Švedski eksperiment pokazuje kako se obiteljsko nasilje ignorira

Švedska organizacija STHLM Panda napravila je eksperiment u dizalu snimajući skrivenim kamerama scene obiteljskog nasilja između dva para, kako bi se vidjelo kako slučajni prolaznici reagiraju.

Uznemirujući video pokazuje desetke ljudi koji ignoriraju dvije žene koje su očigledno fizički i psihički napadane pred njihovim očima, ignorirajući ih i napuštajući dizalo što prije.

Samo je jedna žena od 53 prolaznika/ca reagirala na nasilje, rekavši muškarcu da će zvati policiju ako još jednom udari partnericu. 

Konrad Ydhage, ko-kreator STHLM Pande rekao je za The Independent: “Kasnije smo razgovarali s gotovo svim ljudima koji su se nalazili u dizalu. Većina je rekla da se osjeća posramljeno što nisu reagirali i kako im je drago što se radi samo o eksperimentu. Neki su tvrdili da bi pozvali policiju, no mislimo da je to laž. Snimali smo dva dana, a policija se nije pojavila niti jednom”.

Obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje spadaju među najveće probleme današnjice s kojima se suočavaju žene diljem svijeta. Ono što ovaj eksperiment iznosi na svjetlo dana jest stigma koja takvo nasilje slijedi – “to nije moj problem”. Dok ne osvijestimo činjenicu da je obiteljsko nasilje svačiji problem, ovakve će se situacije nastavljati događati i u stvarnom svijetu.

Problem gladne djece u Hrvatskoj je problem koji je Vlada dužna riješiti

U nastavku prenosimo u cijelosti reakciju Mreže podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska na nedavne izjave članova Vlade o gladnoj djeci.

Poštovani,

kao Mreži podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska dužnost nam je reagirati na nedavne izjave članova Vlade Republike Hrvatske vezane za činjenicu da značajan broj djece u našoj državi gladuje. To se ponajprije odnosi na izjavu premijera Zorana Milanovića od 12. studenoga 2014. te na izjavu ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić od 13. sudenoga 2014.

Nedavno provedeno UNICEF-ovo istraživanje pokazuje da je u 2012. godini u Hrvatskoj 20,5 posto djece mlađe od 6 godina živjelo ispod praga relativnog siromaštva – to je oko 52.000 djece mlađe od 6 godina ili 60.000 mlađe od 7 godina. Isto istraživanje govori nam da u obiteljima koje primaju socijalnu pomoć svako drugo dijete nema svoj vlastiti krevet, te da 68 posto obitelji nedostaje novca za hranu. Sagledane iz tog ugla, izjave kojima se pojašnjava kako “ljudi u Hrvatskoj ne gladuju, ali jedu lošu hranu” te da je riječ “u najvećem dijelu o djeci romske populacije i onima koji nemaju riješeno državljanstvo pa im, kao ni u jednoj zemlji Europske Unije, ne možemo dati socijalnu pomoć” ocjenjujemo neosjetljivima, neodgovornima i neprimjerenima.

Smatramo kako takve izjave nastoje ublažiti poraznu činjenicu da u Republici Hrvatskoj u 21. stoljeću mnoga djeca gladuju, te da se ona ne da ublažiti niti ‘pojašnjenjem’ kako se radi ponajviše o romskoj djeci i deci bez riješenog formalno-pravnog statusa. Takva vrsta ‘pojašnjenja’ pretpostavlja ‘normalnost’ gladovanja romske djece i djece bez riješenog statusa, i njome se Vlada odriče odgovornosti za prijeko potrebno hitno i neposredno djelovanje s ciljem podrške djeci da ostvare jedno od svojih temeljnih prava, kao i uvjete preživljavanja.

