Radiš u udruzi? A jel’ imaš pravi posao?

Osmi Vox Feminae festival otvorila je panel diskusija Radiš u udruzi? A jel’ imaš pravi posao? – Rodna ravnopravnost u vrednovanju rada i zadovoljstva radom u organizacijama civilnog društva.

Panel je organiziran u sklopu projekta Rodno ravnopravan utjecaj u lokalnim zajednicama kojeg provodi udruga Prostor rodne i medijske kulture K zona zajedno s partnerskim organizacijama Zora (Čakovec), Bonasai (Dubrovnik), LORI (Rijeka) i Pobjede (Osijek). Diskusiju je moderirala Aida Bagić.

Na panelu su govorili Igor Roginek (član Savjeta za razvoj civilnoga društva), Sandra Pernar (savjetnica u Vladinu uredu za udruge), Gordana Sobol (saborska zastupnica) i Danijela Almesberger iz udruge LORI koja je predstavila rezultate istraživanja Rodna ravnopravnost u vrednovanju rada i zadovoljstva radom u organizacijama civilnog društva.

U sklopu prezentacije predstavljen je i video spot nacionalne kampanje za širenje dosega civilnoga društva u Hrvatskoj pod nazivom Pronađi družinu koja te potiče i inspirira.

U samom istraživanju sudjelovalo je 109 udruga s područja cijele Hrvatske koje imaju bar jednu zaposlenu osobu. U 92 udruge koje su dostavile podatke o zaposlenim osobama, zaposleno je 366 žena i 85 muškaraca.

Žene su brojnije na funkcijama koje su vezane uz odluke za svakodnevno poslovanje, dok na pozicijama s strateških odluka i upravljanja udrugom dominiraju muškarci.

Podatke o plaćama zaposlenih osoba dostavila je polovica udruga. Rezultati pokazuju da je najveći broj osoba zaposlenih na neodređeno puno radno vrijeme primilo plaću u rasponu od 2.000 do 6.000 kuna, a ukoliko su zaposleni na neodređeno s nepunim radnim vremenom do 2.000 kuna.

U 2013. godini 81,5 posto udruga je isplaćivalo honorare preko ugovora o djelu autorskih i studentskih ugovora, a u mnogočemu su ovisile o radu volonterka/i od kojih je 80 posto žena.

Nakon prezentiranja rezultata uslijedila je diskusija o brojnim pitanjima vezanim uz djelovanje udruga, od toga da se udruge često stavljaju u negativan kontekst kao onih koji samo troše novac poreznih obveznika/ca do nerazumijevanja rada udruga i općenito koncepta civilnog društva od strane lokalne samouprave koja u pravilu podupire sportske i slicne organizacijem, a ugnorira one koje se bave ljudskim pravima.  

Osim strukturalnih problema i problema financiranja, otvorilo se pitanje položaja žena unutar udruga. Kao i obično u područjima u kojima dominiraju žene, one rade puno i za nedostatnu plaću. Pitanje je koliko bi udruga uopće opstalo i kolike bi usluge u lokalnoj zajednici prestale postojati kada bi žene prestale volontirati u obimu koje pokazuje istraživanje.

Podaci iz istraživanja i diskusija pokazuju da je iznimno važno upoznati širu javnost s time što udruge zaista rade, ali omogućiti adekvatne radne uvjete i adekvatnu plaću zaposlenima u udrugama koje se bave pitanjima ljudskih prava i pružaju važne socijalne usluge u svojim zajednicama.

Stanje nacije – ravno do dna?

Treći program Hrvatskog radija i Platforma 112 – za Hrvatsku vladavine prava pozivaju u četvrtak, 13. studenog, u 18 sati na tribinu Stanje nacije – ravno do dna? u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5).

Hrvatsko društvo, država i njezini građani i građanke, trenutačno prolaze vrlo teško razdoblje bremenito dubokim egzistencijskim nazadovanjem, političkim i svjetonazorskim netrpeljivostima, te zebnjama prema onome što nas doslovce čeka sutra.

Čarobnog štapića nema; od političke elite i njezinih struktura očekuje se da preuzmu svoj dio odgovornosti, a građani čekaju ne skrivajući nezadovoljstvo.

Što može hrvatsko društvo u vremenu pred nama?

Na tribini pod nazivom Stanje nacije – ravno do dna? u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5) sudjeluju Danijela Dolenec, Renato Matić, Sanja Sarnavka, Marina Škrabalo i Maruška Vizek. Voditelj je Bojan Munjin.

