Ako ste nedavno šetali beogradskim ulicama, mogli ste primijetiti zanimljive poruke koje su ostavljene po cijelom gradu. U šaljivom duhu, dvosmislene, ali i dovoljno intrigantne da vam privuku pažnju i natjeraju vas na razmišljanje. Iza projekta se krije Inspektor Yoda Zgužvani, simpatični mops i njegov vlasnik koji su zajedno krenuli u promociju pozitivnog razmišljanja i borbe protiv nasilja. Za mopsove se uvijek govorilo da su veliki mislioci, a šestogodišnji Yoda nije nikakva iznimka. Njegova neodoljivo šarmantna pojava oduševljava na svakom uglu, a mudrost koju je stjecao godinama odlučio je podijeliti i s građanima i građankama Zagreba. I sama sam se imala prilike uvjeriti u odlučnost i moć njegovih poruka kojima kao da promišlja ljudske postupke i daje na znanje da je vrijeme da se pokrenemo. Možda je životinjska kritika čovječanstvu upravo ono što nam je bilo potrebno, a zašto se na to odlučio, pročitajte u intervjuu koji je umjetnik dao za Libelu tijekom nedavnog posjeta i ispisivanja Zagreba.
Kako je započeo projekt ‘Inspektor Yoda Zgužvani’?
Sve sam smislio krajem kolovoza i počeo sa zapisivanjem ideja, a u rujnu, uoči ‘Vreva’ festivala ulične akcije i aktivizma u Beogradu, počeo projekt provoditi u djelo. Cilj ovog projekta je da netko treći prenese poruke koje će ljude natjerati na razmišljanje, ali i širiti neku pozitivu. Ovo ljeto se u Beogradu održavala ljetna ‘Queer škola’, i gostovao je profesor i queer teoretičar, Jack Halberstam. Njegovo predavanje je još jedna stvar koja je utjecala na sveukupnu ideju.
Govorio je o jednoj od mnogih queer teorija ‘Art of failure’, gdje je glavna misao da krenemo od nečega što je dobro. Neka akcija koja će se igrati sa stvarima o kojima se ne priča u javnosti, najopćenitije rečeno. Bilo da je se radi o klitorisu, mamama i tatama, psima.. To mi je zapravo jedna od prvih ideja ‘Ne tuci (p)se’, dvosmisleno. U Beogradu mi se milijun puta dešavalo da u parku naiđem na nekog vlasnika psa koji krvnički tuče ljubimca svom snagom. Derao bi se iz sveg glasa ‘Ne tuci psa!’, a oni bi mi na to odgovarali da gledam svoja posla. Ne želim se fizički obračunavati, ali isto tako neću dozvoliti da to prođe neprimijećeno. Želim da cijeli park čuje da to što rade je sramotno!
Već dugo te viđamo po beogradskim ulicama, a svoje mudrosti si odlučio proširiti i dalje. Što te dovelo u Zagreb?
Svugdje ima neke lokalne i univerzalne poruke koja je važna za cijelu regiju, pa i svijet. I u Zagrebu ima prostora da se zagrebe malo ispod površine, upozna i istraži. Drugačiji je odnos sa sredinom u kojoj ne boravim stalno, s obzirom na to da postoje jezične specifičnosti, a ovdje je potreban netko tko poznaje lokalni žargon. Ipak, postoje neke stvari koje su svugdje u potpunosti primjenjive.
{slika}
Ispisao si brojne zidove, no prve poruke se sigurno sjećaš. Kako je glasila i što si htio poručiti?
Prva poruka je bila ‘Dajem ti na znanje’, jer sam odlučio da se tako zove akcija. Ja znam i dajem vam se na znanje. To je parafrazirano od ‘Daje se na znanje’ pa se u javnosti, evo ja dajem na znanje.
‘Hoću još, još’, ‘Neznanje rađa strah’, ‘Do jajnika’… Od kuda inspiracija za poruke koje ostavljaš po gradu?
