Razlika između kulturalne razmjene i kulturalnog prisvajanja

Kulturalno prisvajanje je pojam koji ne čujemo često u svakodnevnoj konverzaciji, što znači da ga neizbježno pogrešno shvaćaju oni koji se osjećaju napadnuto od feminista/kinja, sociologijski obrazovanih blogera/ica i drugih koji/e koriste ovaj pojam.

Mnogi bijelci i bjelkinje koji nose dredlokse ili kupuju bindije na internetu shvatili/e su termin ‘kulturalno prisvajanje’ kao policijsku mjeru koja određuje što bijeli ljudi smiju ili ne smiju nositi i uživati u tome.

Budući da smatraju svoje modne izbore oblikom osobnog izražavanja, neki/e misle da su nepravedno kritizirani/e samo zato što se oblače ili ponašaju onako kako im odgovara.

Isto možemo reći i za one koji/e smatraju da je kritika Harlem Shake mema, ili što god da je prošlog mjeseca radila Miley Cirus, iritantan oblik hipsterstva – samo zato što nešto dolazi iz crnačke kulture, kažu, to ne znači da bijeli umjetnici/e to ne mogu imitirati i u tome uživati.

A zatim postoje i ljudi koji misle da je sve kulturalno prisvajanje – od upotrebe baruta do popularnosti čaja diljem svijeta.

Oni su umorni od određenih oblika kulturalnog prisvajanja – kao što su npr. modeli koji nose indijanske perjanice – koje su označeni kao problematični, dok se mnogi od nas dave u Chipotle burritosima, vježbaju jogu i ubacuju u usta sushi pomoću kineskih štapića.

I u pravu su.

Gdje povlačimo granicu između ‘prikladnih’ oblika kulturalne razmjene i štetnijih obrazaca kulturalnog prisvajanja?

Da budem iskrena, mislim da ne postoji tanka, pravocrtna linija između ova dva pojma.

No čak i ako je ta linija između razmjene i prisvajanja nepravocrtna, izvijena, spiralna i puna petlji, ona ima svoju početnu točku: poštovanje.

Što kulturalna razmjena nije?

Jedan od razloga zašto je mnogima tako teško shvatiti pojam kulturalnog prisvajanja je taj što su zapadnjaci navikli nametati svoju kulturu drugima i uzimati zauzvrat sve što žele.

Skloni smo o ovome razmišljati kao o kulturalnoj razmjeni, premda se zapravo ne radi o razmjeni kada svoje susjede tjerate da prihvate vaše ideale istovremeno kradući stvari iz njihovog obiteljskog naslijeđa.

Prava kulturalna razmjena nije proces u stilu “Evo ti moja kultura, uzet ću nešto od tvoje”, kao što ponekad mislimo. To je nešto što bi trebalo biti uzajamno.

Samo zato što Indijci u Americi nose poslovna odijela, to ne znači da svi Amerikanci posjeduju bindije i sarije. Samo zato što crnci i crnkinje izravnavaju kosu, to ne znači da svi Amerikanci imaju pravo na dredlokse.

Činjenica je da zapadna kultura traži, a ponekad i zahtijeva asimilaciju. Nije svaka kultura izabrana da bude otvorena tome da je na isti način usvajaju nepripadnici te kulture.

A za to postoji dobar razlog.

‘Etnička’ odjeća i frizure  još uvijek su stigmatizirani kao ‘neprofesionalni’, hrana iz drugih kultura se tretira kao egzotična prošlost, a govor (dijalekt) ljudi koji nisu bijelci se ismijava i oponaša.

Znači radi se o neravnopravnoj razmjeni između zapadne kulture –  svekonzumirajuće mješavine prepojednostavljenih i utrživih stranih utjecaja s kapljicom Coca Cole ili Pepsija  i marginaliziranih kultura.

Ljudi svih kultura nose poslovna odijela i košulje s ovratnikom kako bi preživjeli. No kada se radi o pripadniku/icu dominantne kulture, prisvajanje odjeće, hrane ili slenga drugih kultura nema nikakve veze s preživljavanjem.

Dakle, to što bismo kao slobodni ljudi trebali nositi kakvu god odjeću i frizuru želimo, koristeći nečije tuđe kulturalne simbole kako bismo zadovoljili osobnu potrebu za samoizražavanjem – to je čin privilegiranosti.

Jer onima među nama koji se osjećaju prisiljenima da promijene svoj izgled, ponašanje i govor samo zato da bi zaradili dovoljno poštovanja da ostanu zaposleni i sigurni, načini samoizražavanja su još uvijek ograničeni.

Afričko-američki engleski jezik (African American Vernacular English – AAVE) dosljedno je tretiran kao manje vrijedan od standardnog engleskog jezika, no ljudi ‘izbjeljuju’ crnački sleng i koriste izraze koje jedva da razumiju kao fore ili kako bi ispali cool.

Ljudi izbjegavaju ‘etničku’ odjeću u korporativnoj kulturi, ali nose degradirane verzije te odjeće za Noć vještica.

Tu nema razmjene, razumijevanja ili poštovanja – to je samo uzimanje.

Kako kulturalna razmjena može izgledati?

To ne znači da se kulturalna razmjena nikada ne događa ili da ne možemo sudjelovati u nekoj drugoj kulturi. Ali, kako bi to bila istinska razmjena, potrebni su neki elementi međusobnog razumijevanja, ravnopravnosti i poštovanja.

Sjećam se da se na vjenčanju moje sestre mladoženja – koji je slučajno bijelac – tijekom ceremonije, zajedno s mojom sestrom, presvukao u modernu, ali prilično tradicionalnu nigerijsku odjeću.

Premda su neki/e članovi/ice obitelji ovo smatrali zabavnim, nije bilo niti najmanje naznake da je ta odjeća bila tretirana kao neki kostim ili ‘iskustvo‘ u kojemu će bijela osoba malo uživati, a zatim taj kostim odbaciti. Bio je pozvan – i kao novi član obitelji i kao gost da na ovaj način sudjeluje u našoj kulturi.

Da je bio neugodan u vezi toga  – da se ponašao kao da je to nešto egzotično ili čudno ili se pretvarao kako sad razumije kako je to biti Nigerijac i odbio nositi zapadnjačku odjeću ikada više to iskustvo je moglo biti više prisvajačko.

Ali umjesto toga, nosio je tu odjeću s poštovanjem.

Tako bi trebala izgledati kulturalna razmjena – sudjelovati kao gost ponizno u nekoj kulturi  s punim uvažavanjem i skromnošću te samo ako si pozvan.

Nemoj zloupotrijebiti dobrodošlicu. Ne pretvaraj se da si dio kućanstva. Ne ponašaj se kao počasni gost kojemu ukućani trebaju biti zahvalni što ga mogu satima zabavljati i educirati.

Ne postavljaj gomilu osobnih pitanja ili ne ukazuj na nešto što je očito bolna točka. Jednostavno se ponašaj kao što bi se ponašao svaki pristojan gost tako što je pažljiv i poznaje tvoje granice.

A ako pokušaš pristupiti drugoj kulturi kao iskorištavač, dosadnjaković ili uljez, bit će ti pokazana vrata. Jednostavno je.

No, možda nije tako jednostavno kada se odmaknemo od metafore u stvarni svijet. Ako ste pripadnik/ica takozvanih melting pot kultura, znate kako je to biti doživotni couch surfer koji se seli kroz područja brojnih kultura.

{slika}

Kada definiranje kulturalnog prisvajanja postane nezgodno?