Povod debati je izvještaj Platforme 112 o reformskim kapacitetima ove Vlade.

Tribinu uživo možete pratiti i na Trećem programu Hrvatskog radija – na njegovim radijskim frekvencijama ili u internetskom prijenosu.

Došao sam bez pozivnice: Kritika mainstream feminizma

Oklijevao sam pisati o rodu, brinući se kako ću biti napadnut jer sam se usudio progovoriti. Ipak, svi i sve mi imamo koristi od rodne ravnopravnosti, i zbog toga moramo feminizmu očitati bukvicu.

Muškarce je strah pričati o feminizmu. Ako vam to zvuči melodramatično, pokušajte nabrojati članke koji su napisani od strane muškaraca koji govore o  malim i velikim problemima rodne i ženske jednakosti. Bit će vam teško doći do većeg broja.

Takva situacije jednostavno nije prihvatljiva. Muškarci imaju ulogu u rodnoj jednakosti, od promoviranja jednake plaće i pravedno izvedenih razvoda, do zaustavljanja ubojstava žena iz časti te seksualnog nasilja. Mi muškarci smo dečki, muževi, očevi ili prijatelji, a ipak većina nas odbija sudjelovati u bitnim rodnim pitanjima, od straha da ćemo biti ostracizirani od strane drugih. Prečesto muškarci odbijaju ili odustaju u sudjelovanju u feminističkim pitanjima jer ih je strah napada žena, odnosno, feministkinja.

Kada je australska premijerka Julia Gillard bila na vlasti, često se na ljevici govorilo o napadima na njen fizički izgled i bračni status. Njen poznati govor o mizoginiji proširio se kroz medije cijelog svijeta jer je optužila svog protukandidata Tonyja Abbotta da je seksist.

Istina je da je Gillard doživjela više prepreka od muškaraca (o kojima oni na prvom mjestu nisu morali ni razmišljati) i da njenu legitimnost mnogi njeni kritičari nikad nisu prihvatili. Spisateljica Anne Summers prikazala je niz različitih vilifikacija i degradacija premijerke Gillard, koji su nadmašili njen politički položaj kao premijerke i vođe radne stranke. Mnoge žene su pružile veliku podršku premijerki jer su znale svakodnevicu u kojoj muškarci ignoriraju, posramljuju i ponižavaju žene, kako na poslu, tako i u privatnosti vlastitog doma.

Ipak, tijekom cijelog perioda trajanja ove debate, smatrao sam je poprilično ‘staloženom’. Forumi koji su bili dostupni za diskutiranje ove teme, bili su poprilično limitirani, i uglavnom su sadržavali argumente feministkinja koje su branili Gillard od napada na njene ideje i izgled. Moj argument nije da su muškarci trebali biti u centru debate – naši položaji privilegiranih članova društva traju već i previše – ali ‘mainstream’ feminizam se u ovom slučaju pokazao samo malo uvrijeđenim, i ništa više.

Ovdje je u biti glavni problem sljedeći: Gillard je vodila vladu koja je konstantno donosila zakone koji su štetili ženama, kao što je zatočavanje imigranata/ica, davanje podrške ratnoj diktaturi u afganistanskoj provinciji Orzugan, podržavanje izraelske okupacije Palestine, rezanje povlastica za samohrane majke i osporavanje gay braka.

Postoji još mnogo različitih primjera, koji su zanemareni i zapostavljeni od strane istih žena (i muškaraca) koji su hvalili Gillard i njene feminističke ideale. Ljubavna veza između mainstream feminizma i Gillard je nastavila u rujnu prošle godine, kada je već spomenuta spisateljica Summers intervjuirala australsku premijerku u ‘Oprah style’ formatu, te je intervju popraćen mnogobrojnim gledateljstvom. Ovo je neupitno bio trenutak javne katarze. Naravno, nema ništa loše u slavljenju prve premijerke Australije i njenih hvale vrijednih postignuća – ali barem budimo iskreni, i priznajmo da par kvalitetnih govora ne može kompenzirati godine napuštanja istog roda kojem navodno želi pomoći.

U mnogo mojih knjiga, ženski glasovi izazivaju korumpirani i militarizirani kapitalistički sustav, i ti isti glasovi su moja inspiracija. Rijetko čujemo o tim glasovima i likovima na Zapadu, a ako se to i dogodi, takvi članci su zakopani pod mnoštvom drugih članaka koji se bave plastičnim operacijama i vjenčanjem George Clooneyja. Vjerujem da je to glavni razlog zašto je sve veći broj anti-feministkinja, koje smatraju da što je veći problem koji muči žene, manje prostora dobiva u online domeni.

