Ili Zašto čitati feminističku literaturu

Baš je kompliciran taj feminizam. Pa koja bi pametna žena njime razbijala glavu, kad ima toliko drugog posla? Raditi, zaraditi, čistiti, prati, kuhati, peglati, odgajati djecu, brinuti se o njihovom obrazovanju, pisati zadaće, brinuti se o zdravlju i prehrani čitave obitelji (često i starijih članova), o kućnim ljubimcima, o vlastitom zdravlju, šminki, depilaciji, noktima, zubima, stopalima, kosi, outfitu… Ah, da, ako on i/ili ona dovoljno dobro zarađuju – mogu uvijek uposliti ŽENU koju će POTPLATITI da odradi dio NJEZINIH (ne njegovih) obaveza. Ako nema ni toliko love – tough luck! Jer očito nije baš pametna kad nije pronašla najlukavije načine kako da manipulira svojim muškarcem ne bi li joj koliko-toliko POMOGAO.

Savjeta u stilu Žuži Jelinek su prepuni mediji, pa ne znam zašto bi se jedna ozbiljna feministička tribina bavila time. Tako da sam na tribinu otišla sa znatiželjom i sa skepsom oko najavljene konstruktivnosti, koju je ponajviše izazvala najava i izbor gošći (Ida Prester, Maja Hrgović i do tad mi nepoznata Marina Krleža umjesto prvotno najavljene Mime Simić). Nadala sam se i da će biti tamo pokoja feministkinja (barem u publici) s kojom ću moći prodiskutirati dio onoga o čemu razmišljam u zadnje vrijeme kada je riječ o feminizmu. Znatiželja je zadovoljena, skepsa je bila opravdana, a od feministkinja se srećom pojavila nepozvana akterica polemike Asja Bakić.

Voditeljica tribine Ivana Simić Bodrožić nam je objasnila da je spomenuta polemika samo mali dio povoda ovoj tribini, a veliki dio povoda ostao je nama mašti i interpretaciji na volju. Dobili/e smo i “upute” da se očekuje vedra happy-go-lucky atmosfera (očito s Idom kao modelom-vodiljom) u kojoj ćemo popričati o gorućim pitanjima feminizma u našem društvu, ali jel’ nećemo biti ozbiljne i ljutite kao neke tamo feministkinje čije ime izgleda nije vrijedno ni spomena.

Takav uvod, izbor gošći i najava tribine (koja se kao ironično i zaigrano poigrava feminističkim pitanjima) nisu ostavili puno prostora mojoj mašti i interpretaciji kada je riječ o nespomenutom osnovnom povodu: po meni je to bilo (bilo svjesno bilo nesvjesno) opravdavanje i afirmacija nekakvog kvaziležernog ženskog izbora – drugim rječima (neo)liberalnog feminizma, što je temeljito u svom članku na Libeli objasnila Ankica Čakardić.

U početku sam si još uvijek pomirljivo mislila, eh da je barem Ivana pročitala malo više recentne domaće “feminističke literature”, barem tekstove koji se objavljuju na ovom ili drugim rodu, spolu i društvenoj promjeni posvećenim portalima kao što je Muf, vidjela bi koliko humora i slobode ima u tim “mračnim” feminističkim redovima i sigurno bi pozvala neke druge gošće.

A ove gošće su se uglavnom opravdavale za vlastite postavljene plafone (za što imam razumijevanja ukoliko postoji svijest o tome da je to PLAFON tj. nepravda i neravnopravnost protiv koje se treba boriti), za nečitanje feminističke literature, uporno nazivane teorijskom – za što nemam razumijevanja ako se radi o visokobrazovanim privilegiranim ženama koje se zanimaju za ‘ženska pitanja i prava’  (kad već bježe od te ružne ‘f’  riječi), pa o tome čak i pišu, gostuju po medijima i tribinama itd.

A onda sam se počela ljutiti. Jer volim Ivanine pjesme i priče, volim njezin otvoreni, ženski, gotovo dječji pristup i beskrajno me žalostilo vidjeti kako je podlegla predrasudama i neupućenosti. I onda se “branila” strategijom osmijeha i podsmijeha. Baš poput Ide.

Ali svaka, pa i ta “bezbrižna” žena neprekidno obavlja još jedan vrlo zamoran posao o kojemu neće čitati niti u jednom ženskom časopisu, a to je rješavanje brojnih unutarnjih konflikata koji proizlaze iz njezine ženske pozicije koju joj je nametnulo društvo. I što je toga manje svjesna – taj posao je teži i naporniji. Drage moje “happy-go-lucky” feministkinje i ostale žene – iz osobnog iskustva tvrdim da tome služi feministička literatura. Da vam pomogne da razrješite te unutarnje konflikte i budete autentične i zadovoljne. I nije potrebno pročitati Judith Butler, vjerujte mi. Otpor tome je neminovan, jer ta promjena paradigme nije laka – ali je moguća. Odlučite same.

Čini mi se da je na tribini Marina Krleža rekla kao odgovor na pitanje “Što pametna žena treba znati?” – da pametna žena treba znati raditi na sebi. I mislim da nije pri tome mislila na pilates i otkrivanje najbolje kreme protiv bora. Pa eto – poslušajte barem Marinu.

