sdadmin, Author at Libela - Page 834 of 1806

Trinaest pitanja koja si muškarci ne moraju postavljati

Posted on January 9, 2015 by sdadmin

Jutro: muškarac plazi iz taksija noseći izgužvano odijelo od sinoć, držeći par cipela koje je skinuo jer su ga počele žuljati. Susjedi bulje u njega. To se zove šetnja srama.

Poslijepodne: muškarac preskače ručak i uzima tri aspirina prije negoli se zaputi u salon za depilaciju gdje će trpjeti intenzivnu bol dok se s njegovog intimnog područja budu uklanjale dlake. To se zove rutina ljepote.

Večer: muškarac odlazi s posla kako bi stigao na školsku priredbu svoga djeteta; njegove ga kolegice s posla osuđuju jer “roditeljstvo pretpostavlja posluˮ (iako mnoge od njih također imaju djecu). To se zove dvostruki standard.

Dakako, šalim se. U stvarnosti, muškarca će na povratku iz noćnog provoda naići na odobravanje svog portira, za vrijeme pauze za ručak drmnut će pivo i opustiti se znajući da njegovi/e koleg(ic)e neće kritizirati njegovu radnu etiku samo zato što je otac.

Od nerealnih standarda ljepote do osuđivanja promiskuitetnog ponašanja, mnogo je stvari o kojima žene razmišljaju svakoga dana, a s kojima se muškarci ne moraju opterećivati. Od radnog mjesta do veza, sama činjenica da ste muškarac smješta vas u privilegiranu poziciju koja vam život čini lakšim – iako to (vjerojatno) uopće ne primjećujete. Ovdje mi je cilj prozvati tu privilegiju – ne zato da bih muškarce kritizirala jer su se rodili s njome ili ih posramila jer od nje imaju koristi, već zato da im skrenem pozornost na načine na koje ta privilegiranost utječe na njihove živote i živote žena s kojima dolaze u kontakt. Na koncu, same muškarce ne treba kriviti zbog toga što žive u (blaženom) neznanju. Naše patrijarhalno društvo naporno radi iz dana u dan kako bi se pobrinulo za to da muškarci ne razmišljaju o vlastitoj privilegiranoj poziciji. Pogledajmo, stoga, neka od pitanja koja si muškarci nikada ne moraju postavljati, a koja itekako utječu na živote žena.

1. Zašto se od mene očekuje da provodim ogromne količine vremena i novca na vlastiti izgled? I zašto me se, kad to činim, osuđuje kao taštu i površnu osobu?

“Danas se od svake djevojke očekuje da ima bjelačke plave oči, pune španjolske usne, klasičan prćasti nosić, kalifornijski preplanulu azijsku kožu bez i jedne dlake, dupe jamajkanske plesačice, duge švedske noge, mala japanska stopala, trbušne mišiće vlasnice teretane, bokove devetogodišnjeg dječaka, ruke Michelle Obame i grudi kakve lutkiceˮ. Iako satiričan i prepun stereotipa, ovaj citat Tine Fey pogađa u srž problema: ženama se nameću nemogući standardi ljepote. A što se događa kada one doista troše ogromne količine novca, neprestano vježbaju, klone se hrane koja deblja i približe se patrijarhalnom poimanju “savršenstvaˮ? Onda ih se proglasi taštima i opsjednutima vlastitim izgledom. S druge strane, ako odbace spomenute standarde, etiketira ih se kao ljenčine koje ne brinu o sebi i svome izgledu. Ne možemo pobijediti, zar ne?

2. Ako se smješkam, hoće li ljudi moju ljubaznost protumačiti kao poziv na seks? A ako se ne smješkam, hoće li mi govoriti da se razvedrim?

Velik broj žena svakodnevno se susreće s dobacivanjima i ponižavajućim seksualnim ponudama muškaraca – dok hodaju na sastanak, u trgovinu, u teretanu, do poštanskog sandučića. Ako se smješkaju i djeluju prijateljski, te i takve ponude i komentari vjerojatno će postati mnogo izravniji i otvoreniji – kao da se od njih očekuje da običan osmijeh poprate oralnim seksom. No, što ako hodaju ulicom bez osmijeha na licu i pogleda uprtog u pod? Onda će vjerojatno začuti povike tipa: “Dušo, nasmiješi seˮ ili “Bila bi ljepša da se smješkašˮ. Koliko je muškaraca kojima drugi ljudi (najčešće potpuni neznanci) svakodnevno poručuju da bi se trebali smiješiti? Vjerojatno ne mnogo. Patrijarhalno društvo u kojem živimo muškarcima dopušta da sami izaberu kako se žele predstaviti svijetu, pritom ih pošteđujući osuda kojima su izložene žene.

3. Ako odjenem odjeću koja otkriva, hoću li se izložiti uznemiravanju?

Žene se od najranije dobi uči da se srame svoga tijela – muškarce baš i ne. Oni stoga ne odrastaju u uvjerenju da moraju skrivati svoje tijelo kako bi ostali čedni, odnosno da će za otkrivanje tijela biti kažnjeni ponižavajućim komentarima i ponašanjem. Iako su i muškarci katkad izloženi kritikama zbog načina na koji se odijevaju, manje je vjerojatno da će zbog onoga što nose biti izloženi seksualnom uznemiravanju. Muškarci mogu hodati naokolo bez majice, a da pritom nitko i ne trepne. S druge strane, žene koje otkriju malo kože izložene su seksualnom uznemiravanju i posramljivanju. Pojednostavljeno rečeno, društvo ne vodi računa o tome koliko gole kože pokazuju muškarci niti njihove modne odabire pretvara u temu javnih diskusija. Za razliku od žena, muškarcima se dopušta da sami odluče što će odjenuti.