U svojoj knjizi Unspeakable things, britanska spisateljica Laurie Penny argumentira: “Feminizam koji prodaje je vrsta feminizma koji može privući mnoge, ali izazvati nikoga, to je feminizam koji ublažava, koji govori za srednju klasu, aspiracijski feminizam koji govori o cipelama i kupovanju dijetnih slastica, a ne govori o siromašnim ženama, queer ženama, ružnim ženama, transeksualnim ženama, prostitutkama, samohranim roditeljima i svima ostalima koji izlaze iz unaprijed određene kutije”.

Ovo savršeno opisuje mnoštvo zapadnjačkih žena koje su postale glasnogovornice za ženski rod i kao takve se predstavljaju na TV-u, govoreći već dobro poznate rečenice. To su iste samoprozvane feministkinje koje su sada u deliriju zbog moguće kandidature Hilary Clinton za predsjednicu SAD-a, iako je poznato da je ona demokratkinja koja se zalaže za vječne ratove. Uistinu, prava feministkinja.

Kada pogledam unatrag, nema solidnog razloga zašto nisam napisao ovaj članak prije mnogo godina, no ipak sam oklijevao. Bilo me strah da ću biti kritiziran zbog svoje bijelačke, muške perspektive, i da ću biti prozvan zbog svog neznanja o pravim problemima s kojima se žene bore svaki dan. To je neobična briga, jer se ne brinem kad me ekstremni Zionisti napadnu kada ih prozovem zbog njihovog rasizma (a doživim mnogo teških napada kada pišem o tome).

Zaključak bi bio da pisanje o feminizmu dok si muškarac znači upadanje na zabavu na koju te nitko nije zvao – i najveći je strah da će te napasti jer si se usudio doći bez pozivnice. Ipak, smatram da svi moraju imati odgovornost da pravedno predstave polovicu svjetskog stanovništva, a da to ne rade samo žene. Kako bi ta odgovornost bila značajna, moramo se fokusirati na probleme koji hitno trebaju rješenje: oduzimanje povlastica samohranim majkama, seksualno nasilje koje utječe na sve žene, i posebno obratiti pozornost na vrlo osjetljive teme, kao što je endemski rasizam koji je vidljiv po sve većem broju ubijene crne djece od strane policije, nedostatak zakona koji omogućuju ženama jednaka radna prava diljem cijelog svijeta, pravo zaštite od prijetnji silovanjem on i offline, jednaka plaća za jednaki rad.

Konačno, shvatio sam da sam bio previše oprezan predugo vremena, bez hrabrosti da sudjelujem u debatama. Slažem se s novinarom Noah Berlatskyem koji smatra da, iako mizoginija u najvećem postotku utječe na žene, “jako je važno za muškarce da priznaju kako ni muškarci neće biti slobodni, sve dok žene ne budu slobodne”. A  kako bi ova borba bila uspješna, moramo svi zapamtiti da razgovori o poznatim ljudima i red carpet događajima služe kako bi nas omeli, da ne razmišljamo o važnim stvarima. Ovo je feminizam lite, i nešto je malo više od bijele buke. Rodna ravnopravnost će biti postignuta jedino teškim radom i neugodnim pitanjima.

Prevela i prilagodila Tena Bešlagić

TaskForce tim uklonio je Facebook grupu koja je omalovažavala djevojke iz osnovnih i srednjih škola

TaskForce tim Centra za edukaciju i prevenciju nasilja uspio je ukloniti Facebook grupu koja je omalovažavala djevojke iz osnovnih i srednjih škola Hrvatske, BiH i Srbije.

TaskForce tim je grupa koja okuplja sedam članova/ica te inženjera/kinja (računalna, mrežna i informacijska sigurnost) koji djeluju unutar Centra za edukaciju i prevenciju nasilja iz Đakova, a u svrhu detekcije, analize i uklanjanja neprimjerenog sadržaja koji se nalazi na internetu, ali i kao podrška Ministarstvu unutarnjih poslova RH, prenosi Civilno društvo.

Naime, ova je grupa još 24. ožujka zaprimila prijavu o Facebook stranici koja je osnovana s ciljem omalovažavanja, sramoćenja i ismijavanja djevojaka iz osnovnih i srednjih škola i to iz triju zemalja: Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije.

