Danas je predsjednik Europske komisije, Jean Claude Juncker, objavio nove članove i članice koji/e će činiti njegov tim, a među njima je 32 posto žena. Potpredsjednice su Kristalina Georgieva i Alenka Bratušek, Federica Mogherini visoka je predstavnica te je izabrano šest povjerenica, među kojima je Věra Jourová zadužena za rodnu ravnopravnost.
Više o novom sastavu Europske komisije možete pročitati ovdje.
{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.
Za pojedince/ke unutar queer zajednice, naša filmska sezona, obilježena brojnim LGBT filmskim festivalima, započela je s Frameline festivalom (međunarodni LGBT filmski festival) u San Franciscu, 19. lipnja – dan prije World Pridea koji se održao u Torontu.
Od obale do obale – od losanđeleskog Outfesta do njujorškog NewFesta (Qfest u Phillyju je ove godine odgođen) – održani su vitalni festivali za zajednicu s obzirom da redateljicama omogućuju svojevrsni umjetnički izraz koji je stavljen pod povećalo mainstream produkcijskih kompanija. Osim toga, ženskoj publici je pruženžudno iščekivani sadržaj koji progovara o njihovim životima na marginama društva, bilo da se radi o L, G, B, T, I, Q ili WOC (Women of Color) temama.
Ove sezone imali smo priliku pogledati pregršt filmova koji nisu samo zaokupili kritičare, već su transformirali kalibar LGBT kinematografije, govoreći čak samo o kvaliteti sadržaja. Dokumentarci dominiraju. Naši filmovi nadilaze tradicionalni narativ “izlaska iz ormara” koji, od sada, uključuje problematiku koja se usredotočuje na naš svakodnevni život kao ljudskih bića u hiperpromjenjivom, brzo napredujućem, globalnom svijetu. Primarno pitanje ovih filmova nije “Je li u redu voljeti drugu ženu?” već “Kako voljeti na etički uključiv način, u odnosu na njezine želje i kulturu u kojoj ona živi?”.
Ova evolucija evidentna je u dva spektakularna prošlogodišnja filma: Potres (Concussion) Stacie Passon i Tko se boji Vagine Wolf? (Who’s Afraid of Vagina Wolf?) Anna Margerite Albelo. U navedenim filmovima, poput novih dostignuća koja su nam predstavljena ove godine, ženska seksualnost je samo jedan aspekt njezina života.
Queer feministička kinematografija manje je vezana uz društveno prihvaćanje koliko uz samoprosvjetljenje. Kao rezultat, nova kinematografija sadrži oplemenjenu razigranost; redatelji/ice igraju se sa žanrovima, poput Madeleine Olnek u filmu Lukavi tupei (The Foxy Merkins) te s narativnim stilovima, poput Sophie Hydein u filmu 52 utorka (52 Tuesdays).
U čast njihovoj dovitljivosti, intelektualnoj izoštrenosti i neustrašivosti, donosimo vam osam filmova, koji se trenutno nasumično pojavljuju na festivalima, u kinima i na zahtjev, a koje biste definitivno trebali pogledati ovoga ljeta.
Prikladno ponašanje (Appropriate Behaviour)
Prikladno ponašanje je definitivno film koji morate pogledati ove godine. Režiju potpisuje, uređuje i u filmu se pojavljuje Desiree Akhavan, ko-kreatorica popularne web-serije The Slope te nova članica glumačkog postava HBO-ove serije Girls. Film prati Shirin, perzijsku biseksualku koja je tek prekinula s bivšom partnericom te pokušava urediti svoj život, na profesionalnoj, ali i osobnoj razini. Zamislite seriju Girls, u kojoj je Hannah Horvath (glumi je Lena Dunham, op. prev.) Perzijka, biseksualka, a živi u Bushwicku, ne u Greenpointu. Dovitljive pošalice bi vas nasmijale do suza – u slučaju da niste prezauzeti zapisivanjem istih u tami kina.
U čast Susan Sontag (Regarding Susan Sontag)
Publikacija dnevničkih zapisa Susan Sontag – u za sada dva sveska te s najavljenim trećim – dovela je do ponovnog buđenja interesa za zapise slavne esejistkinje, od njezine smrti kao posljedice MDSa (mijelodisplastičnog sindroma, odnosno raka krvi) 2004. godine. Filmski redatelji i pisci kazališnih komada tom su publikacijom dobili tekstualni pristup privaciji književne ikone. Prošloga ljeta, Moe Angelos održala je premijeru filma Sontag Reborn u New York Cityju, a ove godine Nancy Kates predstavila je publici film U čast Susan Sontag (Regarding Susan Sontag) – intimni, istraživački dokumentarac o jednoj od najvećih intelektualki 20. stoljeća. Sjajno odabrana i kombinirana arhivska građa, uključujući kazivanja prijatelja/ica, obitelji, kolega/ica i ljubavnika/ica, čini ovaj film obaveznim gradivom za sve zaljubljenike/ice u rad Susan Sontag – literaturu i književne studije, američku politiku 20. stoljeća, ili ideju o življenju “intelektualnog života”.
