Milijun potpisa protiv nasilja nad ženama

Jučer je u Yambolu u Bugarskoj održana međunarodna konferencija o nasilju nad ženama, na kojoj su predstavljeni podaci koji govore da je čak trećina žena u Europskoj uniji doživjela fizičko ili seksualno nasilje, od čega u 22 posto slučajeva od strane partnera. Unatoč tome, procjena je kako se tek 20 posto nasilja prijavi policiji. I u tim rijetkim slučajevima kada do prijave dođe, tek je svaka druga žrtva zadovoljna konačnim ishodom.

U radu ove konferencije sudjelovala je i Biljana Borzan (S&D), zastupnica u Europskom parlamentu i zamjenska članica parlamentarnog Odbora za ženska prava. 

Zastupnica Borzan tom je prigodom upozorila na značaj Istanbulske konvencije koju je u EU ratificiralo tek osam zemalja. Iako je Hrvatska potpisala ovu konvenciju još u siječnju 2011. godine, do danas je još nije ratificirala. Ipak, zahtjevi Istanbulske konvencije su ispunjeni kroz izmjene kaznenog zakona, kampanje podizanja svijesti o nasilju, te izgradnjom mreža skloništa za žrtve nasilja.

“Istanbulska konvencija se ocjenjuje kao jedan od najboljih međunarodnih dokumenata o borbi protiv nasilja nad ženama. Prvi je dokument te vrste koji nasilje nad ženama opisuje kao rodno utemeljeno nasilje, tj. nasilje koje se čini nad ženama samo zato što su žene. Sramotno je da na razini EU ne postoji strategija o borbi protiv nasilja nad ženama, nema zajedničkih standarda i to dovodi do toga da su mjere u nekim državama članicama nedovoljne”, pojasnila je Borzan.

Iako je prva rezolucija kojom je Europski parlament osudio nasilje nad ženama izglasana još davne 1986. godine, svi dokumenti koje je dosad donio Europski parlament nemaju obvezujući karakter.

Bugarska zastupnica u Europskom parlamentu, Ilijana Jotowa, istaknula je kako je čak trećina Bugarki zlostavljana. “Fenomen nasilja nad ženama jača kultura šutnje koja postoji na Balkanu. Zato pozivam na pokretanje inicijative iz Yambola kojom bi prikupili milijun potpisa diljem EU kako bi primorali Europsku komisiju na donošenje zakonodavnih dokumenata na razini EU”, kazala je Jotowa. Organizaciju prikupljanja potpisa preuzet će Organizacije ženskih lobija.

Maria Arena, koordinatorica socijalista i demokrata u Europskom parlamentu u Odboru za ženska prava, kazala je kako borba protiv nasilja nad ženama mora biti prioritet EU u ovom mandatu. 

“Kao liječnica sam se često susretala sa žrtvama nasilja koja koje su izmišljale različite izgovore za svoje ozljede. Moramo raditi na tome počinitelj bude taj koji osjeća sram zbog učinjenog, a ne žrtva. Žrtvi se mora pomoći da se što prije oporavi i preuzme kontrolu nad svojim životom. Najbolji način je donošenje obvezujućih akata na razini EU i zato pozdravljam ovu inicijativu”, dodala je Borzan.

Neonacisti prikupljali sredstva za borbu protiv neonacizma

Gradić u Njemačkoj, Wunsiedel, desetljećima je svjedočio povorkama neonacista koje su prolazile gradom u godišnjim demonstracijama, no ove se godine dogodilo nešto drugačije. Iako su proteklih godina neonacisti imali zastrašujuće veliku podršku, ove su godine dočekani sa zastavama u boji, lokalnim stanovništvom koje je navijalo i besplatnim bananama.

Sve se ovo događalo u čast nenamjernog sudjelovanja neonacista u “nesvojevoljnom maratonu” u kojem su donirali novac anti-nacističkom dobrotvornom društvu za svaki metar koji su prehodali.

Kada je skupina od 200 neonacista prešla završnu liniju, dočekani su s plakatima na kojima je pisalo da su prikupili 10 tisuća eura za dobrotvorno društvo. Prihod je bio namijenjen EXIT-u, njemačkoj skupini koja se bavi rehabilitacijom ekstremista i pomaže im da se ponovno uključe u društvo.