Pozabavit ću se malo najavom tribine koja je ukazivala na polupane lončiće, a onda i “realizacijom” same najave. Najava lijepo kaže da je tribina “potaknuta nedavnom polemikom feministkinja na domaćem terenu u koju se uključila i šira javnost”. No, voditeljica se, kao što sam već napomenula, očito htjela ograditi od toga “da je to pravi povod” budući da je valjda i sama bila svjesna da tu nešto ne štima kada nije pozvala niti jednu drugu aktericu polemike osim Ide Prester, niti jednu od feministkinja koje su uopće polemizirale. A to su mogle i trebale biti Asja Bakić, Ankica Čakardić ili Lana Pukanić. I nije nam ni objasnila dok Asja iz publike nije sama potegla to pitanje. Najavljen je konstruktivan ton –  e pa, konstruktivnosti nema bez otvorenosti, a otvorenost voditeljice i gošći (unatoč ja-pričama) i nije bila na nekoj visokoj razini. Imala sam osjećaj da je neka figa negdje iza leđa. Dakle, atmosfera je u meni proizvela nešto nalik paranoji – što i nije neko tlo za konstruktivnost. Hvala bogu pa je tamo bila Asja jer osobno sam bila nespremna za bilo kakvu intervenciju. I ne bih se usudila biti toliko “neuljuđena” i dobacivati iz publike, a to je u ovoj situaciji doista bilo potrebno i jedino imalo smisla. Hvala Asji što je razbila mi besmisao i moju paranoju.

Nadalje – pitanja kriju neke zbunjujuće zamke – kao npr. jesi li pametna žena ako ne skužiš odmah na početku da su ta pitanja zamka, da se o njima ni ne namjerava raspravljati i da su tu samo da pokažu kako su te prave, ozbiljne, teorijom potkovane feministkinje rigidne i nisu u stanju prepoznati ni šalu. Dakle:

1. Što je nama naša borba dala? – Očito se referira na komentar također nespomenute akterice polemike (povoda tribine) Ankice Čakardić. Ironija? Dvostruka ironija? Tko će ga znati. No na neki način na pitanje je odgovoreno i nažalost odgovor je vrlo frustrirajući.

2. Jesmo li odgovorni za druge kao i za sebe? – Ne razumijem pitanje. Jesmo. Točka. Mislim da nam gošće nisu odgovorile na to pitanje. Ili su odgovorile negativno. Nisam sigurna.

3. Koliko je kartica teorije potrebno po glavi za dozvoljenu deklaraciju prave feministkinje? – Sarkazam je ovaj put očit. Pokušala sam odgovoriti ozbiljno na pitanje otprilike ovako: nedefiniran broj kartica raznorodnog feminističkog štiva što ukazuje na potrebu žene da se društveno i ino osvijesti i tako postane feministkinja. Bez želje za osvještavanjem i učenjem nema ni akcije ni društvene promjene. Voditeljica se složila sa mnom. Nitko drugi nije ništa rekao.

4. Moje omiljeno pitanje: Smije li muškarac pomagati u kući? Potegla sam to pitanje, nakon deset minuta bezuspješnog dizanja ruke i mahanja i pokušala ga povezati s definiranjem feminizma tj. feministkinja. Dobila sam potvrdan odgovor da se radi o ironiji. Nisam sigurna da su svi shvatili da je trik u riječi ‘pomagati’. Voditeljica se opet složila sa mnom. Također bez daljnje rasprave.

5. Je li naša Predsjednica uistinu žena? – Valjda je to pitanje trebalo biti povod za neku raspravu o spolu i rodu ili o ženama i politici. Ne znam. Nije ni spomenuto.

No ipak, nabrojat ću nekoliko drugih tema koje su se pojavile u izlaganjima gošći. Ivana je krenula u dobrom smjeru pokušavajući otvoriti relevantnu temu privatnog i javnog – u smislu odgovornosti istupanja žena u javnosti. Nažalost, u svojim gošćama nije imala kompetentne sugovornice. Najveći doprinos ovoj temi i opet je dala nepozvana Asja sa svojim intervencijama iz publike. Nažalost, ušutkana je, jer taj dio tribine nije bio predviđen za komentare iz publike.

Iz svoje perspektive, Ida i Maja su govorile o majčinstvu – što je uvijek relevantna i važna ženska i feministička tema. Mislim da je važno da žene o tome razgovaraju. I majke i nemajke. Marina je govorila o tome kako je važan rad na sebi – a te poruke nikad dosta. Sve tri su najviše govorile o svojim osobnim privatnim i poslovnim PLAFONIMA tj. granicama na koje pristaju kao žene, s različitim stupnjem svijesti o problematičnosti tih granica. Osobno mi se tu najiskrenijom i najzrelijom činila Marina Krleža. Marina se dotakla i važnosti uvođenja feminističkog i humanističkog odgoja (ili zdravstvenog i građanskog odgoja) u obrazovni sustav. Također, vrlo važna tema. Bilo je naravno riječi i o ženskom iskustvu pisanja, o plafonima na koje nailaze spisateljice u našem društvu, o seksualnosti i feminizmu. Za jednu izjavu Marine Krleže nisam sigurna je li me zaintrigirala ili zapanjila – da kada ne bi bilo seksualnih tabua feminizam ne bi bio potreban. Hm.