Točno je da je među siromašnom i gladnom djecom ima najviše romske djece (isto istraživanje pokazuje da, od romskih obitelji koje primaju pomoć za uzdržavanje, 3 od 4 nedostaje novca za hranu te da svako drugo dijete živi u vlažnom prostoru), kao i da ekstremno siromaštvo većine naših romskih sugrađana i sugrađanki nije počelo s nedavnom ekonomskom krizom. Kroz suradnju s odgojno-obrazovnim ustanovama i sami smo mnogo puta posvjedočili slučajevima gdje djeca gladna dolaze na nastavu, gladna je prate i gladna odlaze kući, slučajevima u kojima učitelji nose vlastitu hranu kako bi nahranili djecu ili slučajevima kad režu kruh na što tanje kriške kako bi osigurali da više djece dobije barem nekakav obrok.

Značaj i težina ovog problema ukazuju na to da borba protiv siromaštva i gladi ne može biti riješena isključivo donošenjem strategije ili temeljena na programima organizacija civilnog društva (niti to može biti njihova odgovornost), već da je potrebna hitna intervencija osiguranja prehrane za gladnu djecu, za koju je odgovorna Vlada.

Također smatramo kako se negiranjem obaveze pomoći djeci koja nemaju riješen pravni status krše prava djeteta, uključujući pravo na odgovarajući životni standard, pravo na prehranu i pravo na zdravstvenu pomoć. Činjenica da takva djeca nemaju putovnicu ili rodni list te da iz istog razloga ne mogu ostvariti niti jedno pravo koje im pripada, ne čini njihovu glad manje fizički bolnom, manje opasnom po zdravlje ili manje politički važnom – već ih, štoviše, smješta u skupinu najugroženijih osoba.

Jedan od razloga zbog kojih smo pokrenuli Mrežu podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska jest poboljšanje izrazito lošeg položaja romske djece u odgoju i obrazovanju. Taj loš položaj izravna je posljedica krajnjeg siromaštva u kojemu naši sugrađani/ke žive, a koje se protivi svim načelima civilizacijskih normi, pravne države i pravednog društva.

Iako osnove primjerene javne komunikacije uključuju barem uvažavanje činjenice da problem postoji (uz sve dostupne statističke dokaze, smatramo da negiranje može značiti jedino neinformiranost), ne apeliramo na Vaše suosjećanje već na činjenicu da ste na poziciji koja Vam omogućava da ovaj problem riješite te da se troškovi njegovog rješavanja ne daju usporediti s njegovom težinom.

Podsjećamo još na činjenicu da se ovakva javna diskusija događa uoči Dana prava djeteta i 25. obljetnice Konvencije o pravima djeteta koju je Hrvatska ratificirala.

S poštovanjem,

Asja Korbar

Koordinatorica Mreže REYN-Hrvatska

‘Izmjene Zakona o doprinosima mogu imati brojne štetne posljedice za tržište rada i državni proračun’

Mreža mladih HrvatskeBaza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) objavili su priopćenje za javnost u vezi s izmjenama Zakona o doprinosima, koje prenosimo u cijelosti:

Mreža mladih Hrvatske (MMH) i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) oštro se protive nagloj, nepromišljenoj i neutemeljenoj izmjeni Zakona o doprinosima, koju je Vlada Republike Hrvatske poslala u hitni saborski postupak, a za koju smatramo da može imati mnoge štetne posljedice na tržište rada i državni proračun.

Ministar Mirando Mrsić je 30. listopada javno istaknuo kako će Vlada uskoro omogućiti poslodavcima da zaposle novu mladu osobu uz ugovor na neodređeno, pri ćemu će u tom slučaju poslodavac do pet godina biti oslobođen plaćanja bruto 2 udjela doprinosa uz plaću. Taj udio izdvaja se za fond zdravstvenog osiguranja, fond za isplatu naknade za nezaposlene i zaštitu na radu, namijenjene odreda važnim javnim potrebama. U isto vrijeme, Vlada je na svojoj sjednici Prijedlog izmjena Zakona o doprinosima, a koji bi to omogućio, poslala u saborsku proceduru i to hitnom postupku (gdje nema prilike za više čitanja i dorade prema komentarima zastupnika i javnosti), koji je rezerviran isključivo za pitanja nacionalne sigurnosti i za brzo rješavanje hitnih državnih situacija.