Ideja je došla od aktivističke skupine Recht gegen Recht, koja se sjetila efektivnog načina kako promijeniti sam prosvjed u nešto pozitivno i dobro.

Makedonija ne želi Povorku ponosa

Makedonija nije zrela i ne želi Povorku ponosa, a oni koji je podržavaju smatraju da bi bilo previše incidenata, pokazuje anketa objavljena na portalu Radio Slobodna Europa. Stručnjakinja za ljudska prava Mirjana Najčevska kaže da se u Makedoniji događa retrogradni proces, u kojem prihvaćanje različitosti, a posebno LGBT populacije, ide nazadnim tokom.

U međuvremenu su aktivisti i aktivistkinje Nacionalne mreže protiv homofobije i transfobije dvaput  protestirali ispred zgrade makedonskog Osnovnog javnog tužiteljstva, tražeći od nadležnih da pronađu napadače na kafić u kojem je nedavno LGBT zajednica proslavljala godišnjicu udruženja. Naime, u napadu je nekoliko osoba ozlijeđeno te je nanesena i velika materijalna šteta.

Novi su prosvjedi pred nadležnim institucijama najavljeni za idući tjedan.

‘Bolji položaj žena znači bolji život za sve’

CRVENA je udruženje za umjetnost i kulturu čiji je glavni cilj razvoj kulture i umjetnosti u BiH s naglaskom na žensko stvaralaštvo, te umrežavanje umjetnika/ca koji se bave srodnim aktivnostima u cijeloj regiji i svijetu. Nedavno sam se imala prilike pobliže upoznati s ovim zanimljivim projektom iz Sarajeva koji kroz svoj rad  podiže svijest o feminizmu, angažiranoj umjetnosti, jednakosti spolova, ljudskih prava i demokracije. O radu CRVENE razgovarala sam s njezinom direktoricom, producenticom u kulturi i feministkinjom Danijelom Dugandžić Živanović. U posljednjih 20 godina aktivna je u ženskom i feminističkom pokretu, te je suosnivačica Fondacije CURE i ko-autorica PitchWise festivala ženske umjetnosti u BiH. Danijela je i jedna od predavačica na Ženskim studijima, te autorica i trenerica različitih programa neformalnog obrazovanja. Kroz rad CRVENE, usredotočena je na promociju i doprinos razvoju nezavisne umjetničke i kulturne scene u BiH, kao i emancipaciju položaja žena u umjetnosti i kulturi. Posvećena je organizaciji događanja, predavanja i razgovora na temu suvremene umjetnosti, feminizma, nasilja nad ženama i djevojčicama, ženske povijesti i angažmana žena. U intervjuu za Libelu govorila je o prošlim i budućim projektima, te položaju žena u umjetnosti na području BiH.

Prije četiri godine osnovala si Udruženje za umjetnost i kulturu CRVENA. Kako je CRVENA nastala i tko su njezine članice?

CRVENA je nastala kao rezultat dugogodišnjeg prijateljstva, zajedničkog rada i promišljanja o feminističkim metodama djelovanja. CRVENU smo osnovale 8.ožujka 2010. godine i tada nas je bilo deset žena različitih profesija i iskustava koje su imale zajedničku viziju o afirmaciji umjetnosti i kulture, baziranoj na principima feminizma i solidarnosti. Danas imamo 40 članica i članova koji/e su uglavnom umjetnice/i, arhitekti/ce, kustosice, inženjerke, pravnice/i itd koji/e dijele jednake vrijednosti i svakodnevno rade kako bi unaprijedili/e društvo u kojem žive.

Postoji li neka posebna priča koja povezuje ideju Udruženja i  ime ‘CRVENA’ ?

I mi smo kao i većina onih koji/e stvaraju nešto novo, prošle kroz agoniju naslova i svaki se činio nedovoljno jasan ili smislen da opiše nas i ono što želimo raditi u jednoj ili dvije riječi. CRVENA kao prva boja, kao boja vatre, krvi, strasti i nikoga ne ostavlja hladnim. CRVENA je boja ljubavi i alarma, ali i energije koju osjećamo kada radimo zajedno. I čini mi se da najbolje opisuje duh osoba okupljenih oko CRVENE. Na kraju, razne su interpretacije imena koje nosimo i s većinom se osjećamo jako dobro.