Je li to što naručujem azijsku fusion hranu svaki tjedan kulturalno prisvajanje? Premda sam crnkinja, je li nošenje dredloksa oblik prisvajanja religijskog izražavanja koje mi zapravo ne pripada?

Je li meditiranje kulturalno prisvajanje? Je li zapadnjačka joga prisvajanje? Znači li jesti burrito, maskirati se, biti istinski fasciniran drugom kulturom, dekorirati stan s japanskim Shoji paravanima ili nositi maramu na glavi kulturalno prisvajanje?

Toliko je mnogo stvari koje su izrezane, prebojane i ponovno sastavljene koje čine zapadnu kulturu da čak i kada znamo da su te stvari prisvojene teško ih se odričemo.

A postoje i one stvari koje slobodno dijelimo s drugim kulturama – naprimjer budizam – koje su bile i poštivane i omalovažavane u različitim točkama u procesu razmjene.

Danas se dobronamjerni ljudi koji se bore s vlastitim prisvajačkim ponašanjem obraćaju priručnicima, online komentarima, Googleu i Tumblru u potrazi za jasnim odgovorom na pitanje “Je li ovo [umetni djelić iz pop kulture, frizuru, tetovažu ili osobno ponašanje] kulturalno prisvajanje?”

To je pitanje o kojemu se moramo educirati, ako ne kako bismo odgovorili na njega, onda barem da kritički razmišljamo o njemu.

Imamo odgovornost da slušamo ljude iz marginaliziranih kultura, da što je više moguće razumijemo neprikrivene i suptilne načine na koje su njihove kulture prisvajane i iskorištavane, te da se educiramo dovoljno kako bismo mogli činiti informirane izbore kada se radi o zajedništvu s ljudima iz drugih kultura.

Dakle, ako čitate ovo i umorni ste od toga da ljudi zbog “slobode govora” za prisvajanje optužuju bjelkinje koje nose bindije, shvatite da ukazivanje na kulturalno prisvajanje nije osobno.

Ne radi se o tome da se ljudima govori što da nose. Radi se o tome da se ljudima kaže da ne nose stvari koje stoje ‘negdje u vakuumu’ i da postoje brojne društvene i povijesne implikacije tretiranja marginaliziranih kultura kao pukih kostima.

Također, ne radi se o ignoriranju ‘pravih’ problema u korist kritiziranja pogrešaka nekolicine hipstera, modnih magazina ili bejzbol timova.

Kulturalno prisvajanje je samo po sebi stvaran problem zato što demonstrira neravnotežu u moći koja još uvijek postoji između kultura koje su bile kolonizirane i onih koje su bivši kolonizatori.

                                                                    ***

Bez obzira na sve, ovo nije članak koji od vas traži da pretjerano analizirate sve što radite i zbog toga se osjećate krivim.

Jer iskreno, nikoga nije briga za vašu krivnju, nikoga nije briga za vaše povrijeđene osjećaje i nikoga nije briga za vašu odjeću ili kosu kada ukazuju na kulturalno prisvajanje.

Kada je nečije ponašanje obilježeno kao kulturalno prisvajanje, obično se ne radi o tome da je neka određena osoba grozna ili zla.

Radi se o višestoljetnom starom obrascu uzimanja, krađe, iskorištavanja i nerazumijevanja povijesti i simbola koji ljudima iz marginaliziranih kultura nešto znače.

U tom kontekstu je namjera nesvjesnog prisvajača irelevantna.

Stoga, ono što ovaj tekst traži od vas je da se educirate, slušate i budete otvoreni/e za ponovno istraživanje simbola koje koristite bez razmišljanja, kultura koje konzumirate bez razumijevanja te povijesne i društvene klime koju svi trebamo vidjeti.

 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Zašto Hillary Clinton neće biti dobra za žene?

Nakon objave predsjedničke kandidature Hillary Clinton prošle nedjelje, Estelle Cooch piše o njezinim ‘feminističkim obiteljskim vrijednostima’ koje neće donijeti neki bitniji pomak za veliku većinu žena.

Stojeći na pločniku ispred kuće u tipičnom američkom predgrađu, Hillary Clinton je objavila  svoju kandidaturu za američke predsjedničke izbore 2016. godine. “Amerikanci su se izborili za izlazak iz teškog ekonomskog razdoblja, no ‘karte su još uvijek podijeljene’ u korist onih na vrhu”, objavila je. Karte su doista podijeljene u korist zloglasnih jedan posto, no s obzirom na osobno bogatstvo Hillary Clinton koje iznosi negdje između 5 i 25 milijuna dolara, teško ju je shvatiti ozbiljno.

Posljednjih godina u američkoj političkoj areni dominirala su pitanja rase. Serija ranjavanja i ubojstava nenaoružanih crnaca uništila je mit o postrasističkoj Americi s Barackom Obamom na njezinom čelu. No, s objavom kandidature Hillary Clinton, svjetlo je bačeno na još jedan tamni aspekt američkog društva – rod.

Čini se da je ključni dio kampanje Hillary Clinton taj što je prigrlila ‘feminističke obiteljske vrijednosti’, no evo pet razloga zašto Clinton kao predsjednica vjerojatno neće donijeti napredak kakav neki očekuju:

 {slika}

1. Jednake plaće

Mnogo toga se može reći o očitom zgražanju Hillary Clinton nad trenutnim rodnim platnim jazom u Americi. Predsjedala je brojnim raspravama u Senatu o jednakim plaćama, a njezina kampanja je smišljeno započela dva dana prije Nacionalnog dana jednakih plaća.

No prva visoka pozicija Hillary Clinton bila je u upravnom odboru najveće trgovačke tvrtke u Americi – Walmarta, između 1986. i 1992. godine. U tom razdoblju Walmart je započeo ružnu anti-sindikalnu kampanju, otpuštajući podržavatelje sindikata i uhodeći zaposlenike, što se nastavilo sve do danas. Clinton je o tome šutjela, no 2011. sudski proces o spolnoj diskriminaciji iznjedrio je 1,5 milijun tužbenih zahtjeva Vrhovnom sudu sadašnjih i bivših zaposlenica.

Taj sudski proces ukazao je da tvrtka vodi politiku plaćanja ženama manje nego muškarcima u svim radnim kategorijama, kao i to da žene manje napreduju. Unatoč odluci Vrhovnog suda da se Walmart ne mora suočiti s kolektivnom parnicom, godinama su morali voditi parnice s individualnim slučajevima. Prije dvije godine Clinton je primila donaciju u iznosu 25.000 dolara od Alice Walton za kampanju Spremni za Hillary (Ready to Hillary). Dvije trećine zaposlenika Walmarta su žene. Dok Clinton možda smatra da je ona razbila stakleni strop, čini se da je malo zanimaju oni/e koji/e su ostali/e na podu.

 {slika}

2. Vanjska politika

Ne treba biti genije kako bi se shvatilo zašto bi vanjska politika zagovaranja rata mogla biti problem kada se radi o ženskim ljudskim pravima. Ako ne mislite da životi žena negdje drugdje nisu bitni, ili da predsjednik/ca SAD-a nema na njih nikakvog utjecaja, ukoliko Clinton pobijedi na sljedećim izborima njezina će vanjska politika utjecati na milijune života diljem svijeta. Clinton je u posljednje vrijeme jedna od onih političara/ki koji/e najviše huškaju na rat i ponosna je na svoj doprinos.

