sdadmin

Irska se priprema za povijesni referendum

Posted on by sdadmin

Birači i biračice u Irskoj sudjelovat će idućeg tjedna, točnije 22. svibnja, u povijesnom glasovanju, koje će im omogućiti da se odluče hoće li istospolni brakovi biti dopušteni u ovoj tradicionalnoj katoličkoj zemlji.

Gorka se bitka već dvije godine vodi između religijskih konzervativnih organizacija i mlađe generacije, koja je zabrinuta zbog percepcije nacije u svijetu, ako referendum ne prođe.

Glasovanje će se održati gotovo 22 godine nakon što je homoseksualnost dekriminalizirana u zemlji, a više od četiri godine nakon što je stupio na snagu Zakon o životnom partnerstvu.

Ankete pokazuju da referendum ima potporu javnosti te da će gotovo 75 posto birača/ica glasovati u korist bračne jednakosti. U anketama do izražaja dolaze demografske razlike; više od 80 posto mladih birača i biračica daje podršku, dok ona značajno pada kod ljudi iznad 65 godina starosti.

Sve glavne političke stranke, uključujući laburiste i Sinn Fein, pozivaju da se podrži referendum, odnosno da birači i biračice glasuju s ‘DA’.

S druge strane, unatoč padu autoriteta, Katolička crkva izuzetno se protivi referendumu. Nadbiskup Eamon Martin izjavio je da homoseksualne osobe treba tretirati s poštovanjem, ali da, kako Crkva uči ‘nema osnova za razmatranje istospolnih brakova, jer je to protivno Božjem planu’.

Predstavnici islamske zajednice u Irskoj također tvrde da niti jedan musliman neće glasovati s ‘DA’.

Dodajmo kako je najjača potpora ustavnim promjenama u Dublinu, te da žene u većem broju podržavaju istospolne parove. Također, postoji oštra podjela na urbano/ruralno, gdje se ruralno stanovništvo snažno protivi onome što oni ne smatraju institucijom braka.

Kampanju ‘DA’ vode organizacije kao što su gay i lezbijske mreže za ravnopravnost spolova i irsko Vijeće za građanske slobode, te nekolicina medicinskih stručnjaka/inja.

Kako se dan glasovanja približava, tako se rasprave i kampanja zagrijavaju.

Kampanju za potporu referendumu možete pratiti i na Facebook stranici YesEquality

Upoznajte feministkinje koje mijenjaju svijet

Posted on by sdadmin

Šri Lanka

Sarah Soysa: “Mlade feministkinje percipiraju se kao zla, strašna prijetnja.”

{slika}

Feminizam je potreban mladim djevojkama u Šri Lanci gdje su žene, mladi ljudi i transrodne osobe zlostavljane i obespravljene. Oduzimaju im se prilike. Šri Lanka ima visoku stopu tinejdžerskih trudnoća. Prema istraživanju UNICEF-a, šest posto mladih u dobi od 14 do 19 godina koji pohađaju školu i 22 posto adolescenata i adolescentica koji se ne školuju imaju seksualno iskustvo. U odnosu na to i unatoč činjenici da je pobačaj strogo ograničen u Šri Lanci, lansirali smo prvu ikad sigurnu telefonsku liniju za medicinski pobačaj – Ask Us (Pitajte nas). Pružamo informacije o pobačaju kroz tiskane materijale, slikovne i kampanje razglednicama, istraživanja i blogove. Zagovaramo seksualna prava na svim razinama, uključujući školski sustav.

Ja sam feministkinja jer vjerujem da svi imaju pravo donositi odluke i postati vođe, a ipak je društvo kontrolirano patrijarhalnim vrijednostima.

Problem je bio očit na ovogodišnjoj konferenciji UN-ove komisije o statusu žena. Države su odlučivale o politikama koje utječu na žene, mlade ljude, transrodne osobe i queer zajednicu bez konzultacije s njima.

