Ontario uvodi pitanje pristanka u kurikulum seksualne edukacije

Zahvaljujući zahtjevu premijerke Ontaria, Kathleen Wynne, ova će kanadska pokrajina uključiti pitanje pristanka u kurikulum seksualne edukacije.

Kurikulum seksualne edukacije u Ontariu nije mijenjan od 1998. godine, iako je bilo pokušaja prije pet godina, kada su promjene odbačene od strane nekih roditelja i religioznih skupina.

Kada je Wynne rekla ministrici obrazovanja Liz Sandals kako bi kurikulum trebao uključiti pitanje ‘zdravih veza i pristanka’, Ontario je roditelje djece u osnovnim školama pitao za mišljenje. Rezultati ankete su pokazali kako roditelji žele da njihova djeca budu upućena u problematiku koja se ujedno tiče i sigurnog surfanja Internetom i društvenim mrežama. Novi će kurikulum u škole biti uveden ove jeseni.

“Iznimno je važno da svi/e razumiju koja su njihova zakonska prava i obaveze. Izraz ‘ne znači ne’ se često koristi, no u Kanadi je zakonski standard zapravo ‘samo da znači da”, rekla je Kim Stanton, direktorica Woman’s Legal Education and Action Funda (LEAF)

Koalicija roditelja, nastavnika/ca i medicinskih stručnjaka/kinja upozorila je još prije dvije godine na nužnost nadopune seksualne edukacije u Ontariu, upravo zbog velike brzine razvoja Interneta i društvenih medija kojima se mnoga djeca koriste bez da znaju sve opasnosti koje pritom vrebaju. Od ove jeseni, to će se konačno promijeniti.

(Ne)mogućnosti solidariziranja, otpora i različitosti u Buffy

U svakoj generaciji postoji Odabrana. Ona će biti ta koja će se boriti protiv vampira, demona i sila tame. Dok smo čekale pisma iz Hogwartsa, istodobno smo znatiželjno zavirivale iza polica i pultova biblioteka hoće li se odnekud pojaviti knjižničar koji će nas značajno pogledati i reći: I was told you were coming.

Buffy je definitivno bila jednom od ključnih serija koje su unijele grrr u girl, zajedno sa Xenom, te serija koja je razbila seksistički stereotip, afirmiran horror filmovima, o bespomoćnoj plavuši koja je uvijek prvom metom čudovišta i serijskih ubojica. 

Ne samo da nam je borba protiv strahota odrastanja metaforizirana vampirima, monstruoznim zmijama i bogovima dala snažne junakinje koje su se beskompromisno suočavale sa svakodnevnicom, već ujedno i prve stalne, trodimenzionalno elaborirane lezbijske i biseksualne likove na malim ekranima; Willow i Taru, čiji će se romantični odnos početi razvijati tijekom četvrte sezone, a nastojat ćemo ga zahvatiti diskusijom o dvjema izvrsnim, antologijskim epizodama; Hush (4.10.), u kojoj će se Tara i Willow prvi put susresti, te njenom uglazbljenom, kontrastnom komplementu Once More, with Feeling (6.7.). 

Strukture kapitalističkoga, heteronormativnoga i patrijahalnoga društva preslikane u fantastični imaginarij ubojica vampira, vještica i bića koja vrebaju iz mraka na ambivalentnim granicama (Hellmouth) zemljskoga svijeta i pakla, destabiliziraju se i razlažu snagom subverzije te dubokim emocionalnim odnosima koje se opiru regulativnoj moći jezika. O društvu u kojem živimo te mogućnostima ili nemogućnostima solidariziranja i zamišljanja drugačijih života kroz optiku Buffyversea, razgovarat ćemo u petak (23.1.) u KSFF-u koji će se nakon diskusije pretvoriti u Bronze s izvrsnom, Buffy inspiriranom glazbom 90-tih!

Organizatorice: 
LGBTIQ+ Scoobies FFZG-a AUT 

Uvodničarke i moderatorice: 
Nina Čolović i Hana Sirovica

Mjesto: KSFF Bronze s nijansama queera 

Vrijeme: 23.1. (PET) u 18.30 (gledaonica i diskusija), a nakon toga tulum! 🙂

Dress code: Sve osobe koje se pojave odjevene u bilo koji lik iz Buffy, vampire, demone, nečiste i mračne sile ili odjeću iz 90-tih, Willyev demonski bar u KSFF-u časti besplatnim pićem (votka i sok od brusnice)!

