sdadmin

Kolinda i Ivo izjednačeni ulaze u drugi krug predsjedničkih izbora

Posted on by sdadmin

Usprkos i unatoč nepovoljnim vremenskim prilikama jučer je održan prvi krug predsjedničkih izbora s izlaznošću od 47,14 posto birača i biračica. I dok se uglavnom očekivala relativno uvjerljiva pobjeda Ive Josipovića, a Milan Kujundžić je već pisao inauguracijski govor, glasovi su ipak pokazali drugačije stanje na terenu.

Kolinda Grabar Kitarović u konačnici je dobila svega 22.000 glasova manje od Ive Josipovića što se obzirom na sve greške i nespretnosti u kampanji, pa i činjenici da kao žena mora pridobiti desno biračko tijelo, može smatrati uistinu velikim uspjehom. Za taj uspjeh je sigurno zaslužan i Ivo Josipović koji se u skladu s cijelim svojim mandatom uglavnom pokušao dopasti svima pa je tako i za vjeronauk u školama pod određenim uvjetima, i smatra da je pobačaj zlo, ali žene imaju pravo na izbor, a najtalentiranijim hrvatskim političarem između ostalih smatra Miranda Mrsića zahvaljujući kojem mladi rade za bijednih 1600 kuna, i sve tako u tom stilu. Sinoć, vidno iznenađen rezultatom, vjerojatno se po prvi puta u svojoj političkoj karijeri gledateljstvu obratio sintagmom “Hrvatice i Hrvati” što nažalost pokazuje da je odlučio i u drugom krugu brojne razočarane ljevičare/ke ostaviti kod kuće.

Sigurno najveće iznenađenje izbora je Ivan Vilibor Sinčić, kandidat Živog zida koji je dobio 16,42 posto glasova. Sinčić i Pernar na krilima rezultata kojeg su im donijeli protestni i duboko razočarani birači/ce, najavili su pohod i na parlamentarne izbore tako da nas u svjetlu najavljivanog velikog dogovora dalmatinskih nezavisnih lista (Vrgorac, Omiš, Metković, Split) očekuje vrlo zanimljiva jesen 2015. Iako je cijela ekipa oko Pernara i Sinčića blago rečeno šarolika, a u nekim dijelovima i izrazito fašistička, mora im se priznati da su uspješno nametnuli socijalne teme na dnevni red i teško da bi i Kolinda i Ivo u svojim se govorima bavili deložacijama i ovrhama da nije bilo njihovih gotovo 300.000 glasova.

Milan Kujundžić je možda najpozitivnije iznenađenje jer donekle jest utješno da svega 112.581 birača i biračica podržava radikalno desnu, komunizmom i udbom opsjednutu političku opciju. Nadamo se da će se do parlamentarnih izbora taj broj još dodatno istopiti.

Drugi krug slijedi 11. siječnja, a do onda nas vjerojatno čeka puno uzbudljivija i prljavija kampanja.

Feminizam je glagol

Posted on by sdadmin

Nešto je pogrešno u načinu na koji se u posljednje vrijeme govori o feminizmu. A govori se mnogo. Od Taylor Swift koja je shvatila da “zauzima feminističke stavoveˮ bez da ih tako izrijekom naziva, do Beyoncéine izjave: “Pretpostavljam da sam suvremena feministicaˮ, poznate se osobe na sve strane razbacuju riječju na “fˮ. U privatnom životu također primjećujem da sve više ljudi svojata spomenutu imenicu i potiče druge da naprave isto izjavama poput: “Smatraš li da žene zaslužuju imati posao i pravo glasa? Čestitam, ti si feminist(kinja)!ˮ, izjavama koje u pravilu nailaze na odobravanje.

Nemojte me pogrešno shvatiti: sjajno je da mnogi/e od nas razbijaju apsurdne stereotipe o feminizmu i feminist(k)i(nja)ma te otvoreno prihvaćajunavedene pojmove. No dok se svojski trudimo rebrandirati pojam “feministkinjaˮ, stvara li spoznaja da ljudi napokon prihvaćaju feminizam umjesto da ga otpisuju na temelju pogrešnih asocijacija i neosnovanih stereotipa u nama toliko olakšanje da smo spremni/e prihvatiti bilo kakvu definiciju feminizma, čak i onu najosnovniju i/ili konzervativnu? Ja nisam. Meni je dosta.

