Objavljeno Izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2014. godinu

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dostavila je Hrvatskom saboru Izvješće o radu za 2014. godinu. Izvješće sadrži aktivnosti i napore institucije u području promicanja načela ravnopravnosti spolova, u okviru ovlasti koje ima temeljem Zakona o ravnopravnosti spolova, presjek godišnjeg rada i trendove vezano za diskriminaciju na temelju spola, bračnog i obiteljskog statusa, spolne orijentacije i rodnog identiteta u područjima rada i zapošljavanja, obitelji (uključujući obiteljsko nasilje), obrazovanja, političke participacije i medija. Tijekom 2014. radilo se na ukupno 2.588 predmeta što predstavlja povećanje za 21,3 posto u odnosu na 2013. Zadržao se trend povećanja broja pritužbi (10,6 posto), koje se i dalje u pretežnom broju odnose na spolnu diskriminaciju, a najviše se pritužuju žene (72,6 posto). Najviše pritužbi odnosi se na ostvarivanje socijalne sigurnosti (39,3 posto) i radnih prava (30,3 posto) što čini dvije trećine svih pritužbi. Po osnovi diskriminacije bilo je temeljem: spola 79,7 posto slučajeva, spolne orijentacije 4,6 posto (zadržavaju trend blagog porasta), bračnog i obiteljskog statusa 3,3 posto, rodnog identiteta i izražavanja 0,5 posto.

Pravobraniteljica je, postupajući po pritužbama i osobnoj inicijativi, uputila 570 pisanih preporuka, 115 upozorenja i 37 prijedloga. Utvrdila je da se u visokom postotku od 94,83 posto slučajeva u potpunosti uvažavaju upozorenja/preporuke/prijedlozi koje je uputila postupajući po primljenim pritužbama u predmetima u kojima je utvrdila diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova.

U Izvješću su objavljeni i rezultati 7 neovisnih istraživanja:

  • “Zastupljenost žena i muškaraca  na upravljačkim pozicijama u poslovnim subjektima u Republici Hrvatskoj” 
  • “Zastupljenost žena i muškaraca na upravljačkim i rukovodećim pozicijama u poslovnim subjektima u Republici Hrvatskoj”
  •  “Poteškoće u ostvarivanju susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim dijete ne živi”
  • “Ovršni postupci radi predaje djeteta roditelju s kojim će živjeti i o ovršnim postupcima radi ostvarivanja susreta i druženja roditelja s djetetom”;
  • “Uvjeti i način rada studentskih pravobranitelja/ica u RH”;  
  • “Istraživanje tiska i internet portala iz aspekta ravnopravnosti spolova”.  
  • “Praksa zdravstvenih ustanova u RH u osiguranju dostupnosti legalno induciranog pobačaja”.

Izvješće obuhvaća i dodatak u kojem se nalaze izabrani opisi slučajeva iz prakse institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u području rada i zapošljavanja, roditeljske skrbi, nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, obrazovanja i reproduktivnih prava kao i analize provedbe Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji i Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i Mjera Akcijskog plana zapošljavanja.

Na kraju Izvješća nalazi se 64 preporuka.

Kako korporacije sudjeluju u nasilju nad ženama?

Rosa Elbira Coc Ich grijala je tortilje kad je devet muškaraca ušlo u njezin dom. Prislonili su joj pušku uz glavu, bacili je na pod i silovali, jedan po jedan. Mayanka iz Q’eqchi zajednice u Guatemali tek je prisilno preselila i sagradila novu nastambu. Dvanaest dana nakon dolaska prijetio joj je novi izgon popraćen silovanjem. Istjerivači nisu stali na Rosi; desetak žena iz iste zajednice potvrdilo je da su žrtve grupnih silovanja radnika, policijaca i zaštitara koji su štitili rudarsku kompaniju na čijem je teritoriju mayanska zajednica napravila nove nastambe.

Rodno uvjetovano nasilje ima pandemijske razmjere prema izvještaju Ujedinjenih naroda: 35 posto žena diljem svijeta pretrpjelo je fizičko ili seksualno nasilje. Na ženama se iživljavaju njihovi partneri, članovi obitelji, bliže zajednice i vlade, a u novije vrijeme niču slučajevi s nasilnicima koji rade za korporativni svijet, piše autorica ovog članka Kati Cheney.

Silovatelji Rose imali su blagoslov rudarske kompanije  Hudbay minerals. Štitili su zemljište oko rudnika koje je stoljećima pripadallo Q’eqchi zajednica Maya. Kako tvrde, kompanija Hudbay Minerals prisvojila je tu zemlju bez ikakvog pokušaja dogovora s njihovom zajednicom, a upravitelji Hudbaya potom su zaposlili zaštitare da ih brane od domorodačkog stanovništva. Jedna od metoda bila je silovanje i mučenje stanovništva 2007. godine.

Žrtve silovanja u Q’eqchi zajednici tri su godina šutjele da bi potom napravile pionirski poduhvat: uz podršku cijele zajednice podigle su tužbu na Vrhovnom sudu u Ontariu. Bila je to prva optužba na kanadskom sudu protiv domaće kompanije za kršenje zakona i ljudskih prava u inozemstvu. Q’eqchi zajednica je kompaniju optužila i za oružano ubojstvo i streljanje  u 2009. godini koje je rezultiralo smrću i invaliditetom dva pripadnika zajednice.

Istraživanje je još u tijeku, a glasnogovornici kompanije u potpunosti negiraju optužbe.

Silovanje kao oružje korporativnog svijeta

Još je 2010. godine Ban Ki-Moon pozvao privatni sektor da odigra ključnu ulogu u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Kako promijeniti kompanije koje same započinju nasilje?