S Asjom se ne slažem u potpunosti kada kaže: “Žene koje preziru feminizam i teže samozaboravu u patrijarhatu i kapitalizmu najveći su problem žena koje žele potpunu emancipaciju i ravnopravnost spolova jer antifeministkinje redovito postaju argument koji šovinisti koriste kad propagiraju nadmoć muškaraca nad drugim spolom”. Odnosno, slažem se s opisom žena o kojima govori i slažem se da to koristi održavanju patrijarhata, no ne slažem se da su one najveći problem feminizma i feministkinja. I slažem se da ih je mizoginija ubrala in floribus, ali ne i da je to neko nepromjenjivo stanje. TO su razlike u stavovima među feministkinjama. Moj je stav da je “neoliberalni feminizam” samo lažna konstrukcija i mamac za žene koji im naoko nudi “i ovce i novce” – da istovremeno budu cool javne feministkinje i podržavaju neoliberalnu ideologiju i kapitalizam. No, to tako jednostavno ne ide. A to da su se brojne žene (i to one koje su u startu privilegirane, koje žive u onim dijelovima svijeta gdje ipak imaje neke opcije na raspolaganju) upecale na taj mamac po mom mišljenju jest veliki problem, ali nije uzrok nego posljedica.

Ovoga puta sam odlučila da se neću suzdržavati tj. samocenzurirati, da neću biti “tipična žena” koja nastoji sve pomiriti, svima udovoljiti, da neću napisati nešto što se mora svima svidjeti, da ne trebam i ovce i novce, pa makar bila cinična i pretjerala i zamjerila se tko zna kome. Za ovaj skok u nepoznato sam zahvalna Asji zato što me je podsjetila kako je to biti strašna žena i stajati beskompromisno iza sebe. Zahvalna sam i organizatorici tribine (koju također najiskrenije smatram strašnom ženom) što mi je dala motiv i povod da preispitam svoje obrambene i pomirbene stavove. A na to da me neutemeljena arogancija, neznanje, društvena neosjetljivost, neosvještena mizoginija i prezir ljute – ZNAM da imam pravo. Kao što ga ima i Asja i bilo koja druga osoba. Pogotovo ako ta artiljerija dolazi iz smjera iz kojega ne bi trebala. Pa ako cijela ova rasprava potakne barem nekoga (a nadam se i Ivanu, Maju, Idu i Marinu s obzirom da ih se poziva da u medijima govore o feminizmu) da se raspitaju koja je to feministička literatura koju bi možda bilo dobro konzumirati, za ovu našu malu “scenu” i to će biti jako jako mnogo.

Ivana nas je u jednom trenutku upitala – gdje je taj prosvjetiteljski rad feministkinja, da ga ona ne vidi. Evo ga. Samo što nažalost ne vidim baš i njegove rezultate. Osim, kao što sam objasnila, na osobnoj razini. Aosobno je političko.

Slovenija: Ne homofobnom referendumu!

Ono što je 2013. godine “propustila”  napraviti Vlada Zorana Milanovića i Hrvatski sabor, učinio je slovenski parlament. Slovenski zastupnici/ce s 53 glasa za i 21 glasom protiv odbili su raspisati referendum o izmjenama i dopunama Zakona o braku i obiteljskim odnosima i time zaustavili prikupljanje potpisa za takav referendum.

Slovenski parlament je početkom ovog mjeseca odlukom parlamenta izjednačio sva prava istospolnih parova s heteroseksualnima.

Nije trebalo dugo čekati na uzbunu koalicije konzervativnih udruga “Za otroke gre” koja je potom predala u parlament peticiju s više od 80.000 potpisa za održavanje referenduma o zakonu o bračnoj zajednici i obiteljskim odnosima. Sve to uz već viđeni scenarij i snažnu potporu Katoličke crkve.

Matej Tašner Vatovec iz Združene ljevice kazao je kako se uvođenjem bračne jednakosti eliminira neustavno stanje sustavne diskriminacije u području ljudskih prava, te da u parlamentu ne mogu učiniti ništa drugo nego zaključiti da je referendum ne treba dopustiti, javlja RTV Slo.

Prikupljanje potpisa za referendum o braku već je počelo u ponedjeljak, no današnjom odlukom parlamenta, čitava je akcija zaustavljena. Valjda uče na greškama iz susjedstva.

Počele prijave za trening Mlada MIRadmiDA!

Aktivan/na si u svojoj zajednici i zalažeš se za društvene promjene? Zanimaju te teme nenasilne komunikacije, suradnje, identiteta, rezličitosti, stereotipa, diskriminacije, migracije, antifašizma, ekonomskih prava i solidarnosti? Prijavi se na 7dnevni trening za šesnaest mladih aktivista koji Centar za mirovne studije organizira od 17.-24.04. u Pakracu.