4. Ako nosim seksi odjeću i volim izlaziti, hoće li me ljudi optužiti da sam sam(a) kriv(a) za seksualno zlostavljanje i/ili napad?

“Zašto je odjenula tako kratku haljinu?ˮ, “Što je radila vani u to doba?ˮ, “Koliko je popila te večeri?ˮ, “Zar ne zna da se trebala držati podalje od takvih osoba?ˮ

Kad razgovaramo o provali, krivnju nikada ne prebacujemo na žrtve komentirajući kako je prekrasan vrt ispred njihove kuće “namamioˮ provalnike. To bi, dakako, bilo smiješno. No, kad je riječ o ženama žrtvama seksualnog uznemiravanja ili silovanja, ljudi su skloni opravdavati zločin prebacujući krivnju na samu žrtvu – njen izgled, količinu alkohola koju je konzumirala ili njeno “nepriličnoˮ ponašanje. Isti standardi nisu primjenjivi na muškarce (oni se, nažalost, moraju nositi s posve drugačijim, ponižavajućim patrijarhalnim konstruktom vezanim uz seksualne odnose i pristanak). Kao što sam ranije spomenula, muškarce se ne kritizira zato što otkrivaju svoje tijelo, a čak ih se (naročito u kontekstu kulture bratovština) i potiče na neumjereno uživanje u alkoholu.

5. Ako spavam s njim/njom, hoće li svi misliti da sam drolja?

Muškarca koji se upušta u spolne odnose nitko neće nazvati droljom – žene, pak, spomenutu etiketu mogu “zaraditiˮ već i kad poljube muškarca. Stvar je jednostavna: seksualni dvostruki standardi i dalje su norma u SAD-u. Promiskuitetno ponašanje muškarca nerijetko nailazi na odobravanje, dok je govor o promiskuitetnim ženama redovito negativno intoniran.

6. Ako kondom pukne, hoću li ostati trudna? Što ću onda?

Ovo je prilično jednostavno. Niti jedan cis muškarac nikada si nije postavio ovo pitanje (a ako u međuvremenu ne dođe do nekih nevjerojatnih znanstvenih otkrića, nikada ni neće). Muškarac nikada neće morati birati između pobačaja i roditeljstva koje će mu čitav život okrenuti naglavačke. Prije nego mi skočite za vrat, dopustite da kažem da je ovo ipak stvar biologije: nitko ovdje ne kritizira cis muškarce zato što ne posjeduju sposobnost začeća. Ipak, i ovaj primjer govori u prilog tome da seksualni izbori drugačije utječu na cis muškarce i cis žene.

7. Hoće li me jednako poštivati ako otkrijem svoj rod?

U sklopu eksperimentalnog istraživanja provedenog na Sveučilištu Yale, skupini znanstvenika podijeljena je ista prijava za posao u laboratoriju. Polovica znanstvenika prijavu je dobila pod ženskim imenima, polovica pod muškim. Rezultati su pokazali da su “muškiˮ kandidati bez iznimke ocijenjeni kao kompetentniji i bolji, te da im je ponuđena viša početna plaća. Ponavljam, radi se o identičnim prijavama. A to je tek jedan mali primjer. Budući da se žene u profesionalnim, akademskim i društvenim krugovima diskriminira na najrazličitije načine, neke od njih počele su skrivati svoj rod ne bi li bile prihvaćene u “muške kluboveˮ i zaslužile više poštovanja. U profesionalnim i akademskim krugovima, čak i online forumima, žene često moraju ulagati dvostruko više napora kako bi stekle jednako poštovanje kao i muškarci, sve zbog rodno obojenih društvenih očekivanja.

8. Ako se uzrujam na poslu, hoće li to pripisati PMS-u?

To smo čuli/e milijun puta: “Ne možemo izabrati (cis) ženu na predsjedničku poziciju – kad je zgrabi PMS, mogla bi bombardirati Rusiju!ˮ Iako suluda, ovo je ideja o kojoj se i dan-danas raspravlja. A sada dašak stvarnosti: pred-menstrualni sindrom (PMS) žene ne čini iracionalnima. Je li žena koju “pereˮ PMS sklonija promjenama raspoloženja? Apsolutno. Osjeća li se nelagodno? Definitivno. Ipak, PMS ne može u tolikoj mjeri utjecati na kemiju u ženskom mozgu da nas učini iracionalnima ili nekompetentnima. Budući da cis muškarci nemaju menstruaciju, pošteđeni su ekvivalentnog sindroma kojem bi se prigodno moglo pripisati njihovo nepromišljeno ponašanje. Naprotiv: kada muškarci na poslu iskazuju bijes ili intenzitet često ih se opisuje kao “alfa muškarceˮ, “dominantneˮ ili “snažneˮ.