U proteklom desetljeću zabilježeno je više slučajeva u kojima su korporacije, posebice one rudarske, optužene za nasilje nad ženama. Anvil mining u Demokratskoj Republici Kongo osiguravao je avionske letove i terenska vozila tamošnjim oružanim snagama koji su silovali i mučili stanovništvo u blizini Anvilovog rudnika. Unocal Oil Corporation optužen je za prešutno dopuštanje silovanja, ropskog rada, ubojstava i prisilnog raseljavanja stanovništva tijekom konstrukcije plinovoda u Burmi. Royal Dutch Shell Oil nečasno se proslavio početkom devedesetih godina. Zatirali su prosvjednike koji su se bunili protiv njihovih istraživanja u Nigeriji, a vojska je u njihovo ime ubijala, pljačkala i silovala Ogone, lokalno stanovništvo.

Prevelik broj optužbi protiv rudarskih korporacija uključuje silovanja i druga seksualna zlostavljanja žena. Silovanje se stoljećima koristilo kao ratno oružje, a u slučaju genocida u Ruandi sudski je proglašeno ratnim zločinom.

Da citiramo UNICEF, “seksualno nasilje protiv žena uništava društvo zajednice kao rijetko koje oružje. Postavlja stigmu na cijelu obitelj koja je propatila bol i nasilje zbog silovane žene, supruge, majke, sestre. Šteta koja je učinjena ženi širi se na njezinu obitelj i kulturu obzirom da su u mnogim zajednicama upravo žene moralni čuvari društva”.

Bakken: eksplozija trgovine seksualnim robljem u Sjevernoj Dakoti

Iako se većina takvih slučajeva dešava u nerazvijenom svijetu,  SAD je također uključen u nekoliko njih. Naftna kompanija Bakken povećala je svoju proizvodnju nafte u Sjevernoj Dakoti za pet puta, dosegla godišnju proizvodnju od milijun i sto tisuća barela i postala drugi najveći proizvođač u zemlji. Radnici naseljavaju kampove koji zadiru na teritorij Indijanskog rezervata. Kako raste broj solidno plaćenih radnika, naselje doživljava eksploziju zloupotrebe droga, ubojstava, pljački i silovanja što dovodi u opasnost žene u obližnjem rezervatu. Zabilježene su slučajevi trgovine domorodačkih žena koje postaju seksualne radnice i ovisnice o heroinu.

Netom naseljeni Europljani počeli su iskorištavati indijansko stanovništvo prije više stotina godina, no taj trend i dalje postoji u blizini indijanskih rezervata. Više od trećina prostitutki na Aljaski domorodačkog je porijekla iako predstavljaju manjinu: tek 7.9% stanovništva. U Kanadi su djeca i žene koju iskorištavaju za seksualne usluge većinski domorodačkog porijekla. Iako čine desetinu stanovništva, seksualne radnice pripadaju autohtonoj zajednici u više od dvije trećine slučajeva dok je broj takve djece zabrinjavajućih 90%.

Seksualna trgovina u Bakkenu, alarmirala je vodstvo indijanskog rezervata. Kako kaže Sadie Bird, direktorica njihove koalicije protiv nasilja: ” Imamo krizno stanje, cijelo vrijeme pokušavajući razumjeti nove krizne situacije za koje nismo ni zamišljali da će nam zakucati na vrata. Nismo spremni za ovo”. Iako seksualna eksploatacija u Sjevernoj Dakoti postoji već dulje vrijeme, probleme im zadaju brojni novi klijenti, radnici na naftnim bušotinama.

Reakcija naftne kompanije svodi se na šutnju. Bakken, za koji operiraju tvrtke Apache, ConocoPhillips, ExxonMobil i Hess, ne preuzima nikakvu odgovornost za upletanje njihovih radnika u nasilje, silovanja, zloupotrebu droge te ilegalnu prostituciju u protekle dvije godine.

Nula posto društvene odgovornosti za korporacije

Bakken i druge kompanije ignoriraju društvene probleme i nasilje koje potiču svojim djelovanjem.  Mogućnost nekažene šutnje dozvoljava svim takvim multinacionalnim korporacijama bezbrižno operiranje diljem svijeta.

Kako bi spriječili divljačka silovanja i protjerivanje stanovništva, predstavnici Hudbaya mogli su pregovarati s autohtonom zajednicom koja živi na tom području. Društveno odgovorno poslovanje Hudbaya ipak leži na jako niskim granama: pokazuju to protesti autohtonog stanovništva protiv njihovog iskorištavanja teritorija.

Rudarske i naftne kompanije diljem svijeta slijede isti obrazac isključivanja lokalne zajednice. Izvještaj organizacije First’s people worldwide iz studenog 2014. pokazuje kako samo 8% američkih korporacija u tom području ima ugovore o poslovanju koji uključuju odnose s lokalnom zajednicom i poštivanje ljudskih prava. To znači da je golema većina autohtonih zajednica na čijem se području crpi nafta ili vade rude potpuno nezaštićena od potencijalnog zlostavljanja.

Iako korporacije nanose dovoljno zla s unajmljivanjem radnika koji postaju silovatelji, situacija postaje još gora kad njihovi glasnogovornici pokušavaju podmititi žrtve da šute. Najpoznatiji je slučaj rudnika zlata Porgera na Papui Novoj Gvineji. Njegovo bogatstvo donijelo je rukovoditeljima iz kanadske Barrick Gold kompanije vrijednost od  20 milijardi dolara  u proteklih 25 godina. Da zaštite rudnik od lokalne zajednice, u Barrick Goldu unajmili su 450 zaštitara.

Posljedice?  Zaštitari su silovali najmanje 170 žena. U izvještaju Human Rights Watch-a mogu se pročitati strašne priče o grupnom silovanju i premlaćivanju žena, a sve u ime “zaštite  rudnika”, odnosno njegovih otpadaka gdje stotine ljudi riskira živote u potrazi za zaboravljenim komadićem zlata.  Žrtve su izvijestile da im je dan izbor između grupnog silovanja i plaćanja kazne i odlaska u zatvor. Nekoliko njih silovano je unatoč tome što su odabrale zatvorsku kaznu.

