GUP – Bandićeva totalna rasprodaja pred fajrunt

Zelena akcija, Pravo na grad i udruga Siget danas su na konferenciji za medije ispred zagrebačke Gradske skupštine pozvali zastupnike i zastupnice da se na sjednici idući tjedan usprotive otimačini javnog prostora koja se priprema kroz Generalni urbanistički plan (GUP).

Među štetnim izmjenama GUP-a, kojeg Bandić na silu pokušava progurati, osobito se ističe tzv. Zagrebački Manhattan kojim bi bio uništen prostor hipodroma i velesajma. Protivljenje građana i građanki je očigledno jer je udruga Siget danas urudžbirala Skupštini 14.355 potpisa građana i građanki protiv tog projekta.

Udruge su ocijenile kako se izmjene GUP-a rade da bi se pogodovalo interesu kontroverznog investitora iz Dubaia koji je sličan sporan megaprojekt realizirao u Beogradu i njime izazvao masovne prosvjede građana. Sličnim principom ni u Zagrebu nitko nije pitao građane i građanke što misle o ovom projektu, niti kako bi željeli da prostor Hipodroma i Velesajma izgleda. Gradonačelnik Bandić želi privatizirati površinu od preko milijun kvadrata, što odgovara površini užeg centra Zagreba, a da pri tome ne postoji nikakav javni interes. Kvaliteta života stanovnika Zagreba neće se ovim projektom popraviti.  Nitko neće živjeti bolje, a građani i građanke će ostati bez ogromnog prostora koji služi svrsi i ujedno predstavlja ogroman resurs za istinski razvoj grada u budućnosti.

Udruge smatraju kako je proces donošenja GUP-a nezakonit, zbog čega je nužno organizirati novu javnu raspravu. Naime, u javnoj raspravi o izmjenama GUP-a koja je održana prije dvije godine i na koju se poziva gradonačelnik, nije spomenut ovakav megalomanski projekt, kao ni brojne druge odredbe koje su sada sastavni dio dokumenta koji dolazi na Skupštinu. Stoga je jasno da se ne radi o istom dokumentu kojeg su građani mogli komentirati prije dvije godine, zbog čega je nužna nova javna rasprava.

Svjestan je toga i Milan Bandić koji je u siječnju ove godine donio Plan savjetovanja s javnošću Grada Zagreba za 2019. godinu. U njemu je bila predviđena javna rasprava o GUP-u u drugom kvartalu ove godine. Međutim, nakon što je u ožujku posjetio Dubai i s investitorom potpisao memorandum o razumijevanju za Zagrebački Manhattan, očito je procijenio da građane i građanke Zagreba treba isključiti iz procesa i da će o svemu odlučivati samo on.  Takve manipulacije procedurom ogledaju se i u tome što Grad Zagreb još nije ishodio ni suglasnost nadležnog Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja za ovakve izmjene GUP-a.

Zbog svega navedenog, udruge pozivaju na prosvjed u srijedu, 10. srpnja, u 08:30 ispred zgrade Gradske skupštine (Ćirilometodska 5), uoči održavanja sjednice na kojoj će zastupnici_e raspravljati i glasati o izmjenama GUP-a.

Libanon uvodi rodnu ravnopravnost u obrazovni sustav javnih škola

Libanon će integrirati program rodne ravnopravnosti u kurikulum javnih škola. Svijest o rodnoj ravnopravnosti i seksualna edukacija bit će dio obrazovanja mladih u toj zemlji.

Ministarstvo obrazovanja Libanona potpisalo je sporazum o partnerstvu s Centrom za rodnu ravnopravnost s ciljem integracije rodne perspektive u buduće obrazovne programe u toj zemlji, piše the961.com. Sporazum ima za cilj promicanje kulture svijesti učenica_ka iz rodne perspektive o raznim temama koje se odnose na obitelj, žene, djecu. Plan je mlade učiti o društvenoj solidarnosti, aktivnom građanstvu, rodu, itd.

U sklopu programa educirat će se i obitelji pa će se na posebnim seminarima raspravljati o obiteljskim temama poput zaštite žena i djece, roditeljstva, itd.

Sporazum bi se trebao implementirati u sljedećih šest mjeseci.

‘Patrijarhalno društvo utječe na narative koji se prenose mlađim generacijama’

Bajke nisu tek priče u kojima djeca uče razaznati dobro od zla, nego narativi koji oblikuju i proizvodnje značenja u svijetu kojeg dijete pokušava razumijete i prilagoditi mu se, preuzimajući najčešće ustaljene i nametnute uloge, ponašanja i stavove. Junakinje većine old school bajki pisane su zapravo jednodimenzionalno. Pasivno puštaju da ih vodi struja života, bespogovorno se pokoravaju, a tjelesni izgled (mršava, lijepa i slaba) njihova je najvažnija karakteristika. One su prijenos kulturalnih ideja koje zapravo zagovaraju tradicionalne rodne uloge. Libela je razgovarala s Danielom Martinovićem, koordinator udruge Dugine obitelji,  koja upravo provodi projekt “Fairy Tale Genderology”, u kojem se koriste bajke kao materijal za prepoznavanje i dekonstruiranje rodnih stereotipa.