Mlade feministkinje smatraju se zlom, strašnom prijetnjom; kao rezultat smo potpuno isključene iz procesa donošenja odluka. Feministi/kinje su potrebni za poboljšanje uvjeta za svakoga. Trebaju nas poštovati i shvaćati ozbiljno.

Rumunjska

Mihaela Dragan: “Neke Romkinje se moraju udati već s 14 godina.”

{slika}

Romkinje se moraju boriti s dvostrukom diskriminacijom rasizma i seksizma. Neke Romkinje iz tradicionalnih zajednica se moraju udati s 14 ili manje godina, a njihovo djevičanstvo predstavlja čast cijele obitelji te su nakon udaje prisiljene napustiti školovanje i zatrudnjeti.

Ako bi Romkinje – feministkinje htjele promovirati ideju izbora adolescenticama, vođe u zajednici argumentiraju da je rana udaja tradicija, autentična i specifična za romsku kulturu. Promiču ranu udaju kao zaštitničku reakciju na anti-romski diskurs izvana. Neke djevojke koje napuštaju svoje zajednice moraju se suočiti s rasističkim društvom i odbijanjima upravo zato jer su pripadnice romske zajednice.

Za mene kao Romkinju bilo je teško imati glas u društvu i romskoj zajednici koje sam dio. Trebamo feminizam jer su Romkinje svih uzrasta izložene zlostavljanju te veći pokret kako bismo im pružili potporu i pokazali solidarnost.

Kenija

Catherine Tito: “Patrijarhalna kultura je duboko ukorijenjena.”

{slika}

Kao žrtva genitalnog sakaćenja, moje osobno iskustvo oblikovalo je moju predanost borbi za prava djevojaka. Smatraju me izdajnikom jer sam odlučila odbaciti patrijarhalnu strukturu, ali ne žalim.

Mlade djevojke iz zajednice Masaija još uvijek su izložene riziku genitalnog sakaćenja. Taj barbarski čin uskratio je mladim Masajkama njihova prava; njihove autonomnosti i integritet.

Patrijarhalna kultura duboko je ukorijenjena te je to velika borba za promjenu. Girls Re-defined je organizacija vođena od strane djevojaka koja djeluje u Narok okrugu u Keniji. Naša misija je osnaživanje djevojaka od 12 do 18 godina koje su izložene riziku ili su preživjele genitalno sakaćenje kako bi ponovno otkrile i slavile svoju cjelovitost, razvile samopouzdanje i postale agenti promjene u zajednici.

Zabilježili smo sporu promjenu u stavu tradicionalnih vođa zajednice za napuštanje prakse genitalnog sakaćenja djevojaka. Moj cilj je vidjeti sve više djevojaka koje idu u školu i ostvaruju svoje snove. Ako djevojke u mojoj zajednici mogu ostvariti svoje snove i pretvoriti ih u ispunjen život, to je moja radost. Kao feministkinja vjerujem da dječaci i djevojke moraju dobiti jednake prilike u životu.

Kambodža

Monyvann Nhean: “Obitelji ovise o prihodima mladih žena.”

{slika}

Mlade Kambodžanke  pate od nedostatka samopouzdanja kada se radi o stvaranju životnih planova i odabiru karijere. Društvo ih ne osnažuje da slijede svoje snove i ciljeve. Djevojke trebaju uzore da ih ohrabre kao i pristup informacijama koje im mogu pomoći u donošenju ispravne odluke za budućnost. Zbog toga sam počela organizirati feminističke razgovore i programe mentoriranja karijera za srednjoškolke – želim da djevojke prihvate svoj puni potencijal i izgrade vještine vodstva.

Želim osigurati da djevojke u Kambodži nisu cijenjene samo zbog njihovog djevičanstva već da ih se cijeni kao samostalna ljudska bića. Želim da imaju snage donositi svoje odluke i oblikovati vlastite sudbine.