U korporaciji Barrick Gold pet su godina šutjeli o silovanjima.  Pod pritiskom nevladinih organizacija, 2013. godine uredili su ured kod samog rudnika kako bi primali žalbe žrtava. Žena kojoj je žalba bila uvažena mogla se kvalificirati za odštetu pod uvjetom da  potpiše kako “neće tužiti Barrick Gold na Papui Novoj Gvineji ni drugdje u svijetu”. Autorica spominje da je odšteta kompanije uključivala nekakvo savjetovanje i mini kredit, nedostatnu naknadu za 170 obilježenih žena uz traumatični povratak na mjesto zločina.

Barrick Gold bilježi slične slučajeve u drugim krajevima svijeta. U rudniku zlata North Mara u Tanzaniji, 14 žena pretrpjelo je seksualno nasilje od policajaca i zaštitara rudnika. Tome treba pridodati optužbe za ranjavanja i ubojstva drugih stanovnika. S druge strane, Barrick dobiva nagrade u Kanadi kao tvrtka koja najviše podupire održivi razvoj.

Ukoliko pridodamo žrtve rudnika kompanija Barrick Gold, Hudbay Minerals, Shell, Anvil Mining, Unocal Oil Then uz žrtve seksualne trgovine u Bakkenu, spojimo sva ubojstva, mučenja, razbojstva i zloupotrebu droge u ime profita, što dobivamo? Rat se tradicionalno definira kao oružani sukob država. Nije li ovaj zbroj zločina velikih korporacija nalik ratu koji se vodi ženama i rodno uvjetovanim nasiljem kao oružjem?

 Prevela i prilagodila Marina Damian

Google je odlučio ukloniti reklame za lažne klinike za pobačaje

Google je u ponedjeljak počeo uklanjati reklame za lažne krizne centre za trudnice koji očito obmanjuju žene koje traže informacije o pobačaju na internetu. Ti centri su zapravo centri protiv pobačaja koji se često lažno predstavljaju kao klinike za žensko zdravlje; njihova je svrha da šire anti-choice propagandu kako bi odvratili žene od pobačaja i kontracepcije. Prema Washington Postu, odluka Googlea je donešena nakon što je organizacija NARAL Pro-Choice America objavila izvještaj o rezultatima istraživanja za Google koji pokazuje da punih 79% plaćenih oglasa za “krizne centre za trudnice” koji se pojavljuju na Googleu perfidno “naznačuju da pružaju medicinske usluge kao što je pobačaj” dok zapravo to jednostavno ne rade.

Ti krizni centri znaju da će žene koje žele obaviti pobačaj vjerojatno najprije potražiti informacije na Googleu prije nego što poduzmu sljedeće korake, te se nadaju da će oglasi zavarati žene da misle kako mogu napraviti pobačaj na tim oglašenim mjestima. Pravila o oglašavanju na Googleu kažu da se “sav oglašeni sadržaj mora temeljiti na činjenicama”, tako da ni malčice obmanjivanja jednostavno nije dopušteno. Očito, samo jedan pogled na tvrdnje koje se pojavljuju u oglasima za kozmetičke proizvode ili ljekovite pripravke pokazuje da se mnoge tvrtke provlače sa svojim lažnim tvrdnjama, no s obzirom na ozbiljnost ovog problema, insistiranje na istini u oglašavanju čini se iznimno važnim.

Prilično je jasno da žena koja dogovori odlazak u takav krizni centar tamo neće moći obaviti pobačaj, tako da je najveći problem to što se korište lažima kako bi dovukli žene na svoja vrata. Kao što pokazuje Crisis Project na svojim tajnim video-snimkama, koje su snimile aktivistkinje glumeći žene koje traže informacije o svojem reproduktivnom zdravlju, ovi centri koriste iste taktike kao i piramidalni marketing i prodavači time-share usluga: pridobiti ljude obećanjima o lakoj zaradi ili besplatnom odmoru, a onda onemogućiti odustajanje a da ne kupe ono što prodaju. Osim što se u ovom slučaju radi o nakani da se iznudi obećanje da će žena roditi dijete.

Nitko ne osporava pravo ovih centara da pokušaju uvjeriti ženu da izbjegne pobačaj ili da ne koristi kontracepciju. Stvar je u tome da bi trebali biti transparentni u svojim ciljevima. Brojni gradovi, uključujući New York, usvojili su zakone koji zahtijevaju da krizni centri za trudnice moraju imati oznake koje pokazuju imaju li uopće medicinsko osoblje i daju li uputnice za pobačaj, kontracepcijska sredstva ili prenatalne preglede i usluge. Ovakvi zakoni nisu dobro prošli na sudovima. Savezni prizivni sud donio je presudu da grad New York mora zahtijevati da krizni centri za trudnice obznane imaju li zaposleno medicinsko osoblje, ali općenito, Prvi amandman štiti njihovo pravo na laganje budući da ovi centri ne naplaćuju svoje usluge i ne pripadaju djelokrugu na koji se odnose zakoni za zaštitu potrošača.

No samo zato što zakon ne može učiniti mnogo u vezi ovakvog podmuklog ponašanja, to ne znači da privatne korporacije kao što je Google ne mogu ništa poduzeti. Odluka Googlea je mali korak prema suzbijanju podmuklih taktika “kriznih centara za trudnice”, no nadajmo se da će to mnoge žene spasiti od boli i poniženja koje doživljavaju kada misle da idu obaviti pobačaj, a umjesto toga dobiju laži i nabijanje osjećaja krivnje.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

40 dana selektivnog humanizma

Ovaj tekst nastao je na temelju razgovora s Antom Čaljkušićem, voditeljem hrvatskog ogranka međunarodne inicijative ’40 Days for Life’. Proces pisanja teksta bio je dug i ne pretjerano lagan (poglavito zbog toga što se Čaljkušić pokazao kao ugodna osoba koja je uzela vremena da odgovori na naša pitanja i pojasni nam djelovanje Inicijative op.a.). Nakon brojnih peripetija i prekoračenih rokova donosimo vam tekst o Inicijativi iz dva senzibilitetom različita kuta.

