sdadmin

Srbija se pridružila međunarodnoj organizaciji Hollaback

Posted on by sdadmin

Jučer, 6. travnja 2015., Srbija se pridružila međunarodnoj organizaciji Hollaback! koja je prisutna u 32 države i 92 grada, na 18 svjetskih jezika. Uznemiravanje na ulici je najzastupljenije rodno nasilje protiv kojeg ima najmanje zakonskih rješenja.

Hollaback! je ujedinjen u cilju zaustavljanja uličnog uznemiravanja nad ženama i LGBTIQ osoba. Istraživanja na globalnom nivou pokazuju da je između 70 i 90 posto žena doživjelo neki vid uličnog uznemiravanja makar jednom tijekom svog života.

“Zalagat ćemo se za poboljšanje pravnih propisa u cilju osiguravanja sigurnijih javnih prostora za sve, educirat ćemo javnost, s naglaskom na žene i LGBTIQ osobe, o tome što sve predstavlja ulično uznemiravanje i kako da ga prepoznaju i kome da ga prijave. Mi imamo moć da zaustavimo ulično uznemiravanje tako što ćemo odreagirati“, navela je Tamara Laketić, pokretačica ove inicijative.

Hollaback! Srbija tim čine aktivistkinje duboko posvećene zaustavljanju uličnog uznemiravanja kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou; one će uređivati sajt gdje će sve osobe koje su doživjele neki oblik uličnog uznemiravanja moći javno podjeliti svoje iskustvo i/ili se obratiti za pomoć.

“Novi sajtovi se nalaze pod vodstvom dinamičnih, nadahnjujućih i posvećenih aktivistkinja širom svijeta koje grade put podizanjem svesti i poduzimanjem akcija oko pitanja uznemiravanja na ulici u svojim zajednicama. Pokretanjem svakog novog sajta šaljemo poruku da je uznemiravanje na ulici problem koji možemo i hoćemo kolektivno da zaustavimo”, izjavila  je Debjani Roy, zamjenica direktorice ove organizacije.

Hollaback! (ihollaback.org) je pokret posvećen zaustavljanju uličnog uznemiravanja koji čini mreža lokalnih aktivistkinja na globalnom nivou. Aktivistkinje rade zajedno na boljem razumijevanju uličnog uznemiravanja, pokretanju javne rasprave i razvijanju inovativne strategije koje će osigurati jednak pristup javnom prostoru.

U Bugarskoj vlada čvrsti konsenzus o pravu na pobačaj

Posted on by sdadmin

Naspram sve češćih kampanja za zabranu pobačaja diljem Europe, pa tako i u njezinom istočnom dijelu, kao npr. u Poljskoj ili Makedoniji, čini se da u Bugarskoj vlada čvrsti konsenzus o pravu na pobačaj. Kako bismo pokušali razumjeti zašto je tomu tako, moramo se osvrnuti na godine njegova uspostavljanja.

Prošle godine obilježena je dvadeset i peta obljetnica pada Berlinskog zida, što koincidira s obljetnicom urušavanja socijalizma u Bugarskoj. Srednjostrujaški intelektualci i liberalni političari trse se prikazati pad socijalizma kao pobjedu civilnog društva nad totalitarnom državom. Naspram tom tumačenju, znatno su popularnija razna proturječna lamentiranja oko različitih aspekata prošlosti.

Prema riječima utjecajne bugarske povjesničarke Marije Todorove, među ljudima široko prisutno tugovanje za prošlim vremenima najčešće se otpisuje kao ‘postkomunistička nostalgija‘. Tugovanje za onime što je izgubljeno sa socijalizmom ne znači želju za povratkom svih aspekata bivšeg režima, piše Todorova. Ona dalje kaže kako nas dominantna ideologija želi uvjeriti da svi ti aspekti idu u isti koš te da s punom zaposlenosti nužno dolaze nestašice. Međuetnički mir po njima nužno dolazi s prisilnom homogenizacijom, a besplatno zdravstvo s totalitarizmom. Suvremene boljke, poput nacionalizma, društvene isključenosti, opresije manjina, smanjivanja ženskih prava i tako dalje, najčešće se objašnjavaju navodnim ‘reliktima socijalizma ili ‘nedovršenom europeizacijom’.

Kako se, prema srednjostrujaškoj interpretaciji, navodno ne može željeti dio bez da se istovremeno želi i cjelina, tako se svako spominjanje socijalizma u pozitivnom kontekstu smatra ideološki sumnjivim. Postkomunistička nostalgija prema Mariji Todorovoj ne predstavlja samo žudnju za sigurnošću, stabilnošću i prosperitetom već ujedno izražava i žaljenje za specifičnom vrstom društvenosti.

‘Ženska postkomunistička nostalgija’

Povijest socijalizma u Istočnoj Europi često se poima kao totalitarna opresija ljudskih prava koju je vršila apstraktna partijska država onemogućavajući bilo kakvu vrstu demokratske participacije. Naravno, nitko ne može poreći teška ograničavanja prava na izražavanje, brutalno slamanje političkog neslaganja, kao ni nacionalistički zaokret u nekim socijalističkim državama poput Bugarske koje su, zajedno s pokušajima ekonomske liberalizacije nakon 1960., usvojile kulturno konzervativnu, čak i otvoreno rasističku politiku prema manjinama.

Srednjostrujaška perspektiva, međutim, zakriva neka vrlo specifična i autentična postignuća po pitanju socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, kao i manjinskih i ženskih prava. Žene u Bugarskoj bile su najteže pogođene procesima ekonomske liberalizacije nakon 1989. godine. Kako je pokazala Kristen Ghodsee, antropologinja specijalizirana za bugarski socijalizam i postsocijalizam, upravo zbog narušavanja ženskih prava u postsocijalističkom društvu, žene su u Bugarskoj u većoj mjeri nego muškarci sklonije ‘postkomunističkoj nostalgiji’. Žene također, češće nego muškarci u Bugarskoj podržavaju lijevo orijentiranu politiku. Danas su ženska prava, naročito reproduktivna prava i ona koja se tiču kućanskog rada ugrožena, dok istovremeno reprezentacija žena u javnim vlastima drastično opada. Ovome treba pridodati i široko rasprostranjenu mizoginiju.

Postoje ipak neka društvena pitanja na koja je socijalizam dao odgovore, a koji su do danas u bugarskom društvu ostali opće prihvaćenima. Jedno od takvih je i pravo na abortus, o kojem, kako smo već rekli, u Bugarskoj vlada duboko ukorijenjeni društveni konsenzus. Ženskim organizacijama koje su postojale u vrijeme socijalizma prigovaralo se da nisu ‘dovoljno autonomne’, da su ‘lutke totalitarnog režima’ i tako dalje. Ovakve optužbe u potpunosti zanemaruju kompleksnosti historijskog konteksta u kojem su te organizacije djelovale, kao i neke od uspjeha koje su one ostvarile. Za vrijeme socijalizma, u Bugarskoj je, kao i drugdje, bilo proturječnih trendova i razvoja.

