače o njega.

Mislim da je važno spomenuti i suradnju na ženskim likovima s Eve Ensler i feministički vrlo bitan rad na liku Splendid (Rosie Huntington-Whiteley) – snažne i hrabre trudnice koja nosi dijete koje je posljedica silovanja.

Nakon što sam film očito proglasila feminističkim, vratit ću se na sam početak i razlog zbog kojega kao i Asja smatram da će nam tek eventualni sljedeći nastavci odgovoriti na pitanje može li feminizam “prisvojiti” ovaj film. Naravno, problem je korištenje nasilja kao sredstva i metode. Osobno mi nije toliko problem što se Furioza i ekipa koriste nasiljem kao zaista nužnim sredstvom preživljavanja. Neki filmovi koje ćemo bez zadrške proglasiti feminističkim također stavljaju svoje junakinje u taj položaj što u konačnici djeluje emancipatorski (naprimjer omiljene Thelma i Louise). Problematičnim mi se čini nasilni trag koji će po mom mišljenju sam film ostaviti svojim gledateljima i gledateljicama. Miller računa na osviještenost i inteligenciju konzumenata svoga umjetničkog produkta, što je krasno i mentalno uzbudljivo, ali teško da smo došli do točke u kojemu feministički još uvijek samo podtekst možemo internalizirati kao obrazac ponašanja.

Svrha distopije u umjetnosti uvijek je bila upozoriti na ono loše što danas činimo na ovom planetu i predvidjeti (najčešće uspješno) kamo nas to vodi. Ponekad i vizionarski anticipirati rješenja. Svih ovih 35 godina Mad Maxa, zajednički nazivnik je nasilje – nasilje kao uzrok, nasilje kao posljedica, nasilje kao stanje, nasilje kao sredstvo. I nažalost – nasilje kao jedini izbor. I dok distopijska književnost često nudi filozofski okvir za promišljanje svijeta u kojem živimo i budućnosti ka kojoj idemo – kao upozorenje iz kojega možemo možda nešto naučiti i promijeniti pravac – distopijski film u svom akcijskom obliku je žestoki udarac ravno u glavu. Vizuelno otjelovljenje nasilja (kaosa, ludila) u kojemu živimo koje je ovdje, odmah i sada. A u ovom vizualnom svijetu u kakvom živimo bojim se da takva otjelovljenja samo perpetuiraju nasilje i neodgovorno ga potiču. Film je zabavan i uzbudljiv. Nasilje je zabavno, nasilje je uzbudljivo. To je subliminalna poruka. Točka.

No, u ovom nastavku nemamo više bande koje se bore za kap benzina, imamo borbu za goli život (hranu, vodu, reprodukciju) – puko preživljavanje u pustinji svega u kojoj su muškarci postali sluge poremećenih gospodara, a žene posljednja utočišta nade. Imamo svijet u kojemu se rodne, pa i društvene uloge isprepliću, postaju ravnopravni akteri borbe u kojoj zajednički djeluju i svatko daje svoj autentični doprinos. To je ono rješenje koje distopija ponekad anticipira. Stoga bih optimistički zaključila, ukoliko distopijski žanr anticipira budućnost – možda smo ipak na putu transformacije u neko bolje društvo. Ovaj put smo se morali vratiti nazad, kao što se i glavni akteri shvatili da zapravo nisu stigli do cilja te da se trebaju vratiti na cestu i krenuti unatrag kako bi uništili sustav koji ih je nagnao na očajnički bijeg.

Solidarno s radnicima/icama Studentskog centra u Zagrebu

Posted on by sdadmin

Uoči najavljenog štrajka radnika/ica Studentskog centra, Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, Klub studenata Filozofskog fakulteta i Studentski zbor Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavljuju pismo podrške koje prenosimo u cjelosti.