Dosta mi je tvrdnji da je feminizam samo shvaćanje da su i žene ljudi ili samo vjera u jednakost i ništa više. I dosta mi je ljudi koji izjavljuju da su i oni/e valjda feminist(k)i(nje) (izjava popraćena slijeganjem ramenima). Ma dajte – pa s više žara zahtijevam burrito bez luka. A ja zbilja mrzim luk. No heteropatrijarhat mrzim još i više i spremna sam boriti se protiv njega. Ne zanima me niti feminizam koji ne uključuje snažnu predanost spomenutoj borbi. Također, nije mi baš jasno kako netko može biti feminist(kinja) samo u teoriji kada živi u seksističkom svijetu. Ako svu svoju energiju usmjerimosamo na to da ljude natjeramo da govore, “Okej, u redu, i ja sam feminist(kinja)ˮ, gubimo iz vida razlog zašto nam je uopće potrebno da ljudi prigrle feminizam. A ako i dalje nastavimo pogrešnim putem, to bi moglo imati ozbiljne posljedice na sam pokret.

Feminizam nije samo uvjerenje da žene i muškarci zaslužuju društvenu, političku i ekonomsku jednakost. Feminizam je i shvaćanje da ta jednakost na svim spomenutim razinama, u svim sferama društva i svim dijelovima svijeta ne postoji. Feminizam je i predanost mijenjanju te činjenice, za sve žene i sve skupine koje diskriminiraju kulturno stvorene, sistematske, opresivne reakcije na njihove identitete, napose one rodne. Feminizam kritički propitkuje ono što ne valja u našoj seksističkoj kulturi, autorefleksivno istražuje kako ti problemi utječu na nas osobno, oslanja se na zajednički dijalog s ciljem stvaranja i razvijanjadruštvenesvijesti, te poduzima konkretne korake kako bi mijenjao opresivne sustave na manjim i obuhvatnijim razinama. 

Feminizam Je Rad. Štoviše, čak i najosnovnija definicija feminizma kakvu nalazimo u rječniku navodi da se radi o pokretu koji “zagovara, definira, razumije, propitkuje, uspostavlja, brani, štiti, izaziva, podržava, promovira…ˮ. Sve sami glagoli. Biti feminist(kinja) znači činiti feminizam, ne samo pozivati se na njega. Osobno, mnogo manje razbijam glavu oko toga kako ljudi sami sebe nazivaju, a više oko toga što čine. Sasvim mi je svejedno hoće li se riječ “feministkinjaˮ naći na kakvoj pozornici obasjana svjetlima reflektora, no itekako mi je važno da postoji ozbiljan dijalog o rodu.

Razmislite samo što bi se dogodilo da druge društvene probleme percipiramo slično kao i seksizam i druge oblike kirijarhalne opresije? Kad bi liječnici/e obznanili da se čvrsto protive bolesti, bismo li jednostavno prestali/e brinuti o oboljelima od ebole u zapadnoj Africi? Zar bismo povjerovali/e da je problem uništavanja šuma riješen kada bi sudionici/e spomenutog procesa izjavili/e da je drveće cool? A što da je Malcolm X rekao: “Vjerujete li da su crnci ljudi? Čestitam, pripadnik/ca ste Crnih panteraˮ?

Stvar je jasna: ozbiljni društveni problemi iziskuju promišljen, široko rasprostranjen, predan odgovor, a uvjerenjima bez djelovanja nema mjesta u društvenom pokretu. A ipak, i dalje smo voljni/e prihvatiti neaktivan feminizam. Razlog tomu možda se krije u onim istim društvenim obrascima koji nas od pamtivijeka uče da je sve žensko ili ženstveno inherentno pasivno, pa stoga i na feminizam spremnije gledamo kao na pasivnu pojavu. (Jeste li ikada upoznali pasivnog aktivista za muška prava? Ni ja!). A možda se radi o tome da su problemi žena i drugih potlačenih skupina postali toliko nevidljivi da ih više uopće ne primjećujemo, te zaključujemo da je jednakost najvećim djelom postignuta. Nisam baš sigurna.

Ono što mogu sa sigurnošću ustvrditi jest činjenica da nas čeka još gomila posla te da mijenjanje opresivnih struktura i iscjeljivanje rana nastalih zlostavljanjem upisanim u društvene strukture iziskuje mnogo truda i vremena. Sigurna sam i u to da činjenica da mnogi/e od nas tvrde da su feminist(k)i(nje) (iako je, treba i to reći, još uvijek  mnogo onih koji/e se od toga ograđuju) ne čini društvo u kojem živimo feminističkim.