‘Druga smjena’ i natalitet

Elena Lagadinova, borkinja antifašističkog pokreta, krajem 1960-ih godina imenovana je na čelo Komiteta bugarskog ženskog pokreta (KBŽP). Njezina je organizacija bila relevantna referentna točka ne samo u domaćim prilikama, već i u međunarodnom kontekstu. Kako u svom radu pokazuje Kristen Ghodsee, KBŽP je sudjelovao u globalnim raspravama o politikama ženskih reproduktivnih prava i usko surađivao s antikolonijalnim i antiimperijalističkim pokretima.

Komitet je eksperimentirao s internom demokracijom i konstantno nastojao ostvariti što veći stupanj emancipacije žena, ali i razumjeti dinamiku stalnih problema s kojima se one suočavaju. Kasni socijalistički period u Bugarskoj je u isto vrijeme intenzivno skretao ka kulturnom konzervativizmu i nacionalizmu, s tvrdokornim pronatalističkim zaokretom. Ovaj posljednji potaknut je opadajućim stopama nataliteta koje su bile rezultat uključivanja žena na tržište rada. Pobačaj, legaliziran još 1950., konzervativne i nacionalističke struje smatraju preprekom za željeni demografski rast te počinju organizirati kampanje protiv pobačaja.

Od kasnih 1960-ih naovamo, KBŽP je naručio nekoliko socioloških studija o ženskom upravljanju vremenom. Istraživanja su dokazala da se stope rađanja ne mogu promijeniti ograničavanjem prava na pobačaj, nego da je osnovni razlog zbog kojeg žene imaju manje djece takozvana ‘druga smjena’: socijalistička modernizacija apsorbirala je žene u radnu snagu, ali nije uspjela revolucionarizirati rodne odnose u kućanstvima. Stoga su žene nastavljale biti angažirane u neplaćenom kućanskom radu, paralelno sa svojim profesionalnim karijerama. Komitet je uspješno dokazao da je nužno adresirati pitanje reproduktivnog rada na druge načine, primjerice podupiranjem radikalnog produženja plaćenog porodiljnog dopusta, javnom potporom za jaslice, povećanjem broja dječjih vrtića, i tako dalje. Time su pridonijele uspostavljanju širokog konsenzusa o pravu na pobačaj koje nije učinkovito osporeno čak ni danas kada smo svjedocima sužavanja ženskih prava i ponovnog uspona mizoginih ideologija. Čak i ako je, kako neki danas kažu, dostupan pobačaj bio ponekad (zlo)upotrebljavan kao sredstvo kontracepcije, ovim argumentom se odgovornost za planiranje obitelji prenosi isključivo na žene.

Izborene bitke

Evidentno je da u socijalističkoj Bugarskoj svi problemi nisu bili riješeni. Primjerice, žene su prije 1989. svakako bile nedovoljno zastupljene u javnim vlastima, iako ne u tako ekstremnoj mjeri kao danas (danas samo 17,92 posto zastupnika u parlamentu čine žene. Zanimljivo, najniži postoci su u ‘liberalnim’ strankama, najviši u konzervativnim i strankama ekstremne desnice). Za vrijeme socijalizma, međutim, ova su pitanja barem bila adresirana, primjerice, uvođenjem kvota i drugim političkim sredstvima usmjerenim na prevladavanje podjele rada po rodnoj osnovi. Ni ovi ustupci nisu naprosto poklonjeni, bez borbe. Aktivistkinje su, kako je Ghodsee pokazala, često morale podsjećati na Lenjinovu tvrdnju da je “najbolji način proslave obljetnice velike revolucije usmjeravanje pozornosti ka rješavanju još uvijek neriješenih pitanja”.

Napredak u ženskim pravima koje je izborio KBŽP treba promatrati kao ključni faktor za uspostavljanje aktualnog konsenzusa o pobačaju. Pobačaj danas osporavaju uglavnom marginalne desničarske grupe te vjerske organizacije s praktično minornim političkim utjecajem. Primjerice, The Epoch Times, bugarski portal koji je dio međunarodne antikomunističke višejezične medijske mreže posvećene širenju informacija o represijama protiv duhovnog pokreta Falun Gong u Kini. The Epoch Times, uz razne teorije zavjera (poput ‘Hitler je bio Rothschild’, ‘Bugari su među najstarijim narodima na planeti’, i tako dalje), objavljuje članke protiv pobačaja, kontracepcije i planiranja obitelji općenito. Socijalizam smatraju neprihvatljivim pokušajem društvene kontrole nad ‘spontanošću’ seksualnosti i trudnoće, a reproduktivna prava nerijetko izjednačuju s eugenikom. Petar Marčev, jedan od najprominentnijih aktivista protiv prava na pobačaj u Bugarskoj, ima jednako konfuznu liniju argumentacije. On nariče nad ‘gubitkom od šest milijuna bugarske djece’, koja navodno zbog prava na pobačaj nisu rođena od 1956. do danas, što je, prema njemu, proces usporediv s Holokaustom.

Demografski gubici i povlačenje socijalne države

Neki su se desničarski političari kao i pojedini članovi Reformskog bloka izjasnili protiv prava na pobačaj. No sve u svemu, njihovi argumenti ne dobivaju ozbiljnu političku podršku i ostaju ograničeni na marginalne grupe. Crkva nema političkog utjecaja, unatoč činjenici da su se dijelovi elita pokušali povezati s njom. No njihovi potezi ostali su samo prazne geste i niti jedna vlada do sada nije popustila nekom od zahtjeva Crkve, poput uvođenja vjerskog obrazovanja u škole.

Nedostatak političkog utjecaja Pravoslavne crkve kao i drugih nepravoslavnih kršćanskih aktivista, prisiljava aktiviste protiv prava na pobačaj, bili oni religijskog usmjerenja ili ne, da uklope svoju argumentaciju u širu nacionalističku (katkad i rasističku) klimu i opću zabrinutost zbog ‘demografske krize’, koju neki, najčešće ekstremna desnica, nazivaju ‘genocidom nad Bugarima’. Drugim riječima, antikomunistički i religijski napad na pobačaj nije toliko zasnovan na apstraktnoj ideji ‘života’ (tj. ‘svaka stanica je oblik života’), odnosno nije povezan s kršćanskim stavovima kao takvim, nego proizlazi iz sekularnih nacionalističkih strahova o demografskom padu u vrijeme neoliberalnog povlačenja socijalne države koje intenzivira takozvanu ‘drugu smjenu’.