Bajke se pričaju prije spavanja već stoljećima, one su inspirirale filmske hitove i brojne romantične komedije, ali ipak su pune predrasuda i stereotipa. Bajke poput Pepeljuge, Snjeguljice i Trnoružice znamo napamet, djeca ih također vole, one su dio popularne kulture i upravo zato je lako predvidjeti štetnu mizoginu ideologiju koja se krije u njima. Kako ste došli na ideju dekonstruiranja bajki?

Iako većina bajki govori o pozitivnim vrijednostima o kojima možete razgovarati s djecom, a konačna poruka jest da dobro pobjeđuje zlo, one često promiču razne stereotipe i poruke koje u današnje vrijeme ipak nisu progresivne. To pogotovo vidimo kada se govori o rodnim ulogama u bajkama ili stereotipima vezanima uz fizički izgled. Bajke i narodne priče su definitivno koristan alat tijekom predškolskog razdoblja djeteta, koji možete koristiti kako biste se povezali/e s djetetom, kvalitetno provodili/e vrijeme zajedno i razgovarali/e o tome što čitate. Mi smo se, međutim, zapitali/e smo se kakve to vrijednosti i poruke ponekad prenosimo? Kao udruga koja okuplja osobe koje su često same izložene predrasudama i stereotipima na rodnoj osnovi, htjeli/e smo nešto učiniti po pitanju dekonstruiranja slikovnica, priča za djecu i bajki kako bi se o toj temi više razgovaralo unutar naše organizacije, ali i javnosti. Naša prva slikovnica Moja dugina obitelj bila je dobar prvi korak u tom smjeru te s projektima poput ovoga, kao i daljnjih izdavačkih aktivnosti, želimo nastaviti raditi na ovom području.

Otkrivanjem rodnih stereotipa u narodnim i stranim bajkama želite doprinijeti boljoj poziciji žena u društvu i privući pažnju na probleme rodne nejednakosti.  Roditelji već od najranijih dana čitaju svojoj djeci bajke, a i sami su vezani uz njih. Koji je Vaš plan za mijenjanje mišljenja mladih i odraslih ljudi o bajkama uz koje su odrasli?

Još od samih početaka duginih obitelji u Hrvatskoj, kao grupa podrške koja se okupila 2012. godine, smatramo da je odgovorno roditeljstvo jedan od temelja kvalitetnih obiteljskih odnosa, što je tema o kojoj smo već tada razgovarali. Uloga roditelja nosi sa sobom puno toga, na što nažalost većina roditelja nije spremna, nevezano za njihovu seksualnu orijentaciju. Biti dobar roditelj je nešto što se treba naučiti, za što se treba educirati i o čemu se treba stalno promišljati. Što se tiče bajki, ali i ostalih medijskih sadržaja, smatramo da nije dovoljno djeci dati knjigu (ili tablet ili mobitel) u ruke ili im pročitati neku priču, pogledati neki film s njima, pa ih onda ostaviti da budu prepušteni/e sami/e sebi. Trebamo razgovarati i postavljati pitanja, ali i razviti konkretniju metodologiju kojom ćemo pomoći i nama i drugim roditeljima da lakše propitkuju stereotipe i rodnu nejednakost u bajkama i pričama. Već samim bavljenjem ovakvim temama se nadamo da ćemo barem započeti mijenjati razmišljanja ljudi.

Čitajući bajke, postaje nam jasno kakav tip žene se propagira i njeguje. Takva indoktrinacija ima negativne posljedice za djevojčice, koje počinju cijeniti samo svoj fizički aspekt, ali i za dječake, koji dobivaju dojam da bi curice trebale biti lijepe, vitke i poslušne. Koje rodne stereotipe  biste izdvojili kao one koji se najčešće promiču u bajkama?  

Definitivno bismo izdvojili/e rodnu ulogu muškog lika koji stalno spašava ženskog. Ženski lik se uglavnom bavi servilnim zanimanjem u kojem nekome pomaže ili se generalno brine za kućanstvo, dok je muški lik heroj, spasitelj, hrabri borac koji ratuje ili istražuje nova područja. Ženski lik je zatočen unutar svoja četiri zida – najčešće je u kuhinji. Kućanski poslovi se uzimaju kao nešto što bi žena trebala raditi, dok muškarci slijede svoje snove. Fizički stereotipi također prevladavaju pa su pozitivni likovi uglavnom savršeno građeni, besprijekorno odjeveni i sređeni, dok negativni likovi imaju često razne mane u oblicima različitih invaliditeta, lošijeg su ekonomskog statusa ili nose staru odjeću. Ti negativni likovi su često žene, koje u tom slučaju nisu lijepe, umiljate i poslušne, već su to zle maćehe, čarobnice ili polusestre, histerične, sadistične ili nerazumne, s ciljem da napakoste drugima. Također prevladava stereotip da prava ljubav umiljate i poslušne žene može promijeniti zločestog, nasilnog ili okrutnog muškarca. Mnogo stvari niti ne primijetimo u prvom čitanju jer smo zaokupljeni/e pozitivnom porukom i oduševljenjem djeteta, koje čuje novu priču. Pri kritičkom pogledu na ono što smo pročitali, možemo vidjeti kakvi se sve negativni oblici ponašanja ili rodni stereotipi hrane takvim narativom.