Njezina podrška ratu u Iraku bila je ključni faktor zbog kojeg liberalni demokrati nisu dali podršku njenoj kandidaturi 2007. godine. Ona i dalje čvrsto stoji iza te svoje odluke bez imalo grižnje savjesti. U State Departmentu uvijek je preferirala agresivan jezik umjesto pregovaranja. U barem tri ključna pitanja – Afganistan, Libija i napad na bin Ladena – Clinton je zauzela agresivniju poziciju od Roberta Gatesa, Bushevog republikanskog izabranika.

Hillary je ‘nagovarala’ svoga muža da podrži bombardiranje NATO-a u Jugoslaviji. Kada govori o razgovorima sa svojim suprugom o napadu NATO-a na Jugoslaviju, hvali se kako ga je ‘nagovarala da bombardira’. Nakon napada na Gazu 2014., Clinton je čvrsto stala u obranu Netanyahua nepokolebljivo ističući da “Vidimo ogromnu međunarodnu reakciju protiv Izraela. Takva reakcija je neprimjerena i nepoštena”, zbog čega ju je Ha’aretz opisao kao ‘novu odvjetnicu Izraela’.

Pod Obaminom administracijom predvodila je ekspanziju ilegalnih napada dronovima (bespilotne letjelice) koji su ubili stotine žena, a istovremeno je podržavala sklapanje saveza SAD-a s raznim diktaturama. I dalje je gorljiva zagovarateljica sankcija Iranu te govori da SAD griješi kada poziva Izrael na obustavu rata i traženje rješenja sukoba. Recite da sam cinična, ali problematično je slaviti prava žena kod kuće, dok ih istovremeno raznosiš bombama negdje drugdje.

(Za podrobnije izvještaje o tome kako će vanjska politika Hillary Clinton oštetiti ženska prava diljem svijeta vidi ovdje, ovdje, ovdje i ovdje. Popis se nastavlja…)

 {slika}

3. Reproduktivna prava

Zbog zagovaranja jednakih plaća i podrške istospolnim brakovima, čini se da će promjena imidža Hillary Clinton u smjeru socijalnog liberala biti ključan dio njezine kampanje. Od 2011. godine, nastojanja da se ograniči pristup pobačaju u Americi postepeno su se zahuktala, posebno na američkom jugu. Godine 2011., u 13 država političari su ozakonili više od 200 zabrana pobačaja (više nego u cijelom prethodnom desetljeću) nastojeći ukinuti presudu Roe protiv Wade –  prema kojoj je Vrhovni sud dao ženama pravo na pobačaj.

U međuvremenu, Hillary Clinton nastavlja promovirati svoju neprestanu mantru da bi pobačaji trebali biti ‘sigurni, legalni i rijetki’ – što je Obama ponovio kao ‘ispravnu formulaciju’. Mnoge američke feministkinje govore da bi u jeku takvih ograničavanja prava na pobačaj podrška Hillary Clinton trebala biti dovoljna, no tu postoji problem. Korištenje riječi ‘rijetko’ sugerira da se pobačaj događa češće nego što bi trebao, dijeleći takvu odluku na ‘dobre pobačaje’ i ‘loše pobačaje’ što u konačnici degradira pravo žene na izbor.

To implicira da je pobačaj na neki način drugačiji od ostalih sastavnica sustava zdravstvene skrbi. Kada je posljednji put neki političar objavio svoju podršku ‘sigurnoj, legalnoj i rijetkoj’ transplantaciji bubrega?

Osim toga, da je Clinton doista namjeravala smanjiti broj pobačaja koji nisu ‘sigurni’ i ‘legalni’ zasigurno je trebala napasti astronomske cijene koje se u Americi naplaćuju za ginekološke usluge vezane uz trudnoću i porodništvo. Te cijene su posljednjih godina skočile nebu pod oblake, tako da se sada vaginalni porod naplaćuje 30.000 dolara. Ukoliko se dogodi da je ženi potreban carski rez, ta cijena skače do nevjerojatnih 50.000 dolara. Premda je ‘ObamaCare’ sada uveo obavezu poslodavaca da u zdravstveno osiguranje uključe barem skrb vezanu uz trudnoću (što prije nisu morali), zakon ne specificira koje bi konkretne usluge trebale time biti pokrivene.

I posljednje, ali zasigurno ne najmanje važno, Hillary Clinton ima vrlo usko gledište na reproduktivno zdravlje – ono uključuje samo pobačaj i kontracepciju. Migrantkinje i siromašne žene u SAD-u suočavaju se s drugim problemima – smještene su u detencijske kampove tijekom trudnoće ili nemaju plaćeni porodiljni dopust. Amerika je jedina razvijena zemlja koja još uvijek ne jamči radnicima plaćeno bolovanje.

Da je Clinton doista ozbiljna u vezi reproduktivnih prava, pozabavila bi se industrijom zdravstvenog osiguranja, a doista je ‘rijetko’ da se američki predsjednik/ica time bavi.

 {slika}

4. Smanjenje socijalnih davanja

Težak je bio život za Hillary. Napuštajući Bijelu kuću 2001. rekla je da je obitelj Clinton bila ne samo ‘bez prebijene pare, već i u dugu’ (možete li to zamisliti?!). Kako bi izbjegla prijeteću sudbu života u siromaštvu i oskudici u stilu Dickensa, bila je prisiljena držati govore za samo 200.000 dolara i prihvatiti honorar za knjigu od samo osam milijuna dolara. Ali ne žaleći se, Hillary je to nekako prihvatila. Nije se prijavila za socijalnu pomoć ili bonove za hranu. Radila je teško, i pogledajte gdje je sada.

No ozbiljno, dobro je da nije tražila socijalnu pomoć, jer nakon potpunog uništenja glavnine državnog sustava socijalne skrbi za Billove vladavine, nije mnogo toga ostalo.

Godine 1996. državna davanja za siromašne obitelji iznosila su 15,8 milijardi dolara. Do 2011. taj iznos se smanjio na 5,2 milijarde. Drugim riječima, prva Clintonova vlada pokrenula je niz rezova koji su doveli do toga da su budžeti za socijalna davanja srezani za 10 milijardi dolara. Neka socijalna davanja postala su povezana s ‘dobrim roditeljstvom‘, što je sama Hillary vatreno podržala. S jedne strane Clintonovi su željeli zaustaviti ono što su nazvali ‘kulturom ovisnosti’ prisiljavajući roditelje da idu raditi. S druge strane, ukoliko bi roditelji propuštali ‘večer s djecom’ zahvaljujući tome što rade dva, tri ili više različitih poslova, njihov zahtjev za socijalnu pomoć kako bi popravili svoje niske prihode bio bi odbijen.

Do 2014. godine, prema jednoj velikoj studiji, jedna od tri Amerikanke (42 milijuna) žive ili u siromaštvu ili su na rubu siromaštva. Dvije trećine žena u Americi su ili primarni ili jedan od hranitelja svojih obitelji. Hillaryno obećanje da će povisiti minimalnu plaću (2,13 dolara po satu za zaposlenike koje dobivaju napojnice) neće biti dovoljno da pomogne onima koji jedva spajaju kraj s krajem. Zapravo, u svojoj knjizi Living history hvali se kako “do trenutka kada smo Bill i ja napustili Bijelu kuću, socijalna davanja su se smanjila za 60 posto”.

Napadi na socijalna davanja koje je Hillary predvodila tijekom 1990-ih također su doprinijeli stigmatiziranju žena koje primaju socijalnu pomoć. U analizama medija iz 1990-ih, dramatično se povećala upotreba sintagme ‘skupljačica socijalne pomoći’ (‘welfare queen’)  kao pejorativnog (a često i rasističkog) izraza.

