Obitelj bez muškog nasljednika – neoprostiv grijeh u Crnoj Gori i Albaniji

Selektivni pobačaji uobičajena su praksa u Albaniji i nekim drugim balkanskim zemljama, među kojima je i Crna Gora, u kojima za neravnotežu između spolova djece treba kriviti želju za muškom djecom. To pokazuje i primjer 31-godišnjakinje koja je nosila četvrtu djevojčicu, za što je rješenje bilo ili pobačaj ili davanje na posvojenje.

“Izbor spola u prenatalnom periodu i dalje je uporna praksa u Albaniji, iako ga zakon izričito zabranjuje“, rekla je Rubena Mojsiju, šefica jedne bolnice u Tirani. To postepeno dovodi do demografske maskulinizacije društva, koja je vidljiva već među malom djecom.

“U zemljama kao što su Albanija, Kosovo, Crna Gora i u zapadna Makedonija na 100 djevojčica rodi se 110 dječaka,” rekao je za AFP Christophe Guilmoto s francuskog Istraživačkog instituta za razvoj, koji je specijaliziran za rodnu neravnotežu. Ova je brojka veća od prosječnog biološkog odnosa spolova pri rođenju – 105 dječaka na 100 djevojčica. 

Prema podacima nacionalnog statističkog biroa, u Albaniji, čija populacija broji 2,8 milijuna stanovnika/ica, do 1. siječnja bilo je 31.000 manje žena nego muškaraca.

Albanija je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima muškarci brojčano nadmašuju žene, i to unatoč jakoj emigraciji iz ekonomskih razloga, uglavnom muškaraca, tijekom protekla dva desetljeća.

Tradicionalna društva

“Takav trend postoji i u Crnoj Gori, tradicionalnom društvu u kojem je (prenatalni) izbor spola uobičajena praksa”, kaže za AFP Maja Raičević iz podgoričkog Centra za ženska prava.

“Posljednjih godina na svakih 8.000 beba bilo je oko 800 više dječaka nego djevojčica, neravnoteža koja je daleko od normalne”, izjavila je Olivera Miljanović, šefica nacionalnog centra za medicinsku genetiku. Kao rezultat toga, Crnoj Gori “nedostaje” oko 3.000 žena u reproduktivnoj dobi, dodala je.

Na Balkanu su “dječaci poželjniji od djevojčica”, objasnila je antropologinja Aferdita Onuzi iz Tirane. “Žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.” Na Kosovu, Crnoj Gori, ali i u nekim makedonskim regijama, tradicionalno razmišljanje koji favorizira dječake umjesto djevojčica glavni je uzrok ove pojave. Stručnjaci/kinje ističu da se na ženu na Balkanu gleda samo kao “teret”, a na muškarca kao na “stup obitelji”.

Žene koje nedostaju

Pobačaj je na Balkanu zakonom dopušten do 10. ili, u nekim slučajevima, 12. tjedna trudnoće, prije nego što se može odrediti spol djeteta. Međutim, kako bi zaobišli zakon, rodno selektivni pobačaji se obavljaju u privatnim klinikama ili čak od strane pojedinaca koji za to nisu školovani niti obučeni.

U Crnoj Gori žene uglavnom odlaze u bolnice u susjednim zemljama kako bi utvrdile spol djeteta prije pobačaja. “Znam ženu koja je dva puta prekidala trudnoću pod pritiskom obitelji svog supruga, nakon što su saznali da nosi djevojčicu. Na kraju je rodila dječaka”, rekla je za AFP Milica, profesorica u Podgorici koja je tražila da joj se ne objavljuje prezime.

“Te žene, eliminirane prije rođenja zbog svog spola, imaju velik utjecaj na društvo i gospodarstvo tih zemalja”, rekla je Elsona Agolli, stručnjakinja UN-a za rodna pitanja u Tirani.

Republikanci opet napadaju ženska reproduktivna prava

Američki Zastupnički dom glasovao je u četvrtak o odbacivanju washingtonskog zakona prema kojem je ilegalno da se poslodavci/ke osvećuju zaposlenicima/cama koji/e koriste svoje zdravstveno osiguranje za postupke poput in-vitro oplodnje, pobačaja ili kontracepciju poput kontracepcijskih pilula ili spirale, bilo za sebe, svoje partnere/ice ili djecu.

Washingtonski je odbor odobrio Reproductive Health Non-Discrimination Amendment Act prošle godine. Cilj originalnog prijedloga zakona bio je zaštititi zaposlenike/ce od diskriminacije na temelju reproduktivnog zdravlja i izbora. Odbacivanje tog zakona ne bi dovelo samo do diskriminacije žena koje koriste kontracepciju, pravo na pobačaj ili in-vitro oplodnju, već i njihove supružnike ili roditelje.

“Ovo je Hobby Lobby na stereoidima”, rekla je Nancy Pelosi, referirajući se na odluku Vrhovnog suda kojom je pojedinim poslodavcima dana mogućnost da ne osiguraju kontracepciju kao dio zdravstvenog osiguranja. “Republikancima mora postati jasno da se ničiji zdravstveni izbori ne tiču njihovog šefa/ice”, dodala je.