Jedna od bajki koja mi se nikad nije sviđala jest Trnoružica. Nije mi imalo smisla da carica i car imaju samo dvanaest zlatnih tanjura i zato ne mogu pozvati svih trinaest vila iz kraljevstva na slavlje niti to da, unatoč naredbi cara da se uništi svako vreteno u zemlji, Trnoružica baš u vlastitom dvorcu nađe sobu punu vretena. Ideja da san ne utječe na biološke procese starenja i da cijelo kraljevstvo prespava sto godina očito pripada domeni mašte, ali ideja da muškarac ljubi ženu koja spava i nije svjesna toga što se oko nje događa, nažalost, pripada stvarnosti. Što, po Vama, bajka o Trnoružici uči dječake? Koju bajku biste Vi izdvojili kao najviše problematičnu?

Kao što smo maloprije spomenuli i u Trnoružici postoji muški lik, koji će svojim poljupcem spasiti ženskog lika i tako magično popraviti cijelu situaciju. Ženski lik nije svjestan toga što se događa, a ono što dječaci mogu naučiti iz te bajke jest da žene treba spašavati, da su one naivne i nemoćne, te da ako i ne traže pomoć, muškarci ih trebaju svejedno spasiti. Teško je reći koja je bajka najviše problematična jer ako gledate vrijeme kada su te priče nastale, postoji puno elemenata koji bi danas bili nezamislivi kao priča za djecu ili slikovnica. Problem s bajkama i narodnim pričama je taj što, budući da su se i one mijenjale kroz vrijeme (i dobivale različite animirane adaptacije), ljudi se često selektivno sjećaju određenih detalja ili elemenata priče. Ljudi zaboravljaju da u originalnim bajkama i pričama poput onih koje su skupljala braća Grimm ima i jako puno nasilja. Uz mizoginiju i rodne stereotipe, često se nalazi opravdanje za nasilje temeljeno subjektivnim kriterijima i teško je onda reći kako će vaše dijete to interpretirati.

Gledajući listu bajki, primjećujem uglavnom autore  – Pinokia je napisao Carlo Collodi, dok su Trnoružicu, Snjeguljicu, Pepeljugu, Crvenkapicu, Vuka i sedam kozlića, Ivicu i Maricu izdali Jacob i Wilhelm Grimm. Hans Christian Andersen je napisao Ružno pače, Carevo novo ruho i Kraljevnu na zrnu graška, a Bambija Felix Salten. Obzirom da u patrijarhalnom društvu odgoj djece spada u žensku sferu, smatrate li ironičnim to što se najviše čitaju bajke muških autora?

Takva situacija je izrazito ironična. Obzirom na vrijeme kada su bajke nastale, vidimo kako je patrijarhalno društvo utjecalo na narative koji se prenose na mlađe generacije – pogotovo na propagiranje rodnih uloga do ekstrema. Tu onda ulazimo u jedan začarani krug koji se nažalost vrti i danas u novim pričama i u animiranim filmovima ili serijama.

Prema tekstu Bajke su priče žena autorice Anne Thériault, bajke su priče onih, koje unutar tadašnjeg socijalnog i kulturnog konteksta nisu imale pravo pustiti glas; bajke su šapati ženskih želja i strahova omotani u fantastične narative ispunjene humorom i nasiljem. Bajke govore o onome čemu su se žene najviše nadale – princu, dvorcu, sretnom kraju – i onome čega su se najviše bojale – da će im djeca biti oduzeta, da će ih muškarci povrijediti ili iskoristiti te da njihova obitelj neće biti osigurana. Hoćete li u rekonstrukciji svijeta bajki uzeti u obzir originalne misli njihovih tvorkinja? Mislite li da žene u današnjem svijetu imaju slične strahove kao i tvorkinje prvih verzija bajki?