Studentski centar je jedna od najvažnijih institucija o kojima ovisi zadovoljenje materijalnih i drugih potreba studentske populacije, stoga smo izuzetno zabrinuti zbog stanja u kojemu se trenutno nalazi. Opće je poznato da se njime već godinama loše upravlja, o čemu najbolje svjedoči činjenica kako je SC već drugi put u posljednjih petnaestak godina u procesu sanacije. Tome su pridonijeli kako političko kadroviranje u upravljačkoj strukturi od strane Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, tako i prelamanje različitih interesa kojima imovina SC-a, kao i atraktivne lokacije kojima on raspolaže, predstavljaju dobru poslovnu priliku. I dok su odgovorni za dugogodišnje stvaranje gubitaka nakon uživanja velikih menadžerskih plaća nagrađeni izdašnim otpremninama, posljedice njihovih postupaka se prelamaju preko leđa radnika koji su najmanje krivi za teško financijsko stanje. Nova sanacijska uprava upravo je rezanjem prava radnika/ica odlučila namaknuti dio sredstava potrebnih za servisiranje nagomilanih dugova. Gubitkom različitih naknada i smanjenjem vrijednosti boda došlo je do realnog smanjenja radničkih plaća. Uz sve to, opseg posla se povećava, dok se prekovremeni sati ne plaćaju. Kako bi zaustavili daljnje rezanje svojih prava, radnici su odlučili započeti kolektivne pregovore s upravom, no budući da i uprava i ministar Mornar i dalje odbijaju pregovarati, radnici/ice su za idući tjedan najavili/e štrajk.

Ovim putem želimo izraziti solidarnost i punu podršku radnicima/icama SC-a u njihovoj borbi. Pozivamo upravu SC-a i resornog ministra da što prije odgovore na radničke zahtjeve i na taj način otklone uzroke najavljenog štrajka. Također, pozivamo kolege/ice studente/ice da se solidariziraju s radnicima/icama usprkos problemima koje nam štrajk svima donosi, jer odgovornost za ovakvu situaciju snose isključivo uprava SC-a i Ministarstvo, koji su svojim postupcima prisilili radnike/ice da na ovaj način zaštite svoja prava.

Borba radnika/ica je i naša borba.

Medikamentozan pobačaj dostupan u Rijeci

Posted on by sdadmin

Klinički bolnički centar Rijeka je 20. travnja počeo s upotrebom medikamenata za pobačaj, saznajemo iz Ministarstva zdravlja. Ako se radi o pobačaju na zahtjev, medikamenti se koriste do devetog tjedna trudnoće, a od 21. svibnja ih se primjenjuje i za prekid patoloških trudnoća (blighted ovum, missed ab), i to do desetog tjedna.

Iz Ministarstva navode kako je procedura za prekid trudnoće medikamentima slična kao i ona za prekid trudnoće kirurškim putem: žena zatraži pobačaj kod odabranog ginekologa, upućuje se u Kliniku gdje joj se predstave mogućnosti. Nakon što pacijentica izrazi želju, nastavi se s odgovarajućim postupkom. 

Veći dio zapadnih zemalja Europe i razvijenijih zemalja u svijetu koristi ovu varijantu koja se pokazala izuzetno prihvatljivom. Prema dostupnim statističkim podacima, oko 60 posto namjernih prekida trudnoće u većini europskih zemalja odvija se upravo medikamentoznim putem. Uspješnost prekida trudnoće uporabom medikamenata je oko 95 posto – naglašavaju iz Ministarstva zdravlja.

Na Klinici za ginekologiju i porodništvo KBC Rijeka nastoji se osigurati primjena suvremenih metoda i manje agresivnih zahvata i postupaka koji ujedno donose i manje komplikacija, dodaju u Ministarstvu. Ističu da se medikamentozni pobačaj pokazao kao prihvatljiva i kirurški manje traumatična metoda prekida trudnoće. Najveća prednost prekida trudnoće lijekovima, pred kirurškim prekidom je izbjegavanje mogućih kirurških komplikacija i anestezije. Preporučuje se kod izrazito pretilih žena te u slučaju postojanja uterinih malformacija (fibroidi, prethodne operacije na uterusu i dr).