Smanjivanje socijalnih prava u Bugarskoj, kako je već spomenuto, najteže pogađa žene, a konkurencija za ostatke socijalne države pojačava društvenu kompeticiju i atomizaciju. Kontinuirano negativan rast stanovništva i visoke stope emigracije kombinirane s konstantnim političkim skretanjima udesno te usponom antikomunizma savršeno pripremaju teren za reakcionarnu politiku. Nasreću, osporavanje prava na pobačaj još uvijek nije na dnevnom redu. Pa ipak, ostaje nejasno koliko još dugo konsenzus može opstati, naročito s obzirom na činjenicu da praktično nema ozbiljnih pokušaja hvatanja u koštac s pitanjima ženskih socijalnih prava ili kućanskog rada.

S engleskog prevela Milena Ostojić

 

Mitovi o rodno neutralnom roditeljstvu

Posted on by sdadmin

Kada sam saznala da je dijete koje nosim djevojčica, isti dan kupila sam ružičastu haljinicu na volančiće. Dugo mi je trebalo da ostanem trudna, i strašno sam željela djevojčicu. Naravno da sam htjela ‘zdravo dijete’ ali bila sam dovoljno iskrena sama sa sobom da si priznam kako preferiram djevojčicu.

Gledajući unatrag, to čini mi se nespojivo s mojim feminističkim stavovima; da sam učinila nešto tako uskogrudno svojem fetusu starom 20 tjedana. Zar nisam trebala otrčati nabaviti joj The Feminine Mistique[1] i čitati joj još u trbuhu?

Svugdje gdje bacite pogled, naići ćete na ružičaste princeze i plave majice za nogomet. ‘Rodno neutralna’ sekcija, definirana običnim zelenim i žutim jednodijelnim bodyjima, u trgovinama poput Babies R Us gotovo je nepostojeća.

Velikim dijelom to je zbog činjenice da većina roditelja, zahvaljujući ultrazvuku, zna unaprijed kojeg će spola biti njihovo dijete.  Zahtjevi za rodno neutralnom odjećom su stoga puno manji, a kompanije povećavaju svoje prihode specijaliziranom odjećom.

Roditeljstvo izvan podjele dječak/djevojčica u najmanju ruku je zastrašujuće. Zar ne smijem misliti kako je ta haljina slatka? Je li u redu da svog dečkića obučem u džemper s nogometnom loptom na guzi? Što da učinim kada fotograf moju kćer već tisućiti put zove princezom?

Želja da svoje dijete ne definiramo usko u jednu rodnu kategoriju samo zbog njihovog biološkog spola naziva se rodno neutralno roditeljstvo – RNR (Gender Neutral Parenting- GNP) i nije lako znati što je to rodno neutralno, a što nije.

Nedavno je psiholog dr. Keith Ablow[2] u emisiji Fox & Friends nazvao jednu majku luđakinjom jer je svome sinu dala da se igra lutkom.  Ostavimo po strani diskriminacijsku oznaku da nekoga zovemo ‘luđakom’ samo jer se ne slažemo s njim.

Njegov pogled na ‘savijanje rodova’ ne može biti dalje od istine i postaje žrtvom nekoliko mitova o rodno neutralnom roditeljstvu.

Stoga želim demantirati neka urođena stajališta:

Prvi mit: Rodno neutralno roditeljstvo zapravo je androgeno

Ovaj mit poziva se na tezu da je cilj rodno neutralnog roditeljstva stvoriti svijet bez rodova koji bi ukinuo koncepte muškog i ženskog. Roditelji dozvoljavaju igračke i odjeću samo u rodno neutralnim bojama.

Stvarnost: Iako su 1970-ih tvrdili da je androgenost vrhunac ljudske evolucije, postojana na teoriji da su rodne uloge u potpunosti naučene, danas gledamo na rod kao spoj bioloških (priroda) i kulturoloških (odgoj) utjecaja.  Cilj RNR-a je da se djecu ne ukalupljuje u rod s nadom da će tako djeca pronaći svoju točku unutar kontinuuma roda s kojom će sami biti zadovoljni.

Mit broj 2: Rodno neutralno roditeljstvo uzročnik je homoseksualnosti kod djece

Mnoge organizacije, poput Focus on the Family[3] (Fokusiranje na obitelj), tvrde da rodno neutralno roditeljstvo dovodi do ‘prethomoseksualizacije’ kod dječjeg ponašanja i zalaže se za promoviranje ‘rodno prihvatljivog’ ponašanja.

Stvarnost: Većina istraživanja upućuje na jak genetski faktor pri homoseksualnosti. Stoga, roditelj ne može ‘istrenirati’ svoje dijete da bude homoseksualac. Čak i kod djece koja su odgojena u obiteljima  s majkama lezbijkama ili očevima homoseksualcima neće se povećati mogućnost da i sami budu homoseksualno orijentirani. Roditelji ne mogu utjecati odgojem na spolnu orijentaciju djeteta.

Čitava svrha RNR-a je da spol ne smije biti determinirajući faktor ‘dopuštenog’ ponašanja. Ako volite ružičastu baletnu suknjicu, trebalo bi vam biti dozvoljeno da vam se sviđa bez obzira na spol.

Prema podacima TransActivea[4], 85 posto rodno orijentirane djece/mladih je cisrodno i heteroseksualno se identificiraju u odrasloj dobi.  Ako Johnny ili Beckett lakiraju nokte, neće postati homoseksualci.

Mit broj 3: Rodno neutralno roditeljstvo je  protiv ženskosti i protiv muškosti

Dr. Ablow je također upitao “Što je loše u tome da djeca mogu biti muško ili žensko?”, implicirajući da RNR potiskuje i srami se muškog i ženskog ponašanja.

Stvarnost: Rodno neutralno roditeljstvo uopće nije ‘neutralno’. Nastoji ukloniti granice rodne ekspresivnosti i potiče različitost.

Kada bismo djevojčicama uskratili/e da nose ružičasto ili kada dječacima ne bismo dopustili/e da igraju nogomet, samo bismo nadomjestili/e jedan komplet umjetnih pravila s drugim.

Ono što želimo postići je da djeci dajemo niz rodnih tipova i mogućnost da sami slobodno odaberu koji im najbolje odgovara.

Trebali/e bismo pomoći djeci da kritički promisle o mogućnostima koje im društvo pruža, a ne osuđivati njihove odluke.

Ako vaša kćer ponosno izgovara da su lutke za djevojčice, umjesto da se uzrujate i ‘ispravite’ njezino mišljenje, započnite konstruktivan dijalog.

Možda ćete otkriti da joj je netko u školi rekao da su lutke za djevojčice ili joj se rugao kada se igrala sa svojom kolekcijom dinosaura. Započinjanje dijaloga je korisnije od sobe pune rodno neutralnih igračaka.

Mit broj 4: Rodno neutralno roditeljstvo je samo za transrodnu djecu

Ovaj mit pretpostavlja da se rodno neutralno roditeljstvo koristi nakon što dijete pokaže rodnu devijaciju.  RNR pomaže transrodnoj i djeci koja nisu rodno konformistička da prebrode bol da su drugačija, ali ne vrijedi kada je u pitanju cisrodno dijete.

