Mladi u Hrvatskoj na neodređeno imaju jedino tjeskobu

Mladi u Hrvatskoj su nezaposleni, potplaćeni, nezadovoljni kvalitetom života, zabrinuti za svoju budućnost i gotovo 34 posto njih učestalo razmišlja o preseljenju u inozemstvo, pokazuju rezultati istraživanja ‘Mladi na tržištu rada’, priopćenjem javljaju iz inicijative ‘Za rad spremne’.

Istraživanje ‘Mladi na tržištu rada’ dio je projekta ‘Za rad spremne’ kojeg provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje Područnim uredom Krapina i Mrežom udruga Zagor. Ciljana populacija istraživanja bile su sve osobe između 18 i 30 godina koje su završile neki oblik školovanja te se nalaze na tržištu rada. Istraživanje je provedeno putem online upitnika te je u njemu sudjelovalo ukupno 2.947 osoba iz svih županija Republike Hrvatske, od čega 77,2% žena i 22,6% muškaraca. Projekt je financijski podržan od strane Ministarstva socijalne politike i mladih.

Samo 35 posto zaposlenih mladih radi na ugovor na neodređeno, dok su preostali zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada. Čak 65 posto ispitanih je nezaposleno, a oni koji rade u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna.

Gotovo polovica ispitanika kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. U najvećoj mjeri to su roditelji (67,5%) te partner ili partnerica (44,2%)

Primjetna je rodna razlika – muškarci su zastupljeniji među onima koji rade na ugovore na neodređeno te dominiraju u privatnom sektoru, dok su žene češće zaposlene putem ugovora na određeno vrijeme te češće rade u državnoj službi i civilnom sektoru. Unatoč tomu što žene postižu bolje rezultate tijekom školovanja te su češće obrazovanije od muškaraca, i dalje zarađuju manje od muških ispitanika.

Ukupno 73,1 posto ispitanih osoba smatra da njihova struka nije adekvatno cijenjena u društvu, a 72,1 posto smatra da im struka nije adekvatno plaćena, što uzrokuje dodatno nezadovoljstvo položajem u svijetu rada.

Kada je riječ o strahovima vezanim za budućnost, 42 posto ispitanih boji se gubitka posla, a 39,9 posto strahuje kako se neće zaposliti. Također, prisutne su bojazni i od nemogućnosti financijskog osamostaljenja, kao i nemogućnost osnivanja obitelji zbog nedostatka financijskih mogućnosti i preopterećenosti poslom.

Više od polovice ispitanika navodi kako većinom ili stalno osjeća uznemirenost (58.2%), razdražljivost (52%), napetost (65.8%), zabrinutost (75.4%) te nesigurnost (60.2%), iz čega se može zaključiti kako nezaposlenost ili nesigurno i slabo plaćeno radno mjesto dovodi do kroničnog nezadovoljstva kvalitetom života.

Unatoč uvriježenom mišljenju kako će mladi lakše pronaći posao ukoliko su tijekom studija radili, volontirali ili usvajali dodatna znanja, ovo istraživanje je pokazalo suprotno. Naime, od ukupnog ispitanog uzorka, 37 posto njih je imalo prethodno radno iskustvo. Međutim, od mladih koji su radili ili volontirali tijekom studija, samo je njih 40 posto od toga imalo koristi u svijetu rada, tj. samo ih je toliko u konačnici zaposleno.

S obzirom na sve spomenute podatke, zaista ne čudi što čak 34 posto mladih učestalo, a 53 posto mladih ponekad mladih razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Gotovo svima razlozi za to vezani su uz dobivanje posla, visinu plaće, mogućnosti napredovanja i daljnje edukacije te općenito bolje uvjete rada. Više od polovice ispitanih na razmišljanje o odlasku navodi i stanje u području ljudskih prava, drugačiji mentalitet te dostupnost nekih proizvoda i usluga.

‘Dragocjena si u mojim očima’ – mrkvom za rađanje pod svaku cijenu

Laskava parola! Nagledali smo je nedavnih 40 dana, koliko je katolička “miroljubiva pro-life inicijativa” “molitvom i postom”, “bdijenjem” (do najkasnije 19,30 sati) i, pazi, “osvješćivanjem lokalne zajednice” ponovno “spašavala ljudske živote”. U Zagrebu, ispred KB Sestara milosrdnica, i pred bolnicama u još devet hrvatskih gradova. Izvorno se odnosi na osjećaj Jehve za Izabrani narod (Ezekija 43:3), a molitelji/ice iz “40 dana za život” su je upotrijebili za trudnu ženu. I to ne bilo koju nego onu koja je odlučila prekinuti trudnoću!

Dragocjena si u mojim očima! Zvuči kao galanterija trubadura iz 11./12. stoljeća, kada je viteštvo plemkinje u literarnom smislu uzdiglo do božanstva.

Ali, ne treba nasjesti: u ovom slučaju dragocjena nije žena po sebi, nego po plodu u njezinoj maternici. “Dragocjena si u mojim očima” samo je još jedan primjer dvosmislenog govora kojim se stvarna namjera umata u lijeporječiv izričaj: izvana huj-iznutra fuj.

Kršćanstvo nikada nije bilo blagonaklono prema ženama, niti trudnima niti ne-trudnima. Prema Knjizi postanka, već je starozavjetni bog prokleo ženu:”Tebi ću mnogo muka zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar ” (3:16). Kroz tisućljeća, žena je predstavljana kao izvor grijeha, vrata pakla…, zbog čega ju je uvijek trebalo obuzdavati vlašću muškarca: oca, brata, muža, sina ili neke druge osobe “jačeg spola”. Jedino zbog čega se ženu uopće moglo trpiti na Zemlji jeste zbog činjenice da je donosila potomstvo.

Evo nekoliko primjera koji pokazuju “dragocjenost” trudnice u očima Crkve, nekad i sad.

“Dragocjenost” žene: trudnica vs. plod

Dobar je primjer praksa perimortalnih carskih rezova na mrtvoj ili moribundnoj trudnici. Od  koncila u Kölnu 1280. i Trieru 1310. godine postalo je obavezno pri teškom porodu neposredno prije ili nakon smrti rodilje učiniti carski rez, izvaditi plod i krstiti ga radi vječnog spasenja. Kako je to izgledalo kroz stoljeća, bez anestezije i asepse, s primitivnim instrumentima u rukama ondašnjih primalja, brijača, tadašnjih “kirurga” ili čak samih svećenika, ne želimo niti pokušati zamisliti. U srednjem vijeku, žena koja je umrla u porodu s nekrštenim plodom u utrobi čak nije smjela biti sahranjena na “posvećenom” groblju nego izvan njega, zajedno sa samoubojicama i drugima koji su kao nedostojni bili izuzeti crkvenim propisima.