Možda vam se čini da sam previše oštra. Možda mi želite reći da ne razumijem unutarnja djelovanja procesa koji se poduzimaju ili načine na koje drugi ljudi doživljavaju privilegiranost i opresiju, da ne bih smjela kritizirati načine na koje drugi ljudi čine feminizam, tim više što se takvo ponašanje s moje strane uklapa u povijesno problematičan trend definiranja feminističkog pokreta od strane cis bjelkinja, da ne mogu očekivati da se svatko budi s mislima o queer politici i liježe s knjigom Audre Lorde. Imate potpuno pravo. Nitko nema pravo definirati feminizam za druge ili tvrditi da se druga osoba ne može identificirati kao feminist(kinja) samo zato jer ju mi ne doživljavamo kao takvu. Ipak, vjerujem da se osobu koja se očituje kao feminist(kinja) smije upitati: “Kakvu ulogu feminizam ima u tvom životu?ˮ ili “Na koji način ti prakticiraš feminizam?ˮ. Jer izjaviti da ste feminist(kinja) za mene je tek početak razgovora, nipošto njegov kraj. Nažalost, riječ je o razgovoru koji tek trebamo voditi. U protivnom, identitet (i pripadajuća mu ideologija) kojega se ranije odbacivalo kao previše radikalnog ponovno bi se mogao naći u opasnosti od odbacivanja, ovoga puta jer je previše pojednostavljen.

Ne trebamo pomodni feminizam, već feminizam koji je transformativan. Feministička svijest može se razvijati godinama, a dekonstruiranje stavova i ponašanja (kako izvana tako i iznutra) nikada ne prestaje. Stoga nemojmo minimalizirati ono o čemu govorimo. Nemojmo dopustiti feminizmu da postane trend. Trapezice su trend. Atkinsonova dijeta je trend. Feminizam je nevjerojatna, raznolika skupina čudesnih pojedinaca okupljenih u prekrasnom, osnažujućem djelovanju koje slavi život, jača našu ljudskost i međusobno nas povezuje u zajedničkom cilju stvaranja boljeg svijeta za sve nas. A sada – na posao!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Kako pružiti podršku prijateljici koja razmišlja o pobačaju

Posted on by sdadmin

U prosjeku, jedna od tri žene obaviti će pobačaj što znači da su prilično velike šanse da ćete u nekom trenutku svog života (ako već niste) imati prijateljicu koja je odlučila obaviti pobačaj ili barem razmišlja o toj mogućnosti. A možda ste i same kroz to prošle – u tom slučaju dobro znate da podrška prijatelj(ic)a u takvoj situaciji može biti od velike pomoći. S obzirom na to da se radi o jednom od najsigurnijih i najučestalijih medicinskih zahvata, obavljanje pobačaja ne bi smjelo biti tako teško. Nažalost, snažna kulturna stigma i postojeće prepreke koje u financijskom, zakonskom, pa i fizičkom smislu otežavaju pristup pobačaju njegovo obavljanje često pretvaraju u emocionalno iscrpljujuć proces.

Ovaj tekst stoga govori o tome kako biti dobar/ra prijatelj(ica) i kako pružiti podršku nekome tko prolazi kroz proces koji društvo obilježava kao nešto čega se treba  sramiti i o čemu treba šutjeti.Iako je nužno boriti se protiv stigme i političkih barijera koje otežavaju pristup pobačaju putem javnih kampanja, okupljanja i prosvjeda, svijest o problemu možemo širiti i unutar naših osobnih veza i interakcija. Društvo nas ne uči da jedni/e s drugima o pobačaju razgovaramo na način koji je iscjelujuć i podržavajuć. U određenoj mjeri, prijateljicu koja razmišlja o pobačaju u njenoj odluci možemo podržati tretirajući pobačaj kao bilo koji drugi zahvat ili odluku – ljubaznošću, neosuđivanjem i sl. No s druge strane, pobačaj predstavlja jedinstveno iskustvo, stoga je važno razmisliti o tome na koje načine možete pomoći i podržati prijateljicu koja o njemu razmišlja ili se na njega priprema. 

1. Pomozite prijateljici doći do točnih informacija

S obzirom na postojeći jaz u dostupnim podacima o pobačaju, doći do izvora informacija koji ne stigmatiziraju, ne posramljuju i nisu medicinski potpuno pogrešni može biti popriličan izazov. Upisivanje pojma “abortusˮ u Googleovu tražilicu rezultirat će bezbrojnim adresama web stranica koje se protive pobačaju i koje, usprkos tvrdnjama da iznose “pouzdane činjeniceˮ, iskustvo pobačaja opisuju na izuzetno nasilne i eksplicitne načine, spominjući neizdrživu bol, nudeći slike krvavih fetusa i raspravljajući o takozvanom “post-pobačajnom sindromuˮ (koji je, usput budi rečeno, potpuno izmišljen i nepotvrđen od strane psihologije). Iako to nije uvijek vidljivo iz njihovih naziva (npr. abortionchoices.com, abortionfacts.com), ove stranice glasila su organizacija koje se protive pobačaju te kao takve svojim posjetitelji(ca)ma svjesno i ciljano nude pogrešne informacije.