“Kao i uvijek, radilo se o standardnoj prijavi stranice, a takvih prijava imamo 5 do 10 dnevno. Tada nismo ni slutili da nas čeka toliko zahtjevan zadatak — ukloniti stranicu koju vode osnivači koji su i više nego obični korisnici i korisnice. Pregledom prijavljene stranice uočili smo da se radi o uistinu ozbiljnom problemu među mladima. Stranica je tada imala više od 50 tisuća korisnika/ca (pratitelja/ica), a sadržavala je više od 800 neprimjerenih fotografija, preko 60 minuta videozapisa koji nisu primjereni za mlađe od 18 godina te statuse uznemirujućeg sadržaja”, pojašnjava Dalibor Vlaho, predsjednik Centra za edukaciju i prevenciju nasilja na njihovoj internetskoj stranici te dodaje kako su volonteri/ke zaprimljenu prijavu proslijedili TaskForce timu koji djeluje unutar Centra, a koji je i izvršni tim za prijave, detekciju i analizu sadržaja koji se nalazi na internetu.

Stručnjaci TaskForce tima krenuli su u obradu prijave i detaljno prikupili sve informacije koje su bile dostupne. Postupak uklanjanja stranice je pokrenut, no stranica je i dalje bila javno dostupna, kao i sav sadržaj koji se nalazio na njoj.

“Kako je TaskForce tim isprobao sve metode koje se koriste za uklanjanje sadržaja na internetu, a i dalje nismo bili u mogućnosti ukloniti prijavljenu stranicu, odlučili smo se na primjenu vlastite tehnike uklanjanja te korištenje vlastite aplikacije koju smo razvili — TUI — Target User Identifier. To je aplikacija razvijena za detekciju osobe koja se nalazi iza korisničkog računa društvene mreže Facebook (u ovom slučaju stranice). 2. travnja 2014. godine krenuli smo u stalni nadzor prijavljene stranice i pratili smo sve fotografije, videozapise i objave koje su se svakodnevno nalazile na stranici. Shvatili smo da ovo nije igra i da se ne radi o ‘slučajnom’ objavljivanju, nego o ogromnoj količini podataka koji su s namjerom objavljeni na toj stranici. Idući smo dan krenuli u završni dio akcije – otkriti samog osnivača stranice. Nije nam trebalo mnogo vremena. Nakon svega nekoliko sati, prikupili smo sve informacije o osnivaču koji je smatrao da mu je, kao osobi koja se krije iza lažnog profila, gotovo nemoguće ući u trag. Da, radilo se o iskusnom korisniku, no ne baš toliko iskusnom da bi nadmudrio naš TaskForce tim”, ponosan je Vlaho pojasnivši kako su 4. travnja preuzeli kontrolu nad korisničkim računom te odmah krenuo u proces uklanjanja sadržaja i same stranice.

“U trenutku uklanjanja, stranica je imala više od 200 tisuća korisnika/ca (pratitelja/Ica), oko 2.200 fotografija i preko 3 sata videozapisa. Mnoge dnevne novine i drugi mediji ukazivali su na ovu stranicu kao jednu od najvećih ove vrste, a naš je zadatak bio ukloniti je i jasno dati do znanja da niti jedna stranica na društvenoj mreži Facebook, a koja za cilj ima javno sramoćenje, neće proći bez naše intervencije”, dodao je.

U Centar im se svakodnevno javljaju gotovo svi i sve – djeca, mladi i stariji, roditelji, učitelji/ce i profesori/ice.

“Iako im je iznimno teško iznjeti svoj problem, mnogi se jave uz molbu da sve ostane anonimno. Njihovi su problemi različiti, od onoga kako nadzirati aktivnosti u radu na računalu i mobitelu do onoga u problemima u ponašanju djeteta. Najčešći razlog javljanja je takozvani cyberbullying ili elektroničko nasilje koje je svakodnevno prisutno u sve većem obliku. Nažalost, primjenom novih tehnologija bez kojih gotovo ne možemo izdržati niti jedan dan, pogotovo kada govorimo o društvenim mrežama,  možemo zaključiti da naša svakodnevica jednostavno ne može bez tehnologije. Upravo iz tog razloga mogućnosti narušavanja ljudskih prava su daleko veće nego primjerice prije 10 godina. Veliku ulogu igra naš zakon koji nije sasvim jasan kada govorimo o zaštiti korisnika/ca i sankcioniranju počinitelja/ica te je samim tim problem ugrožavanja ljudskih prava još veći”, upozorava Vlaho na nešto na čemu se očito treba poraditi, ali to nije jedini problem.

u Centar svakodnevno javljaju gotovo svi – djeca, mladi i stariji, roditelji, učitelji i profesori. 