Ne Bogu, Ne šefu, Ne mužu: Prva anarho-feministička grupa na svijetu

Prva anarho-feministička grupa na svijetu, koja je izdavala prve anarho-feminističke novine La Voz de la Mujer (Glas žene), nastala je kao dio uspješnog anarhističkog pokreta u Argentini u devetnaestom stoljeću. Nažalost, povijest anarho-feminizma u Argentini rijetko je prepoznata i priznata, u najboljem se slučaju spominje tek u prolazu, u najgorem se potpuno ignorira i prepušta zaboravu.

La Voz de la Mujer doživjele su devet izdanja objavljenih u Buenos Airesu, prvi broj objavljen je 8. siječnja 1896. godine, a zadnji gotovo točno godinu dana kasnije, 1. siječnja 1897. godine. Većina sadržaja bila je objavljena na španjolskom, s pojedinim dijelovima na talijanskom jeziku. La Voz de la Mujer isticale su svoju ‘posvećenost unapređenju komunističkog anarhizma’. Središnja tema novina bila je višestruka narav opresije žena, prenosi libcom.org.

Uredništvo je tvrdilo da ‘vjeruje da u današnjem društvu nitko i ništa nije u očajnijoj situaciji od nesretnih žena’. Žene su, tvrdile su urednice, dvostruko potlačene – od strane buržujskog društva te od strane muškaraca. Feministički karakter časopisa može se iščitati iz protivljenja braku te muškoj dominaciji nad ženama. Autorice članaka u La Voz de la Mujeru, kao i ostale anarho-feministkinje, razvile su koncept opresije koji se fokusirao na rodnu dimenziju potlačenosti. Brak je bio buržujska institucija koja je ograničavala žensku slobodu, uključujući i seksualnu slobodu. Brakovi u koje se ulazilo bez ljubavi, vjernost koja se održava kroz strah, a ne kroz želju, opresija žena od strane muškaraca koje su mrzile – sve je ovo smatrano simptomatičnim za prisilu koju je podrazumijevao bračni ugovor. Upravo je otuđenje individualne volje bilo to što su anarho-feministkinje osuđivale i nastojale ukloniti, prvo kroz prakticiranje slobodne ljubavi, a zatim temeljitije kroz društvenu revoluciju.

La Voz de la Mujer bile su novine pisane od žena za žene, predstavljale su neovisan izraz eksplicitno feminističke struje unutar južnoameričkog radničkog pokreta te su bile jedan od prvih zabilježenih slučajeva stapanja feminističkih ideja s idejama revolucionarnog radničkog pokreta. Feminizam ovih novina, kao i feminizam Emme Goldman, Louise Michel i Voltairine de Cleyre, razlikovao se od mainstream feminizma zato jer je bio pokret radničke klase koji je borbu protiv patrijarhata smjestio u širi kontekst borbe protiv ekonomskog i društvenog poretka i hijerarhija. Feminizam La Voz de la Mujera nije bio fokusiran na obrazovane žene iz srednje klase, čiji je feminizam odbačen kao ‘buržujski’ i ‘reformistički’.

Site smo suza i jada: Nastanak i misija pokreta

Anarho-feministički pokret pojavio se 1890-ih u Buenos Airesu, gdje je gospodarski rast povećao potražnju za radnom snagom, koja je zadovoljena kroz imigraciju u velikim razmjerima. Najveće etničke zajednice bile su talijanska, zatim španjolska i francuska. Upravo je unutar ovih imigrantskih zajednica nastala i djelovala grupa koja je pokrenula La Voz de la Mujer. Kao i u ostalim dijelovima Sjeverne i Južne Amerike, anarhizam je došao s populacijom iz europskih zemalja u kojima je anarhistički pokret bio snažan – iz Italije, Španjolske i Francuske. Anarhističke grupe i publikacije pojavile su se 1860-ih i 70-ih te su, zbog društvenih uvjeta, u Argentini pronašle plodno tlo. Kao i imigrantska zajednica koje je bio dio, anarhistički pokret predstavljao je integralni dio radničkog pokreta u Argentini te je oblikovao ideje pokreta. Anarhističke skupine pomogle su u formiranju nekih od prvih sindikata, u organiziranju štrajkova i demonstracija. Tijekom 1880-ih i 1890-ih izlazilo je dvadesetak anarhističkih novina, na francuskom, španjolskom i talijanskom jeziku.