U 19. stoljeću (Lav XIII, 1884.), Crkva je zabranila fetalnu kraniotomiju kod živog i kod mrtvog ploda, iako se tim drastičnim opstetričkim zahvatom mogao dovršiti porod koji nije napredovao prirodnim putem i tako ponekad spasiti život žene.

Kada je carski rez krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao uspješan kirurški zahvat koji je često spašavao i majku i dijete, Crkva mu se dugo opirala. Zalagala se za alternativnu intervenciju, tzv. simfizotomiju. Tim je zahvatom prepiljena pubična kost rodilje i tako proširen porođajni kanal, pa se porod mogao dovršiti vaginalnim putem. Crkvi se sviđala zato što je nakon toga žena mogla rađati unedogled, a nakon nekoliko carskih rezova, porod je postajao sve rizičniji zbog moguće rupture maternice na mjestu ožiljka, pa su ga klerici i neki katolički liječnici smatrali jednim oblikom kontracepcije. To što je žena nakon simfizotomije često postajala invalid, s teškćama u hodu, inkontinencijom, trajnim bolovima, nije bilo važno. Prošle je godine oko 1500 žena u katoličkoj Irskoj zatražilo pravdu i odštetu jer su između 1944. i 1992. godine bez suglasnosti podvrgnute ovoj srednjovjekovnoj operaciji umjesto carskom rezu, što im je donijelo trajno oštećenje zdravlja.

I opstetricija-porodništvo, kao grana medicine koja se bavi ženom u trudnoći, porodu i babinjama, utemeljena je kasnije od većine drugih medicinskih profesija, tek krajem 19. stoljeća. Tada ove “ženske stvari” od žena-primalja prelaze u ruke najprije muških primalja-akušera, pa muškaraca-liječnika. Opstetricija nije lako stekla svoje priznavanje jer se, u skladu s vladajućim kršćanskim moralom, držalo nepriličnim da se muškarci pletu u “ženska posla” kao što su trudnoća i porod. Opstetričare se čak dugo vremena optuživalo da se trudnoćom i porodom bave iz perverznih, voajerskih poriva.

Kada je 1847. godine škotski opstetričar Sir James Young Simpson u Edinburghu prvi upotrijebio anesteziju (eter) pri teškom porođaju, započeo je pionirsku borbu za ublažavanje porođajnih bolova. Imao je protivnike među teolozima i među vlastitim kolegama. Mnogi od njih smatrali su da, u skladu s Biblijom, žena mora patiti u porodu i da je analgezija djelo đavla. Mnogi su iskazivali zabrinutost za učinke anestetika na ženu i plod. Desetak godina taj je hrabri entuzijast dokazivao vrijednost upotrebe kloroforma u vođenju poroda. Posrećilo mu se da je Njezino veličanstvo kraljica Viktorija 1853. godine odlučila roditi svoje osmo dijete, princa Leopolda, uz primjenu kloroforma, kao i 1857. princezu Beatrice. Slijedila ju je i kćerka Canterburyjskog nadbiskupa. Tako je postepeno otvoren put analgeziji i anesteziji u porodništvu.

Da nipodaštavanje žena od strane Katoličke crkve nije nikako stvar prošlosti pokazuju i neki sasvim nedavni događaji. Oni zorno pokazuju crkveni stav da je život žene manje vrijedan od ploda u maternici, i da je ženin život dopušteno ugroziti, pa i žrtvovati. To je demonstrirao i papa Ivan Pavao II, proglasivši u trećem mileniju, 2004. godine, sveticom- zaštitnicom nerođenih, izvjesnu gospođu Giannu Berettu Molle. Prema dostupnim podacima, to je žena (inače po profesiji liječnica) koja je svoj život podredila životu svog embrija. Gianni (1922.-1962.) je u drugom mjesecu četvrte trudnoće otkriven benigni tumor maternice (fibrom), a ona je odbila pobačaj ili histerektomiju i prihvatila samo kirurško uklanjanje fibroma i nastavak trudnoće. Iznijela je trudnoću do kraja, rodila je carskim rezom i sedam dana nakon poroda umrla od septičkog peritonitisa. Za njom je ostala novorođena kćer i još troje male djece u dobi od šest, pet i tri godine. Jedno siroče umrlo je dvije godine nakon smrti majke zbog komplikacije ospica (danas velika rijetkost, kao i septički peritonitis nakon carskog reza). Papa Ivan Pavao II pohvalio je Giannino “svjesno žrtvovanje” vlastitog života. Kanonizacijom je Gianna postala ikonom protuaborcijskog pokreta.

U kontekstu suvremenog vrednovanja života žene u katoličkom nauku i praksi, posebno su zabrinjavajući slučajevi odbijanja pravovremenog poduzimanja medicinski indiciranih zahvata kod nepotpunih spontanih pobačaja, vanmateričnih trudnoća i drugih patoloških stanja u trudnoći. Svijetom je 2012. godine odjeknuo slučaj Indijke, zubarice Savite Halappanavar u jednoj irskoj bolnici, gdje je odugovlačenje dovršetka spontanog pobačaja u 17. tjednu trudnoće zbog prisustva fetalnih otkucaja srca rezultiralo sepsom i smrću 31-godišnje trudnice.

U Poljskoj je također nedavno umrla trudnica koja je oboljela od ulceroznog kolitisa ili Crohnove bolesti, kojoj u više poljskih bolnica nije pružena odgovarajuća medicinska pomoć zbog brige o učincima na fetus. Poznat je slučaj trudnice Beatriz u El Salvadoru, koja je bolovala od komplikacija lupusa i drugih bolesti i nosila anencefalični plod. Zbog potpune zabrane pobačaja u toj državi, tek su nakon više mjeseci vijećanja Vrhovni sud i Inter-američki sud za ljudska prava  donijeli odluku da liječnici smiju izvršiti medicinski indicirani prekid trudnoće bez primjene inače važećih zakonskih sankcija (do 12 godina zatvora  za ginekologa, do 3 godine za trudnicu!) i spase ženin život.

Zastrašujući primjer jest i slučaj Margaret McBride, katoličke redovnice-medicinske sestre u jednoj katoličkoj bolnici u Phoenixu, i sudbina njezine trudne pacijentice. Ona je 2009. godine etičkom povjerenstvu dala svoju privolu da se kod 27-godišnje pacijentice s plućnom hipertenzijom i četvero djece, u 11. tjednu trudnoće izvrši medicinski indiciran pobačaj za spas njezinog života. Žena je preživjela, ali je McBride ekskomunicirana iz Crkve i otpuštena s posla. Događaj je podigao veliku prašinu i otvorio mnoge etičke debate, pa je 2011. časna sestra primljena natrag u krilo Crkve i vraćena na rad u bolnicu.