Nadamo se da ćemo metodologijom koju razvijamo u sklopu ovog projekta barem započeti temu o originalnim mislima izvornih autorica. Također se nadamo da ćemo uspjeti razdvojiti ono što smatramo pozitivnim stranama tih priča te se fokusirati više i na autorice. Već sada vidimo da je to izazov, obzirom na pitanje financija, osoba uključenih u projekt i mogućnosti samih organizacija, no smatramo da je i najmanji pomak u davanju glasova onima, čiji su glasovi bili povijesno utišavani, korak u pozitivnom smjeru. U današnjem društvu svjedočimo kako se ženama i manjinskim skupinama umanjuje pravo glasa i pravo odlučivanja, tako da je taj strah i dalje prisutan; sada smo u sretnijoj poziciji jer možemo o tome glasnije govoriti, kritički promišljati i imamo više prostora da uistinu učinimo promjene.

Iako se u ovom projektu fokusirate na bajke, Vi također promičete ljubav i toleranciju svojom slikovnicom o LGBTIQ obiteljima. Rekli ste da ćete nakon završetka crowdfunding kampanje Dugine obitelji tiskati dvije tisuće primjeraka slikovnica, kako biste ih imali za zainteresirane knjižnice i pojedince. Mogu li se slikovnice posuditi u knjižnicama i ako da, u kojim gradovima? Jeste li od tada surađivali i s osnovnim i srednjim školama?

Razne knjižnice diljem Hrvatske su nas tražile slikovnicu, a i dalje dobivamo upite od institucija i od privatnih osoba koje žele svoj primjerak slikovnice, što nas jako veseli. Slikovnicu se može posuditi u knjižnicama svih većih hrvatskih gradova, poput Zagreba, Rijeke, Osijeka, ali i nekim manjim. Ako želite da se slikovnica može posuditi i u vašem gradu, samo nam javite! S vrtićima i školama smo surađivali i prije izdavanja slikovnice, uglavnom s onima u koje idu naša djeca i do sada nismo imali/e neugodnih iskustava. Ponekad se dogodi da je nekim prosvjetnim radnicima/ama neobično susresti duginu obitelj, ali ta zbunjenost vrlo kratko traje. Nadamo se da ćemo u budućim projektima i aktivnostima još više produbiti tu suradnju i proširiti ju i na škole izvan većih gradova.

Udruga Vigilare vas je prošle godine optužila za političko-ideološku agendu i tražila od ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da se izjasni hoće li se slikovnica koristiti u školama.  Primate li prijetnje konzervativnih i klerikalnih skupina, pojedinaca/ki koji/e zagovaraju dokidanje ljudskih prava LGBTIQ populaciji? Ako je odgovor da, prijavljujete li prijetnje policiji? 

Smiješno nam je optuživanje za političko-ideološke agende od skupina koje su otvoreno povezane s političkim opcijama u drugim zemljama, od udruga koje osnivaju svoje stranke u Hrvatskoj ili konstantno rade na pokušaju izmjene izbornih zakona kako bi njihovi članovi ušli u Sabor. Na sreću, nemamo vremena obazirati se na takve optužbe i drago nam je bilo vidjeti da je i sama ministrica rekla kako u slikovnici Moja dugina obitelj ne vidi ništa sporno te da svaki/a prosvjetni/a djelatnik/ca može samostalno odlučiti želi li koristiti slikovnicu u svom radu. Što se tiče prijetnji i poruka u kojima se širi govor mržnje, iskreno smo očekivali/e puno više takvih situacija tijekom prošle godine, dok smo predstavljali/e slikovnicu. Na kraju smo dobili/e masu pozitivnih mailova, što se i vidjelo kroz uspješnu crowdfunding kampanju gdje smo skupili/e 300% od traženih sredstava, malo više od 10 tisuća dolara, a čak 80% od toga je došlo iz Hrvatske. Govor mržnje prijavljujemo policiji, no budući da se većinom radi o anonimnim porukama preko društvenih mreža, teško da se tu nešto može učiniti. Kako smo prošle godine imali/e jako puno javnih događanja, poput predstavljanja slikovnice ili izložbe fotografije istospolnih vjenčanja, očekivali/e smo i više neugodnih situacija na samim događanjima – na kraju je sve prošlo bez problema. Vidimo da su te skupine jako glasne na društvenim mrežama ili putem svojih opskurnih portala, no kada se radi o konkretnim događanjima i akcijama za koje se treba maknuti od tastature, ništa konkretno se ne događa. Za prva predstavljanja slikovnice Moja dugina obitelj u Zagrebu i Sisku najavljivani su prosvjedi “protivne” strane, no na kraju se ipak nisu uspjeli organizirati i pojaviti. S jedne strane jasno da nas je strah nasilja kojem bismo mogli/e biti izloženi/e, budući da te osobe doslovno pozivaju na ubojstva i smaknuća. S druge strane, vidimo da i kod referenduma o braku tadašnje skupine nisu uspjele mobilizirati većinu građanstva i sa svega jednom četvrtinom biračkog tijela su uspjele promijeniti ustav. Vidimo da, kada se organiziraju neke javne manifestacije, autobusi dovoze ljude, koji žive izvan Zagreba, kako bi se stekao dojam masovnosti. Tako da se na kraju ipak radi o glasnoj manjini, koja unatoč svojem društveno-političkom utjecaju u određenim sferama, ne uspijeva stvoriti od naše države ozračje kakvo je nažalost u nekim ostalim zemljama blizu nas.

