Pridružite nam se u borbi za ženska prava. Ostalo nam je još puno posla

Iako se mišljenja i ponašanja mijenjaju, moram priznati da se žene i djevojke i dalje suočavaju s groznom nejednakošću i nepravdom diljem svijeta.

Mislite li da ne postoji potreba za feminizmom ni kampanjama za  jednakost prava žena u 2015. godini ? Stanite kako biste promislili o ovim činjenicama:

  • Žene rade dvije trećine sveukupnog svjetskog radnog vremena te proizvode polovinu svjetske hrane, ali zarađuju samo 10 posto svjetskog dohotka i vlasnice su 1 posto zemljišta.
  • I dok žene čine polovicu svjetskog pučanstva, također čine i 70 posto svjetskog siromaštva.
  • Žene i djevojke između 15 i 44 godine života više su izložene riziku da budu silovane, nego da obole od raka, malarije, da budu žrtve rata ili automobilskih nesreća.
  • 1 od 3 žene u svijetu bila je premlaćivana,  prinuđena na seksualni odnos ili zlostavljana tijekom svojeg života.
  • Između 1.5 i 3 milijuna žena u svijetu umire svake godine zbog rodno izazvanog nasilja.
  • Između 700.000 i 4 milijuna žena svake godine je prodano kao seksualno roblje
  • 99 posto smrti tokom trudnoće događa se u zemljama u razvoju, gdje žene umiru od posljedica trudnoće u omjeru jedna na minutu.
  • Žene čine dvije trećine od 780 milijuna osoba u svijetu koje ne znaju čitati.
  • 41 milijun djevojčica u svijetu zabranjeno je pohađanje osnovne škole.
  • Globalno gledajući, 1 od 5 zastupnika u parlamentu su žene.

Ova zastrašujuća lista mogla bi se nastaviti i dalje, ali mislim da ste dovoljno pročitali da biste shvatili kako biste priznali da postoji problem i podržali osnaživanje žena i djevojaka.

Zamislite svijet u kojem svaka žena uistinu može ostvariti svoje pravo da živi slobodna od nasilja, da ide u školu, da sudjeluje u donošenju odluka i da zaradi jednaku plaću za jednak posao. Za mene, to su suštinski ciljevi feminizma; i na kraju razlog zašto  muškarci i dječaci trebaju stati na našu stranu kako bismo zajednički ostvarili tu viziju.

Iz osobne perspektive, izuzetno sam svjesna blagodati koje sam primila od generacija žena prije mene.  Sve mi smo naslijedile slobodu, privilegije i prava o kojima su naše prabake mogle samo sanjati i zadužena sam žrtvama i predanosti sufražetskom pokretu, čiji je neumoran rad osigurao da buduće generacije žena mogu izaći na birališta i da imaju bolje živote i bolje životne prilike.

Već nekoliko godina dolazi do promjene u osvještavanju još uvijek brojnih prepreka s kojima se žene suočavaju na svakom koraku. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sve do nedavno, ženski časopisi općenito nisu ni dotakli pitanje feminizma, budući da je smatran prošlošću i nelagodan, gotovo ga se šapčući ispričavalo i izbjegavalo.

Unazad nekoliko mjeseci na britanskim kioscima, riječ na F ponosno je pozirala na naslovicama četiriju sjajnih časopisa. Možda malena pobjeda, ali defintivno dokaz da dolazi do pomaka u mišljenju.

Iako sam potaknuta rastućim interesom za korištenje riječi feminizam, također znam da govorenje nema veliku vrijednost. Može biti odlučno i polarizirajuće,  odvlačeći nas od stvarnih problema. 

Potrebno je poduzeti nešto, bilo na obrazovnom, društvenom, političkom ili osobnom polju.  Moramo postati promjena koju želimo vidjeti, sudjelovanjem i poduzimanjem.

Svi i sve trebaju preuzeti odgovornost i svi i sve imaju svoju ulogu kada se radi o emancipaciji, osnaživanju i transformaciji.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Zašto su žene prisiljene biti seksi, a kažnjene ako su seksualne?