Neka nedavna zbivanja u SAD-u, inspirirana i odobrena od strane američkih kršćanskih crkvenih hijerarhija, graniče s hororom. Tamo postoje tzv. zakoni o fetalnom homicidu ili feticidu u najmanje 38 saveznih država. Intencija zakona bila je potpunija zaštita žene nad kojom je u trudnoći počinjeno nasilje dovelo do pobačaja ili smrti fetusa. U najmanje 23 države ti zakoni obuhvaćaju i najranije razdoblje trudnoće. Od kriminalizacije je (za sada) isključen legalni pobačaj. Ti su zakoni trebali služiti strožem kažnjavanju onih koji vrše nasilje nad trudnicom, najčešće nasilnih partnera. U zadnje vrijeme su okrenuti protiv onih koje su trebali štititi i primjenjuju se za sudski progon trudnica. Tako su u Americi neke žene koje su rodile mrtvorođenčad optužene  da su skrivile smrt fetusa i osuđene su na dugogodišnje zatvorske kazne. Primjerice, Rennie Gibb, koja je u 36. tjednu rodila mrtvorođenče, optužena je da je smrt fetusa izazvalo njezino uživanje cracka, pa je kao “izopačeni ubojica” osuđena na doživotni zatvor. U listopadu 2013.godine, u Wisconsinu je zatvorena 28-godišnja trudnica u 15. tjednu trudnoće zbog navodnog korištenja droge, iako ona to negira. Tamošnji zakon iz 1997. godine daje sudu jurisdikciju nad “oplođenim jajašcima, embrijima i trudnicama u svim stadijima trudnoće, kada trudnici nedostaje samokontrola u korištenju alkohola ili kontroliranih substanci u teškom stupnju, tako da postoji  značajan rizik ozbiljnog oštećenja zdravlja oplođenog  jajašca, embrija, fetusa ili djeteta”.

Kampanja Katoličke crkve za zabranu pobačaja ili, u najmanju ruku, otežavanje njegove dostupnosti ženama, koju ona strastveno i žestoko vodi diljem svijeta, također je potvrda njezine nezainteresiranosti za  žene, njihov život i zdravlje. Crkva potpuno ignorira činjenicu da nemogućnost prekida trudnoće u legalnim i stručnim uvjetima gura žene u ilegalne i nesigurne pobačaje. Posljedice nesigurnih pobačaja sudjeluju u ukupnom maternalnom mortalitetu s udjelom od 13 posto i dovode godišnje u svijetu do smrti oko 70 000 žena u fertilnoj dobi (8 žena svaki sat). Više milijuna žena trpi teška oštećenja zdravlja.  I u Europi od posljedica “nesigurnih pobačaja” umire godišnje tristotinjak žena. Ocjenjujući radikalno, i to su “neizravna ubojstva”, kao i umiranje od gladi, koje Katekizam katoličke crkve spominje u čl. 2269.

Vijeće protiv torture Ujedinjenih naroda u više je navrata izrazilo zabrinutost zbog restrikcija dostupnosti legalnog pobačaja i zbog apsolutne zabrane pobačaja kao oblika kršenja zabrane torture i lošeg postupanja prema ženama. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda zatražio je 2014. godine da Sveta Stolica u svom Zakoniku kanonskog prava izmijeni kanon 1398. o pobačaju tako da navede okolnosti u kojima pobačaj može biti dopušten. Osim uvrijeđenih povika da UN time napada religijsku slobodu, do danas nema znakova da Sveta Stolica namjerava išta promijeniti u svojoj kvalifikaciji pobačaja.

I zabrana svake kontracepcije, osim periodičkog suzdržavanja od seksualnog odnosa koje propovijeda Katolička crkva, ima višestruko negativne reperkusije na kvalitetu života žena i njihovo seksualno i reproduktivno zdravlje. Bez kontracepcije, žena u svom fertilnom periodu može roditi petnaestak djece (tzv. prirodna stopa fertiliteta), što znači iscrpljujuće fizičko opterećenje, višekratan rizik smrtnog ishoda i rizik oštećenja zdravlja, posebno u zemljama s lošom zdravstvenom zaštitom žena i raširenim siromaštvom. Mogućnosti edukacije i zapošljavanja takvih žena je kompromitirana, da ne spominjemo sudjelovanje u društvenom i političkom životu. Bez primjene kontracepcije veća je učestalost neželjenih trudnoća i  namjernih prekida trudnoće sa svim gore spomenutim rizicima i posljedicama. Kako kondom, osim kontracepcije, služi i zaštiti od spolno prenosivih infekcija i HIV/SIDA-e, njegova zabrana od strane Crkve potiče širenje tih bolesti s mnogostrukim akutnim i kroničnim posljedicama.

Žene koje su sve drugo osim “dragocjene”

Posebnu strogost Crkva iskazuje prema ženama koje rode izvan kršćanskog braka. Kada  taj “grijeh” nije uspjela prikriti ili prekinuti trudnoću, žena je trpila uvrede, poniženja, kaznu i izolaciju od obitelji, Crkve i društva. Dovoljno je pročitati, primjerice, Hester Prynne (Nathaniel Howthorn, 1850.) ili Anu Karenjinu (Lav Tolstoj, 1877.) ili pogledati suvremeni film Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele”, da se stekne uvid u okrutan tretman tih trudnica i majki kroz duga stoljeća sve do naših dana, za koje su sve kršćanske crkve dobrano odgovorne.

O teškoćama maloljetnih trudnica i majki u našim današnjim prilikama govori jedinstveno i hvale vrijedno istraživanje Udruge roditelja Korak po korak i UNICEF-a Hrvatska, publicirano u knjigama Kad djeca imaju djecu i Plan B: vodič za maloljetne trudnice i roditelje (2011., urednica Silvija Stanić) i dokumentarnim filmovima Mama je mama i Punk mama, autora Silvia Mirošničenka.