Trening Mlada MIRamiDA okuplja 16 mladih osoba iz Hrvatske, različitih interesnih sfera, koje su aktivne u svojoj zajednici, a koje će zajedno provesti sedam dana učeći jedne od drugih, družeći se, razmjenjujući iskustva, dijeleći probleme i pokušavajući ih zajednički definirati i riješiti.

Mlada MIRamiDA dio je edukativnog programa koji propituje djelovanje pojedinaca i društvene odnose u kontekstu izgradnje mira i razvoja kulture tolerancije i poštivanja ljudskih prava te obuhvaća i učenje i razmjenu vještina važnih za društveni angažman, kao i promišljanje o mogućnostima društvene promjene.

TKO se može prijaviti?

• osobe između 18 i 30 godina,

• koje rade i žele raditi za svoju zajednicu,

• motivirane su nastaviti dugoročni angažman za unapređenje života u svojoj sredini, razvoj civilnog društva i kulturu mira, nenasilja, tolerancije i suradnje,

• zainteresirane su za razmjenu znanja i iskustava s osobama i/ili grupama koje također aktivno rade u svojim zajednicama (udruge mladih, udruge za mlade, vijeća mladih, savjeti mladih, pomladci političkih stranaka, civilne inicijative ili osobe koje traže načine kako biti aktivne) u RH i šire.

S obzirom na to da je broj sudionika ograničen, provest ćemo selekciju i to na osnovu gore navedenih kriterija, te naročito motivacijom pojedinca/ke. O rezultatima selekcije prijavljeni/e će biti obaviješteni/e do 8. travnja kada ćemo poslati i podrobnije informacije o samom treningu.

Troškove snosi organizator, na tebi je da ispuniš i pošalješ prijavnicu (u prilogu) do 7. travnja na adresu lana.jurman@cms.hr. Vidimo se u Pakracu!

Cijeli program i prijavnicu možete proučiti na stranicama Centra za mirovne studije.

Mirjana Kučer: Borba za ravnopravnost nikako nije završena priča

Feministička aktivistkinja Mirjana Kučer članica je splitske feminističke udruge Domine od samih početaka ranih 2000-ih, trenutno je zaposlena kao izvršna koordinatorica udruge, a aktivna je i kao koordinatorica Ženske mreže Hrvatske. Godinama zastupa ženska ljudska prava, autorica je brojnih istraživanja i publikacija o rodnoj ravnopravnosti te je jedna od organizatorica prve Povorke ponosa u Splitu 2011. godine.  Za Libelu je komentirala retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju društva, feministički aktivizam u Splitu i Hrvatskoj, položaj žena u Dalmaciji, položaj LGBT zajednice u Splitu te poneku aktualnost.

Za početak bih vas pitala za komentar o aktualnom moljenju od 40 dana pred bolnicama. Što nam ovi skupovi govore o trenutnom stanju reproduktivnih i seksualnih prava žena u Hrvatskoj i kako se uklapaju u problematiku procesa retradicionalizacije i repatrijarhalizacije o kojima ste održali i predavanja?

Ti su skupovi bezobrazno zadiranje u tuđa prava i slobode. Sablasno podsjećaju na vjerski fanatizam i isključivost iz doba spaljivanja vještica Ili neko drugo presuđivanje i prosuđivanje ženama. U ime čega? Obrane vlastitih svjetonazora? Nema tu ništa ni humano ni iskreno. To je jeftina klero-politička parada. Naravno da je to posljedica dugogodišnjeg jačanja konzervativizma i nametanja katoličkih vrijednosti kao temeljnih vrijednosti društva. Pravo je pitanje zašto se molitva dozvoljava u prostoru koji za to nije predviđen. To je izrugivanje državi, njezinim institucijama  i građanskom društvu. U Hrvatskoj nikad nije zaživio koncept integracije načela ravnopravnosti spolova u javne politike, a istovremeno s pojačanom krizom zagovara se povratak žena u privatnu sferu.  Naglašava se tradicionalna “prirodna”, tj. reproduktivna uloga žene, koja je, valjda, jedino kao takva korisna za društvo. Generalno, ženska prava su u regresiji, a seksualno zdravlje i reproduktivna prava direktno su ugrožena agresivnom kampanjom koju potiče Crkva, a provode desne konzervativne katoličke udruge.

Devedesete su godine kad se u post-socijalističkim zemljama govori o retradicionalizaciji i repatrijarhalizaciji društva. Međutim, neke feminističke povjesničarke ističu kako je bitno odvojiti dominantni diskurs, koji je propagirao konzervativne vrijednosti, od realnih iskustava i ponašanja žena tog vremena. Prevedeno u današnji kontekst, koji su to akteri i načini na koje se propagiraju konzervativne vrijednosti, a koji su to konkretni pokazatelji retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva?