Internet ostaje netaknut unatoč pokušaju Kim Kardashian da ga ‘sruši’ svojom sjajnom, digitalno poboljšanom, golom stražnjicom. Međutim, iako je taj njen pokušaj neuspio, ono u čemu je zapravo uspjela je lomljenje leda kada se povede razgovor o temi objektivizacije žena u javnosti.

Kao i uvijek kada jedna od pretjerano popularnih zvijezda odluči pokazati kožu, reakcije javnosti na postupak K. Kardashian generalno su bile negativne. Pozirajući gola ona je okarakterizirana kao neuzorna majka, a njena stražnjica je u vrlo kratkom roku postala Twitter senzacija ismijavajući ju za korištenje seksipila samo kako bi privukla dodatnu pažnju i zgrnula novac.

Feministička reakcija na cijelu situaciju svodila se na ukazivanje problematičnih rasnih implikacija fotografija, distanciranje od glavne junakinje priče te, rijeđe, hvaljenje njezine hrabrosti i seksualne otvorenosti.

Bilo da se radi o Kim Kardashian, Beyoncé, Rihanni ili bilo kojoj drugoj ženi koja njeguje seksualizirani javni imidž, javnost se uvijek fokusira na njihove individualne postupke.

Čak i među feministkinjama, vodi se mnogo rasprava i debata na pitanje jesu li žene koje koriste svoju seksualnost kao marketinški proizvod slobodne i osnažene ili su jednostavno neuspjeh feminizma?

Problem s fokusiranjem na pojedine postupke žena je taj što se ne dotiče muškog pogleda i važnosti koju on igra u cijeloj stvari.  

Isključivo u društvenom okruženju koje se dodvorava muškom pogledu, muškom užitku, žene se socijalizira na način da procjenjuju svoju vrijednost putem svoje seksualne privlačnosti, no istovremeno ih se osuđuje ukoliko svoju seksualnost iskazuju preotvoreno. Samo u takvom kontekstu događa se situacija da se internet ‘uruši’ zbog gole stražnjice.

Nećete vidjeti pošteno nauljenu guzicu Kanye Westa na naslovnici časopisa, barem ne u skorije vrijeme. No, za povjerovati je u ideju da kada bi se mediji dodvoravali ženskom užitku u istoj mjeri u kojoj se sada dodvoravaju muškom, Kanye bi itekako bio spreman igrati na seksipil na jednak način kao što to sada čini Kim.

No, s obzirom na situaciju kakva je, možemo zaključiti da ono što zadovoljava oko i zaokuplja pažnju muškaraca diktira mnogo medijiskih sadržaja koji zatim utječu na percepciju ljudi o onome što je vrijedno i poželjno kod žena.

Problem sa seksi, upečatljivim fotografijama koje grabe našu pažnju i reakcije javnosti je taj što ti pojedinačni postupci definitivno nisu slobodni postupci žena.

Od žena se nesrazmjerno očekuje da igraju na svoj seksipil, a osobito se to odnosi na Hollywood, dok ih se istovremeno odbacuje ako čine upravo to. Budu seksualne.

Zapetljana mreža između načina na koji naša kultura pecipira žene, načina na koji mediji predstavljaju žene te načina na koji same žene reagiraju na te portrete rezultira društvenom klimom koja paradoksalno tjera žene da se predstavljaju i ponašaju seksi, a zatim ih za to kažnjava.

Gdje sve počinje?

Za mnoge žene, neobična i kontradiktorna borba između pozitivnog vrednovanja toga da smo seksi te sramote koju takvo karakteriziranje donosi započinje u vrlo ranoj dobi. Čak i u djetinjstvu, djevojčice su ohrabrene da paze na vlastiti izgled te na poruke koje njima šalju, za razliku od dječaka od kojih se takvo ponašanje očekuje u mnogo manjoj mjeri.

Kosa. Odjeća. Šminka. Barbie lutka sa svojim vretenastim strukom. Nevjerojatno lijepe Disney princeze koje svoj ‘happy end’ uvijek dočekaju u naručju muškarca za kojeg se udaju jedva ga poznajući.