La Voz de la Mujer pojavio se nakon pola stoljeća neprekinute anarhističke aktivnosti. Bio je dijelom komunističko-anarhističke tradicije te je bio posvećen rušenju postojećeg društva te stvaranju novog, pravednog i egalitarnog društvenog poretka organiziranog po principu ‘od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama’. Unutar toga razvila se prepoznatljiva feministička struja. Jednakost plaća žena i muškaraca postavljena je kao zahtjev te dobila podršku značajnog broja radničkih sindikata u Radničkoj federaciji Argentine 1901. godine.

Militantni anti-reformistički stav La Voz de la Mujera izazvao je reakciju među radnicama u Buenos Airesu, La Plati i Rosariju, zbog čega je i postojao godinu dana, a svaki broj bio je tiskan u 1.000 do 2.000 primjeraka, što je respektabilan broj za anarhističke novine u to doba. Urednice časopisa dolazile su iz velikih španjolskih i talijanskih zajednica te su se identificirale sa ženama iz radničke klase. Od ostalih anarhističkih novina, La Voz de la Mujer razlikovale su se po prepoznavanju specifičnosti opresije žena. Pozivale su žene na mobilizaciju protiv vlastite podređenosti, kao žena i kao radnica. U prvom uvodniku novina strastveno se odbacuje ženski teret: “Site smo tolikih suza i tolikog jada; site smo teškog posla oko djece (koliko god nam bila draga); dosta nam je traženja i moljenja; site smo toga da nas naši sramotni izrabljivači i pokvareni muževi tretiraju kao igračke, odlučile smo podignuti svoj glas u društvu i zahtijevati, da, zahtijevati malo zadovoljstva u životnoj gozbi”.

Reakcije drugova i odgovor svim ‘lažnim anarhistima’

Ostatak anarhističkog pokreta različito je reagirao na pojavu ovih novina, reakcije su varirale od potpune tišine i neprijateljstva do pohvale. Jedne novine izrazile su posebno toplu dobrodošlicu La Voz de la Mujeru, navodeći kako je ‘grupa militantnih žena razvila crvenu zastavu anarhije i namjerava objaviti časopis za propagandu među svojim suborkinjama i drugaricama u radu i bijedi. Pozdravljamo hrabre inicijatorice ovog projekta i pozivamo sve drugove da ih podrže’. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom na to da je značajni dio anarhističkih novina u to doba bio naklonjen feminističkim pitanjima.

Sredinom 1890-ih u argentinskom tisku došlo je do povećanja vidljivosti problema povezanih s pozicijom žena u društvu, a pogotovo su bile pokrivene teme vezane uz jednakost u braku i obitelji, pitanje prostitucije te dominaciju muškaraca nad ženama. Neke su novine čak objavile posebne serije pamfleta posvećenih ‘ženskom pitanju’. Novine na talijanskom jeziku La Questione Sociale izdale su seriju pamfleta ‘posebno posvećenih analizi ženskih pitanja’. Časopis Germinal bio je posebno zainteresiran za ‘žensko pitanje’, objavio je nekoliko članaka pod općim naslovom Feminizam te je branio ‘ekstremno revolucionarni i pravedni karakter feminizma’ pred optužbama da je feminizam tek kreacija ‘elegantnih malih dama’. Čini se da su većinu (ako ne i sve) feminističkih tekstova u anarhističkom tisku napisale žene.