Jasno je da ove izmjene zakona ne spadaju niti u jedno niti u drugo. Iako se na prvi pogled ovaj potez čini dobar, kada samo malo zagrebemo površinu, jasno je da postoji mnogo otvorenih pitanja i nerješenih problema:

1. Nije jasno na koga uopće cilja ova mjera. Naime, slično kao i Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, ova mjera neće bitno stimulirati zapošljavanje svih mladih, već će uglavnom opet služiti za zapošljavanje onih koji su u već relativno povoljnijem položaju na tržištu rada, kao što su visoko obrazovani mladi, a umjesto ugroženih mladih. Politike zapošljavanja moraju težiti tome da osiguraju barem minimalne uvjete za zapošljavanje svih nezaposlenih (naročito teško zapošljivih), a ne da država mjerama sebi smanjuje statistike o nezaposlenosti, time što intervenira u skupine čiji problemi, iako naravno postoje i njima se treba baviti, nisu najteže rješivi.

2. Umjesto da se stabilnije i dugotrajnije zapošljavanje riješi Zakonom o radu (ZOR), koji je jedini primjeren okvir za to, Vlada se izvlači na upute Europske komisije da treba stimulirati ugovore na neodređeno kod mladih ljudi. To je sasvim suprotno osnovnoj ideji koju je Vlada komunicirala ZOR-om, tj. da je cilj fleksibilizirati odnose na tržištu rada. Ovime Vlada pokazuje da je svjesna koliko je taj potez bio pogrešan, no i dalje nije voljna to ispraviti, već to pokušava korigirati beznačajnim kozmetičkim izmjenama.

3. Mjera ostavlja prostora za stvaranje nepovoljnih situacija. Prvo, time da otvara prostor za supstituciju starijih radnika (iznad 30 godina) mlađim radnicima (koji bi se tada mogli zaposliti pod povoljnijim uvjetima), što narušava međugeneracijsku solidarnost te cilj da se osigura sigurnost i kvalitetno zaposlenje za sve radnike, bez obzira na godine. Drugo, otvara se prostor za “preotimanje” radnika jer novi poslodavac u ovom slučaju može mladoj osobi, u koju je stari poslodavac uložio vremena i resursa, ponuditi bolje uvjete, koje stari ne može.

U prijedlogu Zakona sasvim je jasno da ne postoji kvalitetna analiza i utemeljenost na podacima koji su doveli do ove odluke. Nedostaju Procjena učinaka propisa (koju se treba izraditi kada zakon ide u hitnu proceduru) te Procjena učinka na proračun, što su bitni koraci prije nego što se ovakav zahvat može smatrati utemeljenim, a da ne spominjemo nedostatak javne rasprave i ikakvog doprinosa stručne javnosti.

Iako pozdravljamo pokušaje poboljšanja položaja mladih na tržištu rada smatramo da se izmjene zakona trebaju odmah povući iz hitne procedure, kako bi se njegov osnovni smisao, a još više i učinak, mogli kvalitetno procijeniti. Osim toga, tražimo izradu svih potrebnih procjena učinaka donošenja ovakvih izmjena te javnu raspravu, kako bi svi dionici kojih se ove izmjene tiču, a takvih ima mnogo, mogli sami izreći je li ovo to što oni žele ili trebaju. Osim toga, potrebno je razmotriti mogu li se stabilniji oblici zapošljavanja poticati na mnogo manje “invazivne” načine, kao što su mjere koje stimuliraju pretvaranje ugovora na određeno u ugovore na neodređeno te recimo kroz mjeru poticanja zapošljanja “Pola-pola”, gdje se veći poticaj može ponuditi za ugovore na neodređeno. Naravno, ima još mnogo drugih načina koji bi kvalitetnije pokrili ovu problematiku.