Kako biste komentirali one koji smatraju da je promicanje ideje ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi i obitelji ‘zla agenda ljevice’ i koji ne žele “ispirati svojoj djeci mozak ovakvim neprirodnostima jer živimo u vremenu kada nenormalno postaje normalno”?

Naprosto je smiješno reći da je ravnopravnost nečija zla agenda. Nažalost kada ste cijeli svoj život u privilegiranoj poziciji, na to da bi netko mogao dobiti jednaka prava kao i vi, gleda se kao da se vama nešto “uzima”, a ne da će netko dobiti ono što vi već imate. Nemaju svi privilegiju da mogu sklopiti brak i time regulirati svoj odnos s osobom koju vole, da mogu donositi odluke vezane za dijete koje odgajaju zajedno s partnerom/icom ili bez straha razmišljati o tome u koji vrtić/školu dijete upisati. Vjerojatno najveći problem leži u tome što se na homoseksualnost i istospolne parove gleda kao na nešto “neprirodno” ili “bolesno”, potpuno ignorirajući znanstvene spoznaje i zdrav razum.  Ako se dvije odrasle osobe vole i žele provesti svoj život zajedno, ako žele osnovati obitelj te svjesno i bez prisile ulaze u taj odnos, zbog čega je važan njihov rodni identitet? O ovom pitanju možemo jako puno reći, no na kraju se sve svodi na pitanje privilegija, pozicije moći i ograničavanja slobode ljudi kako bi ih se lakše kontroliralo – to mi već zvuči kao nečija zla agenda.

Gdje su sve Vaši radovi dostupni i može li naše čitateljstvo pratiti Vaš rad na nekoj od društvenih mreža?

Do kraja godine planiramo redizajnirati našu web stranicu, ali se i dalje na njoj može pronaći slikovnica Moja dugina obitelj i  pročitati što je u njoj tako “skandalozno”. Imamo facebook stranicu na kojoj također objavljujemo naše radove pa tako i slikovnica na facebooku ima svoju galeriju i to ne samo na hrvatskom jeziku, već i na drugima.

Možete li nam, za kraj, preporučiti priče, knjige i slikovnice za djecu i adolescente u kojima se promiču ljudska prava i rodna ravnopravnost?

Vidimo da se priče, koje su izdane u svijetu unatrag desetak godina, od kojih su neke doživjele i hrvatska izdanja, zapravo kreću u dosta dobrom smjeru što se tiče rodne ravnopravnosti. Zanimljivo je vidjeti kako se i u novim animiranim adaptacijama bajki i priča situacija mijenja na bolje, gdje likovi postaju ravnopravniji ili se mijenjaju određeni elementi priče kako bi se prenijeli pozitivni modeli i otvorila mogućnost za razgovor o ljudskim pravima s djetetom. Ono što bismo definitivno preporučili/e jest da svi budući i sadašnji roditelji, bez obzira na orijentaciju i rodni identitet, kritički promišljaju što i kako čitaju svojoj djeci, razgovaraju s njima i zajedno promišljaju stereotipe i obrasce koji se ponavljaju. Djeca su naše blago, željna su znanja i novih spoznaja, a na nama je odgovornost da ih odgojimo u osobe koje će se zalagati za ravnopravno društvo, u kojem se poštivaju ljudska prava i ultimativno ruše svi rodni stereotipi.

Povijest pokreta #MeToo duža je nego što se misli

“U mjuziklu “Six” supruge kralja Henryja VIII imaju svoj #MeToo trenutak”

“Može li Joe Biden preživjeti još jedan #MeToo trenutak?”

“Južni baptisti suočavaju se s #MeToo trenutkom”

“#MeToo trenutak za ekonomiju”

Od listopada 2017. godine, kada je na stranicama New York Timesa i New Yorkera eksplodirala prva vijest o Weinsteinovom desetogodišnjem seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i zastrašivanju, fraze poput “#MeToo moment” i “#MeToo era” postale su otrcane. Hashtag koji je započeo prije više od deset godina kao intersekcionalni pokret za priznavanje osoba koje su preživjele seksualno napastvovanje i njihovih priča, odjednom je posvuda i služi kao poštapalica za sve namjene, čija je nekritična uporaba pomakla fokus s iskustava preživjelih na priželjkivanu propast popkulturnih figura i pomodnih trendova.

Kao i kod svake popularne fraze, opasnost od označavanja svega što se odnosi na seksualno uznemiravanje i zlostavljanje kao “#MeToo trenutak” jest da se ukorijenjeni, složeni i sustavni problem umanjuje, često nehotice, na pojedinačne prosudbe o jednoj osobi ili specifičnoj kulturnoj sferi. U tom smislu, nema boljeg trenutka za izdavanje knjige Linde Hirshman “Obračun: epska bitka protiv seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja”, koja nas podsjeća da pokret za borbu protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu nije počeo kada je Alyssa Milano usvojila hashtag.