Ministarstvo zdravlja napominje kako se ne treba zaboraviti da primjena medikamenata ne umanjuje psihičku traumu kod žene koja donosi tako tešku odluku i u tome nema razlike s primjenom kirurškog prekida trudnoće. 

Na upit imaju li informacija o tome hoće li se i druge liječničke ustanove u Hrvatskoj, koje sada obavljaju kirurške pobačaje, pridružiti KBC-u Rijeka u primjeni suvremenijih metoda prekida trudnoće, iz Ministarstva zdravlja navode: “Za sada se lijekovi za prekid trudnoće nabavljaju interventnim uvozom i o svakoj bolnici zasebno ovisi hoće li ih nabavljati. Nemamo informaciju kada će biti ukinuti interventni uvoz.”

‘Naša je želja stvoriti aktivno građanstvo’

Posted on by sdadmin

Prije godinu dana, u Rijeci je osnovana Udrugu za ljudska prava i građansku participaciju imenom PaRiter. Od samog zasnivanja, odlučili su svoj rad posvetiti predlaganju, zagovaranju i praćenju nacionalnih i međunarodnih javnih politika antidiskriminacije i ljudskih prava. Marljivi/e volonteri i volonterke koji su dio udruge, aktivno rade na razvijanju kulture dijaloga i kulture nenasilnog življenja, te afirmaciji aktivističkog pristupa u lokalnoj zajednici. Zalažu se za građanski aktivizam, multikulturalizam i toleranciju, koja je vidljiva iz svih njihovih dosadašnjih projekata poput Dana solidarnosti s narodom Palestine, Ulice ŽENAMA, te Akcije informiranja građana o TTIP-u i CETA-i. Jedna od najvažnijih aktivnosti riječke udruge uključuje educiranje djece i mladih o ljudskih pravima, procesu odlučivanja i demokracije, te poticanje djece i mladih na aktivnu participaciju i kritičko razmišljanje. Organizirali su i provodili razne edukacije, kao i razmjene i suradnje sa srodnim međunarodnim organizacijama. O svim detaljima djelovanja PaRitera, prošlim i budućim projektima, razgovarale smo s Katarinom Mikulić.

Kako je nastala udruga PaRiter i koja je bila glavna nit vodilja u realizaciji projekta?

Udruga PaRiter osnovana je u ožujku 2014. godine, s ciljem podizanja svijesti, kako o ljudskim pravima, tako i o građanskom aktivizmu, te ulozi i obvezama pojedinca u i prema društvu. Ime je dobila po latinskoj riječi pariter što znači jednako (kao i ja), zajedno, skupa pa se tako volimo pošaliti da bi trebali razmišljati o sloganu ‘skupa za jednakost’. Udruga je nastala prvenstveno kao reakcija na relativno pasivno okruženje u kojem se nedovoljno govori o ljudskim pravima te o socijalnim, kulturnim i ekonomskim pravima pojedinca.

Naš cilj je promoviranje ljudskih, odnosno građanskih prava, te razumijevanje općih i specifičnih prava društvenih manjina. Nadalje, zalažemo se za prava žena, te tako utjecati na stvaranje jednakih uvjeta za njihovo sudjelovanje na svim razinama javnog života. Naša želja je da putem edukacija, radionice i gerila- građanskih akcija utječemo na stvaranje aktivnog građanstva.

Unatoč preprekama zbog nezadovoljavanja uvjeta većine natječaja, koji zahtijevaju djelovanje udruge godinu dana kako bi se na njih mogli prijaviti, te posljedično nedostatku financijskih sredstava nismo mirovali. U kratkom razdoblju postojanja ulagali smo u vlastite kapacitete i nastojali se pozicionirati na lokalnoj sceni neformalnih organizacija, sklapati kontakte, te kroz različite aktivnosti upoznavati zajednicu s misijom i vizijom naše udruge.

Tko sve sudjeluje u radu udruge i portala u čijem su fokusu prava manjina, ljudska prava i rodna ravnopravnost?