Crkva okrutno tretira i djecu  rođenu izvan braka, koja ispaštaju “grijeh bluda” svojih majki (očevi nisu interesantni, na njihov “blud” Crkva zatvara oči). Stotine tisuća “nezakonite” djece, kada nisu pobačena nego ipak rođena, ubijana su (čedomorstva), maltretirana, izgladnjivana, iskorištavana za ropski rad i prostituciju kroz vijeke vjekova. Mnogima je Crkva uskraćivala krštenje i kršćanski pokop (gledaj i plači s Tessom iz porodice d’Uberwille u sceni u kojoj preklinje svećenika da sahrani njeno malo “kopile” po kršćanskom obredu, a on je odbija). Branjeno im je ređenje u svećenička zvanja (spurius-i ili sacrilegious illegimates). I danas ima sredina i u razvijenom, zapadnom svijetu, a još više u Trećem svijetu, gdje su “nezakonita djeca” i njihove majke na razne načine stigmatizirana i diskriminirana. Zato nije daleko od istine kada jedan bivši državni odvjetnik, a sada kandidat za suca Ustavnog suca u Hrvatskoj javno ustvrdi da izvanbračno dijete nitko ne voli (“Državni odvjetnik je kao izvanbračno dijete, njega nitko ne voli, ne vole ga oštećeni, ne vole ga okrivljeni, javnost smatra da je mogao napraviti puno više, prima odgovornost i oštricu za sve što se događa u društvu” – Mladen Bajić, izvor: dnevnik.hr, 24.3.2015). S dobrim razlogom Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda početkom 2014. godine traži da Sveta Stolica odmah ukine kanon 1139. Zakonika kanonskog prava koji djecu rođenu izvan braka označava “nezakonitom” i diskriminira ih u odnosu na djecu rođenu u braku.

U naše doba, u 20. stoljeću, otkrivaju se strašne sudbine djevojaka i žena u Magdaleninim praonicama rublja u Irskoj. Vodile su ih četri kongregacije katoličkih časnih sestara od irske nezavisnosti 1922. do 1996. godine, kada je i posljednja zatvorena. Ali ne zbog humanih ili moralnih razloga, nego zbog sve veće primjene električnih perilica rublja, što ih je učinilo neprofitabilnim! Tamo su pretežno smještane žene i djevojke “sumnjivog morala”, prostitutke, neudate trudnice i majke kao i sitne kradljivice, mentalno zaostale osobe i beskućnice. Radile su u uvjetima sličnima ropstvu, bez plaće, izložene grubom i degradirajućem postupanju, fizičkom i seksualnom zlostavljanju, mnoge do smrti. Bile su lišene  identiteta, edukacije, često hrane i osnovnih lijekova, a nametnuta im je obaveza šutnje i zabrana kontakta s vanjskim svijetom. Nevjenčanim majkama, koje su rodile prije ili za vrijeme zatvaranja, nasilno su oduzimana njihova djeca i davana na posvajanje. Svjetsku pažnju na to organizirano i dugotrajno zlostavljanje desetaka tisuća djevojaka, žena i djece skrenuo je film Magdalenine sestre kojeg je 2002. režirao Peter Mullan i rezultati istraživanja Francesa Finnegana objavljeni 2001. godine.

I Katolička crkva i država dugo su odbijale odgovornost i službenu istragu zločina. Tek  nakon prijave Odboru za torturu Ujedinjenih naroda i njegovog zahtjeva irskoj vladi, 2013. godine provedena je istraga, utvrđeno zlostavljanje (definirano kao tortura), izdana službena isprika vlade i utvrđena kompenzacija preživjelima. Katolička crkva i tada je odbila ispričati se i obeštetiti žrtve. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda i Odbor protiv torture Ujedinjenih naroda prošle su godine pozvali Svetu Stolicu, u čijoj su ingerenciji katoličke kongregacije koje su vodile zloglasne praonice, da provede istragu, utvrdi krivce i preda ih civilnim vlastima, te da obešteti žrtve i onemogući ponavljanje takvih situacija u budućnosti. Hoće li Sveta stolica poslušati ili ignorirati ovaj zahtjev, ostaje vidjeti.

Žene koje su rodile djecu očeva-svećenika snažno su tabuizina grupa, stoljećima izložena najgoroj represiji i diskriminaciji. O njima i djeci svećenika formalno se gotovo ništa ne zna, kao da ne postoje. Tek 2014. godine Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda, kao prva i do sada jedina službena instanca, otvoreno postavlja pitanje sudbine djece čiji su očevi katolički svećenici. U svojim Zaključnim primjedbama na Drugi periodični izvještaj Svete Stolice o provođenju Konvencije o pravima djeteta od 31. siječnja 2014. godine Odbor traži od Svete Stolice sljedeće: da  utvrdi broj i identitet svečenićke djece, da osigura toj djeci prava koja po Konvenciji o pravima djeteta pripadaju svakom djetetu, tj. da znaju tko su im očevi i da odrastaju uz njihovo sudjelovanje, te da prekine praksu tajnih ugovora s majkama svećeničke djece o uzdržavanju djeteta, koji za uzvrat zahtijevaju šutnju majki. Do danas nema odgovora Svete Stolice. Srećom, javlja se sve veći broj katoličkih svećenika, pa i onih visokog ranga, koji javno priznaju svoje očinstvo i napuštaju crkvene položaje da bi vršili svoju roditeljsku ulogu.

Stav Katoličke crkve prema djevojčicama i ženama koje su žrtve silovanja je gnjusan, i ponovno replicira njezin generalni stav prema ženi kao stroju za rađanje. Iskazan je u nedavnim tragičnim masovnim silovanjima žena u ratovima u  BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Ruandi, Darfuru… koja se danas ubrajaju u ratni zločin genocida. Crkva je vršila pritisak da žene iznesu trudnoću nakon silovanja, ignorirajući njihove emocionalne, psihološke i sociološke razloge za pobačaj. Protivila se i upotrebi “piluli za dan poslije”, kojom bi se spriječila trudnoća nakon silovanja. Namećući svoje učenje o pobačaju i kontracepciji kao univerzalno, nisu se sustezali pred činjenicom da su mnoge žrtve bile muslimanke, a ne katolkinje. Tada je 130 nevladinih udruga potpisalo peticiju u kojoj su od generalnog sekretara UN-a Kofi Annana  tražile da preispita status Svete Stolice u UN-u.

Veliku buru negodovanja izazvao je i nadbiskup Recife u Brazilu, Jose Cardoso Sobrinho, kada je zbog pobačaja ekskomunicirao liječnike i majku 9-godišnje djevojčice, koja je zanijela blizance nakon što ju je silovao očuh. Nije ga se ticala spoznaja da su djevojčice mlađe od 15 godina izložene četri puta većem riziku od smrti u porodu nego žene od 20 godina, niti da blizanačka trudnoća sama po sebi nosi veći rizik od jednoplodne. Silovatelja nije kaznio, proglasivši njegov grijeh manjim. I u Europi je  izvješteno da neke katoličke bolnice odbijanju primjenu hitne kontracepcije kod silovanih žena (dva slučaja u Kolnu, 2013. godine).