“Ovaj bi zakon otvorio sezonu za poslodavce da zadiru u reproduktivno zdravlje svojih zaposlenica i daju otkaz ženama ako koriste kontracepciju ili imaju pobačaj”, rekla je Cecile Richards, predsjednica Planned Parenthooda. “Ovo je samo posljednji u nizu napada na žene, LGBT populaciju i druge. Nevjerojatno je da se Kongres uopće bavi ovakvim pitanjima”, dodaje.

Iako Kongres ima pravo odbaciti zakon koji je prošao Washingtonski odbor, to se nije dogodilo u posljednje 23 godine. Zastupnički dom je glasovao po stranačim linijama, s izuzetkom 13 republikanaca koji su glavovali protiv odbacivanja i 3 demokrata koji su glasovali za. Senat i predsjednik Obama moraju odobriti tu mjeru kako bi se zakon odbacio, no Obama je već stavio veto na tu odluku.

Da nam živi, živi rad?

Nekada sam punim srcem slavila 1. maj. Odrasla sam u obitelji u kojoj mi je rad bio usađen kao vrijednost – vrijednost koju nisam osjećala kao proklamaciju, već kao smislenu životnu aktivnost. Kada sam se zaposlila, čestitala sam Praznik rada i donosila karanfile svima oko sebe. Svoje kolegice i kolege (a radim u javnom sektoru) uvijek sam smatrala radnicama/ima, a ne djelatnica/ima, zaposlenica/ima i nipošto uhljebima. (Hm, kad li se pojavila ta riječ?).

Pamtim 1. maj u socijalizmu. U školi sam učila o primarnom, sekudarnom, tercijarnom i kvartarnom sektoru i bila mi je, čak i kao djetetu, prilično jasna ta podjela. Barem mi je bilo jasno u kojem sektoru rade moji roditelji, roditelji mojih prijatelja, susjedi i ostali odrasli ljudi koje sam poznavala. Dakle, ljudi su RADILI. Roditelji su kao radnici u kvartarnom sektoru radili osam sati dnevno i zarađivali dovoljno za ugodan i financijski neopterećen obiteljski život. Za 1. maj se išlo ‘u prirodu’, a ja sam na gradskoj priredbi posvećenoj Prazniku rada u lokalnoj društvenoj dvorani pjevala Pjesmu radu i recitirala Kranjčevićevu pjesmu Radniku.

Ako ovo zvuči kao nostalgija za nekim prošlim, uređenijim društvom, boljim vremenima i izgubljenim vrijednostima – nije. Da, to jesu bila druga vremena, ali i socijalistički sustav je imao svoje lice i naličje – mnogo, mnogo skrivenih problema ‘pod tepihom’, klase, statusne i ekonomske razlike, radnike i direktore, platne koeficijente, sindikate s uskršnjim šunkama i ‘ravnopravne’ drugarice koje su imale pravo na porodiljni od samo tri mjeseca. Jedan moj sugovornik umirovljenik mi je nedavno rekao: “Prvi maj je bila svečanost onih koji su ga željeli slaviti, a oni koji nisu (sada neću ulaziti u razloge) su šutjeli”. I kako god danas gledali na ta vremena, demokracija ih nije krasila.

U međuvremenu se pojavio i kvinarni sektor – pružatelji modernih usluga (informatika, astronomija, teleoptika i sl.), a vjerojatno postoji i sekstalni (meta)sektor koji bi bio rezerviran za razne konzultante, spin-doktore i tko zna kakva zanimanja kojih još nismo ni svjesni. Možda se varam, no čini mi se da danas u javnom diskursu postoje samo privatni/realni (onaj koji stvara profit)  i javni (neprofitabilni) sektor.

Zaposlila sam se 1997. u zamahu tranzicije te u osvit kapitalizma. Stopama roditelja – u kvartarnom, neprofitabillnom, dakle javnom sektoru gdje i danas radim. U tom mom knjižničarskom (neki bi rekli uhljebničkom) svijetu nije se puno toga promijenilo. Plaće su redovne, tu negdje prosječne – no danas teško pokrivaju kredite i bujanje suvremenih potreba i “potreba”. Za mobitel se ima, za putovanje ne. Učlanjena sam u sindikat koji po mom sudu sve više i više funkcionira kao socijalna pomoć zaposlenicima/cama koji u javnom (konkretno obrazovnom) sektoru “jedva krpaju kraj s krajem”.  

{slika}

Lista mojih žensko-radničkih zahtjeva od sindikata i institucija vrlo je dugačka – i uključuje i potrebe onih manje privilegiranih od mene. Zato me ljuti što cijelo društvo spava. Zato me ljuti što više nemam želju čestitati Prvi maj, a kamoli poklanjati karanfile. Zadnja smislena sindikalna akcija bila je ova nedavna, kada su stali iza radnika tvrtke Valipile koji su bili podvrgnuti ispitivanju poligrafom i podigli medijsku prašinu. U izvrsnom i zanimljivom tekstu na lupiga.comHrvoje Šimičević piše o povijesti ovoga ‘efikasnog mehanizma za zastrašivanje radnika i uspostavljanje klime straha koji je doprinio stogodišnjem rasturanju sindikalnih pokreta, pacificiranju radničke klase i konačnom normaliziranju tržišnog fundamentalizma’.

