sdadmin

Kako se pare ipak mogu ‘naći’: Prosvjetari će dobiti plaće u prosincu

Posted on by sdadmin

Nakon što je jučer ministar obrazovanja Vedran Mornar izjavio kako prosinačke plaće prosvjetara nisu osigurane u MZOS-ovom proračunu, Ministarstvo financija odobrilo je danas MZOS povećanje proračuna za 440 milijuna kuna, od čega 350 milijuna za plaće, a 90 milijuna za subvencionirani prijevoz učenika srednjih škola.

“U proračunu MZOS-a nedostaje 445,2 milijuna kuna, uglavnom za plaće i prijevoz učenika/ca. No, to nije novi problem jer se proračun u startu planira s nešto manjim iznosom za plaće, računajući na uštede”, odgovorili su iz Ministarstva, prenose domaći mediji.

MZOS je, dodaju, doista dijelom i uštedio, no očito ne dovoljno.

“Treba znati da je dio troškova nastao i zbog izmjene pravilnika o normi učitelja koji je učitelje/ice likovnog, glazbenog i tjelesnog odgoja stavio u povoljniji položaj nego što je to bilo u slučaju prethodnog pravilnika”, objašnjavaju iz Ministarstva.

U svakom slučaju, ističe MZOS, Vlada je pokazala da joj je stalo da resora znanosti, obrazovanja i sporta jer je Ministarstvo financija odobrilo povećanje proračuna MZOS-a za 440 milijuna kuna i to 350 milijuna za plaće, a 90 milijuna kuna za subvencionirani prijevoz učenika srednjih škola.

Alternativa imperijalizmu i barbarizmu je Rojava

Posted on by sdadmin

U ovom trenutku na Bliskom Istoku se vodi više ratova. Ali jedini koji možemo vidjeti u buržujskim medijima je propagandni rat. Prema njemu, velikodušni Zapad se bori protiv zla i još jednom, po tko zna koji put, ‘spašava svijet’, piše Crvena akcija. U stvarnosti, sudjelovanje Zapada se sastoji u selektivnom i vojno neučinkovitom bacanju bombi, jednako na civile, koliko i na ‘teroriste’. I to one iste teroriste koje su do jučer sami naoružavali da bi im obavljali prljave poslove u regiji. U onom drugom, pravom ratu, vide se sve grozote stradanja stanovništva i sva bijeda laži i propagande Zapada. Već gotovo mjesec dana traje opsada grada Kobanea.

U jeku navodnog ‘rata protiv terorizma’, taj grad sa svojim braniteljicama i braniteljima ne samo da je ostao bez svake podrške, nego njihovi navodni ‘saveznici’ aktivno rade na njegovom padu. SAD je kao ‘vođa koalicije’ otvoreno objavio kako u Kobaneu ‘nema partnera na terenu’. Turska pak neslužbeno pomaže opsadu davajući logističku podršku napadačima i jačajući izolaciju grada, dok službeno najavljuje stvaranje ‘tampon zone’ i okupaciju Zapadnog Kurdistana (Rojave). Svi saveznici, zajedno s Asadovim režimom i ostalim velikim ‘borcima protiv terorizma’, već mjesec dana navijaju za pad grada. Svima im podjednako odgovara gušenje procesa u Zapadnom Kurdistanu.

Tijekom trogodišnjeg krvavog rata u Siriji, Zapadni Kurdistan nije bio samo prostor kurdskog nacionalnog oslobođenja nego i prostor jednog dubokog demokratskog procesa. To je jedini prostor u regiji koji aktivno potiče sudjelovanje žena u društvu, jedini koji aktivno radi na etničkom i vjerskom suživotu i jedina politička struktura (od svih država i ‘država’ u regiji) koju humanitarne organizacije ne optužuju za teško kršenje ljudskih prava.