Stvarnost: Nitko ne zna hoće li dijete biti transrodno, nebinarno ili rodno nekonformističko  kada se rodi. Prema Transgender Law and  Policy Institute (Institut za transrodne zakone i politiku)  dva do pet posto djece će biti transrodno, a većina djece s rodnom devijacijom neće postati transrodni u odrasloj dobi.

Istinito je da će RNR omogućiti sigurniju i stabilniju okolinu za transrodno dijete. Međutim, cisrodna djeca također mogu profitirati rodno neutralnim odgojem na dva načina.

Prvo, bez striktno određenih rodnih pravila djeca će pronaći svoje mjesto u spektru koje nije ekstremno hiper-maskulino ili hiper-feminino, već u spektru koje će im pomoći u pronalaženju svojih jakih i slabih strana.

Drugo, striktno muško/ženska djeca odgojena u RNR okolini biti će sposobna kritički promišljati o rodnim pretpostavkama i cijeniti rodnu različitost.

Mit broj 5: Rodno neutralno roditeljstvo  je društveni eksperiment

Kada neke obitelji kažu da ne žele obznaniti spol svojeg djeteta, određeni dio društva se razljuti i viče kako se djeca koriste u političke svrhe i kako im se ispire mozak zbog nekog znanstvenog eksperimenta.

Stvarnost:  Sve što govorimo i činimo način je na koji djecu učimo kako funkcionirati u svijetu.  Želim da moja djeca odrastu u dobre ljude. Ne želim da budu konformisti i da hodaju po rubu.  Želim da budu feministi  i strastveno zagovaraju jednakosti i društvenu pravdu.

Tradicionalni odgoj je jednako indoktrinirajući. Rodne norme uče djecu da se ukalupe unutar društvene definicije rodne binarnosti.  Djevojčice vole ružičasto, vole se brinuti o drugima i veoma su emocionalne.  Dječaci ne plaču, vole se baviti sportom i zarađuju puno novaca.

Iako ih nenamjerno ne odgajaš tako, djeca to usvajaju pasivno jer su posvuda  svakodnevno okruženi rodnim sugestijama. Razmislite kada Barbika kaže “Matematika je teška” i zapitajte se zašto tako mali broj žena radi u inženjeringu, znanosti i medicini.  Razmislite zašto ‘se dječaci ne igraju lutkama’ i zašto su žene toliko bolje u ophođenju s novorođenčadi.

RNR pokušava razbiti usku definiciju što bi dijete trebalo biti. Ako je to političko stajalište, onda sam ponosna što sam ga iskazala.

Kako RNR izgleda u stvarnosti?

Većina roditelja koje poznajem zgražaju se kada im njihova kćer kaže ‘to je za djevojčice’. Zapravo, to je sjajna prilika o dijalogu o rodu.  Kada je fotograf naziva princezom možemo razgovarati o tome zašto je to tako i što to znači biti princezom. 

Dopuštam joj da čuje moje mišljenje. Ja sam prava djevojka. Imam ružičasti čekić. U prošlosti sam dopuštala da me rodne granice ograničavaju, a moja osviještenost o tome me učinila boljom osobom.

Kada me jednog dana pita zašto su njezine fotografije kada je imala tri mjeseca bombastično ružičaste, reći ću joj da je to bio moj način slavljenja njezinog dolaska na svijet.

I reći ću joj da danas slavim njezinu osobnost gledajući je kako uči da slavi svoju individualnost na svoj način.

 

Prevela i prilagodila Marija Sabolić


[1] Knjiga Betty Friedan The Feminine Mistique 1963.g. početak je drugog vala feminizma u SAD-u. Knjiga govori o nezadovljstvu i nesreći kućanica 1950-ih i 1960-ih, bez obzira na materijalnu sigurnost i imanje obitelji.

[2] Keith Ablow, (1961.- ), američki psihijatar, pisac, kolumnist, TV-voditelj – poznat po svojim kontroverznim i neprofesionalnim izjavama psihčkih dijagnoza hollywoodskih zvijezda.

[3] Focus on the Family je neprofitna organizacija osnovana 1977.g. od strane psihologa Jamesa Dobsona u Coloradu. Zalaže se za promoviranje konzervativnih vrijednosti i cilj joj je širiti biblijske vrijednosti po cijelom svijetu.

[4] TransActive Gender Center, neprofitna organizacija iz Portlanda koja se bavi pravima transrodnih osoba i djece te pruža psihološku podršku njima i njihovim obiteljima. 

Bobbie Gentry: Portret jedne feministkinje

Posted on by sdadmin

Country glazba uvijek je bila dom jakim ženama koje su se uzdignule s feminističkim i protofeminističkim pjesmama – sjeti se pjesme Kitty Wells “It Wasn’t God Who Made Honky Tonk Angels”, pjesma Lorette Lyn  “The Pill” i većinski dio repertoara Dolly Parton.  Ova tradicija se danas nastavlja s Maddie & Tea i nedavno redanje  hitova od strane Mirande  Lambert koji su se sukobili s muškim countryjem i osudili obiteljsko zlostavljanje.

Na rubovima kolektivne memorije u kompleksnoj feminističkoj tradiciji svijeta country glazbe obitava Bobbie Gentry. Njezin prvi i najveći hit, “Ode to Billie Joe”, priča priču mlade žene koja je upravo saznala da je njezin prijatelj Bilie Joe McAllister skočio s mosta Tallahatchie nakon što je prvo nešto unutra bacio. Misterij tragičnog kraja Billieja Joea zaokupio je publiku diljem svijeta, ali jednako je primamljiva priča o samoj pjesmi; s njom je Gentry  postala jedna od prvih žena u povijesti koja je pisala, prodavala i producirala svoju glazbu. To što nije dobila pohvale koje je zaslužila, produkt je vremena u kojem je živjela, ali njezino putovanje omogućilo je drugim mladim ženama, koje se bave country glazbom, da same određuju svoj rad i imidž. Uistinu, feminizam.

Tu je i “Fancy”, priča mlade žene koju je majka izbacila iz kuće kako bi sama mogla preživjeti. Na kraju, protagonistkinja pjesme postaje uspješnom eskort-damom. U intervjuu za LGBTQ magazin 1974.g. ovu pjesmu je nazvala svojim  “najjačim izričajem ženske slobode”.

“U potpunosti se slažem s tim pokretom i svim ozbiljnim temama za koje se zalažu – jednakost, jednake plaće, vrtići i pravo na pobačaj.”

“Ali Vi izgledate kao prikaz svega što one ne vole”, rekla sam, ” Nosite lažne trepavice, seksipilnu odjeću, i koristite svoju ženstvenost do krajnjih granica.  To ne može dobro proći kod onih koje protestiraju protiv natjecanja ljepote, spaljuju sobe za presvlačenje playboyevih zečica i govore nam da pustimo da nam izraste dlaka ispod pazuha.”