Krizni centri za trudnoću također uvelike pridonose širenju pogrešnih informacija o pobačaju: radi se, naime, o centrima koji se predstavljaju kao prave klinike no koji zapravo zastrašuju, posramljuju i lažu ženama koje u njih ulaze u potrazi za informacijama o pobačaju. U najboljem slučaju, spomenute web stranice i centri mogu zbuniti, no na mnoge posjetiteljice imaju traumatičan učinak. Pojačana emocionalna ranjivost vašoj prijateljici može dodatno otežati zadatak pretraživanja goleme količine takve vrste sadržaja. Pomozite joj i sami pretražujte podatke, ponudite joj točne i iscrpne informacije koje će joj pomoći u donošenju konačne odluke. Web stranice udruge National Abortion Federation nudi mnoštvo pouzdanih i točnihpodataka, a sadrži i broj za krizne slučajeve.

2. Izbjegavajte posramljujuć jezik

Mnogo je načina na koje možemo razgovarati o trudnoći: neki od pojmova mogu biti više ideološki, emocionalno itd. nabijeni od drugih, pa je ponekad teško pronaći prave riječi. Protivnici/e pobačaja, primjerice, koriste riječ “dijeteˮ ne bi li u ženama koje razmišljaju o pobačaju izazvali/e osjećaj krivnje. U stvari je ispravnije govoriti o “fetusuˮ i to je često najbolja riječ koju možemo koristiti u razgovoru s nekime tko razmišlja o abortusu. No spomenut pojam ne mora nužno biti odgovarajuć odraz emocionalnog stanja vaše prijateljice. Koristite riječ za kojom i ona sama poseže kada opisuje vlastitu trudnoću: na taj ju način ne ispravljate već odražavate njena stajališta. Verbaliziranje opcija koje su joj na raspolaganju nije uvijek lako: pitanje “Hoćeš li roditi dijete?ˮ možete formulirati i kao “Hoćeš li iznijeti trudnoću do kraja?ˮ. Mnogo je drugih riječi i fraza koje mogu biti škakljive, stoga dobro promislite o značenju koje komunicirate kada nešto izrazite na određeni način. Ako dvoumite, najbolje je prikloniti se jeziku kakav koristi vaša prijateljica.

3. Pomozite prijateljici da donese odluku koja je najbolja za nju samu (ne za vas, za njenog partnera ili njihovu obitelj)

Ako vaša prijateljica pokušava donijeti odluku za ili protiv pobačaja, možete joj pomoći slušajući njena razmišljanja i nedoumice. Mnoge žene od samog početka znaju žele li zadržati trudnoću ili obaviti pobačaj, no za neke je put do konačne odluke vijugav i nepredvidiv. Spomenutu odluku često dodatno otežavaju pritisci partnera, obitelji, prijatelj(ic)a ili zajednice. Poteškoće često stvaraju i unutarnji sukobi između onoga što žena sama želi i onoga što žele/očekuju drugi.

Pri donošenju odluke vezane uz trudnoće, od velike pomoći može biti promišljanje o vlastitoj budućnosti i onome što želimo od života, no pri tome je važno ostati realističan. Lako je zanijeti se idealiziranim idejama i planovima o smjerovima u kojima bi naš život mogao otići i reakcijama naše okoline, pa prijateljici treba pomoći da prilikom razmatranja raznih opcija ostane s obje noge čvrsto na zemlji. U tome se možete voditi sljedećom aktivnosti: Kako vidiš svoj život za pet godina. Ako vaša prijateljica ima umjetničkog dara, zamolite ju da izradi dvije slike: na jednoj neka nacrta kako će njen život izgledati za pet godina ako iznese trudnoću, a na drugoj kako će živjeti ako se odluči na pobačaj. Ako vaša prijateljica voli praviti popise, istu stvar može napraviti u obliku popisa. Ili neka vam svoj budući život jednostavno opiše. Možete napraviti i jednostavnu tablicu s dva odjeljka: jednim “za­ˮ i drugim “protivˮ. U svim joj aktivnostima pomažite bez osuđivanja. Ako je vaša prijateljica zainteresirana za druge slične aktivnosti, uputite ju na Pregnancy Options Workbook.