Uz to, Zapadni Kurdistan je oslobođeni prostor koji za razliku od ostalih nije nastao kao satelit jedne od brojnih stranih sila uključenih u rat. Drugim riječima, u užasu imperijalističkog klanja – Rojava je alternativa koju svi imperijalistički koljači i čudovišta koje su oni stvorili žele ugušiti. Ovih dana ulice Turske i mnogih drugih zemalja gore u prosvjedima i pobunama koje je potaknula hrabra obrana demokratskih postignuća u Zapadnog Kurdistanu. Oni najavljuju povratak vjere da je otpor moguć i da je i u najgorim trenucima moguće graditi alternativu barbarstvu koja nije u intervencijama imperijalizma sa vlastitim ciljevima, nego u solidarnosti, pravoj demokraciji i slobodi protiv mraka imperijalizma i svih njegovih slugu.

Gorka hrvatska stvarnost: Gotovo 80.000 radnika i radnica na minimalcu

Posted on by sdadmin

Svaki/a sedamnaesti/a radnik/ca u Hrvatskoj radi za minimalnu plaću, ili plaću koja je niža od 3.017,16 kuna bruto. Uz prosječni prirez od 12 posto, radnik/ca na minimalcu na ruke primi nepunih 2.385 kuna, a prema podacima Porezne uprave za prvih sedam mjeseci ove godine, minimalan prihod ili prihod niži od propisanog minimalca ima prosječno 78.822 radnika/ca, prenosi Novi list.

Prema podacima iz jedinstvenog obrasca poreza, prireza i doprinosa (JOPPD), u prva tri mjeseca ove godine zabilježen je naveći broj radnika/ca kojima su poslodavci iskazali isplatu minimalne plaće ili plaće niže od minimalca. U siječnju je takvih radnika bilo 80,4 tisuće, da bi u veljači porastao za šest tisuća, a ožujku bio na razini 81,4 tisuće radnika. Od travnja, broj primatelja/ica minimalne plaće, ili plaće niže od minimalne pada na 76,5 tisuća pa u svibnju i lipnju raste do razine 79,2 tisuće da bi u srpnju pao na 70,9 tisuća.

Prema Zakonu o minimalnoj plaći, ona se u iznimnim slučajevima može ugovoriti u znosu pet posto nižem od propisane minimalne plaće.

Ako je suditi prema podacima Porezne uprave, taj sniženi minimalac prima oko 32 tisuće radnika/ca od njih 78,8 tisuća koliko ih prosječno ima primanja do razine minimalne plaće.

Radnik/ca na minimalnoj plaći dnevno na raspolaganju ima 79,5 kuna za sve troškove, od stanovanja, hrane, prijevoza, obrazovanja, zdravstva, kulture, piše Novi list. 

Sindikati već nekoliko godina ne izrađuju sindikalnu košaricu, odnosno košaricu minimalnih troškova života prosječne obitelji pa je teško reći koliko se tih minimalnih troškova prosječnom plaćom može pokriti. No, zadnji sindikalni podaci pokazivali su kako na prehranu i stanovanje odlazi gotovo 60 posto sindikalne košarice, pri čemu prehrana zauzima čak 40-tak posto kolača. Za troškove stanovanja po toj računici radnik/ca na minimalnoj plaći mjesečno bi trebao izdvojiti 477 kuna, a režijski troškovi stana od 50-tak kvadrata u Zagrebu, i to izvan sezone grijanja, prelaze dvostruki trošak tog iznosa. I u tom stvarnom svijetu, ako radnik/ca ima vlastiti stan, i ne plaća podstanarstvo ili ratu kredita, u džepu, nakon plaćanja režija, u optimističnoj varijatni, ostaje oko tisuću kuna za hranu, obrazovanje, prijevoz, kulturu, odjeću.

Ministarstvo rada i mirovinskog sustava započelo je sa sindikatima i poslodavcima razgovore o visini minimalne plaće za iduću godinu.

Prema formuli za izračun minimalne plaće, ona u idućoj godini ne bi trebala rasti. No, sindikati traže njen rast, ponavljajući kako je težnja da minimalna plaća dosegne razinu 50 posto prosječne plaće u zemlji. Stoga je Savez samostalnih sindikata Hrvatske prema resornom ministarstvu uputio zahtjev da minimalna plaća u bruto iznosu poraste za nešto više od 100 kuna.

S druge strane, Nezavisni hrvatski sindikati još su lani upozoravali kako je iznos minimalne plaće za ovu godinu krivo izračunat te da bi ona, prema zakonskim parametrima, trebala biti 20-tak kuna viša. Poslodavačka strana se, pak, protivi bilo kakvoj korekciji minimalne plaće na više. 