‘Ljudi još uvijek ne shvaćaju da je moguće imati ispunjen život i bez djece’

Pitanje majčinstva je izbor i odluka koja bi trebala biti isključivo osobne prirode, no tradicionalno društvo i norme koje su postavljene pred žene svakodnevno nas razuvjeravaju u tome.  Zbog odluke da ne postanu majkama žene se osuđuje i etiketira kao neostvarene, a najvažniji aspekti tog izbora kao da su izostali. Njih se ne pita kako se osjećaju zbog načina na koji ih društvo percipira, niti kako se nose s odlukom koju su donijele. Upravo o toj problematici, stereotipima i osobnim pogledima na odluku da ne postane majkom, pisala je kanadska autorica Lucie Joubert u svojoj zadnjoj knjizi ‘S onu stranu dječjih kolica’.

Lucie Joubert profesorica je već 20 godina, a glavno područje istraživanja joj je ženski humor u književnosti. Uz predstavljenu knjigu u Zagrebu, iza sebe ima još dva objavljena naslova, ‘Le Carquois de velours: l’ironie au féminin dans la littérature québécoise’ posvećen ženskoj ironiji u kvebečkoj književnosti, te ‘L’Humour du sexe: le rire des filles’, gdje je pisala o ženskom humoru i razlici između komedijaša i komedijašica. Trenutno se bavi korespodencijom između dva važna imena u kvebečkoj književnosti, pisca Jacquesa Ferrona i njegove sestre Madeleine, koju uređuje sa suprugom Marcelom. Tijekom našeg razgovora, Lucie je otvoreno govorila o detaljima iz njezine knjige i problemima s kojima se suočavaju žene koje se ne odluče na majčinstvo.

Nakon uspješne kanadske promocije i nagrade ‘Prix du livre d’Ottawa’, knjiga ‘S onu stranu dječjih kolica’ stigla je u Hrvatsku. Kada ste odlučili napisati knjigu o ženama koje nemaju djecu i svim poteškoćama s kojima se suočavaju kada donesu takvu odluku?

Puno sam razmišljala o toj temi, jer sam i ja žena koja je odlučila ne imati djecu. Mali poticaj zbog kojeg sam odlučila napisati knjigu bio je i zadatak koji sam dala svojim studenticama. Predajem feminističku kritiku i tijekom jednog predavanja odlučila sam im zadati dvije, tri stranice teksta koje trebaju biti povezane s činjenicom da su žene. Kao primjer sam navela odlazak u kino: gledaju film u kojem vide ženski lik koji je slab, glup i prepun stereotipa i to ih zasmeta, no zašto je tako? Drugi primjer je seksistička šala na koju inače možda i ne obraćaju pozornost, no ovoga puta reagiraju i pitanje je zašto? Tema je bila jako otvorena, i kad sam počela čitati njihove tekstove bila sam poprilično iznenađena jer je od 40 studentica, pet napisalo: znam da ne želim djecu, ali već osjećam pritisak obitelji i društva da  bi trebala činiti što i svi drugi – imati obitelj. Bila sam zapanjena time, jer smo se tijekom 70-tih godina borile za žensko pravo na izbor, a među tim izborima je i odluka o majčinstvu. Dok sam čitala njihove zadatke, zapitala sam se vraćamo li se u povijest ili je to nešto što se događa sada? Odlučila sam to detaljnije istražiti, a glavna stvar koju sam htjela povezati je problematika odluke o majčinstvu i moje mišljenje o ženama bez djece u 2010. godini.

Knjiga je zapravo esej temeljen na osobnim razmišljanjima, ali se oslanja i na brojne publikacije i istraživanja. Što bi naveli kao najveće predrasude i klišeje o ženama bez djece?