Tijekom veljače i ožujka dva puta smo razgovarale s Antom Čaljkušićem, koordinatorom Inicijative 40 dana za život. U Hrvatskoj je Inicijativa 40 dana za život i njihova molitvena kampanja prvi put pokrenuta na prvi dan Korizme 2014. godine u Zagrebu, pred bolnicom Sestara milosrdnica. Inicijativa je do sada održala dvije molitvene kampanje – za trajanja prošlogodišnjeg Korizmenog razdoblja i jesenas – a treća kampanja se poklapala s trajanjem ovogodišnje Korizme. U tom periodu su pripadnici/ce Inicijative pred bolnicama diljem Hrvatske molili za prekid pobačaja. Na upit o poticaju na koji je Inicijativa 40 dana za život pokrenuta u Hrvatskoj Čaljkušić pojašnjava kako je Inicijativa 40 Days for Life hrvatske organizatore privukla zbog svoje jednostavnosti. Pojasnio je kako međunarodna Inicijativa sadrži tri ključna elementa: molitva i post, miroljubivo bdijenje i osvješćivanje lokalne zajednice. Kako se Inicijativa u mnogim državama pokazala veoma djelotvornom organizatori su se odlučili osnovati i hrvatski ogranak. Čaljkušić je naglasio kako on predstavlja molitvenu inicijativu te kako njima nije cilj miješati se u zakone. Pripadnici/e Inicijative mole da jednoga dana dođe do prekida pobačaja u cijeloj Hrvatskoj i u cijelome svijetu – a kako će do toga doći – zakonskim regulacijama ili na neki drugi način, Čaljkušić kaže da ostaje na ljudima da se dogovore. Cilj Inicijative je osvijestiti ljude miroljubivim putem. Uz samo osvještavanje ljudi o kršćanskom pogledu na pobačaj, Inicijativa surađuje s civilnim udrugama Betlehem i Djetešce na sunašce koje pružaju psihološku, religijsku i materijalnu pomoć trudnicama kojima je takav vid pomoći potreban. Takva vrsta pomoći počiva na donacijama i volonterskom radu članova/ica i podupiratelja/ica Inicijative i spomenutih udruga.

Ana Maria: Koordinator Čaljkušić neprestano ističe kako se akcija pokazala izuzetno uspješnom, pri čemu je kao primjer navedeno zatvaranje klinike za pobačaje u Texasu, te da je tijekom 10 godina postojanja akcije vani spašeno preko 9.000 života upravo jer su, tobože, žene vidjele molitelje. Problematična je potom netransparentnost i nedokazivost podataka kojima barataju, netransparentnost, a istovremena atraktivnost brojki zapravo je potencijalna manipulacija. Inicijativa je uvjerena kako su molitvene akcije zaslužne za priziv savjesti u Vinogradskoj bolnici. Više puta Čaljkušić ističe kako je udruga Betlehem zaslužna za spašavanje života. Navodi kao primjer djevojke iz Vukovara, kojoj je financijski jednokratno pripomognuto nakon čega se ona odlučila ne izvršiti namjerni prekid trudnoće. Iako je možda u pozadini svega iskrena potreba da se u takvoj situaciji pomogne, na kraju ipak ostane gorak okus upletanja – odnosno, ne slave li svoju pobjedu zasnovanu na činjenici da je žena (bila) siromašna?  Ne osuđujem(o) što je riječ o jednokratnoj pomoći jer je svaka pomoć dobrodošla, no ekonomski faktor je slaba točka, s obzirom da djecu treba odgajati i financijski potpomagati minimalno do njihove 18.-te godine života, pa se izlaženje u javnost s podacima poput ovoga doima samo kao skupljanje bodova. Kada smo ga upitale zašto ne vrše planirani pritisak na nekim drugim gradskim lokacijama i javnim površnima (glavni gradski trg, Markov trg i sl.), dobile smo odgovor kako su odlučili djelovati direktno na mjestu događaja jer žene ne odlaze pobaciti ispred Vlade. Na pitanje jesu li zabrinuti kako njihova akcija ometa liječnike i osoblje u radu, kao i pacijente i slučajne prolaznike, odgovorili su negativno. Koliko je to neskroman odgovor.

Vedrana: Upitale smo Čaljkušića na koji način Inicijativa 40 dana za život gleda na pravo žene na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu sažeto krilaticom ‘moje tijelo, moj izbor!’. U tom pogledu stav Inicijative je kako “svaki ljudski život ima pravo na život”, da “svako začeto dijete ima pravo na život” te da “nitko nema pravo odlučivati o nečijem životu”. Čaljkušić je istaknuo kako iz iskustva zna kako su ljudi koji su rođeni nakon što su njihove majke odustale od abortusa i odlučile iznijeti trudnoću, veoma zahvalni na činjenici da su rođeni. Članovi Inicijative sebe vide kao zagovornike začete djece te smatraju da “svaka ljudska osoba ima pravo na život” te kako “Hrvatska u svom Ustavu ima članak koji kaže kako nitko nema pravo ubiti čovjeka”. U pogledu krilatice ‘moje tijelo, moj izbor!’, članovi/ice Inicijative smatraju kako se ne radi o ženinom tijelu, već o “novom tijelu, ljudskom biću”.