20 godina uspješne glazbene karijere The Bambi Molestersa

Posted on by sdadmin

Povodom 20. godišnjice postojanja kultnog sisačkog surf rock benda, The Bambi Molesters, razgovarale smo s basisticom i ikonom benda, Ladom Furlan Zaborac. 

Osim što je vrlo uspješna glazbenica, Lada je  na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završila studij komparativne književnosti i engleskog jezika te je desetak godina, uz uspješno bavljenje glazbom, radila i kao freelance prevoditeljica, a odnedavno je profesorica engleskog jezika u sisačkoj gimnaziji. 

Jedan ste od rijetkih hrvatskih bendova koji se proslavio izvan naših granica, svirali ste s mnogim poznatim imenima, prosječnom pratitelju/ici glazbene scene moglo bi se učiniti da ste poznatiji vani nego doma.  Podudara li se to s onom kako je najteže biti prorok u vlastitom selu?

 The Bambi Molesters ove godine obilježavaju dvadeset godina postojanja i u tom periodu smo dosta putovali i surađivali s mnogo ljudi. Sve su nam suradnje podjednako važne na glazbenoj razini, a imali smo sreće da se većina njih pretvorila u prijateljstvo. S Chrisom Eckmanom smo 2004. godine osnovali i zajednički bend, The Strange, te smo objavili album i jedan EP, snimljen tijekom promotivne turneje u Hrvatskoj i Sloveniji, na kojoj nam je gost  bio jedan od pridruženih članova REM-a, Scott McCaughey, koji s gitaristom Peterom Buckom trenutno svira u bendu Baseball Project. Chris nam je, inače, i producirao zadnji studijski album, kao i dvostruki live album. S REM-om je suradnja započela nekoliko godina prije toga i zapravo je to bio jedan od prijelomnih trenutaka što se tiče našeg pojavljivanja u domaćim medijima. Njihovo gostovanje na našem albumu iz 2001. čini se da je privuklo veliku pažnju. Prosječnom pratitelju scene se doista moglo učiniti da smo se tek tada pojavili na sceni. Međutim, kao bend osnovan 1994., iza sebe smo imali dva službena albuma, jedan neslužbeni i nekolicinu stranih kompilacija, kao i velik broj koncerata. Ni sada ni onda se nismo pretjerano zamarali s mainstream medijima, bilo nam je važnije ono što se događa unutar scene kojoj smo pripadali. Interes za bend se negdje u to vrijeme potpuno izjednačio, i ovdje i vani, s tim da smo kod kuće dobili pažnju o kojoj slično profilirani bendovi vani mogu samo sanjati. Što se tiče publike, između publike u Hrvatskoj i vani nema razlike. Naši su nam fanovi jako bitni i nastupi uživo su nam  jedna od najvažnijih stvari. 

Što ti se trenutno najviše vrti na playeru?

Čudna mješavina svega i svačega: Ramones, Black Lips, Tom Waits,  Lucinda Williams, Alabama Shakes…

Kako je bilo na turneji po Novom Zelandu? Čujem da ste tamo sreli našu bivšu profesoricu.

Turneja na Novom Zelandu se dogodila 2002. godine. Nastupili smo na njihovom kulturnom festivalu koji se svake dvije godine održava u Wellingtonu. Radi se o festivalu koji pokriva dramsku i likovnu umjetnost, klasičnu glazbu i popularnu glazbu. Imali smo šest nastupa u osam dana i bilo nam je super. Novozelandska nacionalna televizijska kuća čak je imala prilog o bendu u večernjim vijestima.  U publici nam je bilo drago vidjeti i našu srednjoškolsku profesoricu koja se odselila onamo nekoliko godina prije. Inače, u to se vrijeme oko Wellingtona još snimala trilogija Gospodar prstenova, pa smo na jednoj svirci  imali i ekipu koja je radila na filmu. Mislim da se radilo o ljudima zaduženim za specijalne efekte. Bilo je jako zabavno i bilo bi super ponoviti nešto slično.

Jedna si od rijetkih žena na bas-gitari u nekom bandu. Jesi li se ikada susrela s komentarima kako bas-gitara nije za ženu?