Početkom devedesetih žene su nestale iz političkog i javnog života i u tišini je propala većina tzv. ženskih proizvodnih pogona. Tad je došla Pekinška platforma i institucionalizacija ravnopravnosti spolova, ali ne i ženskih prava. Patrijarhalne vrijednosti jake su i nevidljive. Produciraju ih jednako i žene i muškarci, nesvjesni neravnomjernih odnosa moći, zadovoljenja potreba i vrednovanja doprinosa u privatnoj i javnoj sferi. Istovremeno, s afirmacijom ideje rodne ravnopravnosti i uvođenja koncepta gender mainstreaminga, jača i kritika tzv. rodnih ideologija i razvija se ili nameće teorija komplementarnosti žena i muškaraca. Manipulira se pojmom emancipacije od svijeta politike i rada, odnosno povratka žene u privatnu sferu po “izboru”. Crkva je ta koja propagira tradicionalizam i brani patrijarhat, jer je i sama patrijarhalna institucija. Apsurdno je da o majčinstvu kao najvažnijoj, često i jedino priznatoj društveno vrijednoj ulozi žene, govore baš žene koje su uspjele u poslovnom ili u političkom svijetu, a koji bi za njih ostao zatvoren da su bile osuđene samo i isključivo na ulogu majke. Međutim utjecaj Crkve je toliko jak da se mnoge žene osjećaju nerealizirane ili neuspješne ako nisu majke ili ako su kojim slučajem razvedene. Pored retradicionalizacije suočeni smo s pojavom društvene otuđenosti i usmjerenosti na same sebe. Tako danas mnogo žena ne vidi problem neravnopravnosti ili nejednakog položaja žena i muškaraca u društvu, zato što su same obrazovane, zaposlene, ne kuhaju ručak, ne čiste prašinu pa kažu da su ravnopravne i da je ravnopravnost završena priča. Mislim da smo uvijek bili konzervativno društvo, ali posljednjih godina je to vidljivije, zbog već spomenute krize i jačanja desnih, tradicionalnih, isključivih političkih snaga. Najbolji pokazatelj položaja žene u društvu za mene je podatak da su vlasnici  nekretnina u Hrvatskoj u više od 80% slučajeva muškarci, kao i u npr. Nikaragvi ili nekoj drugoj državi tzv. trećeg svijeta

Možete li ukratko predstaviti feminističku organizaciju Domine? Kako je, kad i u kojim uvjetima došlo do osnivanja udruge? Čime se bavite, je li tijekom vremena došlo do promjene u aktivnostima i koji su najveći problemi s kojima se susrećete ili ste se susretale?

Domine su osnovale aktivistkinje iz više splitskih organizacija civilnog društva koje su prepoznale zajednički interes u feminističkim vrijednostima. Željele su osnivanjem postići domino efekt u promicanju ženskih prava. To je bilo prije 13 godina i većina osnivačica danas više nije u organizaciji. Na ovim prostorima, od Dubrovnika do Rijeke, mi smo jedna od rijetkih organizacija koja njeguje feminizam i feminističke principe. Razvile smo programe ekonomskog i političkog osnaživanja žena, a trenutačno najviše radimo kao Savjetovalište za žene žrtve nasilja i drugih oblika diskriminacije.  Najveći problemi su nerazumijevanje i nedovoljna politička volja za zaštitu prava žena i rodnu ravnopravnost na svim razinama institucija i donošenja javnih politika. Osim što ne podržavaju ženska prava, bojim se da mnoge institucije, odnosno ljudi koji u njima rade, nisu do sada shvatili ni koncept i ulogu civilnog društva.

Postoji li i kakva je feministička scena u Splitu? Kakva je suradnja s drugim udrugama? Možemo ovo poopćiti i na feminističku scenu u Hrvatskoj. Kako funkcionira Ženska mreže Hrvatske? Jeste li zadovoljni načinom na koji su feministkinje organizirane, solidarnošću, suradnjom?

Postoje pojedinačne aktivistkinje i feministkinje, ali ne bih rekla da postoji scena. Domine su se nazvale feminističkom organizacijom, jer je naša politička odluka bila koristiti riječ feminizam kad baš nije bila poželjna u javnom prostoru. Ni danas baš nije poželjna, ali je prisutnija i u Splitu i u Hrvatskoj.  Ženska mreža Hrvatske još je uvijek najjača, najvidljivija politička aktivistička feministička organizacija i nacionalna mreža. Ona ima snagu 30 organizacija koje su njene članice. Zanimljiv su izazov postojeće razlike u poimanju i odnosu prema ženskom pokretu između mlađe i starije generacije feministkinja zbog nedovoljnog prostora za transfer iskustava i znanja. To je karakteristika feminističkog pokreta kroz povijest i zajedno s obranom stečenih prava – prije svega mislim na seksualno zdravlje i reproduktivna prava – predstavlja jedan od najvećih izazova feminističkog pokreta danas.

Što muči žene u Splitu danas i s kakvim vam se problemima najčešće obraćaju? Ima li Dalmacija kao regija neke specifične probleme na koje se feministkinje fokusiraju?

Ženska prava su univerzalna pa tako i ženski principi. Mi kažemo da djelujemo na glokalnom principu, znači lokalno i globalno. Da se našalimo: Mjesec je ženski, a Sunce muški znak, a kako kod nas ima puno sunca i sunčanih dana, Dalmacija je debelo zaglavljena u patrijarhalnim obrascima. Žene su nezaposlene, preopterećene, potplaćene i neplaćene za svoj rad, nema ih u politici i nažalost, prečesto žene same sebe ne doživljavaju kao važne i bitne u obitelji i društvu.