Osim promocije kulture i umjetnosti, kroz razne projekte propitujete položaj žena na političkoj, kulturnoj i društvenoj sceni. Kakva je situacija u BIH po tom pitanju?

Mi vjerujemo da su umjetnost i kultura platforme kroz koje najbolje možemo djelovati, propitivati i biti otvoreni/e za različita tumačenja. Naše trenutne aktivnosti idu u smjeru umjetnosti, aktivizma, prostora i društva kao jedne kategorije, pa potom društvenih i socijalnih istraživanja i politika, učenja i produkcije te razmišljanja o kooperativama.

Položaj žena u BIH, kao i u većini zemalja u okruženju je i dalje nezadovoljavajući. Patrijarhalno nasljeđe i sve radikalniji utjecaj retrogradnih politika su slika situacije u kojoj živimo. Na sreću oko nas je jako puno aktivnih ljudi koji žele vidjeti promjenu i ne odustaju. Mi kao organizacija temeljena na feminističkim vrijednostima radimo s aktivistima i aktivistkinjama koji/e žive tu promjenu i to mi nekako daje nadu da će situacija biti bolja. Da ćemo svi moći razumjeti da bolji položaj žena znači bolji život za sve.

U suradnji s Katjom Kobolt, Dunjom Kukovec i Jelenom Petrović osnovala si kolektiv Red Min(e)d koji je povezao rad Udruženja CRVENA, Udruženja za kulturu i umjetnost u Sarajevu i MINE- Zavoda za društveni angažiranu umjetnost i teoriju iz Ljubljane. Možeš li mi reći nešto o projektu ‘Bring In Take Out- Living Archive’ koji je nastao unutar kolektiva 2011. godine?

Red Min(e)d je na vrlo važnom mjestu u mom životu, jer sam uspjela sa svojim dragim prijateljicama koje žive daleko od mene napraviti kolektiv u kojem imamo prilike raditi skupa, promišljati i dijeliti taj prostor sa umjetnicama i umjetnicima, kulturnim radnicima/cama i drugima koji/e jesu dio ‘The Bring In Take Out’ priče. Naš kolektiv je drugačiji i po tome što nikada nitko ništa ne mora; svaka preuzima odgovornost za sebe, radi najbolje što može u datom trenutku, a druge će biti tu za podršku. Upravo zbog toga skoro pa i nema konflikata, i svaka od nas može imati prostor za ono što joj najviše odgovara u određenom momentu. Početni dogovor je bio da se sve bazira na ljubavi i što god da se dogodi, ljubav među nama i s drugima moramo sačuvati.

The Bring In Take Out Living Archive (LA) kreira javni prostor u vidu interaktivne izložbe suvremene umjetnosti, laboratorija i arhive. To je mjesto glasne feminističke artikulacije iz kojeg  je moguće reflektirati, preraditi i emancipirati kako vlastitu, tako i naše zajedničke pozicije. Living Archive zato, kako je to naglasila Biljana Kašić “kao otvoreno mjesto označava i kreira dislokaciju jednako kao i novu lokaciju, vidljivost i prisutnost nevidljivog, mogućnost i slobodu eksperimentiranja, omogućavajući pritom politizaciju prostora i vremena.”

Do sada smo imali LA edicije u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu, Beču i ediciju u sklopu 54. Oktobarskog salona u Beogradu, te veliki broj javnih predstavljanja i razgovara na temu Living Archive-a i naših metodologija rada. U tom putujućem/karavanskom pokušaju sakupljanja i izlaganja onoga što predstavlja  feminističku suvremenu umjetnost (ili onoga što ona producira), Red Min(e)d želi kreirati prostor u kome je danas moguće promišljati i razgovarati o subjektima, temama, produkcijskim i recepcijskim okvirima feminističke umjetnosti i uopće feminizma – o tome koliko zapravo njegov re-akt u umjetnosti stvara nove mogućnosti da govorimo, mislimo i na kraju živimo postjugoslavenske feminizme i njihove umjetničke prakse.

(Biljana Kašić: Misliti Living Archive; “Arhiviranje” misli ili feminizma ili? Bring In Take Out Ljubljana edicija, 2012).