Postoji jako puno klišeja, a neki od njih su svakako da te žene uopće nisu majčinski tipovi, da su lijene ili oportunistice koje žele karijeru, a karijeru žele da bi imale novac i kupovale sofisticiranu odjeću i sve što ide uz to. Sve stereotipe sam izlistala u knjizi, i oni nisu novost, jer tako govore o ženama bez djece. Također sam proučavala pitanja koja se postavljaju isključivo ženama koje nisu majke, a to je ‘zašto nisi odlučila imati djecu?’ Ženama koje imaju djecu neće postaviti pitanje zašto su odlučile imati djecu jer se to smatra normalnim. Takva i slična pitanja i stereotipe sam istraživala i navela u knjizi.

Kada ste odlučili da ne želite imati djecu; u ranoj mladosti ili je ta odluka došla puno kasnije? Kakva je bila reakcija okoline, ponajviše vaše obitelji?

Imala sam šest godina kada sam znala da neću postati majka. Baš kao što majke znaju da su oduvijek htjele biti majke, tako smo i mi sigurne u svoju odluku i ne možemo objasniti zašto je to tako. Moja najuža obitelj, majka i otac, nikada nisu dovodili u pitanje moj izbor. No kad se udaljimo malo dalje, i prijeđemo na ujake, tete i rođake, priča postaje potpuno drugačija.  Toliko puta su mi rekli da pogledam kako su oni sretni sa svojom djecom, da je to najbolja stvar na svijetu i zašto i ja to ne poželim. Pitanje nije uvijek bilo tako formulirano, no značenje je bilo uvijek jednako. Kad sam bila mlađa, ljudi bi me pitali: ne misliš li da ćeš požaliti? Danas kada imam više od 50 godina, ljudi pitaju: jesi li zažalila? Jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da sam odlučila ne imati djecu i da nemam problema s tom odlukom. Sretna sam zbog majki koje odluče imati dvoje, troje djece i smatram da je to sasvim u redu, no i ja sam veoma sretna zbog svog izbora. Ipak, ljudi još uvijek ne shvaćaju da je moguće imati ispunjen život i bez djece, i to je zaista veoma čudno.

Često možemo čuti kako je majčinstvo uloga života. U društvu u kojem je takva uloga jako bitna, žene koje odluče da ne žele imati djecu osjećaju se izolirano i neshvaćeno. Što mogu učiniti kako bi “preživjele” u obiteljski orijentiranom svijetu?

To je veliko pitanje jer između klišeja o kojima smo maloprije razgovarale postoji i činjenica da žena koja nema djecu mora briljirati u profesionalnom svijetu. Ne može biti prosječna jer mora postojati kompenzacija za ono što ne pridonosi društvu, iako pridonosi time što je sjajna istraživačica ili posvećena profesorica. To nikada neće biti dovoljno, osobito u obiteljski orijentiranom društvu koje si spomenula. Ne mogu pronaći prave riječi jer ne mogu niti zamisliti koliko veliki pritisak može biti. 

Žene se često osjećaju nekompletno ili kao da zbog te odluke propuštaju najbolji dio života. Kada upoznam mlade žene koje još uvijek razmišljaju o majčinstvu, katkad im želim reći da je bolje, ako nisu 100 posto sigurne, da imaju djecu jer je pritisak prevelik. Ženama se govori da je majčinstvo nešto najljepše na svijetu i da ti ništa drugo ne treba jer ti se dogodila najbolja stvar na svijetu. To je vjerojatno istina, no meni je jako teško uvjeriti ljude da sam i ja zadovoljna i sretna sa svojom odlukom. Zapravo, ne želim ih niti uvjeravati, jer kad žena ili muškarac pokušava objasniti kako je to kad nemaš djecu i otvoreno govori o tome, ne znači da se opravdava. Oni samo žele objasniti svoj kut gledanja.

Kakvo je kanadsko društvo po pitanju žena bez djece? Osuđuju li takvu odluku?