“Pa, ta malena skupina radi više štete nego koristi i odvlači pozornost od stvarnih problema. Zapravo, nisam imala nikakvih problema s njima, možda zato jer su prepoznale da sam žena koja radi za sebe u muškom svijetu. Na kraju, ipak sam žena i uspješna glazbena producentica. Jeste li znali da sam odnijela “Ode to Billie Joe” do Capitola, prodala je i sama producirala album? Nije bilo lako.  Teško je kada je žena privlačna, ljepota nije u skladu s inteligencijom – što je apsurdno. Naravno da nema žena koje su izvršne direktorice ili producentice u glazbenoj industriji.  Nemojte zaboraviti, nejednakost djeluje obostrano. Na primjer, zakon o razvodu je grozan jer diskriminira muškarce.”

{slika}

U “Ode to Billie Joe”, novi doprinos Bloomsburyjevoj 33 1/3 seriji knjiga, novinarka Tara Murtha u središte stavlja Gentryin feminizam i pokušaje da kontrolira svoj imidž, čime ponovno predstavlja svijetu Bobbie Gentry.  Nakon što je nestala iz javnog života početkom 1980-ih, javno sjećanje Gentryinih postigunuća se izgubilo, što uključuje dugogodišnji angažman kao voditeljice zabavnog programa u Las Vegasu, prve žene koja je vodila svoju emisiju na BBC-ju, i drugi brojni doprinosi. Danas se ne zna gdje točno živi i ostala je u kontaktu samo s nekolicinom prijatelja iz svijeta zabave – ostavljajući brojna pitanja otvorenim. “Ode to Billie Joe”  je “dalekozor koji gleda na obje strane”, piše  Murtha. ” Nevjerojatan komercijalni uspjeh “Ode” preobrazio je Gentry od nepoznate glazbenice u svjetsku zvijezdu. No, također je postavio komercijalni presedan koji je nemoguće ponoviti, i na kraju je sakrio veći, bogatiji dio njezinog opusa – i zarobio umjetnicu u osobu koja je cijelu svoju karijeru nastojala nadići taj trenutak.”

Bobbie Gentry je tokom cijele svoje karijere nastojala biti netko drugi, a ne ljubimica publike iz Delte Mississipija, s mješovitim uspjehom.  Zašto je odvajanje njezinog stvarnog identiteta od javne osobe bilo toliko važno? Na koji način je uspjela, a na koji nije?

Tara Murtha:  Publika podcijenjuje žene izvođačice  pretpostavljajući da sve što rade i o čemu pišu i pjevaju jesu zapisi iz dnevnika.  Velikim dijelom,  feministički je priznati da ste stvorili tu umjetničku osobu.  Ne postoji ekvivalent, ni skraćenica, za žene koje to rade kao što postoji glam rock.  Žene to ne smiju raditi, lude ste ako to radite.

Ali pogledajte Dolly Parton! Pričala je o osobi Dolly Parton,  da je stvarna Dolly Parton trbuhozborac, a da je Dolly koju znamo samo jedna lutkica. Smatram da je veoma feministički od nje reći nešto takvo, da je to zapravo fantastična  umjetnička kreacija. Bobbie Gentry se veselila isprobavanju svih likova koje je stvorila u svojoj glavi, i frustriralo ju je što su ljudi od nje očekivali samo jedan lik, i zato je otišla u Las Vegas, i zašto je imala veliki kult gej poklonika. Gej muškarci stvarno su cijenili njezinu pretjeranu estetičnost, činjenicu da je bila zabavljačica, a ne samo country pjevačica s frizurom  Priscille Presley.

Tko je bila Gentry, osim country pjevačice? Zašto je bilo toliko komplicirano za nju da prekine s jednostranom identifikacijom?

TM:  Veoma ju je zanimao latinski jazz i hula; možete čuti te ritmove u njezinoj glazbi. Njezin materijal bio je Jug i zanimala ju je kultura Juga, ali to nije country glazba per se. Ne zanima me da to svima dokažem, ali kada slušate njezin kasniji repertoar sve više se udaljavala od onoga što je ona eufemistično  nazivala  regionalna glazba.

Uistinu se htjela probiti na televiziji jer ju je smatrala veoma dinamičnim medijem, a budući da je bila glazbeni geek, kreirala je kostime, zanimalo ju je inženjerstvo i kako svi ti dijelovi djeluju zajedno.  Napravila je pilotnu epizodu za program na CBS-u, a producent je bio producent Hee Haw-a.[i] Htjeli su da bude više hillbilly[ii] i koristi više humora, i bila je zabavna, ali i recenzije su pisale da je to bio pročišćeni humor.

Dio Gentryine priče je da nije dobila priznanje kada je to zaista i zaslužila – cijelo vrijeme je bila uključena u produkciju svih svojih snimaka, ali nije dobila producentske zasluge sve do njezinog posljednjeg albuma Patchwork.

TM: Mislim da je napustila glazbenu industriju jer nije željela raditi kompromise. To je zadnji izraz koji je rekla u zadnjoj pjesmi na zadnjem albumu (Looking In) i mislim da nije nimalo slučajno da je to prva snimka za koju je dobila potpuna produkcijska prava. Otišla je u Las Vegas i počela izvoditi na pozornici poput Zelde Fitzgerald. Kada plešeš i radiš tako nevjerojatne produkcije, radi se o tvojem tijelu, i nitko ne može reći da ti to ne radiš. Njezino pisanje, pjevanje i produkciju  muškarci su pokušali uzeti  zasluge za sebe, a nitko nije mogao vidjeti što se događa iza paravana. Podsjeća me na nešto iz novinskog članka u Pitchforku o Bjork – kako je morala pozirati ispred opreme kako bi dokazala da je s njome povezana.

Gentry je ostvarila veliki uspjeh u Ujedinjenom Kraljevstvu, djelomično zahvaljujući show-u BBC-ja krajem 1960-ih.  Što je britansku publiku toliko privuklo?

TM:  Pojavila se u jednoj epizodi emisije Stanleyja Dorfmana i reakcija publike je bila toliko intenzivna da su joj ponudili vlastitu emisiju. Neki dan sam razgovarala o Bobbie Gentry s gospodinom iz Londona. Ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva uistinu su zainteresirani za ruralnu sliku američke country glazbe. Još uvijek ima veliki broj prijatelja glazbenika, umjetnika tipa Americana,  i ne mogu živjeti od svoje glazbe u SAD-u, ali kada odu u Njemačku ili Ujedinjeno Kraljevstvo mogu zaraditi za život izvodeći glazbu po uzoru na Johnnyja Casha. Skloni su takvoj vrsti glazbe, a ona je postigla izloženost zahvaljujući BBC-ijjevoj emisiji.

{slika}

Započeli ste pitanjem “Gdje je Bobbie Gentry?”, ali na kraju vaše djelo pokušava odgovoriti na pitanje tko je zapravo ona.  Jeste li bliže odgovoru? Koja pitanja su ostala bez odgovora?