Godine 2011. izdana je knjiga “Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga” u kojoj si jedna od autorica. Knjiga započinje citatom Michaela de Montaigne “Žene nisu u krivu ako se ne žele pokoriti propisima koji su uvedeni u svijet. Jer su ih muškarci pisali, ne pitajući žene”. Kako slijedi ostatak priče i o čemu si ti pisala u knjizi?

Knjiga “Dolje ti rijeka, dolje ti pruga” u izdanju Buybooke je zbirka tekstova o ženama Bosne i Hercegovine koju su Saša Gavrić i Hana Stojić uredili, a objavljena je uz pomoć Goethe Instituta u BIH. Ova zbirka tekstova i fotografija njemačke fotografkinje bosanskohercegovačko-hrvatskog podrijetla, Božice Babić koja je portretirala značajne žene u BIH je zaista važan doprinos očuvanju ženskih priča i politike. Radi se upravo o tome da je ideja knjige nastala iz potrebe da se ženski glas čuje i javnosti predstave razmišljanja autora i autorica o ženskom pitanju nekada i danas u BIH, ženama u politici, medijima, umjetnosti itd. Pored mog teksta u knjizi možete naći i tekstove Dunje Blažević, Besime Borić, Vildane Selimbegović, Svetlane Cenić. Harisa Pašović, Nade Ler-Sofronić, Tanje Miletić-Oručević, Azre Džajić-Weber, Martine Minarević- Sopta, Zlatiborke Popov- Momčilović, Tanje Stupar- Trifunović, te Andreja Nikolaidisa.

Ja sam u knjizi pisala o CRVENA ideji i misiji, o ženama u BIH, aktivizmu, solidarnosti, prijateljstvu i drugim načinima otpora.

Već 20 godina si aktivna u feminističkom pokretu koji ti je često inspiracija za rad i poveznica s umjetnošću. Misliš li da je umjetnost prostor koji društvu može ponuditi odgovore ili barem otvoriti nove vidike koji će ih inspirirati za promjenom?

Ja vjerujem da je umjetnost platforma koja nam nudi više prostora, drugačijih reprezentacija, poruka i na kraju različitih interpretacija. Ako je taj prostor živ i ako ga napravimo takvim on je prostor u kojem možemo biti zajedno, raditi zajedno, razgovarati, dijeliti, učiti, biti inspirirani/e ili jednostavno biti, a to je neprocjenjivo iskustvo. I da, prostor umjetnosti kao i drugih sektora jeste prostor moći, struktura i pravila, te na kraju sukoba tržišta i života. U isto vrijeme vidimo da se ta se pravila mijenjaju i razvijaju i da je prostor umjetnosti sve više prostor otpora. Umjetnost je uvijek bila i biti će inspiracija za mnoge značajne osobne promjene koje se svakodnevno odražavaju na vaš i živote drugih oko vas. Umjetnice i umjetnici s kojima radimo i s kojima sudjelujemo u procesima stvaranja zaista jesu promijenili/e moj život.

One Bilion Rising, Crvena akcija, promocije knjiga, Transfor(M)art samo su neke od prošlih aktivnosti u organizaciji Crvene. Koje projekte pripremate za nadolazeće mjesece?

CRVENA trenutno radi na projektu “Šta je nama naša borba dala” i istraživanju vezanom za AFŽ, programom Gradologija koji se bavi istraživanjem i akcijama za javni i zajednički prostor u gradu Sarajevu. Nedavno smo imali novo izdanje Living Archiva pod nazivom Living Archive StockHolm Edition: Dada Polis koji se održao od 30.10 – 2.11. 2014 u Stockholmu. Na ovoj ediciji predstavili smo Cristinu Caprioli, Andreju Dugandžić, Jusufa Hadžifejzović, Filippu Hanzon, Nelu Hasanbegović, Elin Magnusson, Svetlanu Maraš, MYCKET, Stinu Nyberg, Mariju Ratković, Hannu Wildow, Vildu Kvist i kolektiv Red Min(e)d. Ovo je jedan kolaboracijski projekt podržan od strane Swedish Institute i Swedish National Council for Cultural Affairs u sklopu kojega ćemo imati dvije edicije LA, jednu u Stockholmu i jednu u Sarajevu 8. ožujka sljedeće godine.