Pa basistice zapravo i nisu rijetkost, a u bendovima koje sam slušala odrastajući, bilo je i basistica i bubnjarica i gitaristica, na samo pjevačica. Budući da smo mi stilski profilirani bend i spadamo u neki širi sixties/garage/surf/instrumentalni  krug, našoj publici to nije bilo ništa čudno budući da su navikli na žene u bendovima. Nekoliko puta su mi ljudi iz domaćih medija postavili to pitanje, ali valjda su se svi već na to naviknuli pa to više nije neka novost.{slika}

Uz to što si uspješna  glazbenica, profesorica si engleskog jezika u sisačkoj gimnaziji. Kako je raditi s današnjim tinejdžerima? Doduše, pojedini nastavnici kažu da je teže s današnjim roditeljima nego s tinejdžerima.

Prije nekih godinu i pol sam počela raditi u gimnaziji. Budući da sam na Filozofskom fakultetu završila komparativnu književnost i engleski, moj prvi profesionalni izbor bilo je književno prevođenje. Uz sviranje, isključivo sam to radila nekih desetak godina. Prevodila sam Kerouaca, Thompsona, Orwella, zatim sam prevela i surađivala na prijevodu nekoliko knjiga o glazbi, npr. biografiji Keitha Richardsa, biografiju Johnnyja Casha. Evo posljednje što sam s kolegom Elvisom Šimunićem prevela je autobiografija Neila Younga.  Super mi je isto tako bilo raditi na knjizi Nicka Kenta, ‘Tamna strana rocka’. Na ovom poslu sam još nova, u fazi navikavanja na intenzivni rad s ljudima. Današnji tinejdžeri mi se ne čine toliko drukčiji od nekih prijašnjih generacija. Naravno, imaju druge ‘alate’  i mogućnosti,  žive u drugačijem kontekstu, ali zanimaju ih iste stvari kao i sve tinejdžere općenito.     

Zašto si odlučila prijeći s freelance prevođenja u obrazovanje?

Nadam se da ću i dalje prevoditi, budući da mi je to bila neka početna ideja profesionalnog razvoja. Tako sam i odabrala kombinaciju predmeta koje sam studirala. Međutim, prijevod nije nešto što osigurava stalni prihod (cijena autorske kartice prijevoda je opet neka druga priča), a u ovoj životnoj fazi ne možemo si dopustiti luksuz nesigurnosti.

Kakvi su planovi benda za naredno razdoblje?

Trenutno smo u potpunosti zaokupljeni organizacijom Sonic Bullets Festivala koji će se održati 5. prosinca u zagrebačkoj Tvornici. Ideja festivala je proizašla iz ideje koncerta kojim bismo obilježili dvadesetu godišnjicu benda. Naime, htjeli smo okupiti što više suradnika i dragih prijatelja, pa smo shvatili da bi najbolje bilo napraviti festival i dobar tulum. Uz nas će nastupiti B & the Bops, My Buddy Moose, The Flaming Sideburns te Chris Eckman. I ovom prilikom pozivam sve naše fanove da nam se pridruže. Nakon toga, vjerujem da ćemo početi rad na novom albumu.

Nemoj mi reći da opresija nije stvarna jer ne izgleda ‘kako bi trebala’

Posted on by sdadmin

Ne mogu se prisjetiti točnog broja slučajeva u kojima mi je netko rekao: “Prvosvijetske feministkinje i feministi trebaju zašutjeti. Vi niste zaista opresirani”. Ili: “Trebala bi otići u Afriku vidjeti kako opresija izgleda i prestati zanovijetati”. Ili: “Život je puno teži trećesvjetskim ženama. Umoran/na sam od slušanja Amerikanki koje se žale zbog [umetnite ovdje bilo koju feminističku temu]”. Još jednom, ne mogu vam dati točan broj ovakvih slučajeva, ali mogu reći da se događaju često i da sam zbog toga ogorčena, piše Sherronda Brown za Feminspire.