– Iako im je iznimno tesko iznjeti svoj problem, mnogi se jave uz molbu da sve ostane anonimno. Njihovi su problemi različiti, od onoga kako nadzirati aktivnosti u radu na računalu i mobitelu do onoga u problemima u ponašanju djeteta. Najčešći razlog javljanja je takozvani cyberbullying ili elektronicko nasilje koje je svakodnevno prisutno u sve većem obliku. Nažalost, primjenom novih tehnologija bez kojih gotovo ne možemo izdržati niti jedan dan, pogotovo kada govorimo o društvenim mrežama,  možemo zaključiti da naša svakodnevica jednostavno ne može bez tehnologije. Upravo iz tog razloga mogućnosti narušavanja ljudskih prava su daleko veće nego primjerice prije 10 godina. Veliku ulogu igra naš zakon koji nije sasvim jasan kada govorimo o zaštiti korisnika i sankcioniranju počinitelja te je samim tim problem ugrožavanja ljudskih prava još veći – upozorava Vlaho na nešto na čemu se očito treba poraditi, ali to nije jedini problem. 

Edukacija za djecu i mlade 

– Primjerice, Facebook stranice na kojima se nalaze fotografije tinejdžerica iz osnovnih i srednjih škola, a koje nisu materijal za javno prikazivanja i/ili distribuiranje je narušavanje privatnosti tih djevojaka jer niti jedna od njih nije samovoljno postavila svoju fotografiju na takvu stranicu. No, problem gledamo s krive strane. Ne trebamo gledati samo tko i zašto je osnovao takvu stranicu, nego nam prva misao mora biti zašto se djevojke fotografiraju, prave slavni selfie na kojem su  razgolićene. Previše resursa i vremena trošimo na uklanjanje sadržaja koji je već objavljen dok s druge strane nemamo dobro osmišljenu edukaciju za mlade kojom bi ih poučili o mogućim posljedicama koju takva fotografija nosi sa sobom – srž je ovog višedimenzinalnog problema o kojem progovara Vlaho podsjećajući:

– Uzmite u obzir da se takva fotografija nije snimila da bi bila isključivo vidljiva samom autoru, nego je nekome i namjenjena. Danas mladi olako shvaćaju rizike i posljedice svojih radnji, a možda i zato što ih mi stariji nismo o tome podučili. Bitno je razumjeti da je odgoj roditelja jedno, a utjecaj zajednice na djeteta drugo. Kada shvatimo tu razliku tek tada možemo govoriti preciznije o tome zašto danas mladi slijede trendove koji nikako nisu primjereni – zaključio je Dalibor Vlaho. 

Više o aplikaciji Target User Identifier možete pročitati OVDJE.

Maja Celing Celić  

– See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=10386&cHash=5b2cf8beb776c873f2c9a2be93dfca28#sthash.rWCKPXDp.dpuf

Stručnjaci TaskForce tima krenuli su u obradu prijave i detaljno prikupili sve informacije koje su bile dostupne. Postupak uklanjanja stranice je pokrenut, no stranica je i dalje bila javno dostupna, kao i sav sadržaj koji se nalazio na njoj.

Kako je TaskForce tim isprobao sve metode koje se koriste za uklanjanje sadržaja na internetu, a i dalje nismo bili u mogućnosti ukloniti prijavljenu stranicu, odlučili smo se na primjenu vlastite tehnike uklanjanja te korištenje vlastite aplikacije koju smo razvili — TUI — Target User Identifier. To je aplikacija razvijena za detekciju osobe koja se nalazi iza korisničkog računa društvene mreže Facebook (u ovom slučaju stranice). 2. travnja 2014. godine krenuli smo u stalni nadzor prijavljene stranice i pratili smo sve fotografije, videozapise i objave koje su se svakodnevno nalazile na stranici. Shvatili smo da ovo nije igra i da se ne radi o “slučajnom” objavljivanju, nego o ogromnoj količini podataka koji su s namjerom objavljeni na toj stranici. Idući smo dan krenuli u završni dio akcije – otkriti samog osnivača stranice. Nije nam trebalo mnogo vremena. Nakon svega nekoliko sati, prikupili smo sve informacije o osnivaču koji je smatrao da mu je, kao osobi koja se krije iza lažnog profila, gotovo nemoguće ući u trag. Da, radilo se o iskusnom korisniku, no ne baš toliko iskusnom da bi nadmudrio naš TaskForce tim – ponosan je Vlaho pojasnivši kako su 4. travnja preuzeli kontrolu nad korisničkim računom te odmah krenuo u proces uklanjanja sadržaja i same stranice. 