Pjesmom do socijalne i ekonomske promjene

Marš Solidarnosti: Trešnja je crvena! održat će se u subotu 22. studenoga.  Radi se o sedmom maršu Mreže antifašistkinja Zagreba, koji će se sastojati od edukacijsko – revolucionarne šetnje Trešnjevkom te tribine i zabavnog programa u Centru za kulturu Trešnjevka.

Povorka će posjetiti mjesta koja su važna za ilegalnu aktivnost pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, spomenike tom dobu te odati počast mjestima čiji je sjaj ugašen, kao što su nekadašnja tvornica Vesna i kino Triglav. Također, posjetit će stadion Nogometnog kluba Zagreb, na kojem djeluje jedna od rijetkih navijačkih skupina koja se bori protiv rasizma i homofobije. 

Ususret Maršu razgovarali smo sa zborom Praksa, koji će nastupiti u Centru za kulturu Trešnjevka. Zbor je osnovan u Puli s ciljem da iskaže nezadovoljstvo socio – ekonomskim stanjem u gradu i državi. Razgovarale smo sa članicama zbora o ideji za osnutak, objektu njihova nezadovoljstva, željenoj promjeni, dosadašnjim nastupima te o tome što su pripremile za Marš solidarnosti.

Kako i kada je zbor osnovan?

Zbor Praksa je osnovan u ožujku 2014. godine. Događaji u gradu, kao što je štrajk radnika i radnica te otkazi u “Glasu Istre”, štrajk i propast Arena trikotaže te želja gradskih vlasti da se privatizira poluotok Muzil, su nas na neki način natjerali da se nađemo i odlučimo što možemo učiniti da se i naš glas čuje. Tako smo odlučile krenuti sa sastancima, odnosno probama.

Zbor je osnovan iz želje da pjevanjem iskažete nezadovoljstvo sadašnjim socijalnim i ekonomskim stanjem u gradu i državi općenito. Čime ste to nezadovoljne?

Izvor našeg nezadovoljstva je bogaćenje vlasnika preko leđa šire grupe stanovništva, što nas već godinama osiromašuje i vodi u egzistencijalnu propast. Mislimo da je nužno to intimno nezadovoljstvo izraziti socijalnim buntom i izaći iz naših stanova. Zato smo se okupile i izašle na ulicu s pjesmama koje govore o društvenim razlikama u kojima živimo, klasnoj solidarnosti te nadilaženju nacionalnih barijera. Pjesmama koje su stoljećima služile političkom osnaživanju obespravljenih.

Na koji način želite utjecati na promjenu postojećeg stanja?

Mislimo da je pjesma jako snažan i prodoran medij za emancipaciju svih nas koji smo pogođeni trenutnom ekonomskom i političkom situacijom. To smo i same doživjele kada smo ispred pulske gradske palače pjevale na protestu protiv privatizacije pulske vojarne Muzil i kada je cijeli trg zajedno počeo pjevati gradskoj vlasti “Padaj silo i nepravdo”. Jedna od stvari u našem repertoaru je španjolska anarhistička pjesma “Ay Carmela”, koja u Rundekovu prepjevu romantičarski progovara “gdje se ova pjesma čuje tamo srce pobjeđuje”. Svjesni smo da se samo pjevanjem neće promijeniti ova situacija, ali nadamo se da ćemo ponosno pjevati nove pjesme promjene koja će uslijediti. 

Zašto ste nezadovoljstvo odlučile iskazati pjevanjem?

Volimo pjevati. Shvatile smo da iskazivanje nezadovoljstva najbolje radimo pjevanjem i odabirom  takvih pjesama, koje su po našem mišljenju, u današnje vrijeme više nego aktualne.

Smatramo da bi svatko trebao iskoristiti ono što najbolje zna raditi kako bi se pokušalo nešto promijeniti u ovakvom, pasivnom i uplašenom društvu.

Gdje ste do sada nastupale?

Do sada je Zbor u kratkom razdoblju nastupao na akcijama u Puli i Istri koje su bile povezane s otporom građana, radničkim štrajkom i povezivanjem raznih nezadovoljnih grupa, u širu zajedničku priču. Nastup koji nam je najviše značio bio je na prosvjedu protiv izglasavanja GUP-a kada su gradski vijećnici glasali za to da se na poluotoku Muzil u Puli, koji je veličine petine grada, napravi golf teren s 18 rupa. Pjevale smo pred publikom od oko 400 prosvjednika koji su pjevali s nama. Bilo je prekrasno uvjeriti se kakva se energija može stvoriti u takvim situacijama.