9. Imam li manje šanse za zapošljavanje/napredovanje na poslu zbog svog roda?

Dobra vijest: diskriminacija na temelju roda u SAD-u je ilegalna. Loša vijest: usprkos tomu, ona je i dalje dio naše svakodnevice. Istraživanja pokazuju da se većina industrijskih menadžera (osobito u industrijama kojima dominiraju muškarci, poput Wall Streeta, Silikonske doline i STEM područja) prilikom zapošljavanja i promaknuća vodi maskulinim stereotipima. S obzirom na te i takve predrasude upisane u prakse zapošljavanja/promaknuća (a koje su često posljedica manjka različitosti u tim istim industrijama) ženama je često izuzetno teško napredovati.

10. Ako podbacim na poslu, hoće li ljudi to protumačiti kao znak da osobe mog roda ne bi trebale obavljati ovu vrstu posla?

Ponekad je sustav taj koji ženama onemogućava da uspješno obavljaju svoj posao. Žene zaposlene u tradicionalno muškim industrijama izložene su golemom pritisku da prihvate iste maskuline karakteristike koje posjeduju njihovi kolege. U protivnom su izložene kritikama, a njihovo je napredovanje dodatno otežano. Kao što već dobro znamo, sustav (od zapošljavanja, preko dodjele povišica i doplataka, do stjecanja rukovodećeg statusa) je orijentiran protiv žena, dodatno im otežavajući put do vrha. Dakako do postoje pojedine žene (kao što postoje i pojedini muškarci) koje jednostavno ne posjeduju vještine potrebne za napredovanje na određenom poslu. No pozivanje na te pojedinačne primjere u svrhu otpisivanja kompletnog roda potpuno je suludo, neupućeno i seksistički, te zanemaruje uspjeh žena na vodećim pozicijama.

11. Ako napredujem unutar svoje tvrtke, hoće li ljudi pričati da sam vodeću poziciju zaradio/la “preko krevetaˮ?

Kad se muškarac dokopa vodeće pozicije, pretpostavlja se da se za to vraški naradio. No žene koje postignu jednak uspjeh često se (lažno) optužuje da su na visoki položaj došle “preko krevetaˮ. Razlog tomu je sklonost našeg društva da zanemaruje naporan rad i upornost žena, svodeći ih na objekte čija jedina vrijednost leži u pružanju seksualnog zadovoljstva drugima.

12. Ako postanem roditelj, hoće li ljudi pretpostaviti da mi više nije stalo do karijere?

Već godinama brojna istraživanja otkrivaju da se zaposlene majke diskriminira na najrazličitije načine: od “sitnicaˮ kao što su isključivanje iz sastanaka do drastičnih situacija kao što su gubitka promaknuća, pa čak i posla. U rujnu 2014. bankarski je gigant Wells Fargo optužen za diskriminiranje trudnica, novopečenih majki i žena na porodiljnom dopustu i prisiljen na plaćanje odštete od $5 milijuna. Istraživanja također pokazuju da su zaposleni očevi pošteđeni ove vrste diskriminacije. Nepravedna diskriminacija zaposlenih majki odraz je još uvijek široko rasprostranjenog uvjerenja da je ženi mjesto “u kućiˮ.

13. Ako ne želim obitelj, hoće li ljudi pretpostaviti da nešto ne valja sa mnom?

Jalova. Hladna. Luda žena s mačkama. Ljudi su puni predrasuda prema ženama koje ne žele brak ili djecu. To je vjerojatno posljedica uvjerenja da žene postoje zato da bi rađale djecu, te da je žena bez djece zacijelo usamljena, nesretna i vrijedna sažaljenja jer nije uspjela pronaći “onog pravogˮ. Muškarac koji donese istu odluku možda će izazvati nešto sažaljenja, no vjerojatnije je da će ga se slaviti kao uspješnog neženju koji se “ne da ukrotitiˮ (sjetite se samo Georgea Clooneyja). U stvarnosti, imati ili nemati obitelj stvar je osobnog izbora i nema razloga zašto bi o toj odluci sudili drugačije kada je donose muškarci, odnosno žene.

Ovo je tek nekoliko primjera muške privilegije, podmuklih načina na koje djeluju patrijarhalne norme koje podržavaju seksističke dvostruke standarde u društvu. Dakako da svatko od nas ima drugačija iskustva te da si neki muškarci u nekom trenutku postavljaju neke verzije gore nabrojanih pitanja. To ipak ne negira postojanje muške privilegije. Svi/e možemo naučiti više o tome kako patrijarhalne strukture perpetuiraju ovu vrstu privilegiranosti. A što više znamo, više možemo utjecati na druge. Jer iako muškarci u pravilu ne moraju razmišljati o stvarima s gore navedenog popisa, to bi trebali činiti. Već i samim priznavanjem vlastite privilegiranosti, muškarci ju mogu početi potkopavati. A to je vraški dobra stvar.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Zašto se društvenim prosvjedima ne nazire kraj

Posted on January 9, 2015 by sdadmin

Svjetski poznati časopis Time 2011. godine za svoju osobu godine odabrao je “prosvjednika/icu”. Možda bi “osoba desetljeća” bila točnija titula.

Živimo u burnim vremenima. Gledajući od 2011., svaka sljedeća godina donijela je još više prosvjeda, više pobuna, više ustanaka – a ni 2014. godina nije bila ništa drugačija po tom pitanju. Doista, prošla godina bila je jedna od najspektakularnijih godina masovnih mobilizacija i kontinuiranih socijalnih nemira, a taj trend se nastavlja do današnjeg dana. Duh pobune oslobodio se iz svoje svjetiljke i odbija se vratiti u nju.