Stremiti ka mjesecu (Reaching for the Moon)
Temeljen na bestselleru iz 1995. godine Rijetko i svakidašnje cvijeće: Priča Elizabeth Bishop i Lote de Macedo Soares (Rare and Commonplace Flowers: The Story of Elizabeth Bishop and Lota de Macedo Soares) Carmen L. Oliveirae, filmStremiti ka mjesecu(Riching for the Moon) dramatizira strastvenu i često izrazito dramatičnu ljubavnu aferu između američke pjesnikinje Elizabeth Bishop i brazilske arhitektice Lote de Macedo Soares. Gluma Mirande Otto i Glorie Pires je sjajna; bujan krajolik Petropolisa, gdje je Soares živjela, a Bishop joj se pridružila, nadahnjuje; poezija filma je božanstvena. Redatelj Bruno Baretto kreirao je dirljiv prikaz veze između dvije uspješne umjetnice te strast koja ih je spojila.
Kate Bornstein je queer i ljupko zlo(Kate Bornstein is a Queer and Pleasant Danger)
Posuđujući naslov istoimenoga memoara autorice iz 2012. godine, filmski uradakSam Federa (redatelj se identificira kao trans osoba te koristi rodno neutralne oznake, op. prev.)Kate Bornstein je queer i ljupko zlo doveo je ovu LGBT ikonu na veliki ekran. Sedamdesetdvominutni dokumentarac – u kojemu Bornstein priča o povijesti svojega rada za osnivača scijentološkog pokreta L. Ron Hubbarda te o njegovu utjecaju na njezin život kao tetovirane Židovke, lezbijke, “bioničke transeksualke” (“bionic tranny“) – zasigurno će vas ostaviti bez daha. Također, ovaj film će zasigurno probuditi emocije: Katein šarm izlijeva se s ekrana i izaziva empatiju. Nedavno joj je dijagnosticiran rak, pored životne borbe s leukemijom – produkcija filma je, prema tome, odrađena u idealnom trenutku, a sve to čini film izrazito potrebnim.
52 Tuesdays (52 utorka)
Ova drama je izrazito intenzivna. Priča o odrastanju prati šesnaestogodišnjakinju Billie – djevojku čije je odrastanje obilježeno majčinom tranzicijom/promjenom spola. Sama produkcija filma 52 utorka je očaravajuća. Sophie Hydeina početnička režiserska uloga zahtjevala je od glumačkog i filmskog postava snimanje tijekom samo jednog dana u tjednu – utorka – i tako tijekom 52 tjedna. Bez ponovnih snimanja scena, bez prekovremenih sati. Glumci su dobili svoje komade na čitanje, svaki tjedan novi tekst. O filmu možemo pričati gotovo kao o seriji s produženim scenarijem u kojemu glumci, kao i publika, mogu očekivati apsolutno sve.
Životni partneri (Life Partners)
Kreativni dvojac Susanna Fogel i Joni Lefkowitz napisali su tekst za simpatičnu komediju o nerazdvojnom prijateljstvu lezbijke Sashae (Lighton Meester iz serije Gossip Girl) i njezinestraight prijateljice Page (Gillian Jacobs). Page se zavjetovala kako se neće udati sve dok Sasha ne dobije zakonsko pravo na isti čin, no sve se mijenja kada Page upozna Tima (Adam Brody). Jedan zavjet je uvjetovan drugim, a privlačnost koju je Sasha priznala najboljoj prijateljici prouzročila je gotovo neopozive posljedice. Srećom, film nije težak za gledati pa maramice možete ostaviti doma.
Violette
Život dvadesetostoljetne francuske spisateljice Violette Leduc prikazan je u ovoj biografiji, koju je režisirao Martin Provost. Violette je bila spisateljica koja je imala sposobnost prikaza feminine erotičnosti na način koji je i feminističku legendu Simone de Beauvoir učinio obožavateljicom. Leduc se zaljubljuje u de Beauvoir, koja želi imati isključivu ulogu agentice i urednice njezinih knjiga. Provost provokativno zadire u psihologiju Violette Leduc kao kopileta koje se osjeća nevoljeno i napušteno od svih. Emmanuelle Devos je sjajno odigrala ulogu neprivlačne, mušičave prirode Viollete Leduc, a Sandrine Kiberlain je božanstvena u glumačkom portretiranju karakterne smirenosti ikone Drugog spola.