Koautorica ste studije Žene u ruralnim područjima Dalmacije. Nevidljivo polje svijeta rada?, objavljene 2011. godine. Što je pokazalo to istraživanje, koji su problemi s kojima se susreću žene na selu i razlikuju li se i na koji način od problema žena u gradskim područjima Dalmacije?

S obzirom na kriterije naseljenosti Hrvatske je više od 90% ruralna zemlja. Tek 40% stanovništva živi u gradovima. Istraživanje je pokazalo upravo to da su žene višestruko opterećene, da obavljaju tradicionalne skrbničke uloge u obitelji i u zajednici  i da svoj rad, čak i kad zarađuju novac, ne percipiraju kao važan i onaj koji donosi prihode i doprinosi održivosti, što je potpuno pogrešno. Život u ruralnim područjima Dalmacije za ženu se razlikuje utoliko što su sredine manje i uvjeti za život realno teži. Što se tiče vrijednosnih sustava, nema bitne razlike između suvremene žene u ruralnim ili urbanim sredinama. Uostalom, što definira urbano?

Bili ste aktivni u organiziranju prvih Povorki ponosa u Splitu. Što je za vas značilo organiziranje Split Pridea 2011. godine? Jesu li uopće i koliko su Povorke ponosa pridonijele razvijanju i vidljivosti LGBT zajednice u Splitu? Znate li što je s ovogodišnjom organizacijom Split Pridea?

Mislim da je to bio važan korak za Grad Split i čitavu regiju. Za mene je to bila podrška svima koji su manjina, različiti, nevidljivi i nepriznati od većine te iskrena podrška i solidarnost s mojim prijateljicama i prijateljima koji su gej . Mislim da je danas situacija bitno drugačija, možda ne nužno i povoljnija za zajednicu, ali ona je svakako aktivnija i vidljivija. Barem imamo tri organizacije koje formalno djeluju i na razne načine promoviraju LGBTQI aktivizam.  Mi smo bile podrška i suorganizatorice prva dva prajda. Nismo više uključene u organizaciju.

Ženska mreža Hrvatske poslala je priopćenje uoči predsjedničkih izbora u kojem ističete kako se ne slažete s idejom davanja glasa ženi samo zato što je žena, već podržavate kandidate i kandidatkinje koji šalju feminističke poruke. Što mislite o pobjedi Kolinde Grabar-Kitarović kao konzervativne kandidatkinje i kakva su vaša očekivanja od njenog mandata?

Predsjednica je pripadnica desne konzervativne struje i podržava militarizam. Feministički principi zagovaraju antimilitarizam i brane se od direktnog napada konzervativnih shvaćanja rodne uloge žena i muškaraca. Njezina podrška afirmaciji ženskih prava i ravnopravnosti spolova, ako je bude, može biti samo na deklaratornoj razini, kao što je uostalom slučaj i s njezinim prethodnikom. Mnoge su joj žene dale glas samo zato što je žena. Nadam se da neće iznevjeriti njihova očekivanja i dano povjerenje.

Rodni jaz u plaćama počinje rano!

Djevojčice rade više poslova od dječaka i manja je vjerojatnost da će ishoditi džeparac u zamjenu za obavljeni rad. Čak i ako se džeparac ishodi, iznos se razlikuje.

Istraživački projekt Sveučilišta u Michiganu na području dječje upotrebe vremena pokazuje zabrinjavajuće rezultate. Kada su istraživači/ice zamolili djevojčice da naprave popis poslova koji rade, popis koji su one radile 42 posto je duži od onog koji su radili dječaci. Djevojčice i dječaci uglavnom zajednički sudjeluju u poslovima oko okućnice, ali djevojčice puno češće čiste svoje sobe, pomažu u spremanju hrane, brinu se oko ostale djece u kući i kućnih ljubimaca.

Druga studija dječjeg časopisa Hightlights na sličan način potvrđuje rezultate. Čak 73 posto njihovih čitateljica potvrdilo je da im se dodjeljuju rutinski poslovi, u usporedbi sa 65 posto čitatelja. Djevojčice provode više vremena radeći poslove nego što se igraju dok je s dječacima situacija suprotna.

No, ne samo da će djevojke češće raditi nego se igrati, manje je vjerojatno i da će za obavljeni posao dobiti džeparac. Prema rezultatima Sveučilišta u Michiganu, za dječake je 15 posto vjerojatnije da će za obavljeni rad dobiti džeparac.

Rodni jaz u plaćama zaista počinje rano.

Pitala sam prijatelje/ice na društvenim mrežama: Želiš li ili ne želiš djecu?

Djeca su stvar izbora, ne hira ili prisile. S obzirom da mi je nedavno rečeno da nisam normalna ako ne mislim sad i odmah imati dijete, odlučila sam napraviti mini-istraživanje u formi razgovora među frendovima/icama. Tko što želi i – zašto. Fokus je bio na intimu, unutarnje porive. Treba razgovarati o roditeljstvu – jeste li čitali “Majčinstvo me ne ispunjava“? Ne žele svi djecu. Pomirite se s time. No, evo nekoliko brojki: u Hrvatskoj je u 2013. godini rođeno manje od 39.932 djece. Umrlo je 50.386 osoba. Trenutno je nezaposleno 329.491 ljudi.  Lupiga.com navodi kako je 2,23 posto građana Hrvatske prijavilo svoj odlazak iz države u zadnje dvije godine. Očito je, demografija i podaci MUP-a pokazuju alarmantno stanje – građani/ke Hrvatske se “rasipaju”.  Sigurno je da je situacija (prvenstveno ekonomska, ne demografska) u državi jedan od razloga koji utječu na donošenje odluke o (ne)imanju djece. Ali, nije presudna!