TM: Da, mislim da imam puno bolju spoznaju o tome tko je bila Bobbie Gentry. Kažem bila, jer tko je ona danas je nemoguće znati ako ju osobno ne poznajete. Prije pet godina, nisam bila sigurna jesam li ikada čula “Ode to Billie Joe”. Kada sam započela pisati knjigu, znala sam da počinjem od njezine tvrdnje da je ona producirala “Ode to Billie Joe”, ali nisam znala što ću pronaći. Bila sam svjesna da postoji Bobbiebilia, ali do tada nisam imala prilike to istražiti. Ono što otkriva Bobbiebilia – kolekcija memorabilije koja se proteže od njezine najranije karijere, osnovnoškolskih svjedodžbi, osobnih pisama – je da je ona vrlo rano odlučila postati uspješna i da je trenirala za taj trenutak poput sportaša.

Voljela bih znati što se desilo sa svim njezinim projektima na kojima je radila, a koji nikada nisu završeni.  Voljela bih znati je li uistinu pisala pjesme za druge glazbenike pod pseudonimom nakon što se umirovila, jer postoje glasine. Voljela bih znati kakav je tada imala odnos s osobnošću koja izvodi “Ode to Billie Joe”, a kakav je danas, ako uopće još postoji. Iako je bila sjajna što se tiče poslovanja i marketinga, postojala je stvarna želja da je njezina publika uistinu “shvati”, onu pravu nju. Voljela bih znati što misli o istim starim problemima žena izvođačica – pretpostavke da je umjetnost ispovjedna, optuživanje da ne možete biti feministkinja ako propagirate feminiziranost – gotovo 50 godina nakon što se morala nositi s takvim gadostima. Voljela bih znati kakvom vrstom umjetnosti se otada bavila, i koliko ozbiljno je razmišljala da se vrati iz mirovine. Voljela bih znati što misli o ovoj renesansi njezinih glazbenih djela.

A najviše bih voljela znati…. (SMIJEŠAK) što je Billie Joe bacio s mosta Tallahatchie.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić


[i] Hee Haw – televizijski show s country-glazbom i humorom na CBS-TV-u 1969.-1971.g.

[ii] Hillbilly – neotesana, neuljudna osoba s Juga.

Sustavna retradicionalizacija ženskih uloga u Makedoniji

Posted on by sdadmin

Makedonija posljednjih godina bilježi suptilnu, no sveobuhvatnu eroziju ženskih prava. Vlada uporno ustraje na metafori majke patnice (metafora koja se često rabi za samu zemlju) čiji duboko mizogini sentimenti upravo zbog svoje široke raspostranjenosti i ukorijenjenosti u društvu uglavnom prolaze neprimijećeni. Nakon početnog zadovoljstva koje je 2006. godine proizvelo uvođenje rodnih kvota i uvođenje Zakona o jednakim mogućnostima za žene i muškarce, što je u kombinaciji s poviješću jednakog tretmana iz prethodnog sistema dovelo do još viših postotaka zastupljenosti žena u određenim područjima naspram prosjeka EU, stvari su, uz izostanak javnog otpora, ipak krenule u suprotnom smjeru.

Prva naznaka da se stvari okreću na štetu ravnopravnosti žena bili su plakati i pamfleti protiv pobačaja. Stvorivši se ‘niotkuda’, jer nitko naime nije preuzeo odgovornost za njihovo raspačavanje, tijekom 2006.–2007. godina postajali su sve vidljiviji u javnom prostoru. Plakati su ilustrirali eksplicitne prikaze fetusa u maternici, kao i onih abortiranih, nastojeći time proizvesti i/ili pojačati osjećaj krivnje u žena suočenih s pobačajem.

Osuda i nekoliko gerilskih akcija koje su organizirali NVO-i i neformalne grupe usmjerene neutraliziranju negativnog utjecaja pro-life kampanje nisu uspjeli iskorijeniti propagandu koja je počela poprimati sve raznovrsnije oblike, pa je tako primjerice lansiran i internetski portal Abortus ne! Dodatni zamah pro-life kampanjama dala je i vladina kampanja za podizanje svijesti o štetnim posljedicama pobačaja. Tada nismo mogli znati da će upravo posljedice ovih materijala po javnu percepciju u ljeto 2013. godine poslužiti kao uvod dodatnim ograničenjima zakona o pobačaju.

Kampanje za povećanje nataliteta

Istovremeno, vlada je 2008. godine započela još jednu kampanju čiji je cilj bio povećanje stope nataliteta a koja se sastojala od programa povećane financijske potpore vlade za treće i četvrto dijete u obitelji – mjera koju se planiralo ponuditi samo u onim regijama s manjom stopom nataliteta za koje se ‘slučajno’ ispostavilo da su regije nastanjene uglavnom etničkim Makedoncima. Ustavni je sud ovako propisanu mjeru odbacio te se ona potom počela jednako primjenjivati na cijelu zemlju.

Televizijske reklame ove kampanje, koja traje do danas, snažno se oslanjaju na tradicionalne patrijarhalne muške i ženske uloge. U glavnim ulogama tako je mladi nezaposleni par gdje žena uvjerava naizgled nezainteresiranog muškarca da zadrže dijete jer će: ‘biti dječak i imati tvoje oči’, i još znakovitije, stariji muškarci, ‘alfa mužjaci’, što uz pozadinske snimke koje ih predstavljaju kao imućnu gospodu samouvjereno iznose priče svojih života, autoritativno tvrdeći da je “obitelj najveće blago”. Jedna od reklama ide toliko daleko da u bolnici čestita ocu na ‘ubojstvu zdravog djeteta’.

Ta je reklama zbog žestokih reakcija civilnog društva i javnosti cenzurirana i sada se u cjelovitoj verziji emitira samo noću. Kampanju je osnažilo i emitiranje TV emisije Vrijeme je za bebu, na javno financiranoj televiziji, gdje se često predstavljaju prerano ostarjeli muškarci i žene niže klase, na rubu socijalne depriviranosti, koji tvrde da je mnogo djece uvijek dobra ideja i da možda nemaju poslove, ali su sretni sa svojom djecom. No, zapravo većina njih pribjegava trećem i četvrtom djetetu samo kako bi se kvalificirala za financijsku potporu, jer rijetko dolaze do drugih sredstava preživljavanja.

Takav protuženski diskurs tradicionalno uživa veliku potporu Makedonske pravoslavne crkve. Tako je, dajući izjavu za državnu televiziju prigodom uskršnjih blagdana, mitropolit Petar iz Bitoljske eparhije ponovio stav o pobačaju kao apsolutno neprihvatljivom za Crkvu te okrivio žene za visoku stopu razvoda, i usto dodao da su žene te koje mogu ili spasiti ili uništiti zemlju, osnaživši izjavu mizoginim citatom svetoga Pavla iz Biblije. Žestoka javna reakcija feminističkih i organizacija za ženska prava potaknula je mitropolita na objašnjenje u kojemu je, naravno, dodatno razjasnio tradicionalnu ulogu žene kao roditeljice i kućanice koja mora biti podčinjena muškarcu, a opet nekako, paradoksalno, ima čak i veća prava od njega.