Žene (i/ili njihovi partneri) koji pate od neplodnosti, a žele potomstvo, također su na meti Katoličke crkve ako posižu za mjerama izvantjelesne oplodnje koje Crkva ne odobrava. Svjedočili smo tome i u Hrvatskoj, posebno prilikom donošenja zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Katolička je crkva od početka osuđivala istraživanja biologa Sir Roberta Geoffreya Edwardsa i opstetričara Patricka Steptoea u području izvantjelesne oplodnje, kao i uspjeh tih istraživanja okrunjen 1978. godine rođenjem prve bebe “iz epruvete”, Loise Brown. Kada je Robert G. Edwards 2010. godine ovjenčan Nobelovom nagradom za fiziologiju ili medicine, Vatikan je protestirao. Razlozi su učenje Crkve da su spolni odnosi i oplodnja nerazdvojivi, pa da do oplodnje smije doći samo spolnim odnosom u katoličkom braku. Višak blastocista koji nastaje u procesu izvantjelesne oplodnje Crkva smatra djecom, pa osuđuje njihovo uništavanje ili zamrzavanje. I danas, nakon što je u svijetu rođeno oko pet milijuna djece začete metodom izvantjelesne oplodnje i usrećeno isto toliko neplodnih parova/žena, nastavlja rovariti protiv ovog najvećeg znanstvenog otkrića u reproduktivnoj medicini u 20. stoljeću i njegove primjene za dobrobit ljudi. Osuđuje, vrijeđa i diskriminira roditelje koji koriste medicinski potpomognutu oplodnju, kao i njihovu djecu. Ide dotle da žene koje su začele “umjetnom oplodnjom” naziva djecoubojicama, zbog uništavanja prekobrojnih embrija preostalih nakon in vitro fertilizacije! U istom stilu, i djecu rođenu iz in vitro fertilizacije naziva ubojicama svoje braća i sestara. Mnogi smatraju da je upravo podrivanje Crkve razlog što je Sir Edwards dobio Nobelovu nagradu tek 30 godina nakon svog otkrića (prema pravilima se nagrada dodjeljuje za otkriće postignuto u prethodnoj godini).

Ovo je tek nekoliko crtica o odnosu Crkve prema trudnim ženama, nekad i sad. Ali i one pokazuju da trudna žena niti jučer niti danas nije u očima Crkve “dragocjena”. Feminine genius Ivana Pavla II iz Mulieris dignitatem (1988.), Katekizma katoličke crkve (1992.) i pastoralnog Pisma ženama (1995.) ne uključuje seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena. Žena, po Crkvi, nema slobodu reprodukcije koju uživa muškarac. Ženina svrha je roditi što više novih malih katolika, pa i pod cijenu vlastitog života i zdravlja. To viđenje Crkva i njezine laičke agenture agresivno nameću diljem svijeta, nastojeći ukinuti nedavno stečeno temeljno ženino pravo na slobodno odlučivanje o rađanju (Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, UN, 1978.), tj. zabraniti pobačaj i spriječiti informiranje, educiranje i primjenu efikasnih metoda planiranja roditeljstva. Pri tome koristi najrazličitije propagandne i lobističke tehnike. Nudi batinu – automatsku ekskomunikaciju i mrkvu – “dragocjena si u mojim očima”. Tom napadu, bilo šakom ili u svilenoj rukavici treba se odlučno oduprijeti, ako se žele očuvati i unaprijediti temeljna ljudska prava i slobode veće polovice stanovništva našeg planeta. Istovremeno, treba svesrdno ulagati u informiranje i edukaciju o kontracepciji i ljudskoj spolnosti. Majčinstvo treba konačno postati slobodno i željeno, lišeno prisile s bilo koje strane.

Seminar o suzbijanju homo/transfobije u školama!

Lezbijska organizacija Rijeka “LORI” organizira seminar “Problematika LGBT mladih, homo/bi/transfobično nasilje i preporuke za školske djelatnike/ice”

koji će se održati 25. travnja 2015. u Best Western Hotelu Jadran u Rijeci, od 10.00 do 17.00 sati.

Seminar je namijenjen nastavnicima/icama i stručnim suradnicima/icama škola u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji.

Sudjelovanje na seminaru je u potpunosti besplatno.

Ovo je prvi ovakav seminar u Hrvatskoj, a njegovo održavanje podržava i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Primorsko-goranske županije. Cilj seminara je pružiti odgojno-obrazovnim djelatnicima/icama relevantno znanje u svrhu djelotvornog suzbijanja diskriminacije i nasilja nad djecom i mladima kao i efikasnije zaštite prava djece i mladih na obrazovanje u sigurnom okruženju.

Program seminara te više informacija o projektu i seminaru

Prijavnica za seminar 

Molimo Vas da ispunjenu prijavnicu pošaljete do 22. travnja 2015. na: loricure@yahoo.com

Što je to ‘muški pogled’?

Termin male gaze iliti (nespretnije rečeno) muški pogled osmislila je Laura Mulvey i predstavila ga u svom radu “Visual Pleasure and Narrative Cinema” još 1975. god. U njemu objašnjava kako su žene u filmovima predstavljene kao objekti (pogleda), za razliku od muškaraca koji su akteri odnosno posjednici pogleda. Drugim riječima, zbog same kontrole kamere žene bivaju nešto na što se gleda dok su muškarci ti koji gledaju – budući da su heteroseksualni muškarci po defaultu ciljana publika. Kamerom operiraju muškarci radi muškaraca.

Likovni kritičar John Berger je primijetio: “Muškarci glume, a žene se pojavljuju. Muškarci gledaju žene. Žene gledaju sebe kako bivaju promatrane od strane drugih. To određuje ne samo većinu odnosa između muškaraca i žena već i odnos žena prema samima sebi.”

Međutim, osim u filmovima, male gaze primjećujemo i u drugim poljima, kao što su stripovi, kompjuterske igrice te posebice u marketingu. Reklamiranje je forma marketinške komunikacije korištene s ciljem nagovora publike da koristi ili nastavi koristiti određeni proizvod.

Poruke koje se šalju muškarcima pune su nasilja, nadmoći i dominacije. Zanimljivo je napomenuti da poruke upućene mlađim muškarcima i pripadnicima radničke klase sadrže daleko više takvih hipermaskulinih poruka i vizuala. Razlog je jednostavan; na osobe koje još pronalaze svoj identitet ili koje nisu zadovoljne količinom moći i statusa kojeg posjeduju, lakše je utjecati. Osim novca koji donosi prestiž (u vidu skupih odijela, automobila i sl.), žene također u takvim reklamama postaju stvari, objekti, odnosno trofeji. One nisu akteri, ciljana publika, već dodaci proizvodu. Nerijetko marketinške kampanje za upravo takve prestižne proizvode koriste hiperseksualizaciju, odnosno žensko tijelo da pojačaju dojam. Ne samo da ćete dobiti krasan auto već i zgodnu ženu, samo za vas. Dva u jedan. Kada takve poruke postanu ovoliko učestale, one na neki način postaju subliminalne; znamo da su tu i što nam poručuju, ali ih ne percipiramo svjesno. Transformiraju se u pozadinski šum, prestajemo ih zapažati na svjesnom nivou.