Ipak, ove prividne simpatije za feminizam na razini principa bile su popraćene značajnom opozicijom u praksi u anarhističkim redovima. Čini se kako je prvo izdanje La Voz de la Mujera pobudilo znatno neprijateljstvo, jer su u sljedećem broju urednice napale antifeminističke stavove koji prevladavaju među muškarcima u pokretu. Poručile su: “Kad smo mi žene, beskorisne i neuke kakve jesmo, uzele inicijativu i objavile La Voz de la Mujer, morale smo znati, oh šaljivdžije, kako ćete vi odgovoriti sa svojom starom mehanicističkom filozofijom na našu inicijativu. Trebali ste shvatiti da mi, glupe žene, uzimamo inicijativu i da je to proizvod misli. Znate, mi isto mislimo… Pojavio se prvi broj La Voz de la Mujera i, naravno, nastao je pakao: ‘Emanicipirati žene? Zbog čega?’, Emancipirati žene? Sigurno ne!’… ‘Neka naša emancipacija bude na prvom mjestu, a onda kad mi budemo emancipirani i slobodni, vidjet ćemo što s vama’“.

Urednice su zaključile da se žene, s obzirom na ovu vrstu neprijateljskog stava, teško mogu osloniti na muškarce da poduzmu inicijativu u zahtijevanju jednakosti za žene. U istom broju objavljen je članak s naslovom Onima koji su iskvarili ideal u kojem su muškarci upozoreni: “Bolje vam je da jednom zauvijek shvatite da naša misija nije svediva na odgajanje vaše djece i pranje vaše odjeće te da i mi imamo pravo osamostaliti se i biti slobodne od svih vrsta pokroviteljstva, bilo ekonomskog ili bračnog”. Uvodnik trećeg broja naglašava kako one nisu napadale drugove anarhiste općenito, već samo one ‘lažne anarhiste’ koji nisu stali u obranu ‘jednog od najljepših ideala anarhizma – emancipacije žena’.

Bijes urednica bio je opravdan ako se uzme u obzir da je anarhizam zagovarao slobodu i jednakost cijelog čovječanstva, ne samo muškaraca. Žene su bile opresirane patrijarhatom te su kao potlačena skupina s pravom mogle zahtijevati potporu anarhističkih drugova u borbi za svoju emancipaciju. Međutim, za mnoge anarhiste ta su se pitanja mogla ignorirati do ‘nakon revolucije’, a ovakve su stavove urednice La Voz de la Mujera s pravom odbile kao sebične. Ne iznenađuje da je anarhizam, više nego ostale škole socijalizma s njihovim naglaskom na ekonomsku eksploataciju, bio u mogućnosti prihvatiti borbu protiv patrijarhata. Međutim, ova teorijska podrška feminizmu bila je često povezana sa seksizmom u praksi.

Nije teško vidjeti zašto je feministkinje privukao anarhizam i zašto su se tako s pravom suprotstavljale licemjerju drugova anarhista. Ključne ideje anarhizma naglašavaju borbu protiv autoriteta, uključujući i borbu protiv moći muškaraca nad ženama u braku i unutar obitelji. Svi anarhisti trebali bi biti u potrazi za slobodom u svojim vezama. Naglasak koji anarhizam stavlja na opresiju i odnose moći otvara prostor unutar kojeg su žene mogle biti smatrane istovremeno žrtvama klasnog društva i žrtvama muškog autoriteta. Kao što je rečeno u četvrtom broju La Voz de la Mujeru: “Mi mrzimo autoritet zato što težimo biti ljudska bića, a ne strojevi vođeni voljom ‘drugoga’, bila to vlast, religija, ili nešto treće.” Cilj novina najbolje je izražen i sažet u potpisu jedne od pristaša ‘Ne Bogu, Ne šefu, Ne mužu’.

Prevela i prilagodila Jelena Tešija

Pokojnici i pokajnici zadarske industrije

Svima koji su neko vrijeme svog života proveli u Zadru ili mu posvetili imalo pažnje, jasno je vidljivo kako je Zadar grad turizma, čija bi se današnja realnost mogla ilustrirati kroz jedan veliki pizza cut. Najznačajniji rast investicija u posljednjih nekoliko godina doživio je upravo turizam, iako to ne znači da je on potaknuo i realni rast zapošljavanja, ponajprije jer se radi o sektoru koji radnike zapošljava samo privremeno, odnosno sezonski.