Posramljivanje žena kao instrument patrijarhalizacije

Usporedo sa svim ovim kršenjima prava događa se dosljedno treniranje ‘tradicionalne ženske poslušnosti’ portretirane i eksplicitno ohrabrivane u svim sferama javnog života. Počevši od ženskih političarki vladajuće stranke koje su izrazile ‘pokornost’ premijeru, naglašavanja važnosti postavljanja “obitelji na prvo mjesto” ili pak oblikovanje ideje zaposlene žene kao one koja mora ‘uravnotežiti karijeru i obitelj’ što su pitanja koja redovno dobijaju istaknute poslovne žene. No, jednako tako moglo bi se reći kako se repatrijarhalizacija ženskih uloga vrši i sustavnim ignoriranjem situacije tekstilnih radnica koje su glavne hraniteljice obitelji u nekim od istočnih krajeva zemlje, a koje rade u izrazito lošim uvjetima za plaću manju od minimalne i u pravilu su podvrgnute zlostavljanju i uznemiravanju.

Mediji također igraju važnu ulogu u širenju seksističkih i neemancipatornih praksi objektivizacije žena. U međusobnoj utrci za klikovima i prodaji oglasnog prostora, redovno pribjegavaju otvorenom seksizmu i besramnoj objektivizaciji i eksploataciji ženskog tijela. Nabijanje osjećaja krivnje ženama radi njihove seksualnosti (tzv. slut shaming) u medijima poprima radikalne oblike. Posramljivanje žena događa se naglašavanjem nepoželjnosti seksualnih ponašanja žena, pogotovo onih koja odstupaju od tradicionalnih rodnih uloga. Žene se tako posramljuje kada se oblače seksualno provokativno, kada zahtijevaju olakšavanje pristupa kontracepcijskim sredstvima ili kada stupaju u predbračne i neobvezujuće seksualne odnose. Seksualno posramljivanje žena događa se i žrtvama silovanja i drugih oblika spolnog nasilja.

Ono je pogotovo izraženo na društvenim mrežama, tako ajpopularniji hashtagovi na Twitteru često ismijavaju ili osuđuju ‘ekscesivnu’ žensku seksualnost ili promiskuitet – drolja je jedna od najčešćih trending tema, dok novinski članci često raspravljaju o ‘nemoralu’ nove generacije mladih djevojaka koje nude seksualne usluge u zamjenu za običan pametni telefon, večeru u restoranu ili nekoliko pića. Tako se umjesto pristupanja ovoj temi s ciljem da se riješe situacije najekstremnije socijalne i ekonomske ugroženosti žena radi kojih one stupaju u riskantne spolne odnose, žene dodatno posramljuje i vrijednosno degradira.

Opisane prakse koje promoviraju tradicionalnu, patrijarhalnu ideju ‘ženske uloge’ u konačnici je 2013. godine kulminiralo novim ograničenjima ženskih prava u okviru Zakona o pobačaju koji je donesen u sred ljetnih praznika i po hitnom postupku, bez adekvatne javne rasprave, kako bi se reakcija javnosti maksimalno oslabila. Ograničenja se sastoje od obaveznog pisanog zahtjeva za pobačajem, savjetovanja o mogućim prednostima očuvanja trudnoće i razdoblja čekanja od tri radna dana prije same intervencije. Među posljedicama ovih mjera moglo bi se naći odgađanje postupka, koje bi moglo dovesti do isteka zakonskog roka od 10 tjedana gestacije. Otežavanje dostupnosti pobačaja znači i dodatni teret socijalno i ekonomski najugroženijim ženama, osobito onima koje ne žive u nekoliko gradova gdje klinički centri nude prekid trudnoće, jer su izložene dodatnim troškovima putovanja.

Fronte otpora

Zakonom je također bilo utvrđeno da partner trudnice mora biti obaviješten o prekidu trudnoće. Toj su se odredbi snažno suprotstavili javnost i civilni sektor te je u konačnici povučena. Nevladine i neformalne organizacije koje se bave ženskim pravima, okupljene u jedinstvenu građansku frontu Matku, platformi za slobodan pristup sigurnom pobačaju koja organizira događanja i objavljuje novine i filmove da bi podigla svijest o posljedicama zakona, nažalost, nisu uspjele spriječiti da se zakon usvoji. Još gore, pravilnici o hitnim postupcima i netipičnim slučajevima još nisu doneseni, što ugrožava živote žena koje trebaju hitan postupak zbog unutarmaternične smrti ili anomalije ploda. Jedini usvojeni pravilnici su oni koji se tiču savjetodavnih sastanaka kojima se određuje da prije abortusa, žena mora slušati otkucaje fetusova srca i obaviti obavezno ultrazvučno snimanje.

Mnoga kršenja temeljnih ljudskih prava žena, izazvavši postupnu, ali sve veću artikulaciju gnjeva, napokon su rezultirala uspostavom Platforme za rodnu ravnopravnost u prosincu 2014., koja je ujedinila nevladine i neformalne feminističke i ljevičarske organizacije. Platforma za rodnu ravnopravnost već je uspjela osujetiti pokušaj Fonda za zdravstveno osiguranje da plaćanje porodiljnog dopusta prebaci na poslodavce (novac koji Fond kasnije namjerava nadoknaditi). Ovo nipošto ne znači kraj borbe, a izgledi svakako nisu sjajni. Međutim, nedavni studentski prosvjedi i socijalni nemiri u Makedoniji daju nadu da će, ako do njih dođe, dugo očekivane promjene konačno uzeti u obzir specifični položaj žena u društvu i na tržištu rada.

S engleskog prevela Mirna Šimat

 

Zdravstveni odgoj uspješniji u osnovnim nego u srednjim školama

Posted on by sdadmin

Još u srpnju 2014. godine Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja izradio je “Izvještaj o vanjskom vrednovanju provedbe zdravstvenog odgoja šk. godine 2012./2013. I 2013./2014.”.

Međutim, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odlučilo je rezultate evaluacije zadržati za sebe pa tako izvještaj nije objavljen javnosti niti su s njegovim sadržajem upoznati autori/ce kurikuluma i provoditelji/ce programa Zdravstvenog odgoja (ZO). No, sezamweb.net zahvaljujući Zakonu o pravu na pristup informacijama došao je do rezultata evaluacije te donosi kratki pregled.

Podsjetimo, ZO je uveden kao obavezni sadržaj u šk. god. 2012/2013 u svim razredima osnovne i srednje škole te se nastavio provoditi u šk. god. 2013./2014. Provedba nastave predviđena je u sklopu sata razrednika, dok je satnica propisana posebno za svaki razred osnovne i srednje škole do najviše 12 sati. Nastavni plan i program sastoji se od 4 modula: Živjeti zdravo, Prevencija nasilničkog ponašanja, Prevencija ovisnosti i Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje.

Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO) je tek u drugoj godini provedbe pripremila i objavila priručnike zdravstvenog odgoja za osnovnu i srednje škole kao polazišne materijale u pripremi i izvedbi nastave zdravstvenog odgoja.

Praćenje i vanjsko vrednovanje provedbe ZO tokom dvije školske godine imalo je za cilj utvrditi provode li se uvedeni sadržaji na prihvatljiv način za sve sudionike, zatim utvrđivanje razine usvojenog gradiva kroz ispitivanje obrazovnih ishoda na kraju obrazovnog ciklusa te, u mjeri u kojoj je to moguće, usvojenost stavova i ponašanja (tj. primjenu znanja). U evaluaciji je sudjelovalo 55 škola (i OŠ i SŠ) u šk. god. 2012./2013. i 155 škola (i OŠ i SŠ) u šk. god. 2013./2014 i to učenika/ca trećeg, petog i sedmog razreda OŠ i prvog i trećeg razreda SŠ.

Izvještaj evaluacije je prilično opsežan te sezamweb.net donosi samo neke od rezultata dobivenih vrednovanjem provedbe ZO.

Rezultati pokazuju da su učenici/e 3. i 5. razreda osnovnih škola iskazali veće znanje sadržaja ZO u završnoj točki mjerenja. Pretpostavlja se da se dio ovog porasta u rezultatu može objasniti pohađanjem nastave ZO. U 7. razredu osnovne škole, te u 3. razredu srednje škole zabilježen je značajan porast rezultata učenika/ca samo i isključivo na četvrtom modulu (Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje) između početne i završne točke mjerenja. Rezultati upućuju na zaključak kako je provedba ZO u srednjim školama bila manje uspješna u povećanju razine znanja učenika/ca, nego što je to bio slučaj u osnovnoj školi.

Nastavnici/e najvećim problemom smatraju to što nije provedena sveobuhvatna izobrazba za provođenje ZO dok najmanjim problemom smatraju to da program vrijeđa njihove vjerske osjećaje. Sukladno tome, ne osjećaju se dovoljno kompetentnim za provedbu svih sadržaja zdravstvenog odgoja, te se za pomoć obraćaju kolegama/icama, stručnoj službi i vanjskim suradnicima/ama. Često se ističe da je jedan školski sat premalo vremena za izvođenje većeg dijela radionica iz AZOO priručnika. Nezadovoljstvo priručnicima izražavaju djelatnici/e u polovici škola te smatraju kako su “šturi i suhoparni te neprilagođeni uvjetima u školi”.

Na kraju, izvještaj donosi slijedeće zaključke i preporuke za POBOLJŠANJE provedbe zdravstvenog odgoja:

– Sadržaji ZO se preklapaju s mnogim drugim školskim/izvanškolskim aktivnostima. U većini škola prisutne su iste ili slične teme u drugim predmetima, satovima razrednika ili projektima koje škole provode

– Nema značajnog napretka u izmjerenim znanjima, odnosno izostao je edukacijski učinak ZO, osim u 3. i 5. razredima OŠ. Ovakav nalaz moguće je povezati s razvojnom dobi učenika/ca ali i radom učitelja/ca. U srednjim školama gdje je na početnom i završnom ispitivanju izmjerena podjednaka razina poznavanja sadržaja te je u potpunosti izostao edukacijski učinak programa jedan od mogućih razloga je upitna motivacija škola za izvedbu ZO

– Dok je kod učenika/ca OŠ usvojenost sadržaja prilično visoka, kod učenika/ca SŠ postoji prostor za napredak i usvajanje novih znanja u ovom području.

– Nužna je bolja i pravovremena priprema dokumenata, materijala, škola i svih uključenih dionika od strane nadležnih institucija pri uvođenju novih sadržaja u obrazovni sustav.

– Potreba za razradom dodatnih materijala za izvođenje nastave ZO.

– Potreba daljnjeg unaprjeđenja priručnika AZOO, posebno kad je riječ o vremenskoj dimenziji provedbe predloženih aktivnosti.

– Nastavnici/e su podijeljeni u stavu oko ZO pri čemu dio njih izražava zabrinutost oko budućnosti provedbe na predloženi način zbog niza činitelja: organizacijskih, profesionalnih i osobnih. Svi nastavnici/e slažu se kako su teme ZO iznimno važne za učenike/ce te izražavaju spremnost za daljnje stručno usavršavanje na ovom području

– Nastavnici/e iskazuju pozitivan stav prema preporučenim metodama rada ali ističu nedostatak vremena za provedbu i manjak samopouzdanja za izvođenje sadržaja i metoda koji su im manje poznati.

– Izražena potreba za kontinuiranim stručnim usavršavanjem o sadržajima ZO za sve nastavnike/ce i stručne suradnike/ce.

– Provedba kroz 12 sati je nedostatna satnica za provedbu sadržaja ZO što smanjuje mogućnost ostvarivanja učinka na učenike/ce s obzirom na napredak u znanjima, vještinama i stavovima.

– Razrednici/e iskazuju nezadovoljstvo održavanjem nastave ZO za vrijeme sata razrednog odjela jer im to oduzima vrijeme za redovne aktivnosti razrednika i učenika.

– Učenici/e kao i nastavnici/e prepoznali su važnost tema ZO te posebno pohvalili metode učenja i postignutu razinu međusobne komunikacije

– Dio nastavnika/ca traži mogućnost odabira svog sudjelovanja u izvedbi programa ili barem uključenje dodatnih predavača/ica za sate koji se odnose na modul Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje.

– Učenici/e smatraju kako su se s nekima ili većinom sadržaja ZO već susreli kroz druge predmete i ostale šk. aktivnosti. Učenici/e srednjih škola posebice napominju kako se ovi sadržaji ponavljaju u više točaka njihovog školovanja, a ne uključuju nove informacije.

– Roditelji također smatraju teme i sadržaj ZO izuzetno važni no razlikuju se u stavovima oko načina provedbe u školama.   

 

PREPORUKE uključuju slijedeće:

– Pravovremeno informiranje škola o svemu (formalnim odredbama i stručnim sadržajima) vezanim uz ZO

– Kontinuirana edukacija nastavnika/ca u području ZO

– Škole precizno uputiti na mogućnosti suradnje  s različitim institucijama, lokalnim tijelima, organizacijama civilnog društva kako bi se olakšala provedba ZO

– U suradnji sa svim dionicima utvrditi primjeren i optimalan način provedbe ZO

– Utvrditi preklapanja nastavnih sadržaja i izbjeći nepotrebna ponavljanja sadržaja ZO

– Nastavak vanjskog vrednovanja ZO

– U budućoj provedbi i vrednovanju naglasak je potrebno staviti na potencijale za promjenu stavova i ponašanja učenika/ca

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org