Ulažem puno energije u adolescentice, posebno njihove karijere i sigurnu migraciju. To su bitna pitanja za mlade žene u Kambodži: obitelji ovise o njihovom prihodu i to u lavovskom dijelu. Kada ne možemo pronaći posao u našoj zemlji, emigriramo u velikim brojevima u susjedne zemlje. To je mnogo mladih žena dovelo u nesigurne radne i putne uvjete. Želim vidjeti bolju implementaciju politika koje će zaštititi prava žena kako bi se osiguralo da imaju pravo reći da ili ne za seks, da imaju reproduktivna prava, pravo na izbor, pravo na političku participaciju i ravnopravnu plaću.

Armenija

Elvira Meliksetyan: “Smatraju nas nemoralnim ženama.”

{slika}

Nije lako biti feministkinja u Armeniji. Smatraju nas nemoralnim ženama koje su odlučile razoriti nuklearnu obitelj. Stigme s kojima se moramo boriti nisu samo naporne već i opasne: stalno smo u strahu od napada ekstremista.

U Armeniji, adolescenticama nije dana prilika za istraživanje želja i interesa jer je naše patrijarhalno društvo već odlučilo koga će voljeti i o čemu trebaju brinuti. Od njih se očekuje da budu skromne i poslušne kćeri, koje će postati brižne majke i poslušne supruge. To znači da su tinejdžerke izložene uskom setu ideja o tome kako bi njihova budućnost trebala izgledati. Pate od niskog samopouzdanja, nedostatka samosvijesti i često su pod stresom. Nakon što sam preživjela psihičko zlostavljanje u vezi, odlučila sam biti dio pokušaja da se zaustavi nekažnjavanje nasilja utemeljenog na spolu. Kada djevojke odluče osloboditi se okova stereotipa i učiniti nešto drukčije, susrećemo se s otporom obitelji i zajednice. Za sve žene u Armeniji prakticiranje svojih prava dolazi s cijenom.

Nastavit ćemo borbu za jednaka prava za prilike žena i djevojaka u Armeniji, iako to može ugroziti naše živote.

Indonezija

Firliana Purwanti: “Otvorenu raspravu o seksu onemogućava pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka.”

{slika}

Seksualna represija u Indoneziji uzrokuje mnogo problema za tinejdžerke oko neplaniranih trudnoća, seksualnog nasilja, nesigurnog pobačaja i visokih stopa smrtnosti. Pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka ne dozvoljava otvorenu i iskrenu raspravu između roditelja i djece o seksu, a kamoli diskusiju o pristanku i kontracepciji.

Prema podacima istraživanja indonezijskog zdravstva i demografije iz 2012. godine, stopa tinejdžerske trudnoće je 48 na 1.000. Približno dva milijuna Indonežanki se podvrgava pobačaju i 30 posto njih čine adolescentice. U 2010. godini nesiguran pobačaj činio je pet 5 do 11 posto u stopi smrtnosti majki u Indoneziji. Sigurni abortusi su jako ograničeni i dozvoljeni samo ženama koje su u velikoj opasnosti i onima koje su preživjele silovanje te im je čak i tada dopušten abortus samo ako je trudnoća u trajanju manjem od 40 dana.

Pitam se zašto Indonežanke moraju biti djevice prije udaje, kada nitko ne brine za djevičanstvo muškaraca. Ja sam feministkinja jer osporavam nejednakosti.

Egipat

Ghadeer Ahmed: “Mlade djevojke nemaju pravo donositi svoje odluke.”

{slika}

U siječnju 2012., na prvoj obljetnici revolucije od 25. siječnja, osnovala sam Facebook stranicu Girls’ Revolution. Počela je kao hashtag na Twitteru, koji sam koristila kako bih ohrabrila djevojke da dijele svoja iskustva diskriminacije temeljene na rodu. Shvatila sam da nisam jedina koja je bila izložena takvoj diskriminaciji.         