                                                                     * * *

Danas se ne osjećam slavljenički. Imam tek potrebu da povodom Praznika rada odam počast onima koji su se tijekom povijesti borili i izborili za neka prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo, ali i da izrazim svoju bojazan, pa i sram, zbog toga što smo se tako lako prepustili manipulaciji liberalnog kapitalizma, što sve više gubimo ono što su za nas davno postigli drugi i zapravo gazimo po žrtvama koje su se borile za buduće generacije.

Kao što je slučaj i s feminističkim pokretom, tako i iz povijesti radničkog pokreta i slavljenja 1. maja možemo mnogo toga naučiti. Od radničkog organiziranja krajem 19. stoljeća i nemira u Chicagu 1886. godine prošlo je oko 130 godina, no čini mi se da na svakom djeliću Zemljine kugle možemo povući neke paralele tadašnjeg s današnjim vremenom i da brojne lekcije povijesti nismo usvojili.

Za ponavljanje lekcije iz povijesti, predstavit ću tekst Erica Chasea iz Industrial Workers of the World, koji je napisan i objavljen 1993. i donosi kratak pregled povijesti 1. maja s posebnim naglaskom na doprinos radikalnih socijalista i anarhista koji su bili uključeni u radnički pokret u SAD-u krajem 19. stoljeća.

19. stoljeće bilo je obilježeno nehumanim iskorištavanjem radnika i radnica, a radnička klasa bila je u konstantnoj borbi za osmosatno radno vrijeme i bolje radne uvjete. Bilo je uobičajeno raditi od 10 do 18 sati dnevno, nadnice su bile bijedne, a često se radilo i u prilično nesigurnim i opasnim uvjetima. Na poslu se ozljeđivalo i pogibalo. U svim zemljama razvijenog kapitalizma, a posebno u SAD-u, radnici su štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete života i rada.

Kasnih 80-ih 19. stoljeća organizirani radnici uspjeli su proglasiti osmosatno dnevno radno vrijeme s čime poslodavci, naravno, nisu bili zadovoljni. U to vrijeme, socijalizam je bio nova, atraktivna ideja koja je privukla mnoge radne ljude. Radnici su osjetili na svojoj koži kako kapitalizam koristi samo njihovim poslodavcima, dok njihovim životima trguje za profit. Socijalizam je ponudio izlaz – proizvodnju i distribuciju dobara i usluga u rukama samih radnika. U Americi su počele nicati različite socijalističke organizacije – od političkih stranaka do radničkih zborova. Socijalisti su bili birani i na izborima i ulazili u politička tijela i vladajuće strukture, no ubrzo su ih progutali politički procesi rukovođeni velikim biznisom i dvopartijska politička mašinerija. To je dovelo do toga da su deseci tisuća socijalista napustili svoje stranke, odbacili cijeli politički sustav i procese koji su očito štitili samo bogate, te počeli formirati anarhističke skupine diljem zemlje. Tisuće radnika prigrlile su anarhističke ideale – ukidanje cjelokupnog hijerarhijskog sustava (uključujući i vladu), naglašavanje radničke kontrole industrije, vrednovanje direktne akcije iznad birokratskih političkih procesa.  I nije točno da su radničke sindikate preuzeli socijalisti i anarhisti, prije se dogodilo to da su socijalisti i anarhisti stvorili sindikate.

Godine 1884. u Chicagu su na svojoj konvenciji Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom danu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja 1886. Tijekom sljedeće godine odlučili su svoju rezoluciju poduprti štrajkovima i prosvjedima. U početku je većina radikala i anarhista smatrala ove metode reformističkim te su se nastavili zalagati za “uništavanje korijena zla”. Poznata je izjava Samuela Fieldena objavljena 1885. u anarhističkim novinama The Alarm: “Bez obzira radi li radnik 8 ili 10 sati, i dalje je rob”. Tijekom te godine samo u području Chicaga mobilizirano je oko 300 000 radnika koji su prosvjedovali protiv poslodavaca i dalje zahtijevajući osmosatni radni dan i humanije radne uvjete, a pridružili su im se i radikali/anarhisti koji su unijeli u radničku borbu ciljeve u smjeru društvene revolucije i drastičnije promjene ekonomskog sustava kapitalizma.