Udrugu su osnovali mladi ljudi, koji su volontirajući ili radeći za neprofitne organizacije u Opatiji, Rijeci, Zagrebu i Ljubljani stekli/e mnoštvo ideja, ali i iskustva. Uvidjeli su potrebu veće promocije ljudskih i ženskih prava u svojem okruženju, ali i informiranja javnosti o tome što su ljudska prava i što je diskriminacija.  

Osim konkretnih akcija i projekata, koristimo web stranicu udruge Pariter.hr kao neku vrstu internetskog portala, koji obuhvaća vijesti i priče iz područja ljudskih prava, a koje u potpunosti kreiraju i održavanju mladi volonteri, kojima je ovo prilika za učenje, ali i stjecanje novih kvalifikacija. Volonteri i volonterke redovito prolaze naše edukacije, na kojima su se među ostalim susreli s osnovama novinarstva, te učili o načinima na koje izvještavati o ljudskim pravima i marginaliziranim društvenim skupinama. Tijekom četiri mjesečnog rada na portalu volonteri su ostvarili oko 230 volonterskih sati i producirali više od 50 novinarskih uradaka.

Rijeka slovi kao jedan od tolerantnijih gradova kada su u pitanju građanski aktivizam i prava manjinskih skupina. Kakva je stvarna situacija?

Grad je po nekim pitanjima sigurno tolerantniji od ostalih gradova u Hrvatskoj, a Riječani i Riječanke imaju pravo biti ponosni/e na to. Ipak, moramo priznati da smo ponekad ljuti na pasivnost sugrađana/ki, jer bi voljeli da se više zalažu za svoja i tuđa prava. Imamo osjećaj da je ta tolerantnost zapravo posljedica toga da se Riječanima i Riječankama jednostavno ne da reagirati na neke stvari. To ponekad može biti dobro, jer pokazuje da ne padaju na jeftini populizam, no s druge strane je frustrirajuće. Kad se treba boriti za nešto ili pobuniti protiv nečega, teško je kad nemaš potporu sugrađana/ki ili im se sve što radiš čini glupo. Katkad mi se čini da su unaprijed uvjereni da neke stvari ne možeš promijeniti, pa jedino što mogu napraviti je ljutiti se uz pivu. 

Nedavno ste organizirali izložbu portreta ‘Znanost je ženskog roda’ koja je ujedno i dio programa kojim javnost želite upoznati sa ženama koje su ostavile traga u povijesti, ali su njihova postignuća zanemarena. Koje akcije su prethodile izložbu?

Izložba ‘Znanost je ženskog rod’a željela je studente/ice i širu javnost upoznati s iznimnim ženskim ličnostima koje su djelovale na području prirodoslovne znanosti ili tehnologije i za koje mislimo da su u široj javnosti skoro pa nepoznate. Razlog vidimo u tome da se znanost i tehnologija, često neopravdano, doživljavaju muškim područjem. Osim toga, današnji obrazovni sustav u određenoj mjeri doprinosi situaciji u kojoj se ove žene ne prepoznaju, jer se u školskim udžbenicima najčešće spominju imena muškaraca, dok se ženska rijetko mogu naći, bez obzira na njihovu važnost. Kao što ste rekli izložba je dio šireg programa, kojim Udruga PaRiter, kroz različite aktivnosti, želi upoznati javnost s iznimnim ženskim ličnostima i njihovim postignućima, koja su u javnosti često zanemarena ili nedovoljno prepoznata.

{slika}

Izložbi je prethodila aktivistička akcija “Ulice ženama” koju smo povodom Međunarodnog dana žena, organizirali zajedno s udrugama SOS telefon – grad Rijeka i Druga Rijeka. U sklopu akcije nazivi 160 riječkih ulica bili su prelijepljeni novim, ženskim imenima. Cilj akcije bio je upozoriti javnost na uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima, javnim ustanovama, kao i na činjenicu da je samo 25 od 637 ulica u Rijeci imenovano po ženama dok ih je 256 imenovano po muškarcima.