U Egiptu, kada djevojka stupi u pubertet, prisiljena je podvrgnuti se sakaćenju genitalija, biti pokrivena velom i susresti se s društvenim stereotipovima. Mlade djevojke tretiraju se kao uzdržavane i bez prava na donošenje odluka. To ih sprječava da budu tko jesu i prisiljava ih da zadovoljavaju društvena očekivanja umjesto da slijede svoje snove.

Nisam znala ništa o feminizmu, dok nisam osnovala grupu na Facebooku. Odlučila sam se zvati feministkinjom jer žene nemaju pravo izbora, nemaju vlast nad svojim tijelom te njima upravlja patrijarhat.

Seksualno nasilje, u privatnim i javnim sferama, ekonomska nejednakost spolova, društveni stereotipi i politička opresija žena su još uvijek veliki problem u Egiptu.

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Žene u crnom: Rehabilitacija Draže Mihailovića – Kontinuitet profašističke ideologije i prakse

Posted on by sdadmin

Srpska feministička organizacija Žene u crnom javno je reagirala na jučerašnju rehabilitaciju ratnog zločinca Draže Mihailovića te pozvala sve suborce i suborkinje da ustanu i dignu glas protiv daljnje fašizacije društva. Izjavu prenosimo u cijelosti: 

Danas, 14. maja 2015. godine okončan je obnovljeni postupak za rehabilitaciju ratnog zločinca Dragoljuba, Draže Mihailovića, kojim je poništena presuda iz 1946. godine i doneta odluka o rehabilitaciji. 

Žene u crnom su pratile postupak od samog početka, zaključno sa današnjim danom i smatramo: 

– Ovo je bio završni čin višegodišnjeg procesa revizije rezultata Drugog svetskog rata koji je osnažen donošenjem sramnog Zakona o izjednačavanju četničkog i partizanskog pokreta (2006) i Zakona o rehabilitaciji (2008); 

– Današnja odluka nije pravni akt već izraz ideološke i političke volje kojom se rehabilituju snage poražene u Drugom svetskom ratu i predstavlja strašnu uvredu za sve žrtve četničkih pokolja; 

– Pod istom ideologijom i znamenjem izvršena su masovna ubijanja civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu i progon nesrpskog stanovništva i antifašistkinja i antifašista u Srbiji, devedesetih godina. Ta odluka izaziva dodatni i opravdani strah kod žrtava zločina zbog neodustajanja od ratnih ciljeva – koncepta Velike Srbije; 

– Ovim se poništava antifašističko nasleđe i proširuje prostor za ultradesničarske, neonacističke i klerofašističke snage na nivou države i društva.

Poslednji je trenutak da antifašistička javnost digne glas i ustane protiv dalje fašizacije društva. U protivnom, usamljeni pojedinci i pojedinke i antifašističke organizacije ostaće izolovani/e i na meti fašističkog divljanja.

Današnji primer “stroge” policijske zaštite Žena u crnom prilikom ulaska i izlaska iz Palate pravde dokaz je o ugroženosti svih antifašista i antifašistkinja u ovom društvu. 

Antifašistička solidarnost je neophodan uslov očuvanja građanskih sloboda i ljudskog dostojanstva.
Antifašizam je naš izbor.

~PARTYjarhat – MEGAparty Marije Jurić Zabavke~

Posted on by sdadmin

Ovogodišnja generacija Centra za ženske studije poziva vas na svečanu proslavu povodom uspješnog završetka obrazovnog programa akademske godine 2014./2015. Srdačno vas pozivamo da svojim dolaskom uljepšate naše zajedničko slavlje. Dođite na:

[bold]~PARTYjarhat – MEGAparty Marije Jurić Zabavke~[/bold]

Za Mariju Jurić Zabavku ste zasigurno čulei, ali vam je možda promakla činjenica da je ova prva hrvatska novinarka ujedno i mala revolucionarka i nesuđena poštarica. No sasvim je sigurno da ste propustilie da je, historijskoj asinkroniji unatoč, ova MEGAfeministkinja, krsnim imenom Marianna, bila velika drugarica i inspiracija Donne Haraway, a time i prototip njenog koncepta kiborginje.