Ana Maria: Problematično je kada u određenom trenutku protivnici prava na pobačaj svoje stavove formiraju na temelju nekih suludih i dokazano neodrživih, nehumanih premisa, pri čemu postaju zbilja prikladni za diskreditaciju na više razina, primjerice: “Nekadašnja je obitelj bila velika patrijarhalna zajednica, utemeljena na očevu autoritetu. Među južnim Slavenima to su bile tzv. velike ili zadružne kuće, zadruge, ali osnovna organizacija slična je širom Evrope. Takve su obitelji bile stabilne i nepokretne.” (Milovan:1974.). Dakle, od onog kako je tako oduvijek bilo i tako treba ostati (da je odluka o ženskom tijelu muškarčeva u biti ili zajednička društvena) odnosno, patrijahat = stabilnost, i možda najproblematičniji stav: “Djevica Marija je rodila, pa nakon nje više nitko nema pravo samostalno odlučivati o vlastitom tijelu.” To lupanje parola o BDM (Blaženoj Djevici Mariji) kao ozbiljan argument u nekoj raspravi o pravnim problemima, etici i/ili moralu zvuči kao ulomak iz Alan Forda. S jedne strane znanstveno dokazane činjenice, tisućljetna borba za ljudska prava – s druge strane: nečija osobna uvjerenja .

Vedrana: Kršćanstvo smatra kako ljudski život nastaje začećem. I članovi/ice Inicijative 40 dana za život imaju pravo živjeti i zagovarati svoja uvjerenja kako život/ljudska osoba nastaje začećem. Ono što je problematično jest to što ‘ljudsko biće’ i ‘život’ nisu, govoreći iz laičke perspektive, istoznačnice. Odgovori na pitanja što je život i što je i kada nastaje ljudsko biće nije jednoznačan i sigurno bi različite kulture dale različite odgovore na njih. Ta pitanja mogu biti predmetom filozofskih i sličnih promišljanja. No ono što svima mora biti jasno jest to da žene kao ljudska bića, kako ih definira Ustav Republike Hrvatske i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, imaju nezavisna/vlastita tijela i moraju imati slobodu da njima raspolažu na slobodan način. Budući da fetus do određenog stupnja razvoja ni na koji način ne može ostvariti nezavisnu egzistenciju izvan ženinog tijela, te time steći status nezavisnog bića, nezavisnog života, on je dijelom ženinog tijela o kojem odlučuje žena. Zagovaranje prava začete djece i potkrepljivanje takvog zagovaranja izjavama ljudi koji su već rođeni (a njihove majke su inicijalno planirale pobaciti) simbolički stavlja u usta fetusa riječi koje izgovaraju već formirana ljudska bića što ojačava sliku fetusa kao formirane osobe. Pretpostavljamo kako nitko iz Inicijative ne bi izjavio da je fetus sposoban za takvu vrst mišljenja, ali takve paralele potkrepljuju religijski stav o fetusu kao o  zasebnoj osobi i o abortusu kao o oduzimanju života, ubojstvu. Neki, drugačiji pogled, na fetus bi gledao kao na potenciju. Fetus ima potencijal da postane zasebno ljudsko biće. Ali to što postoji potencijal za razvoj ljudskog bića ne znači da se to mora dogoditi. Može, ali ne mora – sloboda je žene da bira.

Ana Maria: Za Crkvu je pobačaj ozbiljno moralno-etičko pitanje te ga se osuđuje kao prekid ljudskog života koji, po njoj, započinje u trenutku spajanja muške i ženske stanice. Crkveni stavovi uopće ne ostavljaju prostora promišljanjima kako je odluka o abortusu žensko pravo. Citiram: “…(ljudi) svjesni kako je pobačaj moralno zlo, njime se prekida život i on ostavlja teške psihičke posljedice, a opet ga ostavljaju kao mogućnost izbora?” (Baloban, Črpić:1999).

Znanstveni radovi i javno mnijenje nemaju usuglašene stavove o prihvatljivosti prava na pobačaj, pravnim osnovama, granicama pravne zaštite i ograničenju toga prava. Iako je više puta dokazano kako je pravo na pobačaj jedno od osnovnih ljudskih reproduktivnih prava (koje proizlazi iz prava na privatnost, prava na samoodređenje i slobode savjesti i vjeroispovijesti, Rittossa:2005.), ipak svakodnevno dolazi do sukoba stajališta, koja manje ili više imaju tendenciju da u određenoj mjeri remete svakodnevni život, te obavljanja poziva za koji se medicinsko osoblje, na kraju krajeva, svjesno specijaliziralo (primjer bolnica ispred kojih se moli).

Za problem javnog mijenja oko ovog osjetljivog pitanja najviše je zaslužna činjenica kako stavovi protivnika proizlaze gotovo isključivo iz religijske samoidentifikacije, kao i iz sociodemokratskih obilježja, dok zagovaratelji prava na abortus kao zakonom zagarantirane opcije, svoje stavove temelje na univerzalnim, za sve jednakim, općeljudskim pravima.

{slika}

Vedrana: Budući da je Čaljkušić naglasio kako Inicijativa 40 dana na život nije politička inicijativa koja želi utjecati na postojeće zakone postavlja se pitanje svrhe pozivanja na Ustav i Deklaraciju o ljudskim pravima koje koriste autorice ovog teksta. Jednostavnije: ako članovi Inicijative samo mole – neka mole! Slažemo se kako članovi/ice Inicijative imaju pravo na iznošenje svojih stavova. To pravo im nitko ne može i ne smije osporiti. Međutim, ako pogledamo kontekst u kojem se odvijaju molitve i bdijenja članova/ica Inicijative i retoriku koju oni/e koriste onda možemo uočiti neke zabrinjavajuće obrasce koji itekako zahtijevaju pozivanje na ljudska prava i postojeće zakone. Kako navode Nataša Bijelić i Amir Hodžić u izvještaju “Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji”:

“Posljednjih nekoliko godina svjedočimo pojavi novih, naizgled ‘grassroots’ pokreta u državama članicama, a koji, često se oslanjajući na religiozna uvjerenja, mobiliziraju građanstvo na aktivno sudjelovanje u politici oko ultrakonzervativnih agenda vezanih uz pitanja obitelji, rodne ravnopravnosti, seksualnosti i reproduktivnog zdravlja”.

