Nema mi ništa draže od razbijanja (društvenih) tabua. Nisam majčinski tip niti uživam u majčinstvu. Uživam gledati svoje dijete kao ljudsko biće koje iz dana u dan intelektualno i emotivno napreduje ali to nema veze s majčinstvom; veseli me napredak svakog živog bića. Panično sam se bojala poroda; deformacija moga tijela mi je bila najneprirodnija stvar na svijetu koliko god svi tvrdili obratno. Dojenje mi nije sjelo, bila sam toliko ukočena da je to bilo tragikomično za gledati. Od stresa sam ostala bez mlijeka kojega od samog početka nisam imala dovoljno. Sve u svemu, bilo me strah; od mladih dana nisam sanjala ni bijelu vjenčanicu ni hrpu dječice, a nisam baš ni imala kvalitetne roditeljske uzore. Imati dijete sam poželjela zavoljevši svog supruga. Fascinirala me ideja da će iz naše ljubavi nastati novo ljudsko biće. Moglo bi se reći da sam htjela dijete iz filozofskog razloga. Također, željela sam biti fer bračni drug spram supruga koji je oduvijek želio imati obitelj i djecu.
Moje su sumnje počele kada su mi ga stavili na prsa. Osjetila sam neki nevjerojatan mir, usudim se reći da sam imala duhovno iskustvo. No, tu Najveću Ljubav – koja se naveliko glorificira gdjegod da se okreneš – nisam osjetila. Ni prvi mjesec, ni drugi, ni treći; tek sam oko 6 mjeseca života svoje bebe POČELA razvijati neke osjećaje. Kao i sve ne-romantične ljubavi mog života, ova se razvijala vrlo polako. Točnije, još sam za vrijeme trudnoće svima pričala kako ljubavi treba vremena, no razuvjeravali su me da je ljubav prema djetetu nešto posebno i drugačije. Shvatila sam da su to sve mitske priče koje potječu iz vremena kada su se žene mogle ostvariti jedino kao majke. To me jako pogodilo jer to, naime, znači da većina tih žena nikada nisu osjetile nikakvu drugu ljubav osim one prema djetetu. Koje jednom odraste, odseli se i ima svoju obitelj.
Pretražila sam sve živo i NIGDJE nisam naišla na pomoć ili podršku, nedajbože stručnu pomoć na poznatim linijama za pomoć. Najviše su mi pomogle mlade mame, starije mame baš i nisu bile od pomoći. Tada sam krenula istraživati sama. Guglala sam stvari poput: ‘Zašto još ne volim svoje dijete’, ‘Požalila sam što sam imala djecu’, ‘Rastala sam se zbog rođenja prvog djeteta’ i sl. Hrvatski portali za trudnice i majke vrve ušećerenim pričama kako je majčinstvo bajka, nigdje ne piše ništa kako se nositi sa svojim negativnim emocijama, eventualno se nađe nešto na forumima, ali to još uvijek ne spada pod stručnu pomoć. Još čudnije; nema ničeg o tome koliko potresno dolazak prvog djeteta utječe na odnos s partnerom. NIGDJE nisam naišla na nešto što bi mi pomoglo da se nosim sa svojim osjećajima, “spala” sam na pomoć prijateljica. Koje su bile sjajne, samo da napomenem. Pitala sam se da li je moguće da se u 21. stoljeću, u zemlji navodno zapadne demokracije, o tome ništa ne piše. Mog supruga su previše uznemiravali moji osjećaji jer je od djetinjstva maštao o djeci. Okrenula sam se društvenim mrežama postavljajući pitanja koja su me mučila i otkrila neke jako zanimljive činjenice:
a) manje od polovice žena osjeti ljubav prema djetetu po samom rođenju
b) postoje žene koje ne podnose osjećaj dojenja djece
c) oko polovica žena ne smatra majčinstvo svojim najvećim životnim postignućem
d) većina žena majčinstvo ne smatra svojom životnom svrhom
e) postoje dvije vrste majki: jedne su odlične s bebama i leži im neverbalna komunikacija dok se druge bolje snalaze sa starijom djecom.