Netko se može zapitati: “U čemu je točno tu problem? Nije li to i napravljeno kako bi bilo privlačno muškarcima?”

Točno to i je bit problema. Postavke su po defaultu napravljene za heteroseksualnog muškarca, ne brinući pri tom koliko je to (ne)realistično.

Nadalje, za osobe sklone odmahivanju rukom na očitu objektifikaciju žena obojanu nasiljem i dominacijom muškarca koje smatraju kako to nije problem jer ionako, to su samo reklame; pa neće osoba gledajući u reklamu za Diesel traperice odjuriti doma mlatiti ženu – neće, ali se događaju druge stvari. Sama bit reklama i marketinga je ta da na tebe vrši utjecaj. Ako kupiš to i to, bit ćeš takav i takav. Snažan. Moćan. Muževan. Prodaju proizvod zajedno s imidžem. Taj imidž, pak, nadalje širi stereotipe i idealne karakteristike bilo muškarca bilo žene. Recimo, muškarac u svakom trenutku treba dominirati, posjedovati kontrolu, biti snažan, a žene trebaju biti tu za muškarca. Zgodne i poželjne. Da su ti slučajevi rijetkost, ne bi se o tome toliko diskutiralo, ali baš zbog toga što je toliko često, čini veliki problem.

Male gaze možemo primijetiti i u domenama kojima operiraju žene, za druge žene, primjerice Cosmo. Dovoljno je pogledati naslovnu stranicu. “Seks kakav će muškarcu dugo ostati u mislima”, “Kako prirodno osušiti kosu i imati savršenu frizuru?”, “Koji je tip žena najprivlačniji muškarcima?” samo su neki primjeri. Ukratko, evo što trebate raditi kako bi vaš muškarac bio sretan i kako biste vi bile zgodne (za njega). To je, naime, prva i najbitnija ženska uloga.

Također, u zadnje vrijeme možemo primijetiti objektifikaciju muškaraca. Svi oni na naslovnicama imaju pločice, istaknute bicepse, kvadricepse i što sve ne. No, oni su i dalje tu u glavnoj ulozi, hlače postoje radi njih (zgodne istinabog), ali one su samo proizvod. Dok se ženama haljina prodaje kako bi bile seksipilne i privlačne drugima. Ne radi njih samih.

Kritičari su istaknuli kako je sam termin male gaze veoma heteronormativan. Po mojem mišljenju to je diskutabilno. Zašto? Zato što ga primjećujemo i u situacijama namjenjenim ženama. Zato što se različiti preformansi i izložbe koje su napravljene baš s ciljem da budu female gaze, nešto drugačije, kritika trenutačnom stanju… nazivaju gej. Budući da se, eto, uvijek sve gleda iz muške perspektive da čak i kad gledamo gole frajere – ne promatramo to kao nešto što je upućeno heteroseksualnoj ženi, nego gej muškarcu. Naravno da je u tom slučaju naziv gej zapravo uvreda tako da je to problem s više strana.

To se posebice primjećuje u seksualnom kontekstu – budući da su hiperseksualizirani sadržaji u toliko češćoj mjeri namijenjeni muškom pogledu, promatramo to “muškim” očima. Primjerice, u slučaju MAN as OBJECT – Reversing the Gaze – izložbi čiji je cilj promatrati pojavu muškarca i maskulinosti iz ženskih/feminističkih/transrodnih perspektiva. U kontekstu te izložbe muškarci su zauzeli povijesno i društveno “žensku” ulogu; prizor(i) namijenjeni ženinom pogledu i razmatranju. Ta i njoj slične izložbe iskritizirane su kao’ gej’ (kao da to samo po sebi nešto predstavlja).

Kako se to može promijeniti? Neki smatraju ravnotežom. Ne izbacivanjem  male gazea,  već radije uvesti i inzistirati na female gazeu i zatim vidjeti kako bi se oni zajedno mogli integrirati. Muškarci, žene, bijelci, crnci, stari, mladi, cis, trans, gej, strejt… svi imamo poglede koji bi mogli i trebali biti uključeni u medije koji nas sve spajaju.

U novije vrijeme sve češće se mogu primjetiti takvi pokušaji. Tako je lik Thor iz istoimenog stripa u novom izdanju žena dok je Captain America afromerikanac.

Za kraj, everydayfeminism.com nudi neke savjete za sučeljavanje s male gazeom.

O policijskoj državi Americi – rasizam, siromaštvo i lako dostupno oružje

Herman Wallace, bivši član Crnih pantera, osuđen je u sedamdesetima na doživotni zatvor zbog ubojstva zatvorskog čuvara. Nakon što je proveo četrdeset godina u samici (i uporno ponavljao da je nevin), iz zatvora je pušten jer je otkriveno da je porota koja mu je sudila neprikladno odabrana, a presuda zasnovana na lažnim svjedočenjima koja su kasnije povučena. Nakon četrdeset godina koje je proveo u samici, zatvoren zbog zločina koji nije počinio, Wallace je bio na slobodi. No, tad je već bio veoma bolestan, toliko bolestan da je samo tri dana nakon izlaska iz zatvora preminuo.

Herman Wallace za mene je ilustracija američke stvarnosti. On je čovjek od kojega se prikladno napravio slučaj, čovjek kojemu je država oduzela život, nepravedno i u tišini. Ali i čovjek koji do posljednjih trenutaka života nije odustajao od borbe – Wallace je maštao o kući koju bi si sagradio kad bude na slobodi (pa je tako i nastao projekt Herman’s House), pozivao na aktivizam i najviše od svega – ono za što je rekao da ga je spašavalo svih tih godina – čitao je knjige. Kad su ga pitali koju bi knjigu zadržao, da ima priliku sačuvati samo jednu knjigu u zatvoru, rekao je, bez ikakvog dvoumljenja – Frantza Fanona, njegovu Prezreni na svijetu (Wretched of the Earth). Wallace je u periodu hrvanja s teškom bolešću, rakom jetre, poručio svima: ‘Država mi je možda ukrala život, ali će moj duh nastaviti da se bori zajedno sa brojnim drugovima koji su nam se pridružili ovdje, u utrobi zvijeri.’