U subotu se održava Marš solidarnosti u Zagrebu pod nazivom ‘Trešnja je crvena! Zašto Vam je sudjelovanje na njemu važno i što ste pripremile?

Važno nam je podržati Marš solidarnosti u Zagrebu, kao što nam je bila bitna podrška iz drugih gradova u trenucima socijalne konfrontacije u Puli. Za ovu priliku ćemo pjevati našu najdražu pjesmu, naziva “Sebben che siamo donne”, koju smo u više navrata posvećivali radnicama Arena trikotaže u Puli tijekom njihova šestomjesečna štrajka. Pjesmu su pjevale radnice u rižinim poljima u Italiji početkom prošlog stoljeća te govori o hrabrosti i zajedništvu žena/radnica protiv gospodara. Pjevat ćemo još nekoliko pjesama, ali neka budu iznenađenje!
Veselimo se nastupu i pozivamo sve da nam se pridruže u pjevanju!

Pjesma zbora:

Padaj silo i nepravdo

Padaj, silo i nepravdo,

narod ti je sudit zvan;

bjež’te od nas noćne tmine,

svanuo je i naš dan!

Gradove smo vam podigli,

turne, kule gradili,

od uvijek smo roblje bili

i za vas smo radili!

 

Pravo naše ugrabljeno

amo natrag dajte nam,

ne date li, ne molimo,

uzet će ga narod sam!

‘Sjetimo se svih žrtava transfobije i zločina iz mržnje’

Danas, 20. studenog, obilježava se Međunarodni dan sjećanja na preminule trans* osobe.

“Danas se prisjećamo onih koji/e su izgubili/e svoje živote zbog ignorancije društva, neprihvatanja različitosti te nasilja iz mržnje, kao najokrutnijeg čina nasilja prema ljudskom biću. Danas se prisjećamo onih koji/e su izgubili živote zbog transfobije”, navode u svom priopćenju iz Sarajevskog otvorenog centra.

Dan sjećanja na trans* osobe diljem svijeta počeo se obilježavati 1999. godine u spomen na Ritu Hester, trans ženu koja je brutalno ubijena godinu dana prije. Njezino ubojstvo ostalo je neriješeno, kao i mnogi drugi  zločini počinjeni nad trans* osobama. Nažalost, ni ove godine nije mnogo drugačije, službene brojke pokazuju da su počinjena 226 ubojstva nad trans* osobama u svijetu.

“Trans* osobe nemaju pristup odgovarajućim procedurama prilagodbe spola. Štoviše, ni Federacija BiH ni Republika Srpska ni Brčko Distrikt ne pokrivaju troškove tretmana prilagodbe spola. Trans* osobe koje žele proći tretman prilagodbe spola su prisiljene tražiti takav tretman u inozemstvu, o vlastitom trošku. U BiH, trans* osobe su često isključene iz LGBT dijaloga, te je pred nama strmovit put borbe za veće poštivanje prava”, prenose.

Rodna raznolikost je oduvijek postojala i potrebno je da se učini sve što možemo, kao zajednica i društvo, da se osobe različitog rodnog/seksualnog identiteta prestanu svrstavati u tradicionalne društvene binarne konstrukte, koji u krajnjoj liniji dovode do diskriminacije i zločina iz mržnje. Sarajevski otvoreni centar, u okviru Koalicije za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje u proteklom periodu je zagovarao za uvođenje zločina iz mržnje u Krivični zakon Federacije BiH, koja je još uvijek u parlamentarnoj proceduri. Trans* osobe su zbog svog specifičnog rodnog izražavanja, koji se ne uklapa u društveno prihaćene standarde, posebno izložene nasilju, te je neophodno poduzeti sve mjere da se takvo nasilje zaustavi i procesuira i da se proaktivno djeluje u cilju odvraćanja potencijalnih počinitelja.

“20. studenog je prilika da se zajedno sjetimo svih žrtava transfobije i zločina iz mržnje kao i da svojim naporima radimo na tome da se transfobija smanji. Trans* osobe zaslužuju, kao i svi/e ostali/e da žive dostojanstven život, bez straha od nasilja”, zaključuje se u priopćenju Sarajevskog otvorenog centra.