Inspiracija dolazi spontano, zbog nekog mjesta ili događaja koji me potakne da napišem poruku poput ‘Ne tuci p(se)’ koja je inspirirana životom u gradu i nasiljem. Ideja je da se mačo jezik malo pervertira, zbog toga je napisano ‘do jajnika’, a ne ‘do jaja’. Natpis je također povezan s protestom građana i građanki koji se bore za pravo pobačaja, odnosno pravo na izbor. Zanimljiv mi je i natpis ‘Mame i Tate’, koji također može biti dvosmislen i značiti da imam dvije mame ili dva tate. Ideja je zapravo borba protiv negativnih poruka i trenda, te da krenemo od onog što je dobro.
Osim širenja pozitivne energije, namjera tvojih poruka je i da osvijestiš i potakneš ljude na razmišljanje. Što te najviše smeta u tvom okruženju?
Ne vidim neke promjene, vidim samo grebanje za vlastitim interesima, a ne mislim da sve treba funkcionirati po tom principu. I u aktivizmu primjećujem iste modele i načine ponašanja; otuđujemo se od društva zato što smo drugačiji, posebni, odbačeni ili na koji god način izdvojeni. Zbog toga pokušavamo biti jednaki i radimo sve da dokažemo da smo ravnopravni. Sve mi je to jako konfuzno i mislim da takvo ponašanje radi dodatni jaz umjesto da sagledamo društvo u cjelini.
S obzirom da se bavim i gay aktivizmom, odnosno queer aktivizmom i feminizmom, moram spomenuti ‘Paradu ponosa’ koja je jako kompleksna stvar, pogotovo u načinu u kojem se godinama izvodi i kako je politički prezentirana kod nas. Zanimljivo je uspoređivanje sa Zagrebom, jer mi nemamo kontinuitet koji vi imate i vidi se velika razlika. Ne poznajem dovoljno politiku pridea u Zagrebu, ali Beograd već godinama ima politiku izdvajanja. 2009. godine kada se trebao održati pride, no nije, poručili su da će ljudima koji se čudno obuku i dođu na Paradu, zabraniti ulaz kroz kordon, a ispred se očekivala gomila navijača. Čini mi se da se gay aktivizam u Srbiji previše fokusira na gayeve i lezbijke, kao najugroženije grupe, čime se potpuno zanemaruju transrodne osobe, interseksualne itd. Nije dovoljno reći ” ja sam gay i ostvarit ću svoja prava”, već razmišljati i o drugima, uvrstiti određene grupe koje su ugrožene, no svi misle samo o sebi.
Spomenuo bi i jednu od glavnih stvari koju smatram najvećim problemom, a to su HIV pozitivne osobe. Jedan od grafita koji je najviše privukao pažnju je ‘Zar je važno tko je HIV?’, a postoji informacija da u Srbiji vlada epidemija HIV-a, ali se o tome ne priča, odnosno ta se informacija zataškava. To je zastrašujuće zbog svakog pojedinca i stigme koju ta osoba nosi. 90-tih, tijekom AIDS krize se toliko pisalo o tome i očekivao bih da smo nešto naučili iz toga, no čini se da nije tako.
{slika}
Boriš se protiv nasilja i homofobije, zalažeš za prava životinja… Kako građani/ke reagiraju na tvoje glasno razmišljanje?
Još uvijek nema puno odgovora, no projekt je tek započeo prije nekoliko mjeseci. Ima nekih prekriženih grafita poput ‘Istraži svoj klitoris’, ali moram priznati da do sada još uvijek nisam dobio negativan feedback.
Planiraš li nove destinacije i putovanja u regiji? Gdje bi volio ostaviti svoj trag?
Planiram se preseliti u San Francisco, pa razmišljam o dvosmislenim porukama i mislima na engleskom jeziku. ‘Why always on (to) something’, je jedna od ideja, što bi značilo zašto smo stalno na nečemu, zašto stalno mislimo i tražimo to nešto, zašto nam trebaju stimulansi da upotpunimo život? Imam još osamdesetak poruka koje još nisam stavio, a želja mi je da svugdje napravim neki lokalni.