– U trenutku uklanjanja, stranica je imala više od 200 tisuća korisnika (pratitelja), oko 2 200 fotografija i preko 3 sata videozapisa. Mnoge dnevne novine i drugi mediji ukazivali su na ovu stranicu kao jednu od najvećih ove vrste, a naš je zadatak bio ukloniti je i jasno dati do znanja da niti jedna stranica na društvenoj mreži Facebook, a koja za cilj ima javno sramoćenje, neće proći bez naše intervencije.

– See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=10386&cHash=5b2cf8beb776c873f2c9a2be93dfca28#sthash.rWCKPXDp.dpuf

Represija nad Ženama u crnom: Politika stalnog maltretiranja

Povodom Dana borbe protiv fašizma, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) sinoć je u kinu Kriterion u Sarajevu organiziralo diskusiju na temu Stop represiji nad Ženama u crnom.

O represiji nad Ženama u crnom govorile su Staša Zajović, koordinatorica Žena u crnom – Beograd, Sabina Talović, izvršna direktorica Ženskog centra BonaFide – Pljevlja i Jadranka Miličević, izvršna direktorica Fondacije CURE, prenosi Oslobođenje.ba.

Zajović je kazala da su Žene u crnom od početka svog rada, odnosno od svog osnivanja, 9. listopada 1991. godine, pa do danas, izložene raznim vrstama represije i to iz više razloga. Jedan od osnovnih jeste njihovo zalaganje za odgovornost srbijanskog režima i kasnije svih vlasti u Srbiji za rat i ratne zločine, te insistiranje na tome na nivou države i društva. Ta represija je, prema njenim riječima, sistematska, kontinuirana, organizirana i predstavlja dio jedne represivne politike svih vlasti u Srbiji.

Prijetio im i Šešelj

“Represiju vrše državni i nedržavni akteri. Državni vrše u vidu različitih administrativnih zabrana. Tijekom 23 godine našeg rada bilo je na stotine i stotine administrativnih zabrana, ali ih je bilo također i od najvećih državnih službenika, što je jako opasno. To je bilo 1998., kada je s tog državnog nivoa Vojislav Šešelj, koji je tada bio šef poslaničkog kluba najveće druge po snazi partije u Skupštini Srbije, rekao da tko god naiđe na ulici na Žene u crnom da ih treba odmah ubiti. Isto to sada radi državni  službenik Antiterorističke jedinice Radomir Počuča, i tu se pokazuje taj isti kontinuitet, ista matrica progona drugačije mislećih, prvenstveno onih koji se zalažu za solidarnost sa žrtvama zločina počinjenih u naše ime”, istaknula je Zajović.

Ona navodi da je cilj represije da ušutka sve kritičke glasove u Srbiji, da Žene u crnom izoliraju od ostatka stanovništva, da ih pretvore u čudovišta, prikažu kao nešto je potpuno nepoželjno društvu.

“To je jedna politika stalnog maltretiranja. Ni jedna naša akcija nije prošla, a da nas ne prati desetine i desetine policajaca”, rekla je Zajović.

Kako su ‘zeznule’ Putina: Prvo LGBT vjenčanje u Rusiji

Unatoč zabrani istospolnih brakova  i žestokom potkopavanju LGBTIQ prava u Rusiji, jedan istospolni brak je sklopljen u Sankt Peterburgu u petak.

Naime, vjenčanje Irine i Alyone je okarakterizirano kao prvo LGBT vjenčanje u hladnoj Rusiji.

Vjenčanje je bilo moguće zato što je jedna osoba transseksualka koja upravo prolazi hormonski tretman kako bi postala žena, ali ima putovnicu u kojoj piše da je muškarac.

Podsjetimo, u Rusiji je na snazi drakonski anti-gej zakon koji kažnjava ljude zbog ‘homoseksualne propagande’. Zakon kažnjava ljude, uključujući i turiste i turistkinje, kaznom u iznosu 200.000 rubalja (6.240 dolara) za ‘propagiranje ne tradicionalnih seksualnih odnosa’.

Posljednjih godina u Rusiji jača netrpeljivost prema istospolnim zajednicama. Homoseksualnost je u Rusiji bila kazneno djelo do 1993., a sve do 1999. se smatrala mentalnom bolešću.