Istovremeno, savršeno je jasno da je “doba nevinosti” iza nas. Strpljenja za beskrajne deliberacije i rasprave, kao i za nepromišljena rješenja sve je manje. Suočeni s nemilosrdnim zahtjevima neoliberalne države, prosvjednici danas jednostavno teže osiguranju nekih od najosnovnijih sastavnica pravednog, humanog i demokratskog društva. Milijuni su marširali zahtijevajući odgovore u slučaju nestala 43 studenta/ice u Meksiku, marširali su kako bi osigurali pravdu za nenaoružane Afroamerikance koje policijaci rasisti u SAD-u ubijaju, marširali su i kako bi izrazili solidarnost s junačkim kurdskim braniteljima Kobanija, jednako kao što su ustali kako bi spasili živote štrajkaša/ica glađu u Grčkoj te srušili drakonske antiprotestne zakone u Španjolskoj – a lista se nastavlja i nastavlja…

Također smo i učili tijekom tih godina. Svjedočili smo kako, u mnogim predjelima svijeta, u jednom trenu oslobodilački ustanci preusmjere svoju putanju prema još gorim opcijama. U Egiptu, opaka kontrarevolucionarna akcija zadobila je na ozbiljnosti 2013. godine, kad je na izborima izabran tiranin Abdel Fattah el-Sisi, kojeg podupire SAD, a što je za posljedicu imalo kulminiranje u nedavnoj oslobodilačkoj presudi bivšem diktatoru Mubaraku. U međuvremenu je u Siriji tri godine građanskog rata i državne brutalnosti rezultiralo rođenjem čudovišta – samozvane Islamske države – koja je tijekom prošlog ljeta krenula u razaranje Iraka i Kurdistana. U Egiptu, Libiji i drugim državama slične su ekstremističke snage u zamahu. Revolucije se ne smiju uzimati olako.

U mnogim aspektima, 2014. je bila vrlo mračna godina. Od monstruoznog sukoba Izraela i Palestine, rušenja civilnog aviona iznad Ukrajine, nečuvenog izostanka reakcije svijeta na širenje epidemije ebole u Zapadnoj Africi do utapanja tisuća imigranata u Mediteranskom moru, čini se da je bilo malo toga oko čega bismo mogli biti sretni ili uzbuđeni. Neke od najspektakularnijih društvenih mobilizacija dolazile su od desnih pokretača društva, a ne onih s lijevim predznakom. Vidljivo je to na primjerima ustanka Euromaidana u Ukrajini, kao i u rojalističkoj buni i vojnom puču na Tajlandu te protestima srednje klase koji su potresali Venezuelu.

No jednako tako, u 2014. svjedočili smo i polaganom usponu progresivnih snaga. U Grčkoj, konzervativna vlada upravo je raspuštena zbog nemogućnosti dogovora oko odabira predsjednika, što je rezultiralo naglo raspisanim izvanrednim izborima koji će se održati 25. siječnja ove godine, na kojima se predviđa pobjeda radikalne lijeve stranke Syriza. U Španjolskoj je u međuvremenu u siječnju prošle godine osnovana nova ljevičarska stranka Podemos kako bi se natjecala na izborima za Europski Parlament, a sada je, gotovo niti godinu dana nakon svog osnutka, vodeća po popularnosti u cijeloj zemlji, kako navode ankete. Španjolski aktivisti stoga, s nadom koja se otkriva kroz njihove riječi, govore kako “strah mijenja stranu”. U 2015. europska politika mjera štednji suočit će se dosad najvećim izazovima.

Ipak, najinspirativnije akcije i pokreti su i dalje oni koje predvode “obični” građani i građanke koji se bore za pravdu i poštovanje na ulicama svojih gradova. Meksiko je ove godine svjedočio najvećim uličnim prosvjedima od 1968., kao i najvećom prijetnjom predsjedniku Peña Nieto i PRI-i. Hong Kong doživio je rođenje ozbiljnih pro-demokratskih pokreta, koji se mogu smatrati začetnicima najvažnijih prosvjeda u Kini od 1989. i revolta s Tiananmen trga. Brazilci su blokirali i marširali ulicama u milijunima tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, dok su građani Bosne i Hercegovine nadišli duboko ukorijenjene etničke sukobe te zakratko “eruptirali” na ulicama u snažnim radničkim prosvjedima.

U isto vrijeme, SAD se suočava s anti-rasističkim i anti-policijskim pobunama koje su uslijedile nekon policijskih ubojstava, i kasnijih oslobođenja počinitelja, Michaela Browna u Fergusonu i Erica Gernera u New Yorku. Predgrađe St.Louisa svjedočilo je nizu malih gradskih ustanaka tijekom ljeta dok je Bay Area i dalje držao do svoje reputacije legla radikalnog aktivizma i pokreta crnog oslobođenja sa svojom serijom marševa, prosvjeda i otvorenih sukoba s policijom tijekom prošlog mjeseca. U New Yorku mobiliziranje traje tjednima. Prosvjedi protiv policije nastavljaju se diljem države, a ni ne nazire im se kraj.