U Americi postoje neke žene koje preživljavaju samo zato što su drugi prisiljeni da rade, no to se događa u svijetu Alice Walton koja je rođena s 38 milijardi dolara, a ne onih koje čekaju u redovima za bonove za hranu.

{slika}

 5. Rasizam i migracije

Premda je Clinton u velikoj mjeri podržala Obamine imigracijske reforme koje su pružile amnestiju nekim ilegalnim useljenicima, čini se da će nastaviti s tradicionalnim demokratskim stavom obećavanja tolerantnijih politika azila s jedne strane, istovremeno snažno povećavajući učvršćivanje granica s druge strane. U SAD-u trenutno prebiva 21 milijun imigrantkinja, a polovicu neprijavljenih useljenika čine žene – taj broj je znatno porastao u posljednjih nekoliko godina.

U šokantnom izvješću objavljenom prošle godine, obznanjeno je da 80 posto žena koje prelaze meksičko-američku granicu doživljava silovanje i seksualno zlostavljanje. To je ogroman porast u odnosu na studiju Amnesty Internationala iz 2013. godine koja iznosi podatak o 60 posto žena koje su silovane pri prelasku granice. Mnoge od tih žena, koje dospiju do granice, neće uopće uspjeti ući u SAD ili ako uspiju, kasnije bi mogle biti deportirane.

Od 2004. godine, 6.000 migranata/kinja je umrlo na američko-meksičkoj granici, a 40.000 ih je umrlo na drugim granicama pokušavajući ući u SAD. No nećemo čuti da Hillary Clinton govori o tome. Povećanje vojnih snaga na meksičkoj granici i sprječavanje migrantkinja da uđu u SAD bit će, kao i 2008., ključno izborno obećanje.

Ukoliko migrantkinje uđu u SAD, vjerojatno će se susresti s ekstremnim siromaštvom i rasizmom. Žene su i dalje na čelu kampanja za pravdu za Michaela Browna u Fergusonu i Erica Garnera, no Clinton (osim nekoliko komentara na ubojstvo u Fergusonu) uglavnom šuti.

Završni komentar

Propagandni dvominutni video za kampanju Hillary Clinton koji je lansiran u nedjelju 12. travnja ne može biti različitiji od njene ponude iz 2007. Video je objavljen na Twitteru i drugim društvenim mrežama i ubrzo je dosegao preko milijun ‘pregleda’, a čak je bio poslan njenim podržavateljima kasnije toga dana.

U videu kampanje iz 2007. vidjeli smo Clinton kako sjedi u svom raskošnom dnevnom boravku s cvijećem i obiteljskim fotografijama. Do 2015. nismo je vidjeli osim 90 sekundi kratkog pojavljivanja uz pola tuceta drugih ljudi – uključujući crnce, Hispanoamerikance i istospolne parove. Godine 2007. gledajući u kameru cijele dvije minute upotrijebila je riječ ‘ja’ trideset i jedan put, dok se u 2015. sve se vrti oko ‘mi’, a ‘ja’ je izgovorila samo četiri puta.

Video završava njezinim obraćanjem s pločnika suburbane Amerike. Naravno, to bi mogao biti pločnik ispred luksuzne dnevne sobe u kojoj je sjedila 2007., ali vizualno poruka se promijenila. Clinton tvrdi da nije izolirana u svojoj palači, već da je dio susjedstva.

Clinton je pametna i oštroumna članica američke vladajuće klase. Gledala je Obaminu kampanju i učila iz nje. Slogan ‘Da, mi možemo’ (‘Yes We Can’) još uvijek čeka rivala u svojoj domišljatosti i sposobnosti da pokrene osjećaj kako istinska promjena mora biti kolektivna.

Clinton će se zasigurno tijekom svoje buduće kampanje suočiti s brojnim seksističkim napadima. Što se toga tiče, završnu riječ imaju Young i Becerra iz Jacobina:

“Radikalnija vizija feminizma ne znači da ne bismo trebali braniti žene kao što je Hillary Clinton od seksističkih napada: trebali bismo, baš kao što branimo Baracka Obamu od rasističkih napada. Ali to znači da moramo slušati glasove najmarginaliziranijih žena i rodnih i seksualnih manjina – od kojih su mnoge/i izrazito kritični prema feminizmu Hillary Clinton – i postupati solidarno s pokretima koji traže ravnopravnost u svim područjima života i za sve ljude. To su feministkinje koje nisu pozvane na domjenak kod Hillary Clinton, osim možda da poslužuju i čiste.”

  

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Skrivene poruke videa Hillary Clinton

Službeno je. Hillary Clinton natjecat će se za mjesto demokratske/og kandidatkinje/kandidata za predsjednicu/ka SAD-a. U tu svrhu ove je nedjelje (12. travnja) izašao video koji bi Clinton trebao pomoći dovesti do jedne od najutjecajnijih pozicija u svijetu. Iako se na prvi pogled čini da je Clintonina služba za odnose s javnošću dobro odradila posao sa spomenutim videom, pomnijim promatranjem onoga što se u njemu zbiva i na koji način je to američko društvo prikazano može se doći do zaključka da ovdje ipak nešto nije u redu.

Naslov videa glasi “Getting started” što bi u slobodnom prijevodu značilo “Započinjemo” ili “Kako započeti” (u žargonu nekakvih priručnika za upotrebu). I zaista kao da gledamo priručnik za upotrebu kapitalizma, ali onog kapitalizama upakiranog u natruhe socijaldemokracije. U prvih 90 sekundi videa pričaju se priče o različitim ljudima koji bi trebali činiti presjek američkog društva. Pa tako se iz kadra u kadar izmjenjuju bijelci, crnci, azijati, heteroseksualci, gejevi, mladi, stari, imigranti. Zanimljivo je to što svi ljudi koji se u njemu pojavljuju nisu glumci, već stvarni ljudi koji podržavaju demokrate. Dok se u zadnjih 60-ak sekundi Hillary Clinton obraća potencijalnim biračima uvjeravajući ih kako i dalje “oni na vrhu” uživaju veće povlastice od ostalih i kako ona želi biti glas “svakodnevnih Amerikanaca” (“everyday Americans”), želi biti njihova šampionka, prvakinja. Ovu sintagmu “oni na vrhu” izgovara kao da sama ne pripada tamo, s obzirom na to da će se najvjerojatnije natjecati za jednu od najutjecajnijih političkih pozicija u svijetu. Ne samo da se ideja američkog sna mora preslikati na svakog stanovnika SAD-a, već je ta ideja jedino čemu Amerikanci trebaju težiti (i ne samo oni). Osim što stereotipizacija društva perpetuira dominantnu ideologiju patrijarhalnog kapitalističkog svjetonazora, ona ga još dodatno učvršćuje pružajući samo privid slobode mišljenja i djelovanja.

Izdvojila bih nekoliko, po mom mišljenju, problematičnih momenata u videu. Prvi moment odnosi se na mladu samohranu majku koja se, kako kaže, sprema na puno stvari. Jedna od kojih je ta što joj kći iduće godine kreće u vrtić. I dok nam slika sugerira spremanje stvari u kutije i selidbu na neko novo i bolje mjesto, pitanje koje mi se tu otvara jest: Zašto bi preseljenje na neko novo i bolje mjesto nužno moralo biti dobro i zašto bi to trebalo poticati. Zbog čega zajednica u kojoj majka i kći već žive nema adekvatan vrtić? Ne bi li se smislenija poanta postigla tako što bi majka možda rekla kako joj kći iduće godine kreće u vrtić koji joj je blizu doma i koji je dobro opremljen ili slično, a ne romantizirati ideju o fluidnosti mjesta stanovanja, rada, školovanja i slično koja se sama po sebi predstavlja kao nekakav napredak, dok zapravo čovjeka tjera u nesigurnost, a to nije ugodan osjećaj.