Uoči samog 1. svibnja 1886. mediji su diljem SAD-a bili preplavljeni radikalnim i ratničkim anarhističkim pozivima i podgrijavali atmosferu straha i očekivanja masovnog krvoprolića. Biznismeni i državne institucije spremili su “obranu”. Podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni poslovni moćnici. “Chicagocommercial club” je financirao nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinoisa koje su se trebale upotrijebiti protiv prosvjednika. Povorke desetina tisuća prosvjednika na ulicama demonstrirale su snagu i ujedinjenost radnika, i nisu bili nasilni kao što su prijetili mediji i državne institucije. Nasilje se dogodilo dva dana kasnije 3. svibnja u McCormic Ripper works factory. Radnici McCormicka su pripadali Sindikatu metalnih radnika koji je imao reputaciju anarhističkog. Čelnici sindikata sljedeći su dan sazvali masovni sastanak na Hymarket Squareu kako bi protestirali protiv brutalnosti. Sastanak je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Kada je posljednji govornik sišao s bine, na policiju je bačena bomba – jedan policajac je ubijen, a 70-ak ih je bilo ranjeno. Policija je uzvratila paljbom. Točan broj poginulih se ne zna ni danas, no prema svjedočenjima se pretpostavlja da je poginulo 7 ili 8 civila, a četrdesetak ih je ranjeno, te osmorica policajaca.

{slika}

Što je to čega se sjećamo i čemu odajemo počast? Ljudi su ginuli da bismo imali osmosatno radno vrijeme; kuće i obitelji su gorjele kako bismo imali neradne subote; osmogodišnji dječaci su pretučeni jer su protestirali protiv dječjeg rada. Shvaćamo li doista da ono što danas imamo ne možemo uzeti zdravo za gotovo? I da bismo se trebali boriti za iste ciljeve, ako treba i ispočetka, i završiti njihovu borbu. I da je borba danas globalna, da moramo misliti i na one koji i danas rade u tzv. izrabljivaonicama (sweatshops) diljem svijeta, na milijune izrabljivanih diljem svijeta (uključujući i djecu) koji su doslovno robovi kapitalističkog sustava.

Na spomeniku u Haymarketu ugravirane su moćne riječi: ‘Doći će dan kada će naša šutnja biti glasnija od glasova koje danas pokušavate ušutkati’.

Bojim se da još nije došao taj dan.

Nastavljači/ice radničkog pokreta s kraja 19. stoljeća u Chicagu slave danas svoj May Day. Radikalna koalicija organizira niz događaja kojima slavi svoju prošlost i bori se za budućnost. 1. svibnja su na rasporedu marš, prosvjedi, demonstracije bukom protiv kapitalizma i državne represije. 2. svibnja imaju tradicionalni dobrotvorni punk/ska/reggae koncert kojim se prikupljaju sredstva za različite vrste akcija (organizirani rad, imigrantska prava, feministička borba, LGBTQA prava, antirasizam) te naglašavaju kako su svi ti problemi povezani u temu borbe protiv represije uperene protiv radničke klase. Nova generacija “radikalaca” također propituje i sam rad kao vrijednost – koliko je rad vrijednost sam po sebi, a koliko bi trebao biti sredstvo postizanja humanističkih vrijednosti u društvu?*

A kako će biti obilježen ovogodišnji Praznik rada u našoj državi? Nadala sam se da ćemo možda ove godine izbjeći Bandića u Maksimiru, no nažalost ništa od toga. Sindikati se sele iz metropole u Sisak, gdje će pred Rafinerijom govorancije održati predsjednici sindikalnih središnjica, a nadamo se i pokoji predstavnik sisačke Rafinerije ili kutinske Petrokemije.

Naš središnji trg 2. svibnja također će ugostiti jedan koncert i takozvane stopostotne Hrvate koji nažalost ne slave Praznik rada, već pod krinkom socijalne revolucije odaju počast i nastavljaju putevima najtamnije mrlje ove države.

* Ne mogu ne spomenuti jednu od najradikalnijih među radikalnim feministkinjama Valerie Solanas koja u svom čuvenom S.C.U.M. Manifestu kaže: “Ne postoji humani razlog za novac niti da itko radi najviše dva ili tri sata tjedno. Svi nekreativni poslovi (praktički svi poslovi) odavno su mogli biti automatizirani, a u društvu bez novca svatko može imati koliko god želi najboljeg od svega što želi.”

Kenija i Somalija: neodvojivost kolonijalizma i terorizma

Prije mjesec dana, u Keniji je ubijeno 147 studenata i studentica na sveučilištu u Garissi. Opsada sveučilišta trajala je gotovo 15 sati. Napad je izvela teroristička organizacija Al-Shabab, koja je posljednju ‘veliku akciju’ u Keniji imala 2013. godine kada su militanti/ce izveli/e napad u jednom prodajnom centru u Nairobiju, pri čemu je ubijeno 67 osoba.

O Al-Shababu

Tko i što je zapravo Al-Shabab? O kakvoj se o organizaciji radi, kakva se motivacija krije iza ovih strašnih djela? Mnogi će posegnuti za brzim, jednostavnim objašnjenjem – Al-Shabab je islamistička teroristička organizacija, a većina ubijenih studenata i studentica bili/e su kršćani/ke. Dakle, radilo bi se o nekakvoj religijskoj motivaciji, želji za religijskom prevlašću, religijskim ratovima. Kao i obično – stvar nije toliko jednostavna, osim ako vam nije lakše ograničavati se na takva shvaćanja.

Al-Shabab je teroristička organizacija iz Somalije. Organizacija se formirala 2006. godine, kada su etiopske vlasti svrgnule tzv. ‘zajednicu islamskih sudova’ u Somaliji (alternativno administrativno tijelo stvoreno prema šarijatskom zakonu).