Međutim, sve gore navedeno blijedi kada se usporedi s herojskom borbom Kurda koji su se tijekom cijele godine borili protiv svih izgleda kako bi istjerali ISIS iz svojeg glavnog grada Kobanija. Naravno, kontekst građanskog rata u Siriji, vjerojatno najkrvavijeg u zadnjih nekoliko desetljeća ljudske povijesti, stavlja kurdski slučaj u situaciju neusporedivosti s bilo kojom situacijom drugih pokreta. Iz svih priča o junaštvu i revoluciji koje dolaze iz Rojave jasno je da je kurdski napredak i dalje neizvjestan kada se sukobljava s fašističkim ambicijama ISIS-a, imperijalnim ambicijama kolacije koju predvodi SAD te regionalnim težnjama Turske, Irana I Saudijske Arabije. Ipak, kurdski eksperiment u ostvarenju demokratske autonomije još uvijek stoji visoko kao svijetli svjetionik nade u pustinji očaja.

Gledajući unatrag, ako nas je 2014. godina naučila ičemu, onda je to to da niti jedan od strukturnih razloga koji su doveli do ciklusa borbi poslije 2011. nisu doista riješeni. Na mnoge načine, kako se svjetski financijski sistem i globalna ekonomija i dalje strmoglavljuju u bezdan, a dok policijske snage država i nasilje jačaju kako bi se mogli nositi s rastom socijalnih nemira kao odgovora na rastuće socijalne nejednakosti, svjetski val masovnih prosvjeda i ustanaka samo će se, vrlo vjerojatno, još više intenzivirati. Zapravo, čini se da je jedini preostali način za održanje reda i obnovu režima onaj egipatski način. Način koji pretpostavlja žrtvovanje svih demokratskih pretenzija s upotrebom državne represije kako bi se usadio sveobuhvatni osjećaj beznađa i depresije.

Neko vrijeme u prvim mjesecima 2014. učinilo se kako se svijet ponovno skliže silaznom putanjom – prema sve većoj demobilizaciji i depresiji. No posljednji mjeseci dokazali su i priskrbili nadu kako su i drugi ishodi mogući, ne samo u Europi, Aziji ili Americi već i usred užasa bliskoistočnih ratova. Doista, izgleda da se vjetrovi promjena polako pokreću. Posvuda u svijetu, društveni pokreti ponovno pronalaze svoju snagu, svoja uporišta. Što ako je 2011. bila samo početak? Sama misao izaziva trnce u tijelu. Ako ćemo suditi prema 2014., desetljeće prosvjeda tek je pred nama. A tko zna kakve sve mogućnosti leže ispred nas?

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Rusija zabranjuje transrodnim osobama upravljanje vozilima

Posted on January 9, 2015 by sdadmin

Rusija je na listu ljudi koji ne mogu dobiti vozačku dozvolu uvrstila i one sa, kako navode, ‘seksualnim poremećajima’, prenosi BBC.

U tu kategoriju spadaju transrodne i transseksualne osobe, transvestiti te aseksualne osobe. Također, vozačku dozvolu ne mogu dobiti ni oni/e koji/e spadaju u kategoriju voajerizma, fetišizma i egzibicionizma, budući da ih novi zakon stavlja u kategoriju ‘mentalnih poremećaja’.

Na toj se redikuloznoj listi nalaze i osobe kojima je dijagnosticirano ‘patološko kockanje i kompulzivna krađa’.

Službeni razlog za provođenje ovako restriktivnih i diskriminatornih mjera jest pokušaj ‘smanjivanja broja prometnih nesreća’.

Ovo je samo još jedna u nizu zakonskih odredbi koja je simptomatična za stanje ljudskih prava u Rusiji. U 2013. je ‘promoviranje netradicionalnog načina života’ u Rusiji postalo ilegalno.

Udruženje ruskih odvjetnika za ljudska prava prozvalo je ovaj zakon ‘diskriminatornim’, a s njima se slaže i psihijatrijska struka. Najavili su da će tražiti mišljenje Ustavnog suda, kao i podršku međunarodnih organizacija za ljudska prava.

Međutim, Sindikat profesionalnih vozača je podržao ovakav razvod događaja. Oni, naime, tvrde kako je previše smrtnih slučajeva na cestama te da će ovakve prakse pozitivno utjecati na sigurnost, iako se isti kriteriji ne bi trebali, prema njihovom mišljenju, primjenjivati na ‘obične’ sudionike i sudionice u prometu i profesionalce/ke.

Kada muškarci uzimaju ženski stil preosobno

Posted on January 9, 2015 by sdadmin

Politika ženskog izgleda bolno je natezanje između onih značenja koje žene žele prenijeti (a ta značenja raznolika su kao pločice mozaika) te između onih značenja koja su nametnuta društvom, često muškarcima koji ne mogu pojmiti svijet u kojem ženski izraz, ženski izgled, ne postoji samo zbog potrošnje i užitka muškaraca.

Očit primjer toga su dobronamjerni muškarci koji nam, misleći da su podrška, govore kako ne moramo nositi šminku zbog njih jer smo lijepe baš takve kakve jesmo. Zvuči kao lijepa misao sve dok ne uvidite da ta rečenica pretpostavlja kako uopće nosimo šminku samo zbog njihove ugode, samo zbog njih ili je nosimo kako bismo generalno uvjerile muškarce da smo lijepe. Možemo sa sigurnošću reći da industrija ljepote šteti ženama na razne načine, no jednako tako ima i znatan utjecaj na muškarce i njihovo poimanje muževnosti.