Pregled polovice stoljeća otkako su feminističke aktivistkinje dale naziv nizu ponašanja koja bi žene na radnim mjestima trebale tolerirati – od konstantnog odmjeravanja do izravnih zahtjeva za seks- fascinantno je, često mučno putovanje kroz pravnu povijest, kulturnu evoluciju, dinamiku feminističkog pokreta i medijsko mitotvorstvo. Hirshman, bivša odvjetnica i kroničarka društvenih pokreta čije knjige uključuju naslove poput “Pobjeda: trijumfalna gej revolucija” iz 2012., “Pobjednička revolucija i sestre po pravu: kako su Sandra Day O’Connor i Ruth Bader Ginsburg otišle na Vrhovni sud i promijenile svijet” iz 2015., istovremeno sveobuhvatne i zanimljive, napisane s gotovo opipljivim uživanjem nekoga tko je godinama čekao sazrijevanje plodova teškoga rada iz prošlosti.

Knjiga započinje 1972. s događajima drugog vala – sjednicom za podizanje svijesti koju je pokrenula mlada profesorica na Sveučilištu Cornell, Lin Farley, i širenje glasa o brojnim ženama koje su otpuštene ili prisiljene napustiti posao zbog neželjenog udvaranja, dodira ili napada. Kada je fenomen napokon dobio ime, stvoren je temelj za pravni okvir; kada je on uspostavljen, žene čiji je poslovni i privatni život pogođen, mogle su započeti borbu. Hirshman detaljno opisuje značajne slučajeve triju crnih žena u Washingtonu, čija su iskustva oblikovala zakon o seksualnom uznemiravanju kakav poznajemo danas: Paulette Barnes, službenica za obračun plaća u Agenciji za zaštitu okoliša, Mechelle Vinson, zaposlenica Capital City (kasnije Meritor) Savezne štedionice i Sandra Bundy, stručnjakinja za profesionalnu rehabilitaciju u Gradskom odjelu za popravne mjere.

Sva su tri slučaja temeljena na tvrdnji da se neprijateljsko radno okruženje smatra spolnom diskriminacijom prema Zakonu o građanskim pravima. Sve tri su se upustile u tešku bitku kako bi uvjerile skeptične suce da je odbijanje zahtjeva za seks – ili popuštanje pred istima u svrhu zadržavanja posla – rodna diskriminacija, jer, iako to nisu iskusile sve zaposlene žene, sve su žene ranjiva skupina. Središnji dio ovih slučajeva bila je Catharine MacKinnon, mlada znanstvenica i pravnica čije su teorije bile osnova za seksualno uznemiravanje kao sustavan, a ne pojedinačni oblik ekonomskog izrabljivanja, i čija je knjiga iz 1979., “Seksualno uznemiravanje radnica”, donijela posve novu ideju – da bi seksualno uznemiravanje na radnom mjestu trebalo biti nezakonito.

Doista, velik dio Hirshmanine knjige zvuči kao opravdanje MacKinnon, čija je uloga u razvoju zakona o seksualnom uznemiravanju zasjenjena njezinom ulogom u zakonodavstvu protiv pornografije i onim što je osamdesetima postalo poznato kao “feministički seksualni ratovi”. Zajedno s Andreom Dworkin, s kojom je radila na izradi zakona protiv pornografije u Mineapolisu, MacKinnonova izravna mišljenja o pornografiji kao instrumentu potčinjavanja učinila su je nepopravljivo puritanskom feminističkom huškačicom – još uvijek joj se pogrešno pripisuje tvrdnja da je “svaki seks silovanje” – i gotovo nezapošljivom godinama. (Mislile ste da je kultura “brisanja” započela s Twitterom?)

Osvježavajuće je vidjeti kako MacKinnon dobiva zasluženo mjesto u povijesti (iako knjiga također ukazuje na uznemirujuće otkriće o njezinu ocu, sucu Žalbenog suda, koji je bio član odbora za Barnesovu uspješnu žalbu, i koji je smatrao da poslodavci ne mogu biti odgovorni za slučajeve seksualnog uznemiravanja). No, Hirshmanino divljenje MacKinnon primjetno je rigidno i nefleksibilnog narativa o dobrom feminizmu nasuprot lošem feminizmu, koji ne priznaje uvijek kulturnu složenost svojstvenu prekretnicama koje navodi.

Ona karakterizira položaj anticenzorske frakcije seksualnih ratova, na primjer, s određenom dozom sarkazma (“Neka cvjeta tisuće cvjetova. Muška agresija, podređenost, sve je dobro”.) Također, kao jedna od samo nekolicine istaknutih feministkinja koje su javno pozvale Billa Clintona da podnese ostavku nakon što je njegova afera s Monicom Lewinsky postala nacionalna vijest, postavlja se pomalo svisoka prema drugima, poput Glorie Steinem, koje su ga podržavale (“Deset godina nakon što su podržale Billa Clintona, nisu dobile ništa. Osim ako je to nešto što su momci htjeli”.)