To su proizvodi i priče koje se prezentiraju i prodaju mladim djevojkama i djevojčicama od najranije dobi. Čak i sada, kada se raspon ‘tipova’ žena koje su prezentirane u dječjoj zabavnoj industriji proširio, još uvijek ostaje vrlo snažan fokus na ljepotu te izgled u finalnom oglašavanju tih sadržaja.

U ovom slučaju se ne radi o seksu (barem ne još), no to je početak slanja poruke djevojčicama da je njihova vrijednost kao ljudskih bića iznimno ovisna o tome kako njihovo tijelo izgleda drugim ljudima. A te iste djevojke već tada nisu posve nesvjesne rodno uvjetovane upotrebe dijetetskih proizvoda, šminke, grudnjaka te korzeta.

To je početak kontradiktornih poruka.

Od djevojaka se očekuje da budu ženstvene od najranije dobi dok ih se zbog istog razloga i opominje. Očekuje se da paze na svoj izgled, no one djevojke za koje se ustvrdi da na izgled pridaju ipak previše pažnje se etiketira kao pretjerano fokusirane, tašte.

Kada uđu u pubertet, kontradiktornost zahtjeva koji se postavljaju pred djevojke postaju još kompliciranijima.

Tinejdžerke su bombardirane seksističkim pričama o djevičanstvu kao nagradi, seksu kao događaju koji mijenja tijek života te promiskuitetu kao sramotnom ponašanju, osim ako se odnosi na dječake. U toj dobi, djevojkama se poručuje da je moguće odrediti vlastitu vrijednost u odnosu na razinu njihove seksualnosti.

Seks kao vrijednost {slika}

Ako ste žena koja se ikada požalila zbog seksističkog uznemiravanja na ulici, vrlo vjerojatno vam je bilo rečeno da spomenutu ‘pažnju’ shvatite kao kompliment.

Činjenica da mnogi ljude vide agresivnu seksualnu pozornost – čak i u slučaju kada je neželjena – kao kompliment upućen ženi, mnogo govori o problematičnoj tendenciji našeg društva da reducira ženu na puki seks.

U većoj mjeri od muškaraca, žene se ‘hrani’ shvaćanjem da je njihova vrijednost usko vezana uz njihovu sposobnost da budu seksualno privlačne i dostupne. No, to nije isto ako žene same istražuju i vrednuju svoju seksualnost aktivno – jednostavno se radi o pasivnoj želji.

S obzirom da živimo u društvu koje primarno obraća pažnju na mušku želju, ne čudi da mnoge žene, uključujući i feministkinje, uživaju iškorištavati tu mušku želju. Na nekoj razini žene koje su privlačne muškom pogledu mogu to upotrijebiti za vlastitu korist.

No na drugoj razini, igrati na tu kartu, u sustavu koji obezvrjeđuje ženino nastojanje za osobnim probitkom i nije naročito osnažujuće. Jednako tako, to nije pozicija koja se pojavljuje u čistoj opreci feminizmu, a i to je jedan od razloga zašto žena kao pojedinka ne može pobijediti osim ako se socijalna konstrukcija u kojoj živimo ne promijeni.

Kada bi se svaka žena na zemlji prestala odijevati ili ponašati onako kako to odgovara muškarcima, ženine odluke bi svejedno bile ograničene muškim žudnjama. Način na koji se žene ponašaju u seksističkom društvu, čak i kada su svjesne da je ono problematično, nije vrijedno analizirati ako se ne obrati pozornost na sami kontekst.

Seks kao sramota

Ironično, naše društvo istovremeno vrednuje žene prema njihovoj seksualnoj privlačnosti, ali ih i sramoti ukoliko i same imaju seksualne želje. Veća je vjerojatnost da će žene biti okarakterizirane kao ‘drolje’ ako su promiskuitetne ili otvoreno izražavaju svoju seksualnost, nego što bi se na sličan način  etiketiralo muškarce.