Sljedeća osoba koja priča svoju priču je ponovno samohrana majka (ovo je pretpostavka, jer ne vidimo niti oca, niti drugu majku) koja govori da se nakon pet godina odgajanja svoje djece, konačno sprema za povratak na posao. Zašto je morala čekati pet godina prije nego se odlučila vratiti na posao? Nije li joj mogla biti osigurana adekvatna skrb za djecu dok je ona na poslu, ako je razlog njenog tako dugog izbivanja iz svijeta rada odgajanje djece, a sama akterica nam to sugerira? Možda je tako izabrala, neki će reći, međutim to samo po sebi ne znači da je taj izbor bio zaista njezin. Dok god patrijarhat vlada, svaki izbor žene da ostane kod kuće i prvenstveno se bavi djecom u svojoj biti nikako nije stvarni izbor te žene, jer ideja o ženi kao osobi koja prvenstveno brine i skrbi za svoju obitelj kroz prizmu emocija i empatije nije slika žene koju je žena stvorila sama o sebi već je tu sliku stvorio patrijarhat. Igrajući na kartu izbora ponovno se samo daje privid slobode odlučivanja. Dok god se žene same gledaju očima patrijarhata i dok god one same ne vide da zaista postoji prostor da zahtjevaju stvarnu ravnopravnost, destruktivnost tog istog patrijarhata i dalje će nagrizati ionako krhke temelje i stupove modernog feminizma. Mislim da je Clinton ovdje propustila veliku priliku da se zauzme za žene i pravo i mogućnost za rad uz odgajanje djece. Budući da ova žena nakon pet godina izbivanja iz svijeta rada gubi na konkurentnosti u tom svijetu. Njezine vještine zastarjevaju i da bi u svijetu rada ostala konkurentna ona mora biti u toku sa stvarima koje se događaju na njenom profesionalnom polju, a to nikako nije moguće ako toliko vremena stavi svoj profesionalni život na čekanje.

Sljedeći na redu je mladi afroamerički par (žena i muškarac) koji iščekuju dijete. Prema kadrovima koji ih opisuju čini se da žive jednim “običnim” životom, da su “svakodnevni” (kako ih kasnije, između ostalog, Clinton kvalificira). Ništa problematično na prvi pogled. I zašto bi bilo? Sasvim lijepo su se uklopili u dominantnu sliku “obične” američke mlade obitelji. I upravo je to problem. Guranje mladih Afroamerikanaca u stereotipnu dominantnu paradigmu koja podrazumijeva bjelačku srednju klasu. Samo da se ukope, da “ne talasaju”. I dok je stvarnost puno drugačija baš u ovom trenutku jer smo zadnjih mjeseci svjedocima sve većeg jačanja, ne samo rasističkih ispada, već i fizičkog nasilja protiv afroamerikanaca u SAD-u. Taj se val neće smanjti, niti će nestati ignoriranjem i forsiranjem tog famoznog američkog sna koje se lako može detektirati u ovom promotivnom videu. O sličnim su stvarima pisali Sut Jhally i Justin M. Lewis u svom radu “Enlightened Racism: The Cosby Show, audiences and the myth of the American dream” (“Prosvjetljeni rasizam: The Cosby Show, publike i mit američkog sna”). U tom svom radu dvojica autora zaključuju da “u kulturi gdje bijelci sada odbijaju priznati postojanje nejednakih prilika, političke posljedice prihvaćanja postojećeg sustava su, za afroamerikance katastrofalne.” Rad je pisan “davne” 1992., ali je itekako primjenjiv na promotivni video Hillary Clinton. Iako bi se možda mogla i zastupati teza da je ovaj video samo školski primjer populizma koji sam po sebi podrazumijeva perpetuiranje stereotipa svih vrsta, i on je kao takav najjednostavnije oružje kojim se političari/ke mogu služiti za pridobivanje glasova birača, ne bi li zaista revolucionarna politička strategija bila osuđivanje stereotipa, bježanje od klišeiziranih izjava i pokušaj da se zaista obraća čovjeku bez obzira na njegovu povijest, podrijetlo ili svjetonazor?

Jedini, čini mi se, potencijalno pozitivni primjer ovog videa mogao bi biti primjer dvojice braće latioameričkog podrijetla koji ne govore engleski, ali unatoč tome pokreću vlastiti posao, otvaraju restoran. Mislim da je Clinton ovdje imala potencijala za napraviti nešto dosta dobro, ako ovaj moment usporedimo s prethodnima. Međutim, i ovdje možemo iščitati stereotipne elemente i to one elemente koji stavljaju Latinoamerikance u djelatnosti koje se bave uslugama. Ponavljanje stereotipa te stereotipe učvršćuje i ne daje se nikakva nada za mogućnost njihovog razbijanja. Dodatno je problematična činjenica da su to ljudi koji nisu izmišljeni likovi, već ljudi koji žive i rade u stvarnom američkom svijetu u koji su se integrirali očito prihvaćajući čvrsto uspostavljeni stereotipni doživljaj Latinoamerikanaca u SAD-u.

Zadnjih 60ak sekundi videa fokusira se na Clinton koja se tipično populistički želi svidjeti što većem broju ljudi i koja se odvaja od elite koja, kako kaže, uživa velike privilegije za razliku od običnih, svakodnevnih Amerikanaca i Amerikanki kojima bi valjda i ona trebala pripadati, iako je u utrci za najmoćniju poziciju u svjetskoj politici. To je pokušaj približavanja, ali ne svim Amerikancima i Amerikankama, već isključivo onima koje se u videu portretira, koji su na prvi pogled isti jer svi teže američkom snu i nekom zamišljaju srednje klase. Clinton ne samo da je propustila obratiti se i ostatku Amerikanaca i Amerikanki koji ni ne pripadaju toj srednjoj klasi niti joj imaju realne aspiracije pripadati, već im je i poslala poruku da joj nisu važni.

TTIP je Trojanski konj! Pobunite se.

Uoči sutrašnjeg Globalnog dana akcije protiv transatlantskih trgovinskih i investicijskih sporazuma TTIP i CETA, jutros su aktivisti i aktivistkinje nekoliko nevladinih organizacija i sindikata pred zgradom Hrvatskog sabora dijelili letke zastupnicima. Riječ je o građanskoj  inicijativi Zaustavimo TTIP, organizacijama civilnog društva BRID, Zelenoj Akciji, GONG-u i Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i Nezavisnom hrvatskom sindikatu. Ujedinjeni od Sabora traže da se jasno očituju o tim sporazumima, koji će, uvjereni su, sniziti razinu radničkih prava, kvalitete hrane i zaštite okoliša u EU.

Mario Kikaš ispred BRID-a za emisiju Širenje područja borbe Radio Studenta izjavio je kako su, u sklopu toga, uručili pismo “kojim tražimo očitovanje saborskih zastupnika i zastupnica da se pokrene rasprava koja kod nas u Hrvatskoj nije prisutna”.

Kikaš je potvrdio i da su ovom akcijom već uspjeli postići da 24.travnja Saborski odbor za europske poslove organizira raspravu po pitanju TTIP-a i CETA-e.