Upravo je njegova priča idealan uvod za priču o policijskom nasilju u SAD-u, nasilju koje je usmjereno prema Hermanovoj crnoj braći i sestrama, prema svima koji nisu bijeli/e zapravo. Prema njima se postupa prema onoj staroj s Divljeg Zapada – objesi pa sudi, ili pak staljinističkom – dajte nam čovjeka, već ćemo napraviti slučaj. Gotovo svaki dan možete pročitati novu vijest o policajcu koji je šesnaest puta upucao nekog crnog klinca, o policajcu koji je pucao u crnog klinca koji mu je bio leđima okrenut i udaljavao se od njega, o policajcu koji je iz daljine ustrijelio dvanaestogodišnjeg crnog dječaka koji se igrao pištoljem igračkom, o iskusnom starom policajcu koji nije siguran što je taser, a što pištolj (i veličinom, i težinom i oblikom podosta drugačiji) pa onda ispali prije nego se uvjeri da se ipak radilo o pištolju… Primjera je beskrajno mnogo. Za razliku od nekad, mediji  nas danas redovno o tome danas izvještavaju, iako je priča postala toliko ‘dosadna’ i ‘svakodnevna’ da dođe kao usputna rečenica, kao credits na kraju filma – ne možeš reći da ih nije bilo, iako ih rijetko tko pročita. Upravo zbog te medijske pažnje, imamo dojam da su ova događanja u SAD-u nova, ili pak intenzivnija nego prije, ali zapravo se radi o povijesnom kontinuitetu i to je ono što je uistinu zastrašujuće. Billie Holiday je jednom rekla kako je često nakon izvođenja Strange fruit, pjesme o linčovanju, znala odmah povraćati. Danas je linč poprimio drugi oblik, a Billie Holiday povraćala bi i dalje, da je živa.

{slika}

Nadalje, iako mediji izvještavaju o policijskom nasilju, ne rezultira svaki medijski prilog istinskim informiranjem ili istinskim razumijevanjem, ili čak obuhvatnijim informiranjem i obuhvatnijim razumijevanjem. Većina članaka i priloga koji se bave posljednjim događanjima u SAD-u, prosvjedima i nemirima, uz hvatanje krilatice ‘Black lives matter’ uhvate tek još pokoju statistiku s prosvjeda – koliko je bilo uhićenih, koliko ozlijeđenih, na koliko je sati blokiran promet u gradu i slično. Ali rijetko se koji američki medij uspijeva dubinski baviti problemima koji su izazvali prosvjede, uopće se dotaknuti pitanja policijske države Amerike.  Nije to slučajno, dakako. U SAD-u (i ne samo u SAD-u, dakako) prečesto stvari funkcioniraju po principu punih usta političke koreknosti, dok stvarnost – svi oni slojevi ispod tog prvog, površinskog – ostaje zatrovana, neriješena, rasistička, nepravedna, nekorektna.

Američko suočavanje s prošlošću (koja je nedovojiva od sadašnjosti) je više pokušaj brisanja prošlosti i ostaje na onoj razini na kojoj se u knjigama Marka Twaina pokušava cenzurirati riječ ‘nigger’. Istovremeno diljem SAD-a crnce i crnkinje policajci ubijaju lakše nego što se ubija muhe, ali ih, eto, barem nazivaju ‘afroamerikancima’ i ‘afroamerikankama’. A kad smo kod toga – čak je i termin ‘afroamerikanac/ka’ problematičan, pa im ni to ne vrijedi pišljiva boba.

Zašto je institucija policajca toliko sveta i zaštićena u SAD-u? Sigurna sam da se svi možemo sjetiti nebrojenih serija i filmova u kojima je emocionalni vrhunac kad lik gleda negdje u stranu i prisjeća se tiho govoreći ‘moj otac je bio policajac’.  To je to, knedla u grlu, koktel ponosa, tuge i zahvalnosti. Jedina slična situacija bila bi s američkim vojnicima, kad krene ono ‘služio sam u Iraku’ pa se se među svjetinom čuje i maslačak što lebi na vjetru, čini se da čitav svijet zastane, i stotinku sekunde kasnije kreće gromoglasni pljesak i odobravajući poklici s vlažnim očima. Možda malo pretjerujem, ali -svakako nije daleko od istine.

Možda trenutnu policijsku histeriju najbolje dočarava Charley Waite (kojeg glumi Kevin Costner) u filmu Open Range, kad kaže: ‘Men are going to get killed here today Sue, and I’m gonna kill’em!’ (Ljudi će ovdje danas ginuti, Sue, ja ću ih ubiti!’).  Policajce je i filmska industrija i samo američko društvo uzdiglo na tron – postali su ikone, postali su nedodirljivi, a to je posljednje što bi policajac/ka trebao/la biti. Istovremeno su, na marginama društva, među onima koji izvače deblji kraj, bili i ostali omražena  pojava. Sve je to dovelo do ove situacije – stotine slučajeva policijskih grešaka za koje nitko nije i vjerovatno neće odgovarati.

Zašto američki policajci/ke tako lako posežu za oružjem? Zašto, kad već posežu za oružjem, ne pucaju u koljena, a ne u prsa ili glavu? Zašto se tako lako ubija i na ubijanje reagira s gotovo –indiferentnošću (‘o, ubio sam ga, sorry’)? Naposljetku, kad već dođe do pucnjave i ozljeđivanja ljudi, zašto se toliko dugo čeka s pomaganjem žrtvama, zašto se prvo priča o tome kako sad počistiti stvar, umjesto da se zove hitna?

Dio objašnjenja zasigurno leži u činjenici da je oružje dio svakodnevnog američkog života. Velik je broj Amerikanaca i Amerikanki koji osamnaesti rođendan proslave kupovinom pištolja i još uvijek je uvelike prihvaćena ideja da je oružje potrebno za zaštitu. Međutim, komotno korištenje oružja učinilo je američko društvo nesigurnijim. Omogućilo je ljudima da, bez prethodno iscrpljenih drugih metoda -dogovora, pregovora, pomirdbene komunikacije, probleme na prvu rješavaju pištoljima, a pištolji, što god mi mislili/e, imaju jednu svrhu – ubiti. Istim se principima vodi i američka vanjska politika – nema tu nikakve kontrole, samo sila i primjena metoda koje bi trebale biti zadnja opcija za razmatranje.

Kad je običan puk toliko komotan s oružjem, jasno je da će policija biti još komotnija, jer uživa posebne zaštite pred zakonom. To ih, naravno, ne opravdava, ali ilustrira da je američki problem puno dublji i potrebno ga je rješavati na više razina.