Onima među vama kojei su po prirodi skeptičnei, predlažemo da poslušaju velikana hrvatske književnosti (autora uspješnica kao što su “Kruh i mast”, “Rukoljub”, “Skandal na simpoziju” i “Melem”), Pavla Pavličića, koji u svojim “Pismima slavnim ženama” Zabavki kaže: “Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”

Inspirianie ovim povijesnim faktima, odlučili smo da je idelna tema ~PARTYjarhata – MEGApartyja Marije Jurić Zabavke~ cyberfeminizam. Stoga vas pozivamo za ovo velebno druženje upriličite svoj cyber outfit. [Ako nemate inspiracije, zavirite u svoje kuhinjske ormariće i potražite aluminijsku foliju, a kako smo klasno osviješteni, onie kojei dođu na vrijeme moći će se na ulazu poslužiti ovim futurističkim kućanskim pomagalom]

Na ~PARTYjarhatu – MEGApartyju Marije Jurić Zabavke~ će cirkulirati i Zlatna knjiga ženskih studija generacije 2014/2015 (iz osnovnoškolskih klupa sjećate ju se kao leksikon), s vrckavim odgovorima ovogodišnjih polaznikca, koju će moći popuniti i svei uzvanicei. Šuška se i da će se na plesnom podiju zainteresiranim gošćastima dijeliti pojednostavljeni citati Judith Butler, Jacquesa Lacana, Monique Wittig itd. Posebno entuzijastičnie imat će priliku saznati tajni recepet mitskih kafe kremšnita, omiljenog kolača najvećeg feminista među hrvatskim piscima – Miroslava Krleže.

Glazbu za vas bira slatkasti trash tandem, znani kao DJ Marnišić. Očekujte feminističke himne Taylor Swift, Rihanne i Nicki Minaj, ali nismo isključivei – vaši prijedlozi u komentarima (vjerojatno) će biti uzeti u obzir.

Očekujemo vas 15. svibnja 2015. u Coolturi, Teslina 12/a, od 21 h.

Link na eventić.

Kućne pomoćnice u Kambodži: ‘Ako se organiziramo, možemo pomoći jedne drugima’

Posted on by sdadmin

Hai Somaly je već u dobi od samo 10 godina počela raditi kao kućna pomoćnica, i to za plaću od otprilike 13 centi u protuvrijednosti. Opseg poslova je raznolik, od kuhanja i čišćenja do brige o poslodavčevoj djeci – a kada poslodavac ne bi bio zadovoljan urađenim, gađao bi je cipelama. Četrnaest godina kasnije, Somaly radi za drugu obitelj u kojoj zarađuje 75 dolara mjesečno s radnim danom koji započinje ustajanjem u 5 ujutro. Primjera radi, 130 dolara iznosi mjesečna plaća radnika i radnica u kambodžanskoj odjevnoj industriji, dok se 120 dolara mjesečno smatra granicom siromaštva.

Danas je Somaly tajnica Cambodian Domestic Worker Network-a, organizacije nastale 2012. u Phnom Penhu s ciljem poboljšanja uvjeta rada onih zaposlenika/ca u kućanstvima. Vode se jasnom parolom: “Ako se organiziramo, možemo pomoći jedne drugima i možemo riješiti probleme zajedno.” Inicijativa poput ove igra vitalnu ulogu u edukaciji radnica o njihovim pravima i mogućnostima potražnje boljeg tretmana putem savjeta i podrške za one koji su se našle u nasilnim situacijama, te ih dodatno ohrabruje učeći ih novim idejama i vještinama.