“Mi zapravo ne posjedujemo informacijama o tim sporazumima. Sam tijek tih rasprava se dešava izvan demokratske strukture, iza zatvorenih vrata. Mi iz tog razloga ne možemo govoriti o tome što se može dogoditi, možemo samo pretpostaviti na temelju onoga čime trenutno raspolažemo. Najveći problem ovih sporazuma jest taj da ulazi u regulaciju zakona kojom bi se riješio trgovinski odnos SAD-a i Europe”, izjavio je Mario Kikaš za Radio Student.

TTIP je sporazum o slobodnoj trgovini o kojem su SAD i Europska unija počeli pregovarati još u srpnju pretprošle godine, a prema nekim procjenama pregovori bi trebali završiti do kraja ove godine.

Cilj Transatlanskog i investicijskog partnerstva (TTIP), kao i svakog drugog sporazuma o slobodnoj trgovini, jest povećati trgovinsku razmjenu između strana koje ga potpisuju, što se najčešće radi tako što gotovo ukidaju carine.To konkretnije znači da će se pokušati ujednačiti standard u različitim sektorima obiju strana, pri čemu će se ti isti standardi prilagoditi onim povoljnijim za njih – što nižim.

“Konkretnije, to primjerice znači da u domeni prehrambene politike, mi bismo se mogli dovesti u situaciju da za par godina imamo sigurnosnu regulativu  koja je vrlo loša i niska. Točnije, prema ovoj regulativi, ne naznačuje se jasno sastav određenih prehrambenih proizvoda i možda omogućuje uvođenje GMO-a na europsko tržište, a znamo da Europa zasad ima vrlo rigorozna pravila u pogledu GMO hrane. Taj dio regulative je za Hrvatsku možda najbitniji, s tim da su i drugi dijelovi regulative dugoročno opasni i tiču se ulaska velikih kompanija i korporacija u sam proces donošenja zakona. Doslovce se sprječava zakonska regulativa koja ima određeni javni interes”.

Kikaš je naglasio i problem flegmatičnosti hrvatskih građana/ki: “Problem na višoj razini, koji se ne tiče samo TTIP-a, mislim da je u tome što se hrvatski građani/ke se ne osjećaju kao građani/ke Europske unije i ne misle da je ovo nešto što utječe na njihove svakodnevne živote. Mi na neki način pokušavamo dati do znanja da se sve što se odvija u Briselu, tiče i njih”.

Povodom 18. travnja, Globalnog dana akcije protiv TTIP-a i CETA-e,  održat će se 500 protestnih akcija diljem Europe. Tome će se priključiti i Hrvatska, s protestom na Trgu Europe u Zagrebu u podne,  informativnim aktivnostima za građane u Zagrebu, Bjelovaru, Osijeku, Puli, Rijeci, Sisku i Splitu, a održat će se i projekcija filma te tribina o TTIP-u u organizaciji Zelene akcije u Multimedijalnom centru Studentskog centra u Zagrebu u sklopu Okolišnog filmskog festivala E! s početkom u 19 sati.

Razgovor s Marijem Kikašem, urednikom časopisa RAD i članom BRID-a, možete u cijelosti preslušati na sljedećoj poveznici.

Okolišna udruga Zelena akcija/FoE Croatia dovest će 5. svibnja u Zagreb 8-metara visokog Trojanskog konja koji simbolizira tajne pregovore između EU-a i SAD-a. Taj simbolični konj stiže iz Brisela, a već su ga u akcijama protiv TTIP-a koristile mnoge organizacije diljem Europe, od Njemačke do Mađarske – pravi primjer međusobne solidarnosti. Više detalja bit će uskoro objavljeno na facebook i web stranici Zelene akcije.

Europski ženski lobi: Neka Njemačka bude pozitivan, a ne tužan primjer

Europski ženski lobi posalo je njemačkoj kancelarki Merkel otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti, jedna od potpisnica pisma je i Ženska mreža Hrvatske.

Časnoj dr. Angeli Merkel, njemačkoj kancelarki

Draga Kancelarko Merkel,

2015. godina obilježava 20. obljetnicu Četvrte svjetske konferencije o ženama održane u Pekingu u rujnu 1995. godine.

U suradnji s Komisijom o statusu žena Ujedinjenih Naroda i komemorirajući Pekinšku platformu za djelovanje, stotine organizacija koje rade na području promicanja i zaštite ravnopravnosti žena okupilo se u New Yorku kako bi procijenile i raspravile napredak postignut u području prava žena i djevojčica u posljednjih 20 godina.

Među izazovima za jednakost žena su mnogi oblici diskriminacije, siromaštvo i seksualna eksploatacija koja podupire njihov nedostatak statusa i mogućnosti u svijetu.

U ovom kontekstu Vas molimo da osigurate da Njemačka konačno ratificira UN-ovu Konvenciju o suzbijanju trgovanja osobama i iskorištavanja prostitucije drugih. Ova Konvencija je odobrena od strane Glavne skupštine Rezolucijom 317 (IV) 2. prosinca 1949. godine, a stupila je na snagu 25. srpnja 1951. Njemačka je odavno trebala ratificirati Konvenciju.

Također bismo željele skrenuti pozornost na Rezoluciju Europskog parlamenta od 26. veljače 2014. o seksualnom iskorištavanju i prostituciji i njezinom utjecaju na ravnopravnost spolova, koja u svom prvom članku “prepoznaje da su prostitucija, prisilna prostitucija i seksualno iskorištavanja rodni problemi i povreda ljudskog dostojanstva, suprotno načelima ljudskih prava, među kojima je ravnopravnost spolova, te stoga u suprotnosti s načelima Povelje o temeljnim pravima Europske unije, uključujući i cilj i načela ravnopravnosti spolova “.

Osim toga, s poštovanjem Vas molimo da uzmete u obzir Rezoluciju “Prostitucija, trgovina ljudima i moderno ropstvo u Europi”, usvojenu 8. travnja 2014. u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, a posebno njezine izričite preporuke državama da “razmotre kriminaliziranje kupovine seksualnih usluga, na temelju švedskog modela, kao najučinkovitije mjera za sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima”.

Konačno, molimo Vas da poštujete, podržite i pouzdano i odgovorno provodite

“Izvješće radne skupine o suvremenim oblicima ropstva potkomisije za suzbijanju diskriminacije i zaštitu manjina” od 6. ožujka 1991., UN-ovu Rezoluciju 40/103 “Prevencija prostitucije” donesenu 13. prosinca 1985.,odluke UN-ovogEkonomskog i socijalnogvijeća 1988/34 od 27. svibnja 1988., Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), usvojenu 1979. godine od Opće skupštine UN-a, Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima posebno ženama i djecom, kojim se dopunjuje UN-ova Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta (“Palermo Protocol”).

Vidjeti ove međunarodne sporazume o ljudskim pravima poštovane u tako bogatoj i bitnoj zemlji kao što je Njemačka je važan korak za ženska prava na siguran,slobodan i ravnopravan život. Nepoštivanje ovih temeljnih načela u zemlji kao što je Njemačka postavlja tužan primjer svijetu.

Svijet gleda hoće li Njemačka preokrenuti svoje zakonodavstvo koje je, prema vlastitim službenim izvješćima, imalo “jedva mjerljiv pozitivan utjecaj” na živote žena u prostituciji i nije smanjilo kazneno trgovanje ženama u seksualnoj industriji. “

Stoga Vas pozivamo da kao jedna od najutjecajnijih i najvažnijih liderica u svijetu, stavite promociju ženskih prava, zajamčenih međunarodno obvezujućim zakonima i konvencijama, na vrh dnevnog reda.