Od tada se Al-Shabab bori sa ‘federalnom tranzicijskom vladom’ (Transitional Federal Government ili TFG) koja je službena vlast u Somaliji. TFG su preuzeli vlast u Somaliji 2004. godine nakon snažne potpore od strane UN-a, SAD-a i Afričke Unije.

To što je organizacija iz Somalije, ne znači da se sastoji isključivo od Somalijaca/ki. Članovi i članice Al-Shababa su i Sudanci/ke, Jemenci/ke, Afganistanci/ke, Pakistanci/ke, Bangladežani/ke, Kenijci/ke, Amerikanci/ke. Većina  vodstva Al-Shababa prošla je obuku u Afganistanu i Iraku, a pripadnike i pripadnice su nerijetko regrutirali i silom, ali i jednostavnim obećanjima o sigurnosti – koja u zemlji koja nema mira posljednjih dvadeset godina itekako djeluju.

Sukob Kenije i Somalije

Zašto Al-Shabab, raznolika teroristička organizacija s bazom u Somaliji, vrši česte napade u Keniji? Zbog ‘globalnog džihada’? Naravno da ne. Kenija i Somalija dijele dugu i kompliciranu povijest. Sukobi između Somalije i Kenije protežu se kroz posljednjih nekoliko desetljeća, a korijene imaju – kao i svi sukobi u Africi – u periodu kolonijalizma.

Područje današnje Somalije u kolonijalnom je razdoblju bilo podijeljeno između Velike Britanije koja je držala sjeverni dio i Italije u čijem je posjedu bio ostatak. Prve godine nakon nezavisnosti obilježila je borba za ujedinjenje područja naseljenih somalijskom manjinom u susjednoj Keniji i Etiopiji s novom Somalijom, što je dovelo do pogoršanja odnosa Somalije sa susjednim zemljama.

Godine 1960., kada je Somalija stekla nezavisnost od Britanije, obećano je da će joj pripasti i Sjevernoistočna provinicija (prijašnji Northern Frontier District, tzv. NFD) u kojoj je živjelo mnogo Somalijaca/ki. Međutim, nedugo nakon tog obećanja, Britanija je odlučila taj komad zemlje ipak dodijeliti Keniji, unatoč želji većine tadašnje populacije za životom ispod somalijske zastave. I dan danas se većina populacije u tom dijelu zemlje identificira kao Somalijci/ke. Upravo se u tom dijelu zemlje nalazi sveučilišni kampus u Garissi, na kojem se dogodio strašan napad Al-Shababa početkom travnja. Nije to bio prvi napad na tom području Kenije, većina napada i sukoba događuju se upravo u toj regiji.

Problematično nasljeđe kolonijalizma

Proizvoljno i nepromišljeno iscrtavanje granica novih zemalja nije jedino što je kolonijalizam podario ovim afričkim zemljama. Postoji još jedno veliko i dubinski problematično nasljeđe kolonijalizma – nasilje. U knjizi Prezreni na svijetu, Frantz Fanon o kolonijalizmu i nasilju piše sljedeće: “U kolonijalnim režimima, međutim, policajac i vojnik, svojom neposrednom prisutnošću i čestim intervencijama održavaju veze s koloniziranim domorocima i savjetuju ih kundacima i napalm bombama da budu mirni. Posrednik vlasti govori jezikom golog nasilja, ne ublažuje tlačenje, ne skriva dominaciju”. Nasilje koje se prepoznaje kao način komunikacije i  efektivno djelovanje nasljeđe je kolonijalizma koji u svojoj naravi zapravo i jest čisto nasilje.

Još je jedna stvar zajednička većini bivših kolonija – to su zemlje čiji stanovnici/ce imaju jake religijske ili nacionalne identitete.  Ti su identiteti stasali uslijed potrage za izvornim, za svojstvenim, za onime što je suprotno od kolonizatora, za onime što nije zajedničko s kolonizatorom – a jest zajedničko većini koloniziranih. Kolonijalni je režim ljudima oduzimao mnogo toga, ponekad i sve. Mnoge je i lišio vlastite ljudskosti, sve ih na razinu životinja, pa je jačanje, prije svega, religijskog identiteta bio čin prisvajanja sebe, očajnički potez u želji za samodefiniranjem, za kontroliranjem vlastitog bića, a možda i (posljedično) vlastite sudbine.

Ipak, etničke i religijske podjele prije svega su (ponekad namjerno) dolijevanje ulja na vatru,  dok je sama vatra upravo ekonomska nestabilnost, siromaštvo i sveprisutno nasilje.