Nadalje, nemoguće je razgovarati o rasizmu i policijskom nasilju, bez razgovora o siromaštvu. Svake se godine u siječnju diljem SAD-a obilježava dan Martina Luthera Kinga. Čak i Fox toga dana odvrti djelić govora ‘I Have a Dream’, a i republikanci/ke progovore o  veličini Kingova lika i djela. Međutim, godinama se jedan bitan dio Kingova aktivizma prešućuje. Radi se o adresiranju problema siromaštva. No, koliko god se Amerika teško suočava s rasizmom, još teže se suočava sa siromaštvom – kapitalizmu to nikako ne odgovara.

King je u jednom od svojih govora rekao: ‘Moramo se što je prije moguće od društva koje je orijentirano prema produktu poceti okretati prema društvu koje je orijentirano čovjeku. Ako se strojevi, kompjutori, profit i vlasnička prava smatraju važnijim od ljudi, onda više nitko neće biti u stanju pobijediti gigantski trio – rasnog ludila, materijalizma i militarizma. Očito je naša obveza da preuzmemo ulogu dobrog Samarićanina za sve one koji su ostali ležati na ovome putu. Ali to je samo početak… Prava revolucija vrijednosti jaz između bogatstva i siromaštva promatrat će s velikom brigom i nemirom . Narod, koji već godinama daje više novca za izgradnju vojno-sigurnosnih ustava nego za socijalne reforme, približava se duhovnoj smrti.’

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti King je razvio plan političke mobilizacije svih onih koji/e su bili/e neprivilegirani /e u SAD-u. ‘Kampanja siromašnih’ (‘Poor People’s Campaign’) trebala je suočiti građane i građanke SAD-a sa siromaštvom u njihovoj vlastitoj zemlji. Na to suočavanje još uvijek čekamo.

Ignoriranjem tog djela Kingova aktivizma, pomno se selekcijski pristupa njegovu liku i djelu i bira ono što je donekle u redu čuti desetljećima kasnije. Takvim se ignoriranjem Martinu Lutheru Kingu zapravo ne odaje počast, već ga se oblikuje po potrebi, kao frišku glinu, i istinski vrijeđa sve što je napravio i predstavljao.

Nadalje, takvo ignoriranje izbjegava i adresiranje trenutnog američkog problema siromaštva. Ono negira realnost svih onih ljudi koji prosvjeduju posljednjih mjeseci na još jednoj razini – većina njih je, naime, ne samo crna, nego i siromašna. Upravo zato se prosvjedi protiv policijskog nasilja spajaju s prosvjedima za minimalne satnice i pokret raste, iz dana u dan.

{slika}

Postoje oni/e koji /e čitav ovaj problem policijskog nasilja relativiziraju. Oni/e će reći da s zapravo radi o malim brojkama, o malom postotku, spremno će izvući statistike, pokazati kako brojke kažu da je nasilja manje nego ikad prije. To su isti/e oni/e koji/e tvrde da trenutni sukobi diljem svijeta nisu tako strašna stvar, jer brojke pokazuje da je svijet ipak najmirniji i najsigurniji otkad svijeta jest. Brojke to zaista pokazuju, ali što su uopće te brojke? One su svakako slaba utjeha ljudima u Siriji, Jemenu, Iraku, Libiji. One su svakako slaba utjeha obitelji Erica Garnera koji je samo stajao na pločniku i nije se htio svađati s policajcima, a oni su ga bacili na tlo i ugušili. Osam ili devet puta je rekao ‘ne mogu disati’ dok nije posljednji put izdahnuo. Jedina osoba koja je završila u zatvoru u Garnerovom slučaju je Ramsey Orta, koji je snimio video u kojem se jasno vidi kako policajci guše Garnera. Nakon tjedana zlostavljanja Orte i njegove obitelji (policajci su im konstantno prijetili, toliko da se obitelj odlučila preseliti), izvukli su mu neki stari prekršaj i strpali ga u zatvor. Kasnije je putem fundraising kampanje skupljen novac za Ortinu jamčevinu – nevjerovatnih četrdeset tisuća dolara, ali ona isprva nije prihvaćena jer je sumnjano u ‘nelegalan izvor novca’, pa je Orta još neko vrijeme ostao u zatvoru.

Što su svim tim ljudima te jadne brojke? Otkud uopće nekome obraz da relativizira stvar na taj način? Ako ćemo već tako – možda svijet nikada nije bio mirniji, ali mi isto tako nikada nismo bili svjesniji nasilja, nikada nismo bili informiraniji nego što smo danas, a to donosi dodatnu odgovornost, to nas čini sudionicima i sudionicama ovog pakla.

U Finskoj manje zastupnica u parlamentu

Prošlu nedjelju, 19. travnja 2015. godine, održani su parlamentarni izbori u Finskoj.

Pobjedu je odnijela Stranka centra Juhe Sipila koja je osvojila 21,1 posto glasova, odnosno 49 zastupničkih mandata od ukupno 200. Na drugom mjestu se našla Finska stranka koja je osvojila 38 mandata, dok je na trećem mjestu Nacionalna koalicija desnog centra, koju je okupio trenutni premijer Alexander Stubb s 37 mandata. Socijaldemokratska partija našla se na četvrtom mjestu s 34 osvojena mandata, dok je na petom mjestu Zelena liga s 15 mandata.

Stranka centra, kao i Finska stranka oštro se protivi ulasku Finske u NATO savez. Također, obje stranke su protivnice politike Europske unije, što bi moglo zakomplicirati odnose s EU, jer se protive spašavanju i žele izbaciti Grčku iz eurozone.

S druge strane, rezultati izbora bi se mogli svidjeti vlastima u Rusiji jer se ne moraju, bar za sada, brinuti o novoj potencijalnoj NATO članici na svojim granicama.

Dodajmo tome da su većinu kandidata na ovim izborima činili muškarci. Ukupno je bilo 1301 kandidat i 845 kandidatkinja. U odnosu na prošle parlamentarne izbore broj kandidatkinja porastao je tek za 0,4 posto, s tim da je udio kandidatkinja pao najviše u Finskoj stanci (za 1,4 posto), dok je porastao u Zelenoj ligi (4,5 posto). Ukupni broj zastupnica u finskom parlamentu u ovom sazivu tako će biti smanjen za tri zastupnice, odnosno s 85 na 82.

I na kraju, spomenimo kako je pobjednik ovogodišnjih finskih parlamentarnih izbora i ujedno novi finski premijer Juha Sipila, 53-godišnji IT milijunaš obećao otvoriti 200.000 novih radnih mjesta u privatnom sektoru u idućih 10 godina.