O bogatoj zadarskoj industriji, s mnogo proizvodnih pogona i idealnom geografskom lokacijom za razvoj istih, danas svjedoče tek ruševine nekad velikih tvornica. Početkom devedesetih godina, 25 posto ukupne devizne zarade hrvatske privrede otpadalo je upravo na dva zadarska poduzeća – SAS (specijalizirani alati i strojevi) i Tankersku plovidbu. Od 1995. godine u Zadru zapravo nije otvoren nijedan industrijski proizvodni pogon, dok su se ugasili deseci, što će u budućnosti  zasigurno imati velike posljedice, koje se već daju naslutiti. Većina zadarskih tvornica uništena je početkom devedesetih,  a u njima je do 1991. godine radilo oko 11 tisuća radnika/ca. Na mjestima bivših tvornica danas u Zadru niču uglavnom poslovno-stambeni objekti, trgovački centri i skladišta.

Tvornice su, uz sposobno vodstvo, specijalizaciju i prenamjene za moderna tržišta, mogle biti spašene, no one su, izgleda, planski propadale i prodadaju i dalje. Turizam ostaje kao gotovo jedina preostala privredna grana koja u Zadru (povremeno) zapošljava ljude. Broj nezaposlenih u Zadarskoj županiji kontinuirano raste, te je prema HZZ-u 2014. godine u Zadarskoj županiji bilo više od 13 tisuća nezaposlenih. Pokojnika i pokajnika zadarske industrije je mnogo, a ovo su samo neki od njih.

{slika}

U tekstilnom kombinatu Boris Kidrič je do 1990. godine bilo zaposleno oko 2.500 radnika/ca. Stečaj i likvidacija dogodili su se početkom devedesetih, pod sumnjivim okolnostima, obavijeni velom rata. Veći dio tvornice je srušen i na njenom su prostoru izgrađeno poslovno-stambene zgrade, dok jedan dio zgrade tekstilnog kombinata (na slici) još uvijek čeka na rušenje.

{slika}

Broj radnika/ca u tvornici Bagat početkom devedesetih bio je oko 4.100. Tvornica je privatizirana 1990. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, iako je, kako smatra većina radnika/ca, bila jedna u nizu zadarskih tvornica koje su namjerno uništene u stečaju radi vrijednog zemljišta. Općinski sud u Zadru oslobodio je bivše direktore od optužbi za malverzacije koje su, smatraju radnici/e, jednu od najvećih tvornica šivaćih strojeva u Europi odvele u propast.  Kao čelnici poduzeća za preciznu mehaniku Bagat Zadar, Frane Zvonimir Negro, Mladen Paleka i Danijel Mijić nepravomoćno su oslobođeni optužbe da su pogodovali Dalmatinskoj banci između 1991. i 1994. godine, te time naštetili Bagatu potpisavši transformaciju ugovora prisilne nagodbe u ugovor o dugoročnom kreditu, a zatim tog dugoročnog u kratkoročni, koji se iznova potpisivao svaka tri mjeseca čak dvadesetak puta. Iako je uz dobro vodstvo i prenamjene za moderno tržište tvornica itekako mogla biti spašena, danas je na prostoru Bagata jedan trgovački lanac, skladišta, grade se i stambene zgrade, a preostali derutni dijelovi čekaju na rušenje.

{slika}

U Mljekari Zadar bilo je zaposleno 240 radnika/ca, a u ljetnoj sezoni radilo je još i do 100 sezonskih radnika/ca. Kupio ju je hrvatski tajkun Luka Rajić  1994.godine i zatim ugasio proizvodnju. Mljekara je srušena i na njenom mjesto danas stoji stambeno-poslovna zgrada (na slici).

{slika}

U zadarskoj ‘kožari’ do 1991. godine bilo je zaposleno 172 radnika/ca, a u pogonu u Gračacu još 70-ak radnika/ca ili ukupno 245 djelatnika/ca. Stečajni postupak pokrenut 2002. godine, te je nakon istog imovina rasprodana.  Zbog atraktivnog terena na jednom dijelu tvornice danas stoji poslovna zgrada s kafićima i  trgovinom namještajem (na slici).