Dobra je stvar što ne osuđuju jednako kao u tradicionalnijim društvima. U svojoj knjizi spomenula sam jednu ženu koja je napisala da je kanadsko društvo veoma tolerantno jer prihvaćamo gayeve, istospolne brakove, adolescenti mogu imati djecu, ljudi s mentalnim poremećajima i ograničenjima mogu imati djecu, a jedina stvar koja je problem za društvo je žena ili par koji odluči ne imati djecu. Pritisak se osjeća, no iako nismo osobito osuđujuće društvo, mislim da mlade žene često same vrše pritisak na sebe kako bi se uklopile u model društva i ulogu majke koja je jako bitna da bi bile bolje prihvaćene.

Kada razmišljamo o ženama bez djece u medijima, gotovo kao da ne postoje. Bilo da se radi o filmovima, TV serijama ili reklamama, uglavnom smo suočeni s mladim parovima ili obiteljima. Koje je vaše mišljenje o tome?

Potpuno si u pravu, jako je malo takvih slučajeva na Quebec televiziji i u Kanadi općenito. Primjer poput Glenn Close u filmu ‘Fatale Attraction’ koja poludi jer nema djecu i obitelj i ubija druge ljude je stereotip, no moram spomenuti da sam gledala ‘Seks i Grad 2’. Ne kažem da je film dobar, ali kad sam gledala scenu u kojoj Carrie kaže Mr. Bigu da će biti samo njih dvoje i upita je li to u redu, a on potvrdno odgovori, mislim da sam aplaudirala u sebi u kinu. Čini mi se da je to prvi put da filmski lik kaže da je u redu da naprave tako i da će biti par bez djece. To je zaista rijetkost jer u filmovima obično žene nemaju djecu i na kraju ih odluče imati. Postoji nekoliko knjiga na tu temu, preporučila bih: Anthea Taylor ‘Single Women in Popular Culture. The Limits of Postfeminism’  i Suzanne Ferris/ Mallory Young ‘Chick Lit. The New Woman’s fiction’.

Uvriježeno je mišljenje da žene bez djece imaju višak slobodnog vremena. Očekuju li poslodavci da više/duže rade jer ih kod kuće ne čeka obitelj? Možda možete govoriti iz vlastitog iskustva ili nekog istraživanja koje ste proveli.

Kada govorim iz vlastitog iskustva, kao profesorica se ne susrećem s tim problemom. Obično su kolege/ice ti koji računaju na pomoć od žena koje nemaju djecu, a situacije koje se događaju su da zbog kolegica koje odlaze na porodiljni preuzimate više posla. Ne mogu govoriti za svaki tip posla, ali u mom sektoru se mogu nositi s time. Tvrdoglava sam osoba i jednostavno bi odbila odraditi tuđi dio posla. No to pitanje bi svakako moglo biti problem u određenim područjima i sektorima posla.

U svijetu je velik broj žena i parova koji se ne odlučuju na roditeljstvo i mnogi su dio udruga i društvenih klubova za ljude bez djece poput Childfree Networka, No Kidding i National Alliance for optional parenthood. Što mislite o takvim udrugama i postoji li nešto slično u Kanadi?

Nedavno je započeo sličan projekt u Kanadi, no sve je još na početku i da budem iskrena, takve udruge me ne privlače jer nemam potrebu družiti se s ostalim ljudima koji nemaju djecu kako bih imala društveni život. Prijateljstvo mi je jako važno u životu, i nikad se nisam udaljila od svojih prijatelja, čak niti kada su odlučili imati djecu i bili zauzeti s obiteljskim obavezama. Ne mogu reći da nikada ne bih otišla u takve udruge, ali mi to nije prioritet u životu. Takva mjesta su sasvim u redu, no mišljenja sam da možeš imati društveni život bez takvih udruga i to je ono što ja preferiram. U Montréalu će se 2015. godine prvi put održati “Childfree day” i biti će to prvi takav događaj u Quebecu.