Kako nemam neograničeno puno resursa (naprotiv), kao alate za skupljanje informacija sam koristila Facebook i Twitter. Nemam mnogo prijatelja/ica na istima, SVI su bili ciljana skupina, svojom homogenošću ne predstavljaju cjelokupno stanovništvo lijepe nam Republike i ono što sam skupila se ne može smatrati relevantnim rezultatima. No, u svakom slučaju, imamo lijep mozaik miješanih razmišljanja, stavova i ograničenja.  

U velikoj većini su u raspravama sudjelovale – žene.  Od trideset i pet osoba koje su se javile,  pet su muškarci.  Jedino što mi je palo na um tijekom praćenja cijele priče je da je roditeljstvo još uvijek žensko pitanje. 

Od izjava onih koje nisu/ne namjeravaju biti roditelji/ce izdvajam:

– Jednostavno nikada nisam osjetila onaj “poriv” za djetetom o kojemu svi pričaju. Vjerojatno ću jednog dana ipak imati dijete, znate kako već ide – brak, partner, društvene norme… možda i sama dobijem tu želju. Za sada mi je to potpuno nezamislivo, a najiskrenije – i neprivlačno.

– Ja volim klince. Načuvala sam ih se. Sve je dobro dok ih mogu vratiti njihovim roditeljima. Volim svoj život, koliko god bio kaotičan i nisam se spremna odreći ove slobode radi djece. Jednom, možda, uz pravu osobu i drugačiji način života promijenim mišljenje, dobijem želju… ali u ovom trenu ne bih sve to mijenjala. Imam svoje mace koje obožavam i one zahtijevaju od mene taman toliko pažnje koliko sam spremna dati i mislim da sam sa životinjicama bolja. Ne treba svaka žena imati djecu zato što to može. Niti je ok to očekivati od nje.

– Nema nekog logičnog razloga, jednostavno se ne vidim u toj ulozi, ni sada ni kasnije u životu. Imam podugačak popis stvari koje želim napraviti, imati djecu nije jedna od njih. Možda za 10-ak godina promijenim mišljenje, a možda ću i dalje imati samo mačke.

– Ne vidim se sretna uz kolica, pelene, bočice, pisanje domaće zadaće. Potpuno sam svjesna činjenice da ću jednom napraviti taj ustupak. Jednostavno se ne vidim sretna uz dijete. Znam kada rodiš, to se promijeni i sreća ti je ponajviše vezana uz to malo biće. Razumijem. Ono čega se bojim je da, ako zaista budem imala dijete, što ako se to meni ne dogodi? I onda budem nesretna i zamjeram tu svoju nesreću čitam život nekome tko nije ni kriv ni dužan?

{slika}

– Puno je tu faktora. Nekako se uvijek vratim na prvo i osnovno: mislim da nikada neću biti spremna. Ne vidim sebe u tome, tj. vidim se nezadovoljnu, poglavito što mislim da se tom djetetu ne bih mogla dati koliko bih željela.

– Nikada me to nije zanimalo. Sama odabrati dodatnu razinu stresa, a sudim da je briga za dijete enormna razina stresa, je u stvari suludo. Imam osjećaj da to ne bih mogla istrpjeti. Naravno tu je i bol. Naravno tu je i još dublji ulazak u sistem – jer kao rodilja postaješ od državne važnosti kao osoba koja nosi buduću radnu snagu, poreznog obveznika vojnika. Dobrovoljno si je zadati odlaske kod doktora, rađanje u uvjetima hrvatskog zdravstva… stvarno? Dakle, umjesto mirne večeri nakon posla dijete ima temperaturu i ti odjednom imaš dileme voditi ga na hitnu ili nije tako opasno. Također, apsolutno se ne osjećam neostvarenom ako se ne porodim. Vidjela sam dosta žena koje su jedva čekale da im netko dođe da se bavi s djetetom bar nakratko da one predahnu, način na koji razgovaraju s njima, mislim da neke rode jer misle da će im se život stubokom promijeniti nabolje, bit će ispunjene i sretne, a ne neispavane i umorne i bez vremena za sebe, a što nikome neće moći priznati jer onda ne bi bile dobre majke nego “kučke”.

– Zato što ovo isto društvo koje smatra da sam mu dužna rađati podanike, ne radi ništa kako bi mi to kao majci omogućilo. Počevši od zdravstva, školstva, zaštite samohranih majki. Nisam protiv toga da se ima djecu, naprotiv, ali mislim da nije pametno imati ih sada i u ovim uvjetima. Oni koji odluče da to ne žele – ne treba ih osuđivati, nego pozdraviti njihovu odluku da život usmjere tamo gdje će napredovati i oni kao osobe i društvo u cjelini. Jer, na koncu konca, sve je to povezano – svi mi kao pojedinci/ke činimo to društvo.