U Hope in a Jar: The Making of America’s Beauty Culture, Kathy Peiss podsjeća nas na to da su muškarci bili zabrinuti zbog ‘oslikanih dama’ davno prije no što je spomenuto oslikavanje postalo dijelom multimilijarderske industrije. U 19. stoljeću šminka je bila povezivana s ženskom neovisnošću, samostalnošću (osobito zbog toga što je bila vezana uz seksualne radnice). No, muškarci tada, kao i sada, jednako su pogrešno pretpostavljali da su se žene ‘oslikavale’ zbog toga kako bi njima bile ljepše, dopadljivije, a samim time izražavali su i izražavaju apsolutnu nevjericu time da postoji samo i ideja koja bi bila suprotna tome. Muškarci kao da govore, za što bi drugo ženska ljepota služila ili postojala osim za užitak muškaraca?

Rijetko im, ako i ikada, pada na pamet da bismo se mogle uređivati zbog sebe samih.

Naši izbori odjevnih predmeta, kombinacija, kao i svi ostali aspekti ukrašavanja – tetovaže, piercingsi – su društveno posredovani, naravno. Niti jedna žena ne postoji i ne rađa se u vakuumu. Svi mi tražimo svoje mjesto u masovnoj konstelaciji društvenih grupa, svi mi, svjesno ili nesvjesno, trudimo se uklopiti se. Izgled je jezik koji ne zahtjeva riječi, a poručuje svijetu mnogo. Taj jezik izgleda kojim pričamo svijetu počinje od nas, iako je njegova gramatika ponekad izvan naše kontrole. Mi signaliziramo, razgovaramo simboličkim jezikom koji znamo zbog niza osobnih želja, potreba. Ponekad, to može uključivati želju da se svidimo, izgledamo lijepo određenom muškarcu, recimo na spoju, no poznata patrijarhalna ideja da se žene nužno i jedino za muškarce dotjeruju beskrajno je solipsistička. Žene se tako ne može shvatiti kao pojedinke, individue s vlastitom orbitom već samo kao tijela koja okružuju muškarce kao njihova sunca.

Tu tezu možemo zamijetiti čak i u propagandi GamerGatera. Opsesija o obojenoj kosi, koja se nastavlja u tom pokretu, također je temeljena na sličnom uvjerenju kako sve žene koje se ne slažu s njima, a boje svoju kosu u vedre, žive boje – plavu, ružičastu – to čine kako bi napakostile muškarcima ili kako bi se pokazale kao potpuno samosvjesne svoje nemarne političke izjave, stava. I opet se sve okreće oko muškaraca. Jedan od muških članova Gatera taj fenomen opisao je kao “nabijanje političkog stava na moj nos pri samom pogledu na osobu”. Za njih, žene koje boje kosu, to čine samo kako bi ih iziritirale.

Kao i uvijek, mit da su muške interpretacije ženskog izgleda objektivne i najbolje, destruktivan je.

Slučaj GamerGate zanimljiv je zbog toga što, za razliku od slučajeva kada se žene odijevaju više normativno, ovi momci pokazuju da je nemoguće pretvarati se da se te žene prezentiraju muškarcima samo kako bi bile poželjne. Stoga, osjećaju se uvrijeđeno i odbačeno. Vidjeti ženu s mnogo tetovaža, s mnogo piercinga po tijelu, s nekonvencionalnom frizurom i s živo obojenom kosom znači vidjeti ženu koja vlasništvo nad svojim tijelom pokazuje svakome tko ju pogleda, jasno kao dan. Ipak, treba reći da većina žena koje se tako odijevaju, koje imaju nekonvencionalniji stil od prosjeka, vrlo često nemaju intenciju slati “političke poruke”. Većina žena jednostavno voli način na koji se odijeva, i to je sve. Čine to zbog sebe. No baš zbog toga neki muškarci to shvaćaju kao podignuti srednji prst njima uperen u lice.

Takva samoživost i egocentričnost zasljepljuje ih, onemogućuje ih da spoznaju slobodu odnosa između osobnog ukusa i ugađanja društvu u načinu na koji se odijevamo.

Autorica Siri Hustvedt piše: “Rođeni smo sa sposobnošću imitiranja izraza drugih, no također postajemo stvorenja kulture u kojoj smo odrasli. Bića onoga što ta kultura smatra lijepim i šik”.

Težimo imitiranju zvijezda iz svijeta mode zbog toga što želimo izraziti svoju pripadnost, svoju odanost, arhetipovima i idejama kulture kojoj pripadamo. Neki među nama žele izgledati elegantno, no činjenica je da naša kultura i naša subkultura, odobravanje drugih, određuju i oblikuju puteve naših želja. Želja može proizaći iz nas samih, no i ne mora (recimo, netko može željeti biti elegantan zbog instrumentalnih razloga – kako bi dobio posao), no ljudi mjere svoj uspjeh prema mišljenju drugih, prema ogledalu prihvaćanja, prepoznavanja koje tada potvrđuje ili izaziva nas same kako se gradimo, kako se prikazujemo. Za ljude svih rodova i spolova, mi možemo predstavljati sebe same na određeni način kako bismo se osjećali više svojima, no i kako bi se drugi osjećali više poput nas. Naš osjećaj identiteta jača se kolektivno.