Nakon francuskog i hrvatskog izdanja, planirate li promociju knjige i u drugim dijelovima svijeta?

Uskoro izlazi englesko izdanje, pa će knjiga biti dostupna široj javnosti i anglofonskoj zajednici u Kanadi. O daljnjem objavljivanju još uvijek ne mogu ništa reći, ali vidim da je puno ljudi zainteresirano za tu temu. Na sveučilištu predajem na francuskom odjelu, no članica sam i Instituta za ženske studije i znam da je puno pisano o tome kako je biti žena u tradicionalnom okruženju. Preporučujem studiju Tanye Watson iz 2013. godine ‘Hungarian Representations of Motherhood and Childlessness An Analysis of Post-Communist Developments with a Focus on Nök Lapja Magazine’. Dokument je dostupan u online knjižnici sveučilišta.

Albanski studenti i studentice protiv uništavanja fakulteta

Studenti i studentice u Albaniji se bude! U posljednjih deset dana, održano je nekoliko protesta i pobuna, a posljednja tri dana ne održava se nastava na Geološkom fakultetu. U utorak su studenti/ ce organizirali/e demonstrativni protest u povorci od fakulteta do sjedišta Vlade. Premijer je sam izašao iz ureda kako bi pokušao uvjeriti studente/ice da su u krivu te da se nemaju zašto buniti, na što su studenti/ce reagirali/e vikanjem.

 Ono što studenti i studentice zahtijevaju jest trenutno ukidanje Vladine odluke kojom se traži da se zgrada fakulteta pretvori u vladine urede, čime bi studenti/ce bili prisiljeni tražiti nove prostore za studiranje.

Glavni razlog pobune jest činjenica da je fakultet jedan od najstarijih u zemlji te je kao takav odigrao važnu ulogu u razvoju albanske industrije. Fakultet posjeduje opremu koja, u slučaju premještanja, više ne bi bila upotrebljiva (budući da nikakvih ulaganja nije bilo posljednja dva desetljeća). Osim toga, sveučilišta su posljednja javna mjesta koja su ostala nakon vala privatizacije koja je započela početkom 2000-tih godina.

Solidarno s kolegama i kolegicama!

S dna lista na mjesta odlučivanja

Aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske organizirale su danas javnu akciju povodom rasprave o Prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, “S dna lista na mjesta odlučivanja!”. Od 9 sati su pred Hrvatskim saborom dijelile zastupnicima i zastupnicama letke s prijedlogom amandmana i zip zatvarače koji simboliziraju podršku kvotama sa “zip sustavom”.

Ženska mreža Hrvatske pozdravlja uvođenje kvota rodne ravnopravnosti od 40 posto zastupljenosti kandidatkinja i kandidata određenog spola koje je uvršteno u navedeni Prijedlog, kao i uvođenje sankcija kroz ovaj Prijedlog zakona, odnosno ne prihvaćanja izbornih listi koje ne zadovolje postotak od najmanje 40 posto žena ili muškaraca na listama.

No međutim, istovremeno izražavaju zabrinutost jer predloženi sustav kvota ne uključuje tzv. zip sustav (zastupljenost po redoslijedu žena-muškarac-žena-muškarac) jer se na taj način stvara dojam da se kvote uvode tek radi zadovoljenja forme, a ne s ciljem stvarne ravnopravnosti.

Takve kvote ne mogu ispuniti svoju funkciju jer stranke mogu žene staviti na samo dno liste, što je u praksi čest primjer, a što rezultira time da je zastupljenost žena u Saboru daleko ispod 40 posto.

Zbog toga je Ženska mreža pozvala Hrvatski sabor da izmjeni navedeni Prijedlog zakona i uvrsti u njega obavezu ovlaštenih predlagatelja lista da naizmjenično navode osobe muškog i ženskog spola kako bi se realiziralo načelo ravnopravnosti spolova u tijelima odlučivanja.