4. Pomozite prijateljici da napravi plan

Ako se vaša prijateljica odluči na pobačaj, mnogo je toga što će morati obaviti. Najprije će morati pronaći klinku i dogovoriti termin. Tom će prilikom možda morati izostati iz škole ili s posla, ili pak pronaći nekoga tko će za to vrijeme pripaziti na njenu djecu. Možda nema novaca za pobačaj. Nažalost, zdravstveno osiguranje u pravilu ne pokriva troškove pobačaja, pa financijski stres može biti popriličan. S obzirom na to da mnoge klinike za pobačaje traže da se zahvat plati unaprijed, vaša će prijateljica možda trebati vašu pomoć kako bi što brže prikupila potreban novac.

Prijevoz do klinike također može biti izvor stresa. U 87% okruga u SAD-u klinike za pobačaje ne postoje, pa putovanje do njih može predstavljati veliki problem. Pomozite prijateljici da organizira prijevoz te, ukoliko je potrebno, smještaj. Mnoge pacijentice na početku zahvata odlučuju se na anesteziju, što znači da će im na povratku kući biti potrebna pratnja. Ako ste u mogućnosti, povezite ih ili potražite nekoga tko bi to mogao učiniti umjesto vas.Ukoliko ste u priliciprisustvovati samom zahvatu i ako vaša prijateljicu želi da budete s njom, to može biti jedan od najvećih izvora podrške. Čak i ako morate ostati u čekaonici, već i sama spoznaja da ste tamo može vašoj prijateljici može biti golemapodrška. S obzirom na rastuće brojeve prosvjednika/ca koji se okupljaju ispred klinika za pobačaje, i samulazak u kliniku može biti zastrašujuće iskustvo, pa pratnja prijatelja/icečesto predstavljaveliku utjehu i djeluje kao sredstvo obrane od prosvjednika/ca koji/e odgovaraju ljude od posjeta klinici.

Mnogo je faktora koji sačinjavaju iskustvo pobačaja i koji kad se nagomilaju mogu biti izvor stresa, naročito za osobe mlađe od 18 godina, osobe slabijeg socio-ekonomskog statusa i/ili stanovnike/ce područja u kojima klinike za pobačaje ne postoje. Neki od tih faktora su manje važni od drugih, dok su drugi od gotovo presudne važnosti. Nećete se moći uhvatiti u koštac sa svakim od njih, no svaka (pa i najmanja) pomoć je dobrodošla. A vaša će prijateljica zacijelo biti zahvalna što ste uz nju.

5. Upamtite: odluka nije na vama

Kada ste u poziciji da nekome pružate podršku, lako je o problemu s kojime se suočavate početi razmišljati kao o vašem osobnom. Međutim, stavljanje sebe u tuđu poziciju može osujetiti naša nastojanja da toj istoj osobi pomognemo. Upamtite: ovo nije vaša odluka. Vi niste ti koji snosite punu odgovornost i posljedice te odluke. Ne razmišljajte o toj odluci kao da je vaša vlastita: dok vašu prijateljicu strpljivo slušate, s njome suosjećate ili ju vozite u kliniku, ne zaboravite – ovo nije vaš pobačaj.

Nadalje, ne zaboravite da odluke valja sagledati unutar konteksta u kojem se donose. Podržati nečiji izbor da iznese trudnoću ili obavi pobačaj, čak i ako se s njime osobno ne slažete, znači priznati da je ta osoba stručnjak za njen vlastiti život. Biti izvor podrške znači prihvatiti odluku druge osobe te prihvatiti činjenicu da “praviˮ izbor ponekad ne postoji – postoji samo najbolji izbor u određenom trenutku. Ne zaboravite niti na brigu o sebi – biti izvor podrške nekome tko prolazi kroz teško razdoblje može biti emocionalno iscrpljujuće. Pronađite jednostavne načine da smanjite količinu stresa i pobrinite se da u cijelom tom procesu pronađete vremena i za sebe.

6. Ne donosite zaključke naprečac, ne osuđujte

Ne osuđujte prijateljicu koja je trudnoću odlučila zatajiti svome partneru ili obitelji. Takve je stvari katkad teško podijeliti s drugima, a na vašoj je prijateljici da odluči kome to želi reći, a kome ne. Vijest o trudnoći zadržite za sebe, osim ako vaša prijateljica izrijekom ne zahtijeva suprotno. Budite osoba od povjerenja. Sjetite se da je ovaj podatak podijelila s vama upravo zato jer vam vjeruje. Nije lako naučiti kako biti empatičan/na, no to je nešto što svojima prijatelji(ca)ma možemo ponuditi u raznim situacijama. Uvijek bismo trebali nastojati biti empatični/ne, odnosno proživljavati emocije zajedno s drugom osobom. Prijatelji(ca)ma možemo biti podrška i dijeliti njihove emocije bez da ih optužujemo, naprečac donosimo zaključke ili pokušavamo “popravitiˮ situaciju u kojoj se su se našli/e.