Afrički rog i povezanost s arapskim svijetom

Prevrtimo sada malo film unaprijed. U osamdesetima, tijekom rata protiv Etiopije, Somalija je dugo bila pod protektoratom SAD-a, koje su izgradile više vojnih baza na prostoru zemlje. Takozvana Demokratska republika Somalija raspala se 1991. godine i od onda u državi vlada kaos – već dvadeset godina nijedna strana nije uspjela uvesti potpunu vlast nad zemljom, a zemljom vladaju sukobi. SAD je Somaliju potpomagao tijekom dugogodišnjeg sukoba s Etiopijom. Etiopija je 1991. godine pak izgubila izlaz na more osamostaljenjem države koju znamo kao Eritreju. Danas su stvari drugačije – Etiopija je važan saveznik SAD-a, dok je Eritreja više naklonjena Al-Shababu. Eritreja u Al-Shababu vidi mogućnost da napakosti Etiopiji, svojoj dugogodišnjoj neprijateljici.

Afrički je rog regija koja se neprestano nalazi u krizi. Ne samo u krizi nasilja i sukoba – regija je redovno pod udarom prirodnih katastrofa kao što su suše ili poplave koje posebice teško pogađaju ruralna područja. Posljedica toga je jedna od najviših razina neuhranjenosti u svijetu, pa se u regiji neprestano pojavljuju velike humanitarne krize, koje se, nažalost, ne rješavaju uspješno. Ako gledamo posljednje brojke, Somalija je u top deset zemlja svijeta po nekoliko nezavidnih stavki – velika smrtnost i majki i djece pri porodu i pothranjenost djece mlađe od pet godina (više od 30 posto djece u toj dobi je pothranjeno). Više od 60 posto stanovništva Somalije mlađe je od 24 godine, a samo je 2 posto starijih od 65 godina.

Rog Afrike također je i regija koja je duboko povezana s arapskim svijetom. Te kulturne i religijske veze nisu od jučer. Dovoljno je prisjetiti se samo jedne povijesne epizode – snažnog Sultanata Adal koji je od 1415. do 1555. godine postojao na tlu današnje  Somalije, Džibutija i  Etiopije. To je samo jedan od brojnih sultanata koji su u nekom trenutku postojali na području Afričkog roga, a posljednji su iščezli tek u 20. stoljeću.

Somalija je pak 1974. godine postala prva nearapska članica Arapske lige. Jasna je poveznica između intenzivnijih nemira na ovom području Afrike posljednjih nekoliko godina i nemira koji drmaju Bliskim istokom u posljednje vrijeme.  Dok postoje problemi na Bliskom istoku, postojat će i na Afričkom rogu. Prisjetimo se ponovno napada Al-Shababa na prodajni centar u Nairobiju 2013. godine, Westgate Mall, tvrdili/e su tada – nije slučajno izabrana meta. Shopping centar je, naime, bio u vlasništvu Izraelaca.

Terorizam kao izraz očaja

Iako u našim medijima i papinim govorima nećete toliko često (ili uopće) čuti o nekršćanskim žrtvama, činjenica je da Al-Shabab (a i druge islamističke terorističke organizacije) ne napadaju samo kršćane – napadaju i sufije, i šijite, i sunite, i sve drugo što se nađe na putu. Al-Shabab, primjerice, često vrši manje napade unutar Somalije. To su uglavnom napadi na mjesta na kojima se nalaze civili. Većina Somalijaca/ki su muslimani/ke , a Al-Shabab ih redovno napada i ne brine puno o tome.

Radi se o slabom terorizmu, o terorizmu koji je izraz očaja – kao i kod većine terorističkih organizacija, napad na nezaštićena mjesta prepuna civila pokazuje da nemaju snage napadati vojne ciljeve. Ubijanjem civila pokušava se utjerati strah u kosti, ali taj strah završava u krivim kostima.

Ovdje možemo povući paralelu i s nigerijskim Boko Haramom. James Verini, u jednom od svojih članaka o Boko Haramu za National Geographic, izvještava kako mu mještani nakon jednog napada govore da ‘žele vjerovati da je u pitanju Boko Haram’. To implicira da je njihov život u sjevernoj Nigeriji postao toliko neshvatljivo strašan da je željeti vjerovati kako je Boko Haram upleten rješenje, jer nudi, unutar kaosa – objašnjenje. Upravo je sjever Nigerije, na kojem se izrodio Boko Haram, najsiromašniji dio zemlje – više od polovice djece mlađe od pet godina zaostaje u razvoju zbog pothranjenosti, brojna kućanstva uopće nemaju pristup električnoj energiji, visoka je razina nepismenosti, a obrazovni sustav uvelike ispašta. Siromaštvo, nered, korupcija. To je slika Nigerije u kojoj se rodio Boko Haram. U početku je Boko Haram bio propagiran kao ‘pokret otpora protiv loše vladavine’, a ne čista islamistička organizacija. Religija je poslužila kao ujedinjavajući faktor, ali ona nije bila uzrok nastanka Boko Harama.

Terorizam u Nigeriji, kao ni terorizam u Somaliji, ne može se analizirati bez analiziranja nasljeđa kolonijalizma, ali i trenutnog djelovanja imperijalističkih sila. Ne može se analizirati bez analiziranja siromaštva naroda (jer se ne mora raditi o siromaštvu države – Nigerija je bogata zemlja, jedna od vodećih svjetskih izvoznica nafte), korumpiranih vlasti i društvene nepravde.