{slika}

Zadarski pogon Elke u potpunosti se ugasio 2013. godine. Nekadašnja Metalna užarija Zadar u Gaženici je više od 50 godina proizvodila visokokvalitetne proizvode. Posljednjih godina broj radnika/ca je od nekadašnjih stotinu smanjen na njih 30-ak. Krajem 2011. godine polovica njih je, u strahu da ne ostanu bez ičega, prihvatila ponudu zagrebačke Uprave i uzela otpremnine. Sama Elka je krajem 1990. godine imala oko 1680 zaposlenih, proizvodili su 20-ak osnovnih skupina kablovske proizvodnje koja je iste godine dosegla količinu od 15.800 tona, čime je bila vodeća tvornica za proizvodnju kabela u regiji. Danas su na prostoru zadarskog pogona uglavnom skladišta i napuštena postrojenja.

{slika}

Polikem (proizvodnja plastike u primarnim oblicima) je dvadesetak godina bio jedna od najboljih zadarskih tvornica, u kojoj je svojedobno radilo oko 300 radnika/ca, osobito nakon 1984. godine kada je dovršena druga faza postrojenja i kada su povećani kapaciteti na proizvodnju 66 tisuća tona PVC praha godišnje. Tvornica se raspala 2009. godine. U to je vrijeme nestala kompletna hrvatska proizvodnja i prerada PVC-a , od Jugovinila i Polikema do ostalih prerađivača PVC-a. Dio pogona Polikema još uvijek stoji, kao trošno raspelo na grobu zadarske industrije.

{slika}

SAS, zadarska tvornica specijalnih alatnih strojeva, još uvijek je na izdisaju. Do 1991. godine bilo je zaposleno 400 radnika/ca, dok je 2006. godine ostalo još samo 186 radnika/ca. Dugo postoje planovi o iseljavanju u poslovnu zonu Crno jer je trenutna lokacija SAS-a atraktivna za izgradnju stambeno poslovnih objekata. Nedavno je novi vlasnik čuvenog SAS-a postao Ist International Sastrade Aktiengesellschaft iz Kneževine Lihtenštajn. SAS je posljednjih godina gotovo nestao iz zadarske javnosti, ali i iz sudskog registra 2012. godine jer tri godine po redu nisu po zakonskoj obvezi objavljivali svoja godišnja financijska izvješća. Znakovita je činjenica da  je vlasništvo SAS-a preseljeno u malu kneževinu, koja ima status porezne oaze u EU.

{slika}

Zadarska Sojara izgrađena je 1978. godine. Proizvodila je sojino ulje, za koje baš i nije pronađeno dobro tržište, no to je nadomješteno uspjehom glavnog proizvoda – sojine sačme koja se koristi u uzgoju stoke. Sojara  je dugo bila jedini prerađivač sojinog zrna, ne samo u regiji već u Istočnoj i Srednjoj Europi. Najveći korisnici i partneri Sojare godinama su bile tvrtke Perutnina Ptuj, Koka Varaždin te Zvijezda Zagreb koja je to postala automatizmom jer pripada istom sustavu kao i Sojara – Torodićevom Agrokoru. Svemu tome unatoč, godinama se broj radnika/ca smanjuje, pa je prošle godine 16 od 58 zaposlenih pristalo na raskid ugovora o radu.  Oni/e koji/e su ostali/e su uglavnom po godišnjim odmorima jer trenutno nema posla, osim povremenog utovara i pretovara. Moguće je da će uskoro doći do obustavljanja kompletne proizvodnje u Sojari Zadar, čime bi još jedna tvornica u Gaženici u potpunosti prestala raditi.