Zahvaljujemo Vam, Kancelarko Merkel, za Vaše pažljivog razmatranja ovih hitnih pitanja.

Srdačno,

Kathleen Barry, Ph.D. Professor Emerita of Penn State University ABOLISH PROSTITUTION NOW (USA/International)

 ABOLITION 2014 (Germany)

 ACTION AGAINST VIOLENCE AND EXPLOITATION, INC. (ACTVE) ( Philippines)

 Ruchira Gupta Founder and President APNE AAP WOMEN WORLDWIDE (India)

 ASSOCIAZIONE DORAD (Italy)

 ASSOCIAZIONE IROKO ONLUS (Italy)

 BAGONG KAMALAYAN SURVIVORS GROUP (Philippines)

 Lidia Balogh (Hungary)

 Anna Betlen (Hungary)

 Inge Hauschildt-Schoen BI-GEGEN-BORDELL (Germany)

 Julie Bindel (United Kingdom)

 Vednita Carter Founder and Executive Director BREAKING FREE (USA)

 BUKLOD NG KABABAIHAN (Prostitution Survivors) (Philippines)

 Iliana Stoicheva National Coordinator BULGARIAN WOMEN’S LOBBY (Bulgaria)

 Twiss Butler (USA)

 Kristina Misiniene CARITAS (Lithuania)

 Sonja Lokar Executive Director CEE NETWORK FOR GENDER ISSUES (Slovenia)

 Teodora Krumova Deputy Chair CENTER AMALIPE (Bulgaria)

 Silvia Chejter CENTRO DE ENCUENTROS CULTURA Y MUJER (Argentina)

 CHICAGO ALLIANCE AGAINST SEXUAL EXPLOITATION (USA)

 Marie-Noëlle Bas CHIENNES DE GARDE (France)

 Aiyoung Choi Advisory Council – CATW (USA)

 Taina Bien-Aimé Executive Director COALITION AGAINST TRAFFICKING IN WOMEN (USA/International)

 Jean Enriquez Executive Director COALITION AGAINST TRAFFICKING IN WOMEN – ASIA PACIFIC

 Teresa C. Ulloa Ziáurriz Regional Director COALITION AGAINST TRAFFICKING IN WOMEN – LATIN AMERICA & CARIBBEAN

 Asunción Miura COMISIÓN PARA LA INVESTIGACIÓN DE MALOS TRATOS A MUJERES (Spain)

 Diane Matte Coordinatrice CONCERTATION DES LUTTES CONTRE L’EXPLOITATION SEXUELLE (La CLES)(Canada)

 CONSEIL DES FEMMES FRANCOPHONES DE BELGIQUE (Belgium)

 Anik Raskin Chargée de Direction CONSEIL NATIONAL DES FEMMES DU LUXEMBOURG (Luxembourg)

 Jana Chržová Chairperson CZECH WOMEN’S UNION CZECH WOMEN’S LOBBY (Czech Republic)

 DEVELOPMENT THROUGH ACTIVE WOMEN NETWORKING FOUNDATION (DAWN Foundation) (Philippines)

 Heather Harvey Research and Development Manager EAVES FOR WOMEN (United Kingdom)

 Nozizwe Madlala-Routledge Executive Director EMBRACE DIGNITY (South Africa)

 Florence Montreynaud ENCORE FÉMINISTES (France/International)

 Yasmeen Hassan Global Director EQUALITY NOW (USA/International)

 EUROMED FEMINIST INITIATIVE IFE-EFI (France)

 Anna Zobnina Chair EUROPEAN NETWORK OF MIGRANT WOMEN

 Viviane Teitelbaum President EWL – EUROPEAN WOMEN’S LOBBY

 FEMMES SOLIDAIRES (France)

 Dr. Renate Klein FINRRAGE (Australia)

 Louise Lindfors President FREDRIKA BREMER SOCIETY (Sweden)

 Pat and Gerard Gartlan (Australia)

 Yolande Geadah (Canada)

 Agnès Baron Véronique Colomies Lilly Devasia Marie Luc Dordonat Maria Dutra Magdalena Franciscus Marie Françoise Le Brizaut Marie Paule Richard Leadership Team GOOD SHEPHERD EUROPE (BFMN) (Belgium/France/Hungary/Netherlands)

 Winifred Doherty GOOD SHEPHERD INTERNATIONAL JUSTICE PEACE OFFICE – NEW YORK (USA)

 Rosa Mary Corral García GOOD SHEPHERD – LA PROVINCIA DE ESPAÑA DEL BUEN PASTOR (Spain)

 Rosemary Kean GOOD SHEPHERD – PROVINCE OF GREAT BRITAIN (United Kingdom)

 Angela Ricci GOOD SHEPHERD – PROVINCE OF ITALY/MALTA

 Nimmi Gowrinathan, Ph.D. Director, Politics of Sexual Violence Initiative Colin Powell School, City College New York (USA)

 Marcela Virginia Rodríguez Argentinian Parlamentarian (2001-2013) GROUP JUSTICE AND GENDER – CENTRO DE ESTUDIOS INTERDISCIPLINARIOS PARA EL ESTUDIO DE POLÍTICAS PÚBLICAS – CIEPP (Argentina)

 Borbála Juhász Chair HUNGARIAN WOMEN’S LOBBY (Hungary)

 Nusha Yonkova Anti-Trafficking Manager IMMIGRANT COUNCIL OF IRELAND (Ireland)

 Gunhild Mewes Maya Schnitzler INITIATIVE FÜR GERECHTIGKEIT BEI SEXUELLER GEWALT (Germany)

 Inge Kleine INITIATIVE STOP SEXKAUF (Germany) ABOLITION 2014 (Germany)

 Susana Chiarotti Boero INSGENAR (INSTITUTO DE GENERO, DERECHO Y DESARROLLO) (Argentina)

 Toni Van Pelt President INSTITUTE FOR SCIENCE AND HUMAN VALUES (USA)

 Siusi Casaccia Chair ITALIAN WOMEN’S LOBBY (Italy)

 Prof Sheila Jeffreys School of Social and Political Sciences University of Melbourne (Australia)

 Ulrike Maier KARLSRUHER APPELL (Germany)

 Helle Jarlmose Secretary General KFUKS SOCIALE ARBEJDE (Denmark)

 Dr. Dalia Puidokienė Executive Director KLAIPEDA SOCIAL AND PSYCHOLOGICAL SERVICES CENTER (Lithuania)

 Anita Heiliger KOFRA MÜNCHEN (Germany) INITIATIVE STOP SEXKAUF (Germany)

 Pascale Maquestiau LE MONDE SELON LES FEMMES (Belgium)

 Laure Caille General Secretary LIBRES MARIANNES (France)

 Joyce Folwazcny Director MAISHA E.V.-AFRICAN WOMEN IN GERMANY (Germany)

 Lorraine Spiteri Chairperson MALTA CONFEDERATION OF WOMEN’S ORGANISATIONS (MCWO)(Malta)

 Hanne Helth Spokesperson MARCH 8 INITIATIVE (Denmark)

 Iluta Lāce MARTA RESOURCE CENTRE FOR WOMEN (Latvia)

 Susana Pavlou Director, MEDITERRANEAN INSTITUTE OF GENDER STUDIES President, CYPRUS WOMEN’S LOBBY (Cyprus)

 Natalja Kurčinskaja Director MISSING PERSONS’ FAMILIES SUPPORT CENTRE (Lithuania)