Za mene osobno, moda je jednakim dijelom borba i zabava. Ja hodam tankom linijom između izgleda koji bi se mogao nazvati “maskulinim” (sa svim konotacijama koje to nosi za trans ženu u ovom društvu) sa svojim velikim, prevelikim, sakoima s jastučićima za ramena te između izgleda koji se doima dovoljno ženstvenim da bi se me točno moglo svrstati u koju rodnu skupinu pripadam, a da istodobno ne izgledam previše ženstveno, onako kako ne bih htjela. Moj ukus neraskidivo je vezan uz mišljenje drugih. Nije uvijek lako reći gdje moje želje završavaju, a gdje moja potreba da se svidim drugima počinje.

To također znači da, iako neki od nas svjesno politiziraju tuđe modne izbore, se to teško može shvatiti kao jedini razlog da se određenu osobu prezire ili odbija.

Kao što Hustvedt jasno kaže: “Kada odaberemo što ćemo odjenuti, mi ne biramo jednostavno određene odjevne komade, mi ih odabiremo zato što baš ti odjevni komadi prenose značenja, poruke o nama, poruke za koje se nadamo da će ih drugi ljudi ispravno pročitati”. Stoga, naš izgled uvijek je kompleksan ples između naših vlastitih želja i ukusa i onoga što smatramo da su želje i ukusi drugih – to je univerzalna istina svih ljudi.

Vjerovati kako se mi kao žene dotjerujemo i uljepšavamo isključivo zbog muškaraca i njihovih seksualnih pogleda, čini se kao negiranje ljudskosti. Takav stav negira žensku participaciju u osnovnom ljudskom činu signaliziranja i komuniciranja putem kulturalnih obrazaca, negira mogućnost postojanja značenja ženske odjeće bez seksualne konotacije, te na kraju, negira ulogu individualnog ukusa u ženskoj odjeći. Jer unatoč tome što navigiramo i plovimo socijalnim značenjima i neverbalnim porukama, uvijek ostaje nešto od individualne ženine želje – koja je povezana sa svim ostalim napomenutim aspektima.

Jednostavno, morate priznati, dečki – ne vrti se sve uvijek oko vas.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

‘Od buduće predsjednice ili predsjednika očekujemo razumijevanje i odlučnu podršku pravima žena’

Posted on January 9, 2015 by sdadmin

Ženska mreža Hrvatske dala je izjavu povodom predsjedničkih izbora, a ovdje je prenosimo u cijelosti.

Tijekom predsjedničke kampanje, a osobito posljednjih dana u javnosti su sve prisutniji pozivi ženama da daju glas ženi, samo zbog toga što je žena. Pri tom se prozivaju feminističke organizacije i traži ženska solidarnost u podršci kandidatkinji.

Stav feminističke Ženske mreže Hrvatske (ŽMH), od samih početaka organiziranog djelovanja, zalaganje je za uravnoteženim i učinkovitim sudjelovanjem žena u politici, kao i promjenu politika prema ženama. Pri tom ne podržavamo konkretne osobe/stranke u političkoj utakmici, isključivo iz razloga što su to žene. Feminističku podršku upućujemo političarkama koje u svom programu, djelovanju i nastupu šalju jasne feminističke poruke i drže se feminističkih principa, jer preferencija isključivo po rodnom ključu oblik je politički neodgovornog ponašanja.

Smatramo da žene imaju pravo na autonoman izbor, što im se često pokušava uskratiti, te da će i na ovim izborima prepoznati svoje interese i u skladu s njima birati. Bez tutora, bili oni muževi i partneri, profesori/ice, feministkinje, Crkva ili stranka.

Kao feministkinje zalažemo se za mir i sigurnost i tražimo ostvarivanje ljudskih prava za sve građanke i građane, zakone jednake za sve. Podsjećamo da su tolerancija i prihvaćanje različitosti nužno potrebni hrvatskom društvu. Od buduće predsjednice ili predsjednika očekujemo da prepozna upravo te vrijednosti i zalaže se za njih u svom mandatu.

U godini kad obilježavamo 20 godina od IV. svjetske konferencije žena u Pekingu i donošenja Pekinške platforme, ističemo da je Hrvatska još uvijek daleko od ostvarivanja jednakosti žena u 12 ključnih područja provedbe nacionalnih politika za ravnopravnost spolova. Čak štoviše, na nekim područjima, kao što je to tržište rada ili zaštita seksualnih i reproduktivnih prava žena, pravo žena na život bez nasilja, učinjen je korak unatrag.

Od buduće predsjednice ili predsjednika očekujemo razumijevanje i odlučnu podršku pravima žena te jasnu i direktnu podršku načelu ravnopravnosti spolova i poštivanju i zaštiti ljudskih prava svih građanki i građana.

Pozivamo žene i muškarce, glasačice i glasače u Republici Hrvatskoj da iskoriste svoje građansko pravo, te da u nedjelju, 11.01.2015. izađu na izbore i daju svoj glas kandidatkinji ili kandidatu koji prema njihovom mišljenju poštuje načela zaštite prava žena, ravnopravnosti spolova i ljudskih prava.