Kada sam se kao osamnaestogodišnja djevojka odlučila na pobačaj, o svojoj sam odluci obavijestila samo svog partnera i jednog bliskog prijatelja. Iako je otada prošlo deset godina, jedna od stvari koje najživlje pamtim vezano uz to iskustvo reakcija je mog prijatelja na vijest o mojoj trudnoći. Sjedio je uz mene dok sam plakala i ostao sa mnom dok sam o tome pričala. Sam nije rekao mnogo, nije me krivio niti me uvjeravao da će sve biti dobro, na čemu sam mu bila izuzetno zahvalna. Više od svega trebao mi je netko tko će biti uz mene, tko će sjediti uz mene i pomoći mi da se uhvatim u koštac sa svim tim emocijama i napravim plan. To mi je doista pomoglo i nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti za taj dar.

***

Iskustvo donošenja odluke o pobačaju za svakoga je različito, pa se ni ovaj kratki vodič ne odnosi na svakoga. Ovime ne želim sugerirati da je svakome tko razmišlja o pobačaju potrebna podrška. Za neke ljude ta odluka može biti laka, a sam proces brz. Nažalost, s obzirom na kulturnu stigmu i šutnju koja okružuje iskustvo pobačaja, kao i brojne financijske i političke barijere koje se nalaze na putu, obaviti pobačaj još uvijek je prilično teško.Pobačaj, stoga, iziskuje hrabrost – ne zaboravite to.

Ženama koje se odluče na pobačaj previše se često govori da su slabe, sebične, glupe ili ubojice. No istina je ta da u postojećoj političkoj klimi pobačaj iziskuje snagu i izdržljivost. Potrebna je hrabrost da bi donijeli odluku koja je najbolja za nas, naročito ako se ta odluka kosi s onime što drugi žele da činimo. Podsjetite svoju prijateljicu da je snažna osoba i da ste uz nju. Vrlo često, upravo je to ono najbolje što možete učiniti. 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Prva godina rada LGBTIQ centra

Posted on by sdadmin

Povodom godišnjice crnogorskog LGBTIQ socijalnog centra donosimo njihovo priopćenje u kojem rezimiraju svoj rad.

“Protekla godina, istorijska je po svom razvoju socijalnog, kulturnog, umjetničkog i zabavnog života LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Prva godisnjica je prilika da podsjetimo okruzenje na činjenice, prepreke i izazove koje prate naš rad.

LGBTIQ Socijalni Centar napadnut je i demoliran 26 puta tokom svog rada. Uprkos preduzetim mjerama obezbjedjenja, policijskoj zaštiti i čuvanju nijedan napad nikad nije rasvijetljen, a vandali i nasilnici nikada nisu pronadjeni i procesuirani. Pored napada na sami Centar, osoblje i volonteri Centra su takodje napadnuti ili uznemiravani više desetina puta. 

Za isto to vrijeme Centar je ostvario  22.630 individualne posjete što čini prosjek od 62 osobe na dnevnoj osnovi. Tokom ovog perioda LGBTIQ zajednici besplatno je posluženo 16.246 kafa kao i 8.251 šolja čaja. U navedenom periodu organizovano je 26 žurki, prilikom čega je prosječna posjećenost žurki brojala 115 osoba što ukupno sačinjava 2.990 posjetilaca. LGBTIQ Socijalni Centar je u sklopu redovnih mjesečnih aktivnosti organizovao i filmske večeri sa LGBTIQ tematikom, dva puta mjesečno, tokom kojih su pored obezbjedjene kafe i čaja, besplatno služene i kokice.  Dodatno, LGBTIQ Socijalni Centar je organizovao i 12 književnih večeri  kao i 12 večeri druženja tokom kojih je poslužena i hrana. Upriličeno je i 12 panel diskusija i predavanja sa gostima koji su profesionalci iz oblasti ljudskih prava, psihologije, seksologije, predstavnicima EU delegacije. Održano je i 16 radnih sastanaka sa predstavnicima ambasada,  predstavnicima Svjetske Banke, sastanka Tima Povjerenja Uprave policije kao i sjednice Nacionalnog tima za monitoring implementacije Vladine LGBT politike. 

 Posjetiocima su svakodnevno na raspolaganju bile dostupne dnevne novine “Vijest” i “Dan”, nedjeljnik “Monitor” kao i magazin “Medical”. Periodično, Centar je obezbjedjivao i besplatne primjerke magazina “Ljepota i zdravlje” kao i primjerke knjiga na engleskom jeziku iz “Američkog ugla”.