Sama Inicijativa 40 dana za život nije politička inicijativa, ali njezini članovi/ice svojim djelovanjem u javni diskurs uvode određeni način govora o pobačaju. Kršćanski govor o pobačaju kao ubojstvu ljudske osobe te povezivanje takvog, kršćanskog viđenja pobačaja sa sekularnom, Ustavnom odrednicom, koja kaže kako “svako ljudsko biće ima pravo na život”, stvara dojam kako je kršćansko i Ustavno poimanje ljudskog života istoznačno. Zamagljujući granicu između sekularnog i religijskog govora, kršćansko poimanje ljudskog života, njegovih uvjeta i početaka legitimira se Ustavom i medicinom (pozivanje na Odluku Etičkog povjerenstva Petrove bolnice kako život započinje spojem muške i ženske spolne stanice). U jednom trenutku prestaje biti jasno govorimo li o kršćanskom ili Ustavnom poimanju ljudskog života. Što postaje iznimno bitno ako se u jednom trenutku rasprava usmjeri na Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Ana Maria: Iako nemaju primarnu tendenciju utjecanja na promjenu zakona, ipak su odgovorni za promjenu mišljenja u javnosti oko ženskih reproduktivnih prava. Stvorio se, naime, stav kako to nije ženska odluka, nego društvena – što je vrlo nepovoljan proces koji ženska i ljudska prava vraća stotinama godinama unatrag. Inicijativa sama možda neće stremiti ka promjeni zakona, ali netko drugi, ohrabren njihovim djelovanjem, možda hoće. Odnosno, vjerojatno nije slučajnost da su se gotovo istovremeno pojavile inicijative poput U ime obitelji i 40 dana za život. Ovdje pada u vodu ona: “Mi samo molimo i nenasilno djelujemo”, s obzirom da se radi o višoj, povezanijoj, organiziranijoj neokonzervativnosti. Kršćanska vizura se ovime pokušava nametnuti kao jedna od dominantnih, iako smo (nebrojeno puta ponovljeno) sekularna država u kojoj kršćanska pravila mogu biti obvezujuća eventualno unutar njihove zajednice, a ne na razini države.

Vedrana: Pitanje koje se nameće jest zašto bi jedna kršćanska molitvena inicijativa koja nema za cilj izmjenu zakonodavstva uopće imala potrebu posezati za Ustavnim odrednicama kako bi poduprla svoja nastojanja? Odgovor na to pitanje opet zahtijeva osvrt na kontekst u kojemu se njihove molitve odvijaju. Kako navode Nataša Bijelić i Amir Hodžić, posljednjih nekoliko godina diljem EU svjedočimo uspostavi neokonzervativnih grupacija koje imaju za cilj suprotstaviti se postojećim seksualnim i reproduktivnim pravima. U političkom smislu, neokonzervativne grupacije svoje djelovanje predstavljaju kao borbu “(…) za obranu i zaštitu ‘ugroženih’ vrijednosnih kategorija ‘života, obitelji i religijske slobode'”. Najpoznatiji domaći primjer takve konzervativne grupacije s političkom agendom svakako je Inicijativa U ime obitelji. Koristeći demokratske alate Inicijativa U ime obitelji uspjela je u Ustav ugraditi diskriminatorno poimanje braka. Konzervativne grupacije, bile one nominalno politički usmjerene ili ne, promoviraju svoje ciljeve i svoja uvjerenja alatima koje im pruža demokratsko društveno uređenje i pritom koriste jezik koji se oslanja na pojmove poput ljudskih prava, ustavnih prava, slobode izbora itd. Iako su često otvoreno povezane s crkvom (ideološki i/ili materijalno), koristeći takvu vrst jezika one se prikazuju kao suvremene grupacije. Prevodeći – namjerno ili slučajno – kršćanske pojmove na svjetovne pojmove takve grupacije uvode određene vrijednosne kategorije u javni diskurs i stvaraju ozračje u kojem kategorije poput ‘života’ postaju predmetom propitivanja.

Ana Maria: Ima li smisla djelovati na posljedicu, a ne na uzrok (nedostatak edukacije, nedostupnost kontracepcije, ekonomski faktor nižih plaća kod žena/nemogućnosti napretka i zaposlenja) stvar je zdravog razuma, ne zakonodavca. Uopće analizirati i propitivati zašto ne pričaju o metodama kontracepcije i seksualnom odnosu s mladima nema smisla, jer za konkretno ovaj dio populacije nema seksa prije braka, kontracepcija je po njima farmaceutska zavjera. Metoda koju sugeriraju zove se Billingsova metoda ZAČEĆA, ne kontracepcije.

Iako se čitavo vrijeme pozivaju na Isusa, Djevicu Mariju i biblijsku praksu, izluđuje činjenica kako se medicina temelji na tisućljetnom napretku; legislativa na tisućljetnom napornom radu kako bi se stvorio pravni poredak jednak za sve, te temeljen na zdravom razumu. S druge strane, protivnici prava na pobačaj svoje stavove i akcije temelje na osobnim prosvjetljenjima i knjizi u kojoj je potpuno normalno žrtvovati sina jer ti je glas s neba tako rekao.