Potlačene društvene grupe postoje u prostorima unutar kojih doživljavaju dugotrajnu okrutnost, nepravedan tretman, i/ili su kontrolirani od strane dominantne grupacije ili institucije, pa čak i ideologije. To je stvarnost koju mnogi ljudi doživljavaju na globalnoj razini, a SAD na to nije imun samo zato jer se nazivamo ‘slobodnom zemljom’. Jasno mi je da volite promatrati SAD kao naciju svih vrsta sloboda, u kojoj su svi jednaki i kao takvi tretirani, ali to jednostavno nije tako. Žao mi je što vam to moram reći, ali nismo svi vrijedni zaštite i jednakopravnosti. Neki od nas su privilegirani na temelju rase, spola, seksualnosti, sposobnosti, klase ili pak profesije, dok su drugi marginalizirani ili diskriminirani na temelju istih faktora.

Vidite, opresija zauzima razne oblike. Kada žene nemaju pravo voziti automobil u Saudijskoj Arabiji, to je opresija. Kada su žene i djevojke ismijane i okrivljene zato jer su silovane u Bilokojemgradu u SAD-u – to je također opresija. Kada su mlade djevojke prisilno podvrgavane genitalnom sakaćenju u Africi, to je opresija. Kada neodgovarajuća zakonska briga o maloljetnicima i kapitalistički projekti privatiziranih zatvora unutar zatvorskog industrijskog kompleksa disproporcionalno utječu na živote ljudi drugih rasa u SAD-u, to je također opresija.

Opresija nije ograničena na ‘Treći svijet’. SAD nije magična država. Nismo zaštićeni nevidljivim štitom. Ovdje također postoji opresija. A kada govorimo o njoj, to ne znači da su strahote počinjenje u drugim dijelovima svijeta nelegitimne ili manje bitne. I svakako ne bismo smjeli koristiti tragedije, koje se događaju u drugim dijelovima svijeta, kako bismo skrenuli pozornost s nepravdi koje se događaju u našem susjedstvu, ili ih jednostavno zanijekali. Zapravo, ako je jedini trenutak kada govorite o problemima u ‘Trećem svijetu’ onda kada želite utišati ili posramiti feministički aktivizam u ‘Prvome svijetu’ – samo nastavite i prestanite se ponašati kao da vam je stalo do problema uzrokovanih opresijom.

Opresija, dominacija i marginalizacija. Sve to se događa ovdje, ondje, svugdje. Kada ste uporni u nijekanju te činjenice, produbljujete ideju o SAD-u kao iznimci te o ‘kulturnom nazadovanju’ drugih zemalja. Čula sam mnogo ljudi koji pričaju da su žene u drugim zemljama ‘bezglasne’, nijekajući tako njihovo zalaganje i aktivizam te ignorirajući mnoge pobjede nastale kao plod neumornog (feminističkog) aktivističkog djelovanja. Nepravedno je i neodgovorno pretpostaviti da su te žene nesposobne pridonijeti promjeni ili biti glasne samo zato jer ih vaš zapadnjački pogled na svijet percipira kao slabe, nemoćne i bespomoćne. Jednako kao što su feministički, građanski i ljudskopravaški pokreti zadobili rezultate u SAD-u, isto tako su građani i građanke trećesvjetskih zemalja pokrenuli/e velike promjene, na svoj način.

Nakon gotovo trideset godina rada, feministički aktivisti/ce u Maroku uspjeli su uvesti rodnu jednakost u Ustav. U Egiptu je Samira Ibrahim povela tužbu protiv ‘testiranja djevičanstva’ koje je prisilno provođeno nad ženama u zatvoru. Njezina neumorna nastojanja i podrška drugih aktivistkinja rezultirala je sudskom zabranom ‘testa djevičanstva’ među zatvorenicama. U sjevernoj Indiji poznata je pobunjenička grupa – Gulabi Gang – koju čine žene u kričavo ružičastim haljinama (sarijima), i koje patroliraju ulicama s bambusovim štapovima boreći se protiv obiteljskog nasilja i kažnjavajući opresivne muževe, očeve i braću – sustavno izazivajući indijsku patrijarhalnu dominaciju nad ženama i djevojkama:

“Danas se Gulabi Gang sastoji od desetaka tisuća žena članica, od nekoliko muških podržavatelja te mnoštva uspješnih intervencija u njihovu korist. Bilo da se radi o osiguravanju odgovarajuće javne distribucije žitarica za prehranu ljudi ispod granice siromaštva, ili isplate naknade starijim udovicama koje nemaju rodni list kojim bi dokazale svoju starost, ili prevencije nasilja nad ženama i djecom, ružičasto sestrinstvo je na glavnim pozicijama u društvu donoseći sustavne promjene upotrebljujući najjednostavnije metode – direktnu akciju i konfrontaciju”.