Akcija “Ulice ženama” postigla je jako dobar odaziv medija i građana/ki, a posebno nas je razveselio velik broj upita građana/ki koji su nas zamolili da ih bolje informiramo o ženama koje smo odabrali za tu akciju. Počeli smo s izložbom portreta znanstvenica iz prirodoslovlja i znanosti, uskoro nastavljamo s novim ženama i novim metodama, ali za sada neka to ostane tajna. 

{slika}

Udruga PaRiter akreditirana je za slanje volontera/ki iz Hrvatske na EVS projekte u inozemstvo koji mladima omogućuje da daju svoj doprinos svijetu i pritom steknu nova znanja i vještine. O kakvom je programu riječ i koja su dosadašnja iskustva volontera/ki koji su sudjelovali/e u projektu?

Europska volonterska služba odnosno EVS dio je programa Erasmus + koji omogućuje mladima od 17 do 30 da volontiraju na projektima u stranoj državi, unutar Europe i šire. Pri tom svakom volonteru odnosno volonterki od strane Europske komisije pokriveni su troškovi puta, smještaja, hrane, zdravstvenog osiguranja, a osim toga svatko dobiva i tečaj jezika te džeparac. Projekti traju između 2 i 12 mjeseci, a mladi mogu volontirati u raznim područjima, kao što su kultura, mladi, sport, djeca, kulturna baština, umjetnost, dobrobit životinja, okoliš i slično. Na taj način razvija se međusobna suradnja, solidarnost i tolerancija, što pridonosi jačanju društvene povezanosti unutar Europske unije i afirmacije aktivnog građanstva.

Da bi mladi iz Hrvatske mogli sudjelovati u EVS prvo moraju pronaći akreditiranu organizaciju pošiljatelja (sending organizaciju) iz Hrvatske, kao što je PaRiter koja im onda pomaže pri pronalasku gostujuće organizacije (hosting organisation), te skupa s tom organizacijom prijavljuje projekt i rješava ostale birokratske nužnosti te sudjeluje u ostalim pripremama prilikom odlazaka volontera odnosno volonterki u inozemstvo.     

Za sada smo s gostujućim organizacijama prijavili dva projekta za dvije volonterke, koje bi po odobrenju Nacionalne agencije za mobilnost na jesen trebale godinu dana volontirati u Poljskoj, odnosno u Portugalu. Rado ćemo vas obavijestiti o njihovim iskustvima.  

Iako postojite tek godinu dana, iza vas je nekoliko uspješnih kampanja, treninga i konferencija. Čime se trenutno bavite i postoje li projekti koje ovim putem želite najaviti?

Upravo smo završili s još jednom akcijom “Rijeka bez barijera” koju smo u sklopu manifestacije Hrvatska volontira provodili s Volonterskim centrom Udruge Smart i pet riječkih srednjih škola. Cilj akcije bio je ukazati na arhitektonske barijere i nepropisno (na pločniku) parkirane automobile koje onemogućavaju slobodno kretanje osobama s invaliditetom, starijim osobama, te roditeljima s dječjim kolicima. Htjeli smo upozoriti na diskriminaciju kojoj su te skupine ljudi svakodnevno izložene i zbog koje ne mogu punopravno sudjelovati u društvenom životu. To je ujedno bila i zadnja veća akcija prije ljeta. Naime, trenutno smo jako zaposleni pisanjem projektnih prijedloga s obzirom da je sezona natječaja, a mi smo konačno navršili godinu dana koju traže većina natječaja kao uvjet da bi se mogao prijaviti na njih.

No, s veseljem najavljujemo da na jesen, točnije 15. listopada u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka i ostalim suradnicima organiziramo Živu knjižnicu, kojom želimo promovirati ljudska prava i razbiti predrasude. Ova metoda koja se pod pokroviteljstvom Vijeća Europe provodi u europskim zemljama posljednjih nekoliko godina, pokazala se učinkovitim mehanizmom uključivanja i povezivanja marginaliziranih i ranjivih skupina s društvom u kojem žive, a koje se prvenstveno postiže njihovom prisutnošću u javnom prostoru, ali i u interakciji s pojedincima i pojedinkama iz većinskih skupina.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org