{slika}

Posljednja u nizu tvornica koje odlaze u stečaj je legendarna zadarska tvornica ribljih konzervi Adria čijih 150 radnika/ca odlazi na Zavod za zapošljavanje. Kraj je to dugogodišnje agonije ove donedavno najveće riboprerađivačke tvrtke na Mediteranu koja je hranila brojne zadarske obitelji posljednjih 60-ak godina. Kako je moguće da, uz obilje sirovine, dobre pogone i prepoznatljive proizvode propadne tvornica poput Adrije? Pitaju se to i radnici/e koji su prije tri tjedna uletjeli  u ured direktora Miodraga Lacića tražeći objašnjenje zbog čega nije prodao preostalih 120 tisuća ribljih konzervi iz skladišta kako bi mogli dobiti plaće koje im duguje (u iznosu od skoro milijun kuna). Direktor Lacić napustio je sastanak, a radnici/e predvođeni sindikalnom povjerenicom Jadrankom Grdović i sindikalnim povjerenikom PPDIV-a Ivicom Blaževićem odlučili su sami pokušati prodati konzerve. Blažević  je rekao kako će se zaostale plaće radnicama naplatiti prodajom robnih zaliha koje im je uprava Adrije u tu svrhu ustupila, no radnici/e su odmah izrazili/e sumnju u to, rekavši kako takve priče slušaju već godinama. Izgleda da je, s Adriom kao posljednjom u nizu (namjerno) posrnulih zadarskih tvornica, ispričana još jedna tipična zadarska industrijska priča – ona bez  sretnog završetka.

Dan tišine

Hrvatsko novinarsko društvo pozvalo je medije da se pridruže u akciji Dan tišine u spomen na krvavi pokolj koji se dogodio prije točno tjedan dana u redakciji francuskog satiričnog tjednika Charlie Hebdo.

Iz HND-a pozvali su medije da na svojim stranicama objave zajednički tekst:

“Prije točno tjedan dana u 11:30 sati započeo je masakr u redakciji francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo. Ubijeno je 12 osoba.

Odajemo počast svim kolegama i kolegicama koji/e su izgubili/e živote zbog riječi i slike koje su prenijeli/e.

Danas želimo jasno poručiti svima da se protiv misli i govora ne mogu obračunavati silom.

Danas želimo ukazati na to kako bi naš svijet izgledao bez novinara i novinarki, medija i informacija.”

Libela se također pridružuje ovoj akciji, no istovremeno podsjećamo kako smo izvještavale o ovoj tragediji i reperkusijama do kojih može doći:

Ne, mi NISMO Charlie. I to je problem

Oprezno zauzmite stav

Najpogubnije je ako ovaj događaj rasplamsa rasizam i mržnju

Španjolska kreće s provedbom strategije protiv genitalnog sakaćenja žena

Španjolski medicinski/e stručnjaci i stručnjakinje će povećati nadzor nad obiteljima iz zemalja gdje je genitalno sakaćenje žena prakticirano i u nekim slučajevima tražiti od roditelja da potpišu dokument kojim se obavezuju da svoje kćeri neće podvrgavati tom postupku, što je dio prvog nacionalnog protokola na tu temu u Španjolskoj. Roditelji koji na to ne pristanu riskiraju prijavu socijalnoj službi, a u tom će slučaju biti obaviješteno i državno odvjetništvo, kako bi se odredilo jesu li potrebne određene mjere da bi se zaštitilo dijete.

Protokol, za kojeg se očekuje da će biti prihvaćen u srijedu od strane zdravstvenih organizacija, dio je obuhvatne strategije za uočavanje i prevenciju genitalnog sakaćenja žena kod rizičnih skupina u Španjolskoj.

Genitalno sakaćenje žena u Španjolskoj je ilegalno od 2003. godine, no jasno je da je potrebno učiniti više od toga, rekla je ministrica zdravlja Blanca Hernández. “Zbog imigracije, ovaj problem nije više ograničen samo na zemlje u kojima se genitalno sakaćenje tradicionalno provodi. Ono postoji i ovdje i naša je obaveza da poduzmemo sve što je u našoj moći protiv bilo kojeg oblika nasilja nad ženama“.

Iako je nemoguće točno reći koliko je genitalnog sakaćenja u Španjolskoj, predložat protokola navodi da kako je u Španjolskoj gotovo 17 tisuća djevojaka mlađih od 17 godina čije su obitelji iz zemalja u kojima se ta praksa provodi.

Nieves Crespo, koja se bavi programima intervencije i prevencijom genitalnog sakaćenja, navodi kako je ovaj protokol važan korak naprijed, a daljnji izazov se sastoji u tome koliko će se uspješno implementirati u pojedinim dijelovima zemlje.