 MOUVEMENT DU NID (France)

 Annette Lawson NATIONAL ALLIANCE OF WOMEN’S ORGANISATIONS (United Kingdom)

 Terry O’Neill President NATIONAL ORGANIZATION FOR WOMEN (USA)

 Karen Ingala Smith Chief Executive NIA ENDING VIOLENCE (United Kingdom)

 NISA UL HAQQ FI BANGSAMORO (Philippines)

 Caroline Norma School of Global, Urban and Social Studies RMIT University (Australia)

 Matthew Holloway National Secretary NorMAC (Australia)

 Durdica Kolarec Coordinator PETRA NETWORK (Prevention and Elimination of Trafficking in Women)(Croatia)

 Dianne Post International Human Rights Attorney (USA)

 Melissa Farley, Ph.D. Executive Director PROSTITUTION RESEARCH & EDUCATION (USA)

 Janice G. Raymond, Ph.D. Professor Emerita, University of Massachusetts, Amherst (USA)

 Malin Roux Johansson Executive Director REALSTARS (Sweden)

 Michèle Vianès President REGARDS DE FEMMES (France)

 RENEW FOUNDATION (Philippines)

 RESISTENZA FEMMINISTA (Italy)

 Lesley Rimmel Core Faculty Member, Gender and Women’s Studies Program Oklahoma State University (USA)

 Karin Svensson Chairwoman ROKS (Sweden)

 Laura Albu President ROMANIAN WOMEN’S LOBBY (Romania)

 Sarah Benson CEO RUHAMA (Ireland)

 Reka Safrany (Hungary)

 SAMARITANA TRANSFORMATION MINISTRIES (Philippines)

 Judge Judy Harris Kluger Executive Director SANCTUARY FOR FAMILIES (USA)

 SANLAAP (India)

 Lynn Savarese, Esq. (USA)

 Dr. Ingeborg Kraus SCIENTISTS FOR A WORLD WITHOUT PROSTITUTION (Germany)

 Sr. Lea Ackermann SOLWODI (Germany)

 Michèle Dayras President SOS SEXISME (France)

 SPACE ALLIES (Japan)

 SPACE INTERNATIONAL (Survivors of Prostitution-Abuse Calling for Enlightment)

 Alice Schwarzer (Germany) Publisher of EMMA and essayist

 Gloria Steinem (USA)

 Guðrún Jónsdóttir Spokesperson STIGAMOT (Iceland)

 Autumn Burris Founding Director SURVIVORS FOR SOLUTIONS (USA)

 Gertrud Åström President SWEDISH WOMEN’S LOBBY

 TALIKALA (Philippines)

 Christa Stolle Member of the Board and General Secretary Karen Ehlers Solveig Senft Yvonne Smidt Members TERRE DES FEMMES (Germany)

Gunilla Hjelm Chairperson THE CENTER WOMEN OF SWEDEN (Sweden)

 Françoise Morvan President THE FRENCH COORDINATION FOR THE EUROPEAN WOMEN’S LOBBY (France)

 Anne K. Ream THE VOICES AND FACES PROJECT (USA)

 Agnete Strøm International Liaison THE WOMEN’S FRONT (Norway)

 Zandra Kanakaris, President Olga Persson, Secretary-General UNIZON (Sweden)

 Isla MacGregor WHISTLEBLOWERS TASMANIA (Australia)

 Lisa Wiesbaden (Germany)

 Lynda Dearlove CEO WOMEN@THEWELL (United Kingdom)

 Trine Porret Randahl Larsen President WOMEN’S COUNCIL IN DENMARK (Denmark)

 Rada Borič Sanja Juras Durdica Kolarec Mirjana Kucer Biserka Momcinovic Nela Pamukovic WOMEN’S NETWORK OF CROATIA (Croatia)

 Edite Kalnina Board Member WOMEN’ S NGOS COOPERATION NETWORK (Latvia)

 

Prevela i prilagodila Marina Bubalo 

Generacijske promjene u vremenu napredovanja LGBTQ prava

U doba kada milenijalsi počinju zauzimati glavno mjesto u smjeru političke promjene, pogotovo u napredovanju LGBTQ prava, starije LGBTQ generacije shvaćaju kako će milenijalsi preuzeti njihove vodeće pozicije. Mnogo starijih LGBTQ generacija su tu još od davnih 1960-ih godina kada su sudjelovali na Stonewall nemirima, a sada čine promjene na političkoj sceni. Obično, LGBTQ aktivisti u SAD-u misle kako jednom kada SAD uvede bračnu jednakost na federalnoj razini, neće ostati ništa za borbu u smjeru LGBTQ prava. Mislim da je upravo suprotno. Jednom kada se te promjene uvedu, dolazi borba za njihovo održavanje. Uz to, da bi se takvo što postiglo, cijela LGBTQ zajednica mora postati jedno.

Jonathan D. Lovitz, autor članka “Vrijeme je da uspješna gej populacija odgoji sljedeću generaciju“, vjeruje da se za takvu cjelinu trebaju ujediniti i starije i mlađe generacije. Lovitz kaže kako mnogi iz njegove generacije Y, odnosno milenijalsi, nisu toliko zabrinuti oko toga što će se dogoditi nakon što bračna jednakost dostigne federalni nivo. Uz to, govori o mnogim drugim pravima kao što su trans prava i jednakost u radnom okruženju. Ali drugi milenijalsi govore Lovitzu kako su to problemi za neke druge generacije, možda za nadolazeću generaciju Z? Lovitz nas podsjeća kako se, ako se progres LGBTQ prava planira nastaviti, mora prenijeti prethodno znanje i povijest.

Greška koja se uobičajeno pojavljuje pri početku rada na nekom projektu jest misao da oni koji će ga nastaviti, ne trebaju znati njegovu povijest. Prava LGBTQ osoba se pokušavaju unaprijediti već skoro 5 desetljeća, ako brojimo Stonewall nemire kao pokretačku silu. Starije generacije su otvorile put za jednakost, a sljedeća generacija je nastavila borbu kako taj put ne bi bio zaboravljen. Mnogo milenijalsa se bori za trans prava i prava u poslovnim okruženjima. Jeste li znali da samo 36% SAD-a ima zakone koji čuvaju radnike i radnice od otkaza po temelju njihove seksualnosti i/ili rodnog identiteta? Ako maknemo problem rodnog identiteta, onda se povećava na 42%. Riječima Hilary Clinton, “gej prava su ljudska prava!“. Ali ne mogu to samo biti gej prava.

Kao što Lovitz kaže, taj pokret moramo prenijeti kroz mentorstvo. Starije generacije moraju prenijeti znanje na one mlađe, tako da ne izgubimo povijest. Mlađe generacije ne smiju zaboraviti tu povijest koja je utemeljila društvo u kojemu sada žive. Mlađe generacije bi trebale učiti od povijesnih događanja i onda to prenijeti za daljnji razvoj.

U 2015.-oj, divno je vidjeti koliko slavnih živi slobodno, izvan ormara, ali to ne čini neku veliku razliku ovdje, u realnom svijetu. Mora postojati mentorstvo u organizacijama koje se baziraju na zajednicama, školama i ostalim ustanovama. Mnogo LGBTQ mladih su i dalje maltretirani, bez doma, pa čak i ubijani. Život ljudi izvan ormara, koji nisu slavni, koji žive u običnom društvu, je nikakav. Stoga starija LGBTQ zajednica mora biti mentor mlađoj i kroz povijesne trenutke ih učiti kako da dalje napreduju.