U knjizi postoji i nekoliko neobičnih propusta, osobito u prikazu pojma seksualnog uznemiravanja kao oblika diskriminacije zabranjene Zakonom o građanskim pravima. Hirshman primjećuje da su rana otkrića Ruth Bader Ginsburg u vezi s rodnom diskriminacijom utjecala na MacKinnon, koja je prepoznala rasne i klasne probleme u Ginsburginom standardu za jednako postupanje prema ženama i muškarcima. Ali ona ne priznaje da je na Ginsburgin rad snažno utjecala odvjetnica i suosnivačica Nacionalne organizacije žena, Pauli Murray, čiji je rad 1960-ih godina o povezanosti rasne i rodne diskriminacije prethodio kreiranje pojma intersekcionalnost Kimberlé Crenshaw.

Knjiga s jedne strane pridaje važnost upornosti crnih žena poput Barnes, Bundy i Vinson, dok jedva spominje legendarnu aktivistkinju za građanska prava i odvjetnicu Eleanor Holmes Norton, koja je kao predsjednica Komisije za jednake mogućnosti zapošljavanja u vrijeme Carterova predsjedničkog mandata izdala je svoje prve savezne smjernice o nezakonitosti seksualnog uznemiravanja. Sve u svemu, međutim, “Obračun”, kako naslov sugerira, popisuje i računa pobjede i neuspjehe borbe koja nadilazi pravni okvir i odgovornost tvrtki. Dok prva polovica knjige opisuje dugi, frustrirajući proces uspostavljanja okvira za procesuiranje optužbi za seksualno uznemiravanje, njezina se druga polovica bori s još dužim, jednako frustrirajućim procesom borbe protiv ukorijenjenog, prešutno prihvaćenog ponašanja.

Promjena zakona je jedno, ali, kao što nas gotovo svakodnevno podsjećaju, promjena ponašanja onih koji su uvijek imali koristi od struktura moći koje omogućuju uznemiravanje na radnom mjestu – bez obzira radi li se o izvršnim direktorima TV mreže ili menadžerima u McDonald’su – posve je drugo. Kao i kod promjene u pojmu #MeToo, pojam “seksualno uznemiravanje” sada podrazumijeva obvezne treninge u konferencijskim dvoranama, dopise, skakanje kroz birokratske obruče koji prikrivaju opresivnu, mučnu nejednakost koja radnice i dalje košta zdravlja i budućnosti. “Obračun” doprinosi razumijevanju borbe koja je prethodila trenutku u kojem se nalazimo. Na nama je da sljedećih pedeset godina učinimo jednako važnima.

Za pravdu i solidarnost, sloboda za Carolu Rackete i Piju Klemp!

Ova se peticija nastavlja na javni poziv “Sea-Watch 3: C’est maintenant qu’il faut inverser la destruction du droit et de l’humanité” sa 700 potpisnika koji je 27. lipnja objavio pariški Le Monde, a 28. lipnja 2019. godine rimski Il Manifesto. Pokrenula ju je koalicija Comité Européen contre la Criminalisation du Sauvetage en Mer (CECCSM).

Ministar Matteo Salvini – koji u svojoj zemlji ima, čini se, neograničenu moć – naredio je hapšenje kapetanice Carole Rackete, nazivajući je “zločinkom” i optužujući je za “vojnu pobunu”. Također, naredio je zapljenu njezina broda kao “piratskog plovila”, prijeteći njegovim vlasnicima s “maksimalnom kaznom” u iznosu 20 000 do 50 000 eura. Ovi sramotni i bezumni postupci u suprotnosti su s međunarodnim pravom i osnovnim načelima na kojima Italija i druge zemlje članice temelje svoj demokratski legitimitet. Ako se ne prestane s ovakvim politikama, uslijediti će opasne posljedice. 

Kapetanica broda Sea Watch 3 odlučila je “probiti blokadu” talijanskih carinika te unatoč zabranama uploviti u luku u Lampedusi kako bi 42 putnika spašena iz mora dovela  na sigurno. Kapetanica Carola je četrnaest dana čekala na odluku EU, uzaludno tražeći od Europskog suda za ljudska prava da naloži Italiji da im omogući iskrcavanje. Kada do toga nije došlo, ona je odlučila napraviti ono što je bila njezina dužnost kao kapetanice, prihvaćajući rizik da će pritom možda biti uhićena. Potpuno je neprihvatljivo da je se kažnjava za djelovanje koje je u skladu s međunarodnim i pomorskim pravom. Europski građani i vlade, kojih se ovo izravno tiče, moraju hitno zaustaviti nezakonito i besramno proganjanje spasilačkog broda i njegove posade.  