Takvo analiziranje nije opravdavanje strašnih pokolja koje su počinile i koje čine razne terorističke organizacije, ali jest jedini način da se ti pokolji u budućnosti smanje ili u potpunosti zaustave. Moramo prodrijeti u srž problema kako bi se on počeo rješavati. Pravo pitanje jest – ima li uopće volje i interesa u međunarodnoj zajednici za rješavanjem problema terorizma? I ne, rat protiv terorizma nije točan odgovor.

Mladi na tržištu rada: Neperspektivnost i nezaposlenost u turbulentnim vremenima

Tribina ‘Mladi na tržištu rada’, u organizaciji neformalne inicijative Za rad spremne koja djeluje u okviru Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, održana je u srijedu u prostorima Zelene akcije.

Na tribini, čija je svrha bila predstaviti rezultate istraživanja o položaju mladih u svijetu rada, govorile su pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, pomoćnica ministra rada Tatjana Dalić te članice inicijative i autorice istraživanja Anja Repalust i Irena Velimirović.

Prema zadnjim dostupnim podacima, stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj iznosi čak 46,2. Ponajprije ova visoka stopa nezaposlenosti, a potom i nestabilno tržište rada, konstantna rezanja radničkih i socijalnih prava, promjena radnog zakonodavstva i rast troškova života čine mlade iznimno ranjivom društvenom skupinom. U posebno teškom položaju su mlade žene u svijetu rada zbog dvostruke diskriminacije – temeljem dobi i spola.

“Globalni problem jest neperspektivnost mladih na tržištu rada u ova turbulentna vremena”, započela je svoje izlaganje Višnja Ljubičić.

Naime, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova istaknula kako je kroz praksu i iskustva, ženama najčešće uskraćeno pravo da žive i rade bez nasilja, prisile i straha. Također se prisjetila jednog istraživanja koji je radila u suradnji s Udrugom RODE, napravljeno na tisuću ispitanica. Rezultati su pokazali kako su žene najčešće diskriminirane temeljem dobi i majčinstva na tržištu rada.

“Žene su najčešće diskriminirane u fertilnoj dobi. To su prije bile godine od 25. do 29. Međutim, ta granica se danas produžila do 34. godine”, pojasnila je.

Ljubičić je prozvala poslodavce da svjesno manipuliraju ugovorima na određeno, dok institucije i inspekcije ne odrađuju svoj posao. Naime, 2008. godine 81 posto novozaposlenih žena su radile na ugovor na određeno. Danas je taj broj porastao na 94.3 posto, čime se još jednom dokazalo kako su nesigurni oblici rada postali dominantni. No, pomoćnica ministra Tatjana Dalić kazala je kako ih ne bi nazvala ‘dominantnim’, nego ‘fleksibilnim’ i to ne u negativnom smislu ‘jer ljudi danas lako mijenjaju poslove i profesije’.

Pravobraniteljica je istaknula kako je 40 posto žena izloženo nepovoljnom postupanju na radnom mjestu zbog trudnoće, odnosno korištenja rodiljnih i roditeljskih prava. Od žena koje su bile diskriminirane temeljem trudnoće na radnom mjestu, njih čak 55.3 posto je dobilo otkaz. Ostale su se suočile sa smanjenjem plaće, nemogućnosti odlaska na godišnji, niže rangiranim mjestom itd. Čak 69 posto ispitanih žena priznalo je kako su bile diskriminirane temeljem spola tijekom razgovora za posao.

Istražujući stavove studentica i studenata, Ljubičić je došla do saznanja kako su studentice te koje su češće svjesne postojanja rodne neravnopravnosti u društvu od muških kolega.

Dodala je kako je danas privatna sfera i dalje ostavljena ženi jer prema njenim podacima, čak 40 posto žena navodi da nikada nije niti tražila od partnera da vodi brigu o djeci, a velik broj partnera je ili odbio, ili nije ispunio obećanje.

{slika}

Dalić: Svako sedma mlada osoba je zapravo nezaposlena

“Da li je itko ikada pitao muškarca kako usklađuje obiteljski i profesionalni život? To nikada niste čuli na televiziji, je li tako? Iz čega mogu zaključiti da muškarci ili nemaju privatni život ili za njih nije bitan”, započela je pomoćnica ministra Tatjana Dalić svoje izlaganje, koje su kasnije neki gosti i gošće okarakterizirali kao domoljubno.

Dalić je kazala kako je bitno znati strukturu nezaposlenih. Iako sva dostupna istraživanja govore kako je u Hrvatskoj svako druga mlada osoba koja je završila neki oblik školovanja nezaposlena, pomoćnica ministra tvrdi kako je zapravo svaka sedma mlada osoba nezaposlena. Dodala je kako mladi rade na crno, pa lažu u anketama da ne rade ‘jer vjeruju da ih to ispituje inspekcija rada, a ne anketari/ke’.