U veljači je u Hong Kongu poslodavac optužen na izdržavanje šestogodišnje kazne zatvora zbog izgladnjivanja, izrabljivanja i premlaćivanja svoje kućne pomoćnice – što je slučaj koji prilično dobro ocrtava stanje radnika/ca u domaćinstvima. Dodatno, 2013. godine malezijski par osuđen je na 24 godine zatvora nakon što je njihova sluškinja umrla od pothranjenosti. Radnice migrantkinje često se suočavaju s dodatnim problemima i nasiljem kada im se nerijetko oduzimaju putovnice, ne daje im se dovoljno hrane (pri čemu ima i slučajeva da im se pod normalno daje hrana za pse i mačke), i neke od njih su silovane od strane svojih poslodavaca. Upravo na osnovu vlastita i tuđih iskustava, Somaly se nada da će organiziranošću i ukazivanjem na problem uspjeti da vlada donese minimalne plaće i osnovne uvjete za rad kao obvezujuće.

Cambodian Human Rights and Development Association uputila je zahtjev kambodžanskoj vladi da napravi nešto više po pitanju prava radnika/ca s obzirom da se više od 130 radnika/ca smatra nestalima, nedostupnima ili imaju neriješene sporove oko nasilja, dok istovremeno samo 4% radnica/ka u Kambodži zarađuje više od 100 dolara mjesečno, a oko 60 posto njih zarađuje manje od 50 dolara mjesečno (kako se navodi u studiji Međunarodne organizacije rada – ILO).

Ujedinjeni narodi u New Yorku su prošloga mjeseca održali summit na temu internacionalnih radnih uvjeta i zaštite rada gdje se kao jedan od najvažnijih zahtjeva nametnula potreba zaštite zaposlenja u domaćinstvima, i to za sada nepostojećih uvjeta: pristojna plaća, zdravstveno te mirovinsko osiguranje.

Human Rights Watch u pismu upućenu premijeru Hun Senu ističe nužnost poboljšanja koordinacije između različitih ministarstava kako bi se osiguralo da su tvornice registrirane i da njihov rad redovito prati inspekcija rada. Dodatno je naglašeno kako je od krucijalne važnosti i transparentnost podataka: vlada također treba javno objaviti imena tvornica, povrede prava iz radnog odnosa, iznos novčane kazne izrečene svakoj tvornici i podatak jesu li tvornice same platile kaznu za kršenje ljudskih i radničkih prava.

U Boliviji su radnice zaposlene na kućanskim poslovima organizirane već desetljećima čime su postale međunarodnim primjerom koliko potpora vlade ima važnu ulogu u osiguravanju osnovnih uvjeta rada. Bolivijski zakon iz 2003. propisuje iznos minimalne plaće i zabranjuje isplatu u naturi, radno je vrijeme ograničeno za osam odnosno deset sati (ovisno o mjestu prebivališta), te, jednako važno – pokrivenost zdravstvene skrbi proteže se i na djecu zaposlenih, pri čemu su liječnici dostupni u večernjim satima (od 17:00-21:00), tako da radnici zapravo mogu pristupiti medicinskoj njezi i nakon završetka radnog vremena.

S druge strane, kambodžansko Ministarstvo rada i stručnog osposobljavanja odbacilo je izvješće i naputke koje je donio Human Rights Watch kao neosnovane, iako oni uključuju intervjue s 270 radnika/ca u 73 tvornice iz 5 pokrajina, i ujedno potvrđuju rezultate neovisnih promatrača – kao što je Međunarodna organizacija rada.

Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić

Bolje biti sama nego sramna

Posted on by sdadmin

Relativno nedavno na portalu Bustle izišao je članak pod nazivom Why I’ll Never Date A Man Who Isn’t A Feminist Again, autorice Suzannah Weis, koji prilično dobro ocrtava neke od trendova s kojima se suočavaju žene koje se jasno i javno deklariraju kao feministkinje, a i trendove koji općenito vladaju u ovom aspektu života, kako online tako i uživo. Autorica u priču uvodi očekivanja koje je imala kada je sjela na avion za San Francisco, koji na karti svijeta slovi kao jedno od pozitivnijih mjesta, kako po ocjeni The best and worst cities for women looking to marry, odnosno brojčanoj ugodnosti odnosa muškaraca i žena za one koji su odabrali ovu vrstu odnosa, tako i po liberalnosti za sve (alternativne, sic!) seksualne orijentacije.

Ponukana, u ovom slučaju ipak pozitivnim stereotipima, priključila se na nekoliko online servisa za dejtanje, kao što su OK Cupid, Tinder, i Coffee Meets Bagel, pri čemu je važno napomenuti da se u startu deklarirala kao feministička spisateljica. Sve je bilo u redu dok se nisu nanizali seksistički ispadi, jer očito određeni broj muškaraca ima problema s ovom vrstom identifikacije. Navela je nekoliko primjera, naravno, s promijenjenim podacima:

Ben, softverski inženjer u velikoj tvrtki, koji je djelovao, kako autorica navodi, progresivno, dok nije bubnuo rečenicu poput: “Ali, znaš li da su muškarci bolji u prostornoj orijentaciji?”. Da, i Zemlja je ravna ploča, kotač samo što nije izumljen, a cigarete palimo kresanjem kamena od kamen. Michael, dizajner vizualnih efekata, ima problem pak s kulturom silovanja koju potpuno negira, što je zorno prikazao pitanjem: “Tko ide okolo silovati ljude?”. Odlično. Na ovo čak ostajemo bez komentara. John, računovođa koji je govorio žestoko protiv slut – shameinga, imao je problem kada se autorica nije htjela naći s njim, jer to se valjda podrazumijeva. Neki su reagirali pitanjima poput: “Feministkinja? Znači ne želiš muškarca s mudima?” (vjerujem da ne treba dodatno pojašnjavati antropološku dimenziju). Bilo je i onih koji su, uvjereni da barataju kvalitetnim znanjima, pokušali doskočiti težini zadatka pa su (protu)tvrdili kako je treći val feminizma zapravo ženski šovinizam i negiranje seksizma koji je, nažalost, uspješno bio nametnut stoljećima. Iako je jako lijepo što zna za valove feminizma, tragično je što oni koji koriste ovaj argument smatraju da koriste dovoljno.

{slika}

Bilo je i reakcija poput: “Feministkinja? To je zločesto.”, i onih, koji donekle argumentirano, u odnosu na ostale reakcije, upitaše kako bi bilo da se oni deklariraju kao maskulini blogeri. Suzannah Weiss potom, vrlo iskreno, govori kako se u jednom trenu prepala da će u onom trenutku kada joj se netko stvarno svidi sama sebi smanjiti šanse deklarirajući se kao feministkinja, što je iz nekih sasvim krivih razloga postalo posebno odbojno. U svakom slučaju, da, jasno je da želi reći kako takvo što prepolovljava, trostruko ili peterostruko smanjuje šansu nekog opće uspješnog dejtanja, ali na kraju krajeva, svjesna je da s takvim ljudima niti želi niti može funkcionirati.

Nakon otprilike šest mjeseci nečega što sama naziva dating adventure, postala je svjesna kako se njezin govor tijela doživljava obrambenim (jer percepcija žena kao onih koje su uvijek dostupne, raspoložene i sl.), te da kada se postavi pitanje čime se bavi u času kada ona odgovara ravnopravnošću spolova i socijalnom pravdom situacija postaje relativno neugodna. Ovo je situacija kada je švercanje kokaina društveno prihvatljivija kategorija. Čak mi je jasna pozicija ne zamara mi se time kada sjednem na pivo navečer, što je u jednu ruku strah, a u drugu izbor da se ljudi ne bave bitkama koje ih se nužno ne tiču, ali je prilično ograničavajuća za osobu koja uživa u onome što radi i donosi određene promjene, makar u mikro sredini, a dodatno ovakav stav i bitno umanjuje važnost samog određenja feminističkog pokreta.