Tako je mnogo pobjeda za žene (ali i mnoge druge) diljem svijeta. Nemojte pogrešno misliti da je SAD jedina nacija s dostupnim slobodama, i da se niste usudili reći kako su žene u drugim zemljama bezglasne ili nemoćne. One konstantno rade na jednakosti i bore se kako bi se oduprle opresivnim patrijarhalnim strukturama, kao što to radimo i mi. Ako, tijekom rasprava o feminističkom aktivizmu i problemu opresije, inzistirate na isticanju onoga što ste čuli o Ugandi ili Sri Lanki na CNN-u, tada trebate znati da su trećesvjetske žene zapravo poprilično glasne te da svoje glasove koriste kako bi pokrenule promjenu.

Kada kažete da se opresija događa iskljčivo ‘tamo’, negirate značaj trauma koje su ljudi doživjeli u SAD-u te istovremeno (re)producirate narativ o američkoj isključivosti i superiornosti – ideologijama koje su kroz povijest ‘opravdavale’ imperijalizam i kolonijalizam, kao i ostale oblike globalnog rasizma. Postoje produktivni načini na koje možemo razgovarati o društvenoj pravdi, građanskim pravima, ljudskim pravima i feminizmu na globalnoj razini, bez da odbacujemo važnost izrazito bitnog aktivističkog djelovanja  u ‘Prvome svijetu’.

Ako želite saznati više o utjecaju feminističkog aktivizma u državama diljem svijeta, Globalni fond za žene (Global Fund for Women) je sjajan izvor.

Reakcija povodom govora mržnje protiv LGBT aktivista i aktivistkinja

Posted on by sdadmin

Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje oformljena početkom 2013. zbog poboljšanja zakonskih okvira kojima bi se sankcionirali slučajevi govora i zločina iz mržnje, najoštrije osuđuje prijetnje upućene prošloga tjedna aktivistima i aktivistkinjama Banjalučkog udruženja queer aktivista i aktivistkinja koji su proteklih dana bez prestanka izražavani na društvenim mrežama. 

Članice i članovi koalicije ističu kako je neshvatljivo da se u Republici Srpskoj čiji Krivični zakon prepoznaje zločin iz mržnje i predviđa njegovo kažnjavanje, javne prijetnje i otkrivanje njihovih osobnih podataka i fotografija preko društvenih mreža, te presretanje na javnim mjestima u cilju zastrašivanja i ugrožavanja sigurnosti žrtava motivirani njihovom seksualnom orijentacijom i aktivističkim angažmanom, ne smatraju krivičnim djelima koja moraju biti istražena i procesuirana.

Članice i članovi Koalicije za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje svjesne su položaja LGBT osoba u izraženo homofobnom društvu te smatraju da je neophodno proaktivnije djelovati da bi se suzbila netrpeljivost prema LGBT osobama i jasno izrazila državna osuda svakog oblika diskriminacije i nasilja nad ovim osobama.

Apeliraju na policiju i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske da preuzmu sve neophodne mjere i adekvatno istraže slučaj, te otkriju počinitelje ovih krivičnih djela i omoguće njihovo daljnje procesuiranje i sankcioniranje odgovornih.

Koaliciju za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje čine nevladine organizacije koje su već godinama aktivne u promicanju i zaštiti ljudskih prava i borbi protiv diskriminacije:  

Asocijacija za demokratske inicijative

Centar za mlade KVART

Civil Rights Defenders

Fondacija CURE

Fondacija Mediacentar Sarajevo

Fondacija Istina, Pravda, Pomirenje

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini

Inicijativa mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine 

Otaharin

Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONA)

Sarajevski otvoreni centar 

Udruženje BH novinari

Vijeće za štampu BiH

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org