Također je nahvalila mjere aktivnog zapošljavanja, kao i mjere iz Garancije za mlade, istaknuvši kako je više od 60 posto korisnika/ca mjera iz Garancije našlo posao u roku od 6 mjeseci od prestanka korištenja mjera. Međutim, Mreža mladih posjeduje drugačije podatke, koji pokazuju kako je 47 posto mladih zaposleno nakon stručnog osposobljavanja u roku od šest mjeseci. Osim toga, problematično je i mentoriranje stručnog osposobljavanja, budući da ga realno nitko ne nadgleda, kao i omjer korištenja mjere u javnom i privatnom sektoru.

Dalić je kazala kako mediji ‘prehapuhuju priču oko odljeva mozgova’ jer je u minuloj godini otišlo 15.000 ljudi, dok je 10.000 ušlo u Hrvatsku. Od tih 15.000 samo ih je 4.060 otišlo u Europsku uniju, 619 u Švicarsku, a ostalo u Srbiju i BiH. Osim toga, rekla je kako su se samo 3.472 osobe zaposlile u inozemstvu, od čega 1.090 je mladih.

Mladima plaća ispod prosjeka

“U istraživanju je sudjelovalo ukupno 2.947 osoba, od čega 77,2 posto žena i 22,6 posto muškaraca. Većina ispitanika/ca, točnije njih 67 posto su višeg ili visokog obrazovnog statusa. Najveći broj više i visoko obrazovanih ispitanih osoba je završilo fakultet društveno-humanističkog usmjerenja. U tom usmjerenju dominiraju žene, dok su muškarci zastupljeniji u tehničkim usmjerenjima”, ogradila se odmah na početku autorica istraživanja Anja Repalust, navodeći kako je uzorak prigodni nereprezentativni. 

“Samo 35 posto zaposlenih mladih radi na ugovor na neodređeno, dok su preostali zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada. Čak 65 posto ispitanih je nezaposleno, a oni koji rade u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna. Gotovo polovica ispitanika kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. U najvećoj mjeri to su roditelji (67,5%) te partner ili partnerica (44,2%). Stoga nas ne čudi podatak da na pitanje razmišljanju li o preseljenju u inozemstvo, samo 14 posto ispitanih osoba odgovara da o tome uopće ne razmišlja. 52,4 posto o tome razmišlja ponekad, a 33,7 posto ispitanih o preseljenju u inozemstvo zaista ozbiljno razmišlja”, kazala je.

{slika}

Tko se zaposlio nakon stručnog osposobljavanja?

Ako promatramo primjenu mjera, ukupno 40 posto ispitanih koristili su (ili trenutno koriste) jednu ili više mjera.

“Kada detaljnije proučimo tih 40 posto ,zasebno dobivamo rezultate kako 16 posto trenutno još uvijek koristi mjere aktivnog zapošljavanja mladih. Ostatak, točnije 84 posto, više ih ne koristi. Promatramo li tu skupinu po kriteriju zaposlenja, dobivamo zabrinjavajuć podatak, a to jest da je većina (77%) trenutno nezaposlena”, pojasnila je.

Rodna razlika

Repalust je naglasila i primjetnu rodnu razliku.

“Muškarci su zastupljeniji među onima koji radi na ugovore na neodređeno te dominiraju u privatnom sektoru, dok su žene češće zaposlene putem ugovora na određeno vrijeme te češće rade u državnoj službi i civilnom sektoru. Unatoč tome što žene postižu bolje rezultate tijekom školovanja te su češće obrazovanije od muškaraca, i dalje zarađuju manje od muških ispitanika”, potvrdila je ono što je pravobraniteljica ranije prezentirala.

Kronično nezadovoljstvo životom

“Ukupno 73,1 posto ispitanih osoba smatra da njihova struka nije adekvatno cijenjena u društvu, a 72,1 posto smatra da im struka nije adekvatno plaćena, što uzrokuje dodatno nezadovoljstvo položajem u svijetu rada. Kada je riječ o strahovima vezanim za budućnost, 42 posto ispitanih boji se gubitka posla, a 39,9 posto strahuje kako se neće zaposliti. Također, prisutne su bojazni i od nemogućnosti financijskog osamostaljenja, kao i nemogućnost osnivanja obitelji zbog nedostatka financijskih mogućnosti i preopterećenosti poslom”, zaključila je Repalust pritom otvorivši brojna pitanja o kojima dosad nitko nije promišljao – što se događa s mladima nakon što se zaposle na nekom nesigurnom, potplaćenom radnom mjestu? Dok se bavimo brojkama i statistikama, zanemarili smo emocionalne i psihološke aspekte ovakvog stanja u svijetu rada.

{slika}

Položaj žena na tržištu rada: problemi i mogućnosti

Organizacijski dio aktivističkog dijela festivala provodi Forum mladih antifašista otoka Krka uz pomoć Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) te udruge Kreativni Krk danas održava tribinu naziva Položaj žena na tržištu rada: problemi i mogućnosti u Velikoj vijećnici u Gradu Krku u 17:00 sati.

Gošće su: 
Tina Tešija (BRID)
Ena Knežević (ZA RAD SPREMNE, CESI)
Anja Repalust (ZA RAD SPREMNE, CESI)
Marina Cvitić (Sindikat Istre i Kvarnera)

Tribinu će moderirati Jovana Čutul.