Ljudi se, osobito muškarci, i to ne svi, boje feminizma kao da je riječ o odvojku Ku Klux Klana, iako mi nije jasno zašto s obzirom da u startu nam pozicije, nisu nikad bile, niti su iste. International Labour Organisation (ILO), na globalnoj razini, dostavlja godišnja izvješća o neravnopravnosti spolova, ali ne, u našim okvirima je takvo što i dalje rodna ideologija.

{slika}

Uostalom, ne vidim što je sporno kada se netko pronalazi u nečemu što ga ispunjava i što je svojevoljno izabrao kao dominantu svog identiteta, a čemu je u pozadini društveni boljitak, koji, na kraju krajeva, ne isključuje muškarce. Evoluirali/e smo u nekim segmentima neviđeno i osjetljivi/e smo konačno na rasnu, vjersku i nacionalnu segregaciju (neki više, neki manje), putujemo po Mjesecu već i turistički, a i dalje nas pati jednakost žena i muškaraca. Odnosno, muškaraca i žena, da doskočim komentarima revnih komentatora.

Općenito je ta heteronormativna binarna dimenzija sporna sama po sebi, pa se i prilikom dejtanja na društvenim alatima koji su prilagođeni tome, svodi na ukalupljivanje u nečiju zamisao života udvoje, pa se svako odskakanje od istog smatra krivim.

Autorica je u jednom trenu izabrala opciju da će radije biti sama, svjesna seksizma, nego se braniti od optužbi za žensku, takozvanu, nadmoć, pri tome navodeći primjer  Emme Morano, jedne od najstarijih živućih Europljanki koja je kao tajnu dugovječnosti navela moto: “Nisam željela biti dominirana od bilo koga.”, prilično je dobro sumirala poantu svog članka. Da je osobno političko zna svaka feministička ptica na grani, a politiku rodnih uloga servisi poput Tindera doveli su na jednu sasvim novu razinu. Igranje rodnih uloga preselilo se u kazališta i služi opservaciji, i svi/e očekujemo da su neke pozitivne društvene promjene trebale dovesti do jedne bitno opuštenije atmosfere, ali nisu. U ovakvim je situacijama ipak izglednije da će određen broj žena radije ostati samima nego pristajati na neke kvazi-uvjete koji omogućavaju neke kvazi-uspješne kvazi-veze, što je, na kraju krajeva, jedna zapravo predivna pozicija. Nisam sigurna u kojem je trenu postalo loše biti sam/a i raditi na sebi, na kraju krajeva birati partnere koji, bar po većini parametara, odgovaraju nekim stavovima koji su se generirali kroz godine iskustva i obrazovanja, kako formalnog tako neformalnog. Iako ponekad roditelji, šira rodbina i društvo tvrde suprotno.

Zapravo, već je dovoljno ustupaka napravljeno po pitanju samovanja koji nekad dovode do pristajanja na veze/odnose radi udovoljavanja društvenim normama, u pozadini kojih se nalazi pristajanje na kvazifeminističke, pseudofeminističke i i ine malformacije.

Kad je o feminizmu i dejtanju riječ čak se ne radi o očekivanjima da će druga strana jednako gorljivo sudjelovati u anti-prosvjedu kada se, primjerice, radi o izuzetnom sužavanju nekih od elementarnih ženskih ljudskih prava, iako je takvo što izuzetno dobrodošlo i za posljedicu ima biološku reakciju, već se radi o neprepoznavanju jedne vrlo bitne dimenzije nepravde. Bez koje, nažalost, zbilja nemamo o čemu pričati.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org