Ako im vjera nalaže da život shvaćaju od spajanja muške i ženske spolne stanice, i ako su uvjereni da je pobačaj ubojstvo i da je svaki život vrijedan, kao i da je svaki prekid trudnoće ubojstvo, onda bi trebali ipak djelovati isključivo na svojoj mikrorazini – sami se ne odlučiti na njega, u preobraćenju se ograničiti na uži krug obitelji i prijatelja, a ne ambiciozno krenuti utjecati na svekoliku javnost i bivati sretnima kada bolnice u RH prihvate njihov model temeljen na knjizi, koja govori kako nije normalno da žena govori među okupljenim muškarcima, a ne na empirijskom istraživanju.

Vedrana: Problem nije u samom propitivanju niti u raspravi. Povijesni razvoj društva obilježen je propitivanjima i raspravama o kategorijama pomoću kojih tumačimo svijet i vrednujemo vlastita iskustva. Problem je u ‘olakom’, odnosno nekontekstualnom korištenju pojmova. U ovom slučaju pojma ljudskog života i u posljedičnom izjednačavanju religijskog i sekularnog rječnika. U kontekstu države u kojoj ionako ne postoji jasna granica između države i crkve, u kojoj se rektor sveučilišta poziva na biblijske vrijednosti, u kojoj ministar smatra da ne treba inzistirati na programima koje crkva drži problematičnima, u državi čiji zastupnici/e u Europskom parlamentu glasaju protiv Prijedloga za rezoluciju o seksualnom i reprodukcijskom zdravlju i pravima – takva retorika je itekako opasna. Inicijativu 40 dana za život potrebno je promatrati u tom svjetlu. Nije ‘problem’ u tome što članovi/ice Inicijative iznose svoje stavove. To je njihovo pravo. Njihove stavove je potrebno uzeti u obzir, ali je isto tako potrebno retoriku koju koriste označiti kao ono što ona jest – kršćanska retorika, kršćansko pojmovlje koje nema nikakve veze sa sekularnim odrednicama na kojima bi trebalo počivati naše društvo.

Ana Maria: Iako je nekoliko puta istaknuo kako smo mi kao društvo odgovorni za svako dijete pa tako i za nerođeno, nisu imali odgovor na pitanje što je sa nezaštićenim pojedincima koji su već rođeni i koji moraju živjeti, nažalost, bez majke. Zadržimo se još sekundu ovdje. Navođenje dječjih domova (za nezbrinutu, napuštenu djecu, popravne ustanove) kao jednog od argumenata izlizano je koliko i  pro life primjer kojim se maltretira djecu od trenutka kada imaju mogućnost izabrati između etike i vjeronauka. “Zamislite kakav bi svijet bio da je majka pobacila Mozarta / Beethovena”! Ali, pazi sad, prilično je važno zapamtiti kako 40 dana za život i slične civilne organizacije tog tipa hodaju po RH izvikujući parole: “Spasimo živote, spasimo ih dok možemo!” No, gdje je nestala njihova odgovornost u prenapučenim i pretrpanim domovima, u borbi oko ubrzavanja postupka posvajanja i svim drugim neuralgičnim točkama djece s realnim problemima? Dajte molim vas, taj vaš selektivni humanizam naprosto je smiješan.

Riječ je o dijametralno suprotnim stavovima i mišljenjima, ali ponavljam – pro choice se temelji na evoluciji i napretku, humanizmu, dok se pro life s ponosom poziva na nešto što je napisano prije 2.000 godina, a i to možda.

Umjesto zaključka: Kada proučavamo muslimanske zemlje koje ženama propisuju nošenje hidžaba mislimo: “Jao, koje kršenje prava – što ženi ima država nametati kako će se odijevati” – to nas šokira i suosjećamo, a isto nametanje jednog pogleda na ženska prava ne prepoznajemo u vlastitoj državi. 

Je li abortus dostupan ženama s niskim primanjima?

Najnovije izvješće utjecajnog Brookings Instituta čisti je dokaz da su  žene s niskim primanjima, a zbog visokih cijena, onemogućene kontrolirati svoju plodnost i planirati veličinu obitelji.

Prema izvješću, žene koje žive u siromaštvu imaju pet puta veću šansu za neplaniranu trudnoću od žena koje su imućne. Istražiteljice/i  kazuju kako “otkad je neželjeno rađanje povezano s većom stopom siromaštva, manjom obiteljskom stabilnošću i pogoršanjem izgleda za sretnu budućnost za djecu, ovi propusti dodatno potvrđuju nejednakost”.

Kako bi došli/e do rješenja za ove probleme, Brookingsove istraživačice i istraživači su htjele/i shvatiti odakle točno nedosljednost dolazi. Prema tome su istražile/i tri faktora koji pridonose neželjenim trudnoćama: stopa seksualne aktivnosti, stopa korištenja kontracepcije i stopa prekida trudnoće. Pitale/i su se hoće li se bilo kakve jasne razlike pojaviti unutar određene klase.

Zaključili/e su da je seksualna aktivnost među Amerikankama/cima koje/i nisu u braku prilično konstantna, bez obzira koliko novaca imale/i. “Ne postoji izostanak seksualne aktivnosti u odnosu na dohodak”. Uzimajući u obzir činjenicu da je predbračni seks norma u ovoj državi već nekoliko desetljeća, to i nije baš iznenađujuće.

Ali neke praznine jesu iskakale promatrajući tko točno koristi kontracepciju i abortus. Žene s niskim primanjima češće prakticiraju nezaštićeni seks bez korištenja kontracepcije, što ih stavlja u veći rizik za neželjenom trudnoćom, ali je manje vjerojatno da će obaviti abortus. U stvari, stopa abortusa za imućne žene tri je puta veća od stope obavljanja abortusa u najsiromašnijim dijelovima države.

Zahvaljujući tisućama državnih restrikcija oko abortusa, postalo je puno teže i puno skuplje odlučiti se za abortus. Strogi zakoni osiguravaju da Amerikanke moraju prolaziti kroz logističke prepreke koje ultimativno povećavaju cijene, što predstavlja veliki izazov za siromašnije žene.