Šokirana, neispavana, iscrpljena i stjerana u kut; znala sam se uhvatiti u razmišljanju: kome li je ovo super? Tko može reći da je majčinstvo samo divno? Koga ovo ne zaglupljuje? Tko se sav pobljuvan i bez barem pola sata dnevno za sebe može osjećati seksi? A kad smo već kod toga…prvih sam mjeseci bila iskreno utučena što se moj i suprugov odnos promijenio. Bili smo zajedno 5 godina prije djeteta, te jedan od onih parova jako vezanih jedno za drugo i vrlo intimnih, na svim razinama. I odjednom nam je pala bomba na sve te razine, pa i u bračni krevet. Nema više spontanosti, za sve smo se morali dogovarati i pomno planirati. Pa zar nije ljepota seksualnog odnosa da se događa nenadano, bilo kada i maltene bilo gdje? Zar smo spali na ‘isplanirani seks’?! A o gubitku spontanosti i slobode na ostalim životnim poljima da i ne pričam. Više ne postoje. Kad sam imala zbilja teške dane, maštala sam kako će se moje dijete jednom osamostaliti i odseliti od kuće. I ja ću tada dobiti svoj život natrag. I ništa me više neće moći zaustaviti. Poslije tih maštanja uvijek bih osjećala grižnju savjesti i pitala se kako mogu biti tako okrutna. Jedna starija žena mi je rekla da sam sebična jedinica. I da je divno imati djecu jer kad ostariš nisi usamljen. A nije sebično rađati djecu da ne bi u starosti bili usamljeni? Ma dajte, molim vas. U redu, ja sam sebična jedinica. Svi smo mi sebični, ali samo ja govorim o tome. Vi drugi se samo pravite grbavi.
MORAMO JAVNO I NA GLAS GOVORITI O NEGATIVNIM STRANAMA (RANOG) MAJČINSTVA. O PANICI, STRAHU I IZOLACIJI. O tome da zapostaviš najbliže prijatelje, ispunjavajuće interese, te u konačnici zaglupiš. Da ti brak padne u drugi plan, htjela ti to ili ne. Da u najtežim trenutcima planiraš bijeg u neku daleku zemlju, ali odustaneš zbog grižnje savjesti. Da se tješiš kako će biti sve lakše kad dijete odraste. Da ti strada tijelo i zdravlje. Da se više ne osjećaš privlačnom. Da skoro uvijek želiš biti negdje drugdje. Da se nikako ne možeš pomiriti s time da svijet nepovratno juri naprijed bez tebe. Da posljedično patiš od paničnog straha da će te taj svijet ispljunuti kad se jednom opet pokušaš uključiti u njega. Da se tješiš da činiš dobru stvar i da je sve to put duhovnog rasta i karme. Da grozničavo shvatiš da si puno bolja (i motiviranija) ljubavnica nego majka. I da nikada nećeš dobiti odgovor na pitanje: čemu? Čemu, doista, služe djeca? (Nastavak vrste je dobar odgovor za životinjsko carstvo).
Ne bih željela biti krivo shvaćena; obožavam svoje dijete i znam da će ta ljubav samo rasti. No ne volim što mi je majčinstvo baš toliko života oduzelo. Smatram da se ideal majke/žrtve nepotrebno slavi u našem društvu jer nitko ne voli živjeti u karanteni. Ja brojim dane kada će krenuti u vrtić. I ja ću tada biti bolja mama jer ću ga dočekati ispunjena stvarima za odrasle i kao takva ću mu se veseliti. Često samo čekam da ode spavati, da ja mogu pisati. To je tužno. Želim se osjećati bitnom za ovaj svijet, a brinući se samo o djetetu, osjećam se degradirano, tim više što opseg mojih obaveza uključuje kuhanje i kućanske poslove. Raditi samo to po cijele dane je siguran put za ludnicu.
Jednom, kada mi dijete poraste, naučiti ću ga neki strani jezik, voditi na izložbe, u zoološki, na zvjezdarnicu; usaditi mu ljubav prema čitanju; pitati ga u koga se zaljubio i zašto mu se sviđa…ovo sve baš i ne odaje majčinski tip, zar ne?
Bez premca, najviše me ljuti sljedeće: u našem društvu nije prihvatljivo priznati da ne voliš svoje dijete čim se rodi. Također nije prihvatljivo priznati da se teško nosiš s ulogom majke, da ti nije baš sjela i da neke druge stvari radiš bolje. Da te mala djeca jako živciraju. Da ne bi bila majka uopće da si znala što te čeka. Vrhunac svega jest da sav taj posao koji obavljaš u kojem nema odmora i vikenda – se podrazumijeva, i na koncu konca, uopće se ne doživljava poslom. Želim da se percepcija majki koje veselo pjevaju uspavanke promijeni i nadam se da će moja ispovijest biti neki skromni početak.