– Od kada znam za sebe nemam neku želju biti mama. Gledam apsolutno sve mame oko sebe i one jednostavno nemaju život koji ja želim imati. Ne ganjam karijeru niti sam nešto ludo ambiciozna, jednostavno volim posljedice svojih odluka snositi sama. Užasno mi bude nervozno kada mi neke mame objašnjavaju da ne razumijem i da su im djeca najveće postignuće u životu. Ne privlači me realizacija kroz drugu osobu. Potencijalno bih jednom udomila dijete. Trudnoća mi je noćna mora.

Djeca su promjena cjelokupnog načina života i preslagivanje prioriteta – ne mogu se okarakterizirati samo kao obveza. I to je ok – ako to želiš.  Glavna premisa cijelog razgovora o djeci je da nema osude. Na razini javnog diskursa o potomstvu valja staviti naglasak da je odluka o potomstvu intimna, da postoje osobni razlozi. Valja prestati na žene gledati kao na hodajuće maternice, inkubatore bez sposobnosti razmišljanja. Isto tako nametanje “smisla i svemira kroz ostvarenje uloge roditelja/ice” je jalov pokušaj degradiranja tuđih odluka.

Veći dio ljudi koji su se javili/e već imaju djecu. Pa kažu:

Zapravo  mi se to u nekom trenu učinila kao ok ideja, nisam imala neke argumente za, ali  bome ni protiv. I bračni drug je jako htio dijete. Drugo zato što mislim da je djeci ljepše kad imaju nekoga za zajedničko odrastanje i s kime mogu olajavati vlastite roditelje. Nitko ne razumije kako je osobi teško s vlastitim roditeljima i zašto treba psihoterapiju – kao brat ili sestra.

Nije mi to nešto racionalno, osjećam nagon za time (ali racionalno odlučujem da to bude jednog dana). Čini mi se kao uloga i izazov koji ne bih voljela propustiti ako postoji samo jedan život, a i lijepi način građenja zajedništva s partnerom.

– Nemam racionalno objašnjenje. Od kad znam sam sebe sam željela biti nečija mama. Tada čak ni ne bolja nego moja meni. To je došlo naknadno. I nadala sam se u pred roditeljskom životu da ću imati barem troje. I žao mi je što ih nemam bar dvoje.

– Došlo je samo po sebi. Bez razmišljanja. Nisam majčinski tip i ne želim drugo dijete. Istina, ponekad poželim da sam sama i da se mogu u pola noći spakirati i otići bilo gdje pa malo žalim. Onda se sjetim da malo savršenstvo spava par metara od mene i sve je nekako na mjestu.

– U školi sam uvijek govorila da neću imati djecu i da se neću udavati. Nikada me djeca nisu privlačila – osim malih beba. Onda me je uhvatilo u 21 godini. Jajnici su zavladali mozgom i MORALA sam imati bebu. Na faksu. Tek sam po rođenju prvog djeteta našla što me zbilja ispunjava u životu. Od prve do treće su malo naporni, ali gledati svijet kroz njihove oči je neprocjenjivo.

– Da, želim. Jer sam konzumeristkinja. Naime, život nudi izvjestan broj vožnji i želim probati sve koje mi se čine kul. ako ne bude dobro, radije ću žaliti za učinjenim no propuštenim. U postojećim, specifičnim okolnostima, doduše, djecu pravim jer nemam pametnijeg posla, odnosno nemam posla, inače bih još čekala. Imala bih ih svakako, jer je opcija prezanimljiva da bih je propustila.

{slika}

Većina  žena u dobi 31+ koje su se odlučile javiti su majke i imaju dvoje. Dio njih je tijekom imanja “samo” jednog često čulo pitanje “A kad će drugo?” – kako je sumirala jedna od komentatorica – “Naravno da sam se susrela, ali ja tu imam kratak fitilj, čim mi netko kaže da imam “samo” jedno, dobije čitabu – kao da je samo jedno nepotpuno. Ali, u stvari, ne treba se živcirati, jer je samo 2 prihvatljiva brojka, svi koji imaju 0, 1, 3, 4, 5, 6, 7 – svima se komentira.” 

Neke žene nikada ne osjete poriv biti majke. Neke osobe jednostavno ne žele za sada. Netko skuplja mačke. Jedan od sudionika je izjavio: “Želio sam djecu. Međutim, nakon zadnjih nekoliko godina, kada sam ustanovio da imam i veću sklonost ka srčanim i renalnim oboljenjima, ta želja je više manje otišla”. Odluke nose odgovornost, zar ne? Zašto nemamo sluha i ne pretpostavimo da ljudi svjesno donose te odluke? Zašto se odluka – o neimanju – smatra sebičnom?

Da citiram jednu od sudionica u razgovoru – Početan razlog za neimanje djeteta, kao i za imanje, je sebičnost a.k.a. izbor. I to je super. Pustite ljude da biraju, znaju što rade. Probajte ne osuđivati njihove odluke. Svi smo isti/e. Nema univerzalnog ispravnog izbora.