Ne zaboravimo, još je jedna kapetanica izvedena pred talijanski sud i to zato jer je spasila više od tisuću života na Sredozemlju. Ona se zove Pia Klemp i optužena je za podupiranje “nezakonitih” migracija i suradnju s “krijumčarima”, a za što bi mogla biti osuđena i na  dvadeset godina zatvora te novčanu kaznu od 15 000 eura za svaki život koji je spasila. Zbog svega toga mnogi su u Europi i svijetu zabrinuti, dok se naše vlade, kako se čini, ponašaju kao da se ništa ne događa. Sve se to radi kako bi se obeshrabrilo spasitelje. No, nakon Carole i Pije doći će drugi koji će biti spremni riskirati kako bi spriječili masovna utapanja u Sredozemlju koja se događaju uz suglasnost  država koje bi ih trebale spriječiti.

Mi, dolje potpisani, zahtijevamo od talijanske vlade da reagira i odustane od optužbi, odmah oslobodi kapetanicu Rackete i otpusti brod kako bi nastavio sa svojom misijom. Zahtijevamo da Italija primi muškarce, žene, djecu izbjegle pred ratovima i spašene od utapanja te da ih u koordinaciji s nevladinim organizacijama i drugim europskim tijelima upozna s azilnim sustavom. Inzistiramo na tome da se prestane  s kriminalizacijom solidarnosti koju države vode protiv vlastitih građana koji su ustali u obranu ljudskih prava. Zahtijevamo da se prestane s rasističkom propagandom protiv migranata koji su ostali bez svega i koji su bili prisiljeni napustiti Afriku.

Pozivamo novoizabrani Europski parlament da predloži, Europsku komisiju da razradi, a europske vlade da, slijedeći pravila Ženevske konvencije, usvoje zajedničke politike dodjeljivanje azila i zaštite izbjeglicama, te jasno definiraju pravne odredbe za pravednu raspodjelu ljudi među državama članicama. Krajnje je vrijeme da Europa ispuni svoje zajedničke obveze, povrati svoj moralni legitimitet i pokaže svoj politički kapacitet. Europa mora poštivati Međunarodnu konvenciju o zaštiti ljudskih života na moru i Međunarodnu konvenciju o spašavanju i traganju na moru  prema kojima se spašeni ljudi moraju dovesti  u sigurnost. Mora priznati da Libija i Tunis danas nisu “sigurne zemlje” i da se u njih izbjeglice ne mogu vraćati. Europa mora opet uvesti operacije spašavanja na Sredozemlju i prestati financirati i obučavati tzv. libijsku obalnu stražu koja, u ime borbe protiv krijumčarenja, lovi izbjeglice i podvrgava ih mučenjima. Sve ostalo nije prihvatljivo budući da se time samo podržava nastavak trenutnog licemjerja, kukavičluka i bezumlja. Pretvarajući se da izbjegava unutarnje sukobe, Europa ih ustvari samo raspiruje, uništavajući samu budućnost Unije.

Konačno, pozivamo građane Europe da se suprotstave politici neprijateljstva prema migrantima i izbjeglicama koja se u Italija besramno provodi, dok se u drugim zemljama prakticira više prikriveno. Pozivamo ih da aktivno izraze svoju solidarnost sa Carolom i Pijom. Dok Matteo Salvini i drugi poput njega u nama potiču sram, te hrabre žene zajedno sa svojim posadama spašavaju čast našeg kontinenta. Stoga moramo osigurati njihovo oslobađanje i pridružiti se njihovoj borbi. Ovo je teška borba, ali njezini su ulozi neprijeporni: protiv tiranije, protiv ksenofobične histerije i rasizma, za pravo i za dobrodošlicu, uz one koji su preživjeli. Nećemo pristati na šutnju, ni promatrati sa strane.

UK: Zabranjeni štetni rodni stereotipi u reklamama

U Ujedinjenom Kraljevstvu sredinom lipnja na snagu je stupila zabrana oglasa sa “štetnim rodnim stereotipima” ili onima koji bi mogli uzrokovati “ozbiljno ili rašireno kazneno djelo”, javlja BBC.

Zabranjeni su scenariji poput onog u kojem muškarac leži s nogama u zraku dok žena čisti ili oni u kojima žena ne uspijeva parkirati automobil.

Zabrana je uvedena zato što su nalazi organizacije koja nadgleda oglašavanje (ASA) pokazali da neki prikazi u reklamama mogu igrati ulogu u “ograničavanju ljudskih potencijala”.

Iz ASA-e navode da su pronašli dokaze koji upućuju na to da štetni stereotipi mogu “ograničiti izbore, težnje i mogućnosti djece, mladih i odraslih, a da ti stereotipi mogu biti pojačani nekim oglašavanjem, koje ima ulogu u nejednakim rodnim ishodima”.