Primjerice, 11 država ima zakonski propisane peridoe čekanja kojima se od žena traži da naprave dva odvojena putovanja do klinike za abortus – što znači da one moraju uzeti dodatno slobodno vrijeme s posla, platiti više za prijevoz i još potencijalno ostati preko noći u hotelu ako je klinika dosta udaljena od njihova doma. Plus, abortus je rutinski isključen iz zdravstvenog osiguranja žena s niskim primanjima, ostavljajući ih da same plaćaju punu cijenu neočekivanog zdravstvenog problema.

Čak štoviše, nedavna istraživanja Think Progress-a su izračunala kako žene koje žive ispod granice siromaštva u Wisconsinu, gdje su mnogi od tih strogih anti-abortivnih zakona trenutno na snazi, moraju platiti do 1.830 dolara (cca. 10.000 kn) da bi izvršile abortus. Takav tip troška je nepremostiv mnogim pojedinkama koje jedva spajaju kraj s krajem. Prethodno istraživanje je potvrdilo da su neke žene s niskim primanjima u nemogućnosti izvršiti abortus, jer im je potrebno mnogo vremena da skupe novac za isti.

Istraživačice i istraživači s Brookingsa zaključile/i su da moramo napraviti neke promjene kojima ćemo utjecati na duboko ukorijenjenu ekonomsku nejednakost koja sputava žene s niskim primanjima u kontroli vlastite plodnosti. Ističu kako SAD treba više zakona koji bi povećali dostupnost dugotrajnih kontracepcija ženama s niskim primanjima, kao što je IUD (intrauterine device), koji je već dokazano uspješan pri smanjenju stope neplanirane trudnoće u toj populaciji. Također, govore kako je ukidanje financijskih barijera u dostupnosti abortusa također dio jednadžbe.

“Prihvatljive cijene abortusa također su bitne”, pokazuje zaključak izvješća. “Prisutni su, naravno, strogi i isključivi pogledi na abortus. Svakako, nitko ne bi trebao prihvatiti nejednaku dostupnost abortusa u kontekstu ekonomske moći žena, posebice što takvi problemi odjekuju tijekom dviju ili više generacija. Abortus je težak izbor, ali ne bi trebao biti takav radi financijskog statusa.”

 

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

 

Protiv Plomina C glasalo 94 posto građana i građanki

“Plomin C ostaje i korača naprijed, mi stojimo i koračamo natrag”, komentirao je jedan razočarani građanin za Glas Istre kada je odmah po zatvaranju birališta. Tris.com.hr javlja da je na referendum izašlo 36 posto građana i građanki.

Da bi referendum uspio, u svakoj jedinici lokalne samouprave izlaznost birača morala je biti 50 posto, plus jedan glas tumačili su pojedini mediji. No, više nevladinih udruga upozorilo je kako je riječ o krivom tumačenju Zakona o referendumu. Vjeran Piršić iz udruge Eko Kvarner podsjetio je kako ovaj zakon propisuje da se na savjetodavnom referendumu odlučuje većinom glasova birača koji su izašli na glasovanje. Slično su istaknuli iz GONG-a, navodeći na svomFacebook profilu kako “za savjetodavni referendum nije potreban kvorum izlaznosti od 50 posto plus jedan.”

Labinski gradonačelnik Tulio Demetlika, izjavio je za Glas Istre, kako su mu osjećaji pomiješani.

– Zadovoljan sam što je referendum raspisan, jer je to praznik demokracije, na kojem građani/ke sami mogu odlučivati o svojoj sudbini. Žao mi je što nije izašao veći broj građana i građanki i ne znam hoće li im se ikad više pružiti takva šansa. Ne želim špekulirati o razlozima nedovoljne izlaznosti. Možda je jedan od razloga i taj što je većina građana/ki mišljenja da će Vlada ipak učiniti po svome, i da njihov glas na referendumu ništa ne bi mijenjao. Velim možda, jer zbog čega mnogi nisu izašli znaju samo oni. Želim se iskreno zahvaliti svim onima koji su to učinili, bez obzira kako su glasali. Ovaj referendum nije bio politički, jerzdravlje i čist okoliš ne prepoznaju političke opcije, ideologije ni stranačke boje. Svi mi udišemo isti zrak. No, ne predajemo se, usprkos neuspjelom referendumu. Idemo dalje u borbu za Plomin C bez ugljena,zaključio je labinski gradonačelnik.

Kako donosi Tris.com.hr na referendumu se protiv izgradnje izjasnilo 94 posto građana Labinštine koji su izašli na referendum. 

– Već godinama tvrdimo da je Plomin C ekonomski, ekološki i zdravstveno štetan projekt. Građani nisu povjerovali HEP-ovim obećanjima da će lokalna zajednica profitirati od Plomina C nego ga je nevjerojatnih 94 posto odbacio. Taj podatak Vlada ne smije ignorirati – izjavio je Marko Gregović, voditelj energetskog i klimatskog programa Greenpeacea Hrvatska. 

– Pozivamo vladajuću koaliciju da prestane demonstrirati silu i da posluša demokratsku volju građana te odbaci ovaj štetan projekt. Osim toga, tražimo ih da objave pod kojim uvjetima bi japanski Marubeni, višekratno osuđivan za korupciju, trebao graditi Plomin C. HEP i Vlada moraju biti transparentni oko ovako velikih projekata, trebaju objasniti zašto bi itko plaćao duplo skuplju električnu energiju iz Plomina C od one koja je dostupna na europskom tržištu – zaključio je Bernard Ivčić, predsjednik Zelene akcije.

Da podsjetimo kako su sve jedinice lokalne samouprave Labinštine, na svojim sjednicama vijeća jednoglasno izglasale da se o tako važnoj investiciji pita građane i građanke, što po njima Vlada nije učinila, te su shodno tome raspisale savjetodavni referendum.