Lukavi tupei (The Foxy Merkins)
Nakon neobične komedije Nesamostalna lezbijska vanzemaljka traži sebi sličnu (Codependent Lesbian Alien Seeks Same), Madeleine Olnek vraća se s komedijom o dvjema prijateljicama, Lukavi tupei. Film prati dvije seksualne radnice koje pokušavaju zaraditi za život u užurbanom svijetu New Yorka. Film, svojevrsna posveta muškim napadnim prodavačima, prati Margaret (Lisa Haas) i Jo (Jackie Monahan) u njihovim pokušajima nošenja sa svijetom brojnih domaćica, sumnjivih prodavača tupea i dvoličnih konzervativnih žena, uključujući političarku koja taji da je gej. Jo pokušava istrenirati Margaret, stidljivu novakinju dobre duše, kako se prilagoditi (lean in) i dostojno se prodati. Rezultati su krajnje urnebesni.
“Očekujemo da se Pride održi ali to neće ovisiti samo od nas”, rekao je član organizacijskog odbora Pridea Goran Miletić koji očekuje da će se u idućih dvadesetak dana intenzivirati kontakti s predstavnicima vlasti i policije kako bi se Pride održao.
On je rekao i da će Povorka ponosa biti održana od 12 do 14 sati, na trasi od zgrade Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici do Pionirskog parka kod Skupštine grada Beograda, prenosi Klix.
Na najave održavanja Pridea i ove godine je reagirao pokret Dveri koji se protivi održavanju te manifestacije a nadležnima predlaže da ga zabrane primjenjujući ‘ruski model’.
“Dveri se protive održavanju Parade ponosa i aktivno će raditi na tome da se ona ni ove godine ne održi”, rekao je Danilo Tvrdišić, predstavnik Dvera.
On je na konferenciji za novinare najavio i da će ‘modaliteti akcija’ biti predstavljeni narednih dana i da Dveri još uvijek nisu donijeli konačnu odluku o tome.
U subotu, 13. rujna u 11 sati u sklopu Urban Festivala13 Natrag na trg! obić će se spomenici koji nose imena znamenitih žena.
Urbana tura imena Zagrebački trgovi ne pamte žene započinje u 11 sati na Trgu Maršala Tita kod skulpture Povijest Hrvata.
Među autorima/cama skulptura u javnom prostoru Zagreba, žene su u znatnoj manjini, ali još su malobrojnije skultpure posvećene ženama – stvarnim povijesnim osobama – svega njih sedam. Tezu o nevidljivosti žena u javnoj plastici Zagreba potvrđuju i dostupni statistički podaci: žene su autorice tek 11% javne plastike, a letimičan pogled na aktualni revival podizanja spomenika u Zagrebu jasno ukazuje da se afirmacija ženskog doprinosa kreiranju progresivnih društvenih odnosa (i dalje) sustavno minimalizira. I druga sociološka istraživanja pozicije umjetnica u društvu pokazuju poražavajuće statistike: pristup umjetničkom obrazovanju dostupan je tek ženama iz klasno privilegiranih grupa, no iako se njihova prisutnost na visoko-obrazovnim umjetničkim institucijama posljednjih desetljeća povećava – nakon završenog formalnog obrazovanja, one u najvećoj mjeri ostaju nezaposlene (čak 60%).
S agendom kritičkog pozicioniranja prema klasnim i rodnim politikama kreiranja memorije u javnom prostoru Zagreba u sklopu UrbanFestivala13 Natrag na trg! kroz urbanu turu čitanja javne spomeničke plastike Zagreba skiciramo analizu patrijarhalnog obrasca reprezentacije. U dvosatnoj šetnji užim centrom grada tražit/obilazit ćemo (rijetke) spomenike podignute u čast znamenitim ženama, skrivene u prolazima i na teško vidljivim pročeljima, daleko od reprezentativnog prostora trga. Nećemo mimoići ni one skulpture – isključivo muških autora – u kojima tradicionalan prikaz arkadijskih motiva i alegorija, poput čežnje, čekanja, stida i njegovanja, služi kao legitimacija javne reprezentacije pasivnog, nagog ženskog tijela. Zanimaju nas i tematske preokupacije kiparica kao što su Marija Ujević Galetović i Ksenija Kantoci, ali i povijesno-političke okolnosti postavljanja njihovih radova u javnom prostoru. Zaustavimo li se na možda najpoznatijioj javnoj skulpturi Marije Ujević Galetović, njenom Krleži, otvara se i pitanje reprezentacije književnih autor(ic)a kroz javnu plastiku. Tako tura ne zaobilazi ni jedinu zagrebačku skulpturu posvećenu književnici, koja ne svjedoči samo o represivnosti kanona po rodnoj osnovi, već i naspram vidova književnosti koji nisu iskaz visoke, elitne kulture. Spomenik Mariji Jurić Zagorki tako je na neki način i emblem procesa njezinog kanoniziranja i kao spisateljice, a onda i kao spisateljice popularne književnosti i konačno feministkinja