Slučaj koji to oslikava: Velika prošlogodišnja objava privatnih fotografija brojnih slavnih žena, glumica, pjevačica na kojima su one gole, a za koje su i same javno istaknule da su bile namijenjene njihovim partnerima. Naravno, seksting je dvosmjerna ulica te nije nečuveno da i muškarci tu i tamo ‘opale’ poneku svoju obnaženiju fotografiju.

No razlika je u tome što neće doći do masivnog objavljivanja aktova slavnih muškaraca ili diskursa žrtve-krivci u javnom prostoru kao reakcije na njihove slike. Dok u slučaju žena, kao što vidimo, do toga dolazi.

Ono što bi trebalo zaokupiti našu pažnju, podsmijeh i ‘upasti nam u oko’ je invazija i potrošnja ženskih tijela. Način na koji ljudi reagiraju na objavljivanje golih slika poznatih osoba odraz je načina na koje su napadnute i manje popularne žene, one koje nisu slavne, putem pornografije osvete.

Zatim su tu i dvostruki standardi koji žene obezvrijeđuju ako rade iste stvari koje rade i muškarci. Poneki muškarci će reći kako žena nije ‘materijal za ženidbu’ ako spava s njim na prvom spoju ili ako je spavala s mnogo muškaraca u svojoj prošlosti. Međutim, ti isti muškarci ne sumnjaju u svoje sposobnosti da budu dobri supruzi i očevi ako spavaju sa ženom na prvom izlasku ili ako istovremeno održavaju nekoliko seksualnih veza.

Dakle, pitanje je što anonimne žene trebaju činiti u kulturi koja često mjeri njihovu vrijednost s obzirom na njihovu ‘seksualnu valutu’?

Odgovor je: jednu od ove tri stvari – raditi što žele i ne obazirati se na posljedice, promijeniti/mijenjati kulturu ili oboje.

{slika}

Promjena razgovora

Jedan od krucijalnih načina na koji možemo promijeniti viđenje ženske seksualnosti u našoj kulturi jest taj da promijenimo način na koji razgovaramo o toj temi. Kada govorimo o ženama koje brane svoj javni seksualizirani stil, odabirući argumente kako su one uzori, feministkinje, osnažene žene propuštamo brojna druga važna pitanja.

Zašto toliko žena koje su izložene oku javnosti izlažu svoju seksualnost i naglašavaju je intervjuima i fotografijama? Zašto njihova seksualna privlačnost igra značajnu ulogu u njihovom uspjehu?

Kada mi, kao javnost koja promatra, propitujemo i kritiziramo manipulaciju fotografijama i objektivizaciju ženskih tijela priznajemo li i vlastitu ulogu koju igramo u oblikovanju medija? Razumijemo li da način na koji mediji prikazuju i odnose se prema ženskim tijelima samo odražava i pojačava duboko ukorijenjene kulturne stavove društva?

Doista, ne možemo se baviti pretjeranom seksualizacijom žena u medijima bez da se suočimo s pretjeranom seksualizacijom žena u svakodnevnom životu. Ne možemo se boriti protiv osuđivanja žena iz naše okoline zbog njihove seksualnosti dok istovremeno slavne hiperseksualizirane osobe osuđujemo i deklariramo anti-feministkinjama zbog načina na koji plešu ili se odijevaju.

Također, ključno je to da se razgovori i debate na ovu temu manje fokusiraju na pojedinačne slučajeve određenih osoba, a više na društvo kao cjelinu. Pojedine žene nikada neće biti dovoljno slobodne da budu seksi, samozatajne ili ravnodušne u društvu koje tvrdi da je vlasnik njihovih tijela.

U patrijahalnoj kulturi, ne odgovarati muškom standardu ljepote i muškoj želji, demonstrirati seksualnu želju kao žena, a ne obazirući se na pritisak da se prilagodimo uskom skupu standarda ljepote dočekano je na seksistički ‘nož’.

Razumijevanje i osuđivanje djelovanja žena u patrijarhalnom društvu, u patrijarhalnom kontekstu ne bi trebalo biti usmjereno na obilježavanje tog djelovanja kao feminističkog ili antifeminističkog, moralnog ili nemoralnog. Pažnju treba usmjeriti na stalno osporavanje ideje da se ženska vrijednost uopće odražava kroz njezinu seksipilnost.