U LGBTIQ Socijalnom centru organizovane su i brojne humanitarne akcije za siru zajednicu. Ukupno je 740  eura sakupljeno za lijecenje gradjana Crne Gore van Crne Gore, pomoći teško socijalno ugroženima, organizacijama za zaštitu životinja, za  uredjenje javnih površina. Takodje podjeljeno je i 1400 primjeraka stručnih publikacija iz oblasti ljudskih prava LGBTIQ osoba, neposredno posjetiocima centra kao i javnim bibliotekama”. 

Kako bi izgledao školski kurikulum lišen seksizma?

Posted on by sdadmin

Kada pričamo o sprječavanju nasilja nad ženama, razgovor se često svodi na pitanje kako promijeniti ponašanje odraslih muškaraca. Takav pristup je nužan iz jednostavnog razloga – ideje o prihvatljivom društvenom ponašanju su i kod muškaraca i kod žena oblikovane seksizmom koji je duboko inkorporiran u današnju kulturu.

U Hrvatskoj je, primjerice, preko 29 posto žena doživjelo zlostavljanje od strane partnera, što nije konačna brojka budući da je većina nasilja neregistrirana. Kako promijeniti te crne brojke?

Ključ je u rečenici koja se često ponavlja i koju čujemo na svakom koraku – djeca su budućnost. Ukoliko želimo izazvati i suprotstaviti se nasilu nad ženama, problem moramo usmjeriti na obrazovne ustanove.

Slijedi nekoliko ideja koje bi pomogle uključivanju ideje rodne jednakosti u školske kurikulume:

 

Jednaka participacija sve djece u raspravama

Peggy Orenstein je u knjizi Schoolgirls iz 1991. godine ispričala anegdotu u kojoj učiteljica otkrije kako njezin razred ipak nije feministička utopija kojoj se ona nadala. Umjesto toga je otkrila kako dječaci konstantno prekidaju djevojčice prilikom izlaganja mišljenja i preuzimaju rasprave. Sve dok se ne dokaže da smo kao društvo ili, na nižoj razini, grupa sposobni primjenjivati prakse rodne jednakosti, potrebne su nam upute i usmjeravanje. U razredima bi stoga trebalo uspostaviti pravila koja bi omogućila da svi učenici i učenice u jednakoj mjeri pridonose diskusijama te izbjegavati situacije u kojima bilo tko preuzima ključnu riječ u raspravama.

 

Zabrana seksističkog načina izražavanje (usmjerenog protiv djevojčica ili dječaka)

Mikrorazina seksizma jednako je bitna kao i makrorazina. Jezik je ključni dio društva i kao takav oblikuje način na koji percipiramo i perpetuiramo društveno prihvatljiva ponašanja. Seksistički način izražavanja, odnosno govor mržnje ima razne nijanse, od kojih niti jedna nije manje štetna od druge. Vrijeđanje nečijeg izgleda, korištenje izraza kao što su ‘drolja’ ili ‘kuja’, kao i oslikavanje nečije slabosti izrazom ‘ponašaš se kao curica’, različita su utjelovljenja iste ideje o tome da je nečija društvena uloga vrjednija ili povlaštenija. U školama su takvi nadimci i epiteti posebno prisutni. Učitelji/ce, kao i profesori/ce mogu problemu pristupiti tako da zamole osobu koja se na taj način izrazila da ponovi uvredu naglas – ima nešto u glasnom izgovaranju što ljude tjera da se posrame. Naravno, nakon toga bi trebalo uslijediti objašnjenje zašto takav jezični izraz nije i ne bi trebao biti prihvatljiv.

Zašto je jezik toliko važan? Stvar je jednostavna – ne možemo uporno opraštati upotrebu seksističkog načina izražavanja u školama, a onda se kasnije čuditi zato što je to raširena pojava. Problem je nužno adresirati i nazvati pravim imenom. Školsko osoblje jasno treba dati do znanja kako se seksističko izražavanje neće tolerirati u učionicama, čak niti u formi šale.

 

Gradivo koje se uči u školama trebalo bi odražavati rodnu jednakost

Iz književnosti učimo o djelima poglavito bijelih autora, iz povijesti ratne trijumfe bijelaca. Nema sumnje da se situacija poboljšala u posljednjih desetak godina, ali i dalje je školsko gradivo rodno i rasno pristrano u korist bijelih muškaraca. Ako u školama podučavamo djecu društvenim i kulturnim postignućima bijelih muškaraca, kako možemo očekivati da će svijet postati mjesto u kojem će oni i one koji izlaze iz tih usko postavljenih okvira dobiti zasluženo priznanje?