Oprezno zauzmite stav

Posted on January 8, 2015 by sdadmin

Veliki broj novinara ubijen je iz neposredne blizine u prostorijama Charlie Hebdoa od strane kretena koji su mlatarali nečim nalik na mitraljeze. I dalje je prerano za potpun i koherentan politički narativ o ovim ubojstvima. Sve što u ovom trenutku imamo su korektne, ali banalne teze o tome da za tako nešto nema nikakvog opravdanja, da je svaki napad na novinare ili novinarke gnjusan čin, da se sloboda govora mora braniti do posljednje kapi krvi i tako dalje. Ako iz nekog razloga stvarno tražite takvu propovijed, na pogrešnom ste mjestu, piše Richard Seymour za Jacobin.

Ipak, treba imati na umu širi narativ do kojeg se dolazi uslijed žurbe da se zauzme stav, u trenutku u kojem mediji pokušavaju uklopiti sve isprva u potpunosti posredne – detalje u priču koja će ponuditi objašnjenje. Pretpostavka je da su ubojice članovi nekakve islamističke grupe, vjerojatno povezane s Islamskom državom, te da su egzekucijom novinara proveli političku odmazdu za redovne satirične napade ove publikacije na islam. Za početak, ima nekoliko stvari koje bih tim povodom rekao izvan onoga što je sasvim očigledno.

Prva točka je to da je francuski predsjednik François Hollande ovo dosta rano proglasio ‘terorističkim’ napadom. Nije neophodno da smo upućeni u bilo kakve konkretne detalje ovog događaja da bismo razumjeli svrhu takvog poteza. ‘Terorizam’ nije znanstveni, već inherentno normativni termin.

Primjena ‘terorizma’ u takvom kontekstu do sada nam je već dobro poznata. Povodom ubojstva u Woolwich iznio sam tezu da taj termin funkcionira kao narativni aparat, predstavljajući šačicu ljudi kao civilizacijsku prijetnju čime se priziva stoička obrana (‘britanskih vrijednosti’, ‘la république’, ‘Zapada’, itd). Time se opravdavaju represivni odgovori koji imaju tendenciju ciljati na Muslimane kao takve, odgovori koji se u Velikoj Britaniji uglavnom nalaze pod rubrikom vladine Preventivne strategije.

Druga točka je ta da već imamo ogroman pritisak, u ovom kontekstu, da stanemo u obranu Charlie Hebdoa kao važnog eksponenta ‘zapadnih vrijednosti’, ili u nekim slučajevima čak i kao briljantnog radikalnog bastiona ljevičarskog anti-klerikalizma.

E, sada, mislim da postoji bitna razlika između solidarnosti s napadnutim novinarima, odbijanja bilo kakvih ustupaka ideji da novinari mogu biti ‘legitimne mete’ i solidarnosti s, iskreno govoreći, rasističkom publikacijom.

Ovdje neću da trošim dodatno vrijeme na ovu točku: Uzimam zdravo za gotovo – bez obzira na njihove druge djelatnosti, ili ma koje njihove valjane komentare – da je način na koji ta publikacija predstavlja islam rasistički. Ako vam je potrebno neko dodatno uvjerenje u tu tvrdnju, predlažem vam da provedete vlastito istraživanje, počevši od (ponovnog) čitanja Orijentalizma Edwarda Saida, kao i nekih bazičnih uvodnih tekstova o islamofobiji, pa da se vratimo razgovoru.

Skretanje s teme. Tijekom Nevolja, jedan od najozloglašenijih poteza britanske premijerke Margaret Thatcher bilo je slanje SAS-a da ubije tri nenaoružana člana Irske republikanske armije na Gibraltaru.

Amnesty International je ovo ocijenio kao nečuven slučaj vansudskog ubojstva i najavio pokretanje istrage. Zapomaganja uslijed skandala iz parlamentarnih klupa torijevaca gospođa Thatcher vješto je kanalizirala podrugljivim i ciničnim komentarom s govornice: “Nadam se Amnesty bar donekle brine i za preko dvije tisuće ljudi koje je IRA ubila od 1969. godine do danas”.

‘Rat protiv terorizma’ podsjetio nas je na taj taboraški ‘ili si s nama ili protiv nas’ pristup. Pretpostavljam da ćemo ga sada, nažalost, ponovo slušati, a mnoge koji bi trebali biti bolji od toga gledati kako kapituliraju pred političkim ucjenama.

Argument će biti da nam je zbog ‘dobrog ukusa’ potreban ‘pristojan vremenski period’ prije nego što se upustimo u kritiku Charlie Hebdoa. Ipak, s obzirom na nivo tekuće antimuslimanske reakcije u Francuskoj, velike i zastrašujuće antimuslimanske pokrete u Njemačkoj, kao i stalna antimuslimanska zastrašivanja u Velikoj Britaniji, te imajući u vidu ideološke svrhe u koje će se ova grozota upregnuti, od suštinskog je značaja da ovo pitanje razumijemo na pravi način.

Ne, u redakciju Charlie Hebdoa ne smiju ulijetati ubojice i mlatarati oružjem. Ne, novinari i novinarke nisu legitimne mete za odstrel. Ali, ne, mi isto tako ne smijemo stati uz neizbježnu državnu reakciju protiv Muslimana/ki, niti uz ideološki juriš u obranu fetišizovanog, rasijalizovanog ‘sekularizma’, kao ni da pristanemo na ucjenu koja nas prisiljava na solidarnost s jednom rasističkom institucijom.

Preveo i prilagodio Marks21