 

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Brujanje grada

Zagrebački gradonačelnik pod suspenzijom drugi put zaredom je u zatvoru. Bacači sjenki drugi put zaredom izlaze! S trgova, ulica i u parkova pozivaju vas na novu epizodu Brujanja grada.

Na prijelazu godine Bacači i Brujači su zagrebačkoj publici pokazali kako je moguće na drugi način konzumirati grad.

Zajedno smo otkrili gdje je Kvatrić bio 1928., što se dogodilo s jednom privatnom bankom koja je s broja 9 prešla na broj 12 i kome pripada zemljište Badela.

Sada, stotinjak dana nakon premijere i nekoliko dana nakon saznanja da Hrvatskom uistinu vlada 221 milijunaška obitelj, Brujanje grada se seli na neku drugu gradsku periferiju.

Na ovom javnom dobru grada Zagreba šeću se psi. Osim trave i klupa, ovdje se nalaze jedna zaštićena zgrada, tri čvorišta javnog prometa i administrativna institucija.

Tu se sastaju vojna lica, hrvatski prvaci, prijestolonasljednici i radnici vulgaris.

Ovaj brisani prostor se od početka postojanja nastoji ušminkati. U razmacima od nekoliko (desetaka) godina otvarali su se natječaji, no ništa se nikada nije dogodilo.

Ono je nedavno dobilo ime. Nomen est omen: ovo je i dalje periferija u centru grada. Trg, livada, prazan prostor, poprište masovnih okupljanja ili sporadičnih manifestacija?

Generalna proba 18.03.

Ulaz – uz pozivnicu.

Prva javna izvedba epizode T.F.T. 19.3. 2015. u 20 sati, u Jedinstvu.

Ulaz  – besplatan, ali ograničen. Najava obavezna na apletikosa@yahoo.co.uk / zaanjupletikosa@gmail.com

Pridružite nam se u borbi za ženska prava, još nam je ostalo puno posla

Iako se mišljenja i ponašanja mijenjaju, moram priznati da se žene i djevojke i dalje suočavaju s groznom nejednakošću i nepravdom diljem svijeta.

Mislite li da ne postoji potreba za feminizmom ni kampanjama za  jednakost prava žena u 2015. godini? Stanite kako biste promislili o ovim činjenicama:

Ova zastrašujuća lista mogla bi se nastaviti i dalje, ali mislim da ste dovoljno pročitali da biste shvatili kako biste priznali da postoji problem i podržali osnaživanje žena i djevojaka.

Zamislite svijet u kojem svaka žena uistinu može ostvariti svoje pravo da živi slobodna od nasilja, da ide u školu, da sudjeluje u donošenju odluka i da zaradi jednaku plaću za jednak posao. Za mene, to su suštinski ciljevi feminizma; i na kraju razlog zašto muškarci i dječaci trebaju stati na našu stranu kako bismo zajednički ostvarili tu viziju.

Iz osobne perspektive, izuzetno sam svjesna blagodati koje sam primila od generacija žena prije mene. Sve mi smo naslijedile slobodu, privilegije i prava o kojima su naše prabake mogle samo sanjati i zadužena sam žrtvama i predanosti sufražetskom pokretu, čiji je neumoran rad osigurao da buduće generacije žena mogu izaći na birališta i da imaju bolje živote i bolje životne prilike.

Već nekoliko godina dolazi do promjene u osvještavanju još uvijek brojnih prepreka s kojima se žene suočavaju na svakom koraku. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sve do nedavno, ženski časopisi općenito nisu ni dotakli pitanje feminizma, budući da je smatran prošlošću i nelagodan, gotovo ga se šapčući ispričavalo i izbjegavalo.

Unazad nekoliko mjeseci na britanskim kioscima, riječ na F ponosno je pozirala na naslovicama četiriju sjajnih časopisa. Možda malena pobjeda, ali defintivno dokaz da dolazi do pomaka u mišljenju.