Nasilje nad ženama moguće je spriječiti, ali ne možemo očekivati da će prestati samo od sebe. Drugim riječima, neće prestati ako sustavno nastavimo zatvarati oči pred problemom. Odgovornost je na svima nama!

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Memento prijateljstva

Posted on by sdadmin

Deset svestranih prijateljica osnovalo je novu splitsku Kulturno umjetničku udrugu Flomaster koja se već na samom početku svog rada istaknula zanimljivim projektima i nominacijom za LOTY 2014. Neposredni povod za razgovor s djevojkama iz Flomastera njihova je izložba Memento prijateljstva koja se održavala u Lgbt centru Split. 

“Udrugu Flomaster smo osnovale iz želje da malo probudimo grad Split, damo nekakav svoj doprinos i realiziramo ideje koje nam se vrte po glavi. Svjedokinje smo da se mnogo kvalitetnih projekata ugasilo zbog nemogućnosti realizacije što je vrlo tužno za jednu urbanu sredinu kao što je naš Split”, kaže nam Ivana Miš iz udruge i nastavlja: “Sve je počelo sa organiziranjem zabava, pošto je u Splitu klupska scena vidno osiromašena i sve manje i manje je mjesta gdje se možeš otići isplesati i zabaviti, kako je to bilo na primjer  u doba Metropolisa, kada je naša generacija harala tim klubom”.

Udruga je posvećena kulturno-društvenom angažmanu, a u budućnosti planiraju organizirati razna sportska događanja, aktivnosti vezane za ekologiju, javne projekcije filmova, seminare, debate, buvljake, humanitarne akcije, koncerte. “Nadamo se da bismo putem ovih događanja uspjeli stvoriti tolerantno okruženje zbog čega pokušavamo dio naših aktivnosti usmjeriti k tome. Zasad smo organizirale niz partija pod imenom Minival, za koje je odaziv bio više nego dobar i na kojima se počelo skupljati sve više ljudi. Organizacije ovih događanja  vrlo su dobro prihvaćene. Osim partija organizirali smo dvije izložbe: jednu ovo ljeto na Visu kada smo bili pozvani od strane organizatora Plesnjaqa te sada Memento prijateljstva u LGBT centru Split koju su financijski potpomogli grad Split, Ministarstvo kulture RH i kolektiv QueerAnarchive”, ističe Ivana. 

{slika}

Sama izložba ‘Memento prijateljstva’ rezultat je niza radionica koje su održane u LGBT centru Split pod radnim nazivom ‘Ab amicisa (od prijatelja). Ideja izložbe je građenje postava kroz priče prijateljstva koje mogu biti e-mail, pismo, predmet i/ili video instalacija.

“Memento prijateljstva bi trebao oslikati odnos gej-strejt prijateljstava i općenito način na koji strejt osobe prihvaćaju gej osobe. Bitno je napomenuti da je pomalo bespredmetno govoriti o prihvaćanju homoseksualnih osoba od strane njihovih prijatelja jer prijatelji se prihvaćaju onakvi kakvi jesu, to i jest bit prijateljstva. Izloženost raznim osudama i uvredama koje gej osobe proživljavaju uvelike olakšava činjenica da ih prijatelji prihvaćaju unatoč tome što se ne uklapaju u određene kalupe prema nekim društveno prihvaćenim standardima. Ali opet tko od nas ne iskače iz nekog kalupa”, pita se Ivana. Ideja izložbe pomalo podsjeća i na zagrebački Muzej prekinutih veza o čemu Ivana kaže: “Moglo bi se reći da smo inspiraciju ujedno pronašli i u Muzeju prekinutih veza. Naime, općenito promatrajući veze među ljudima, bilo da se radi o ljubavnom, prijateljskom, roditeljskom ili nekom drugom odnosu vidimo da se razne emocije prožimaju kroz sve vrste odnosa i da imaju nešto zajedničko; stoga je normalno da možemo povući paralelu”.

“Posjećenost izložbe na samom otvorenju je bila izvrsna, no narednih par dana posjećenost je ipak bila manja, što si objašnjavamo činjenicom da je sam koncept izložbe dinamičnog karaktera. Postojeći eksponati se arhiviraju te bi se u budućnosti trebali nadopunjavati novim pričama. Planovi su nam da što više ljudi čuje za ovu izložbu i da se ona proširi i na lokalnom pa i državnom nivou, ali i da se što više ljudi uključi u izložbu koja bi ujedno bila i platno za preslikavanje njima dragih privatnih odnosa”, zaključuje Ivana.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org