Iako sam potaknuta rastućim interesom za korištenje riječi feminizam, također znam da govorenje nema veliku vrijednost. Može biti odlučno i polarizirajuće,  odvlačeći nas od stvarnih problema. 

Potrebno je poduzeti nešto, bilo na obrazovnom, društvenom, političkom ili osobnom polju.  Moramo postati promjena koju želimo vidjeti, sudjelovanjem i poduzimanjem.

Svi trebaju preuzeti odgovornost i svi imaju svoju ulogu kada se radi o emancipaciji, osnaživanju i transformaciji.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Trans* i inter osobe u sportu

 QSport, Trans Aid i LGBT inicijativa studenata i studentica Filozofskog fakulteta “Aut” poziva vas i nas na tribinu:

sport je duboko utkan u našu svakodnevnicu. Mnoge_i se od nas njime bave amaterski i reakreativno, neki profesionalno, a ostale_i barem krajičkom oka uhvate Olimpijske igre ili Svjetsko nogometno prvenstvo. Iako je fair play krilaticom kojom se vode sportske aktivnosti, način na koji su strukturirane često isključuje one osobe čija iskustva odudaraju od očekivanja vezanih uz normativne kategorije muškosti i ženskosti. Rod određuje granice sudjelovanja u sportskim natjecanjima, granice uključenja u pojedine timove, granice upotrebe svlačionica i granice interakcije s drugim sudionicama_ima, stoga, nerijetko potiskuje trans i inter osobe  bilo eksplicitnim isključenjima ili obeshrabrenjima od (daljnjega) sudjelovanja.

Kako su te granice konstruirane? Što Olimpijski odbor propisuje? Utječu li hormoni na rezultate? Kako premostiti prepreke s kojima se trans i inter sportašice_i susreću? O kojim alternativama postojećem sportskome sustavu možemo razmišljati?

Opresivne strukture utkane duboko u tkivo sportskoga sustava potrebno je prokazati i kritički razložiti, kao i zaustaviti nasilje nad trans i inter životima i tijelima sveprisutno na području koje bi trebalo biti prije svega mjestom osnaživanja i podrške, zato – vrijeme je da ga prisvojimo i transformiramo. 🙂

Kako suzbiti transfobiju i interfobiju u sportu te kako stvoriti inkluzivne i sigurne prostore za sve, kako u kontekstu LGBTIQ+ sporta, tako i van njega, zajedno ćemo promisliti na tribini koju organizira qSPORT u suradnji s organizacijama AUT i Trans Aid.
Tribina Trans* i inter osobe u sportu održat će se u ponedjeljak 16.3. u 19.00 u klubu MaMa.  Dođite i pridružite se diskusiji!

Na panelu sudjeluju: Nika (AUT, Trans Aid), Nina (AUT, Trans Aid) i Boris (qSPORT) s posebnim uključenjem videovezom trans aktivistkinje iz Pariza Clémence Zamore-Cruz. 

O rodnim stereotipima u Disneyjevim filmovima

U novom videu za MTV-jevu internet seriju “Braless”, Youtuberica Laci Green objašnjava kako Disneyjevo portertiranje žena i muškaraca stvara apsurdna očekivanja za sve. I dok su posljedice stereotipnog prikazivanja žena očitije, rodne norme za muškarce prikazane u tim filmovima jednako su štetne.

“Dok se ženama u Disneyevim filmovima govori da im treba muškarac da ih spasi, od muškaraca se očekuje da budu vitezovi u oklopima. To je velik pritisak za obje strane“.

U videu Green definira rodne uloge kao “skup društvenih očekivanja ovisan o rodu”, koji se manifestira kroz aktivnosti koje nam se nameću, odjeću koju bi trebali/e nositi i ponašanja za koja smo nagrađni/e ili kažnjeni/e. Muškarci bi trebali biti snažni, samouvjereni i neustrašivi, a žene pasivne i tihe. A koje je bolje mjesto za perpetuiranje takvih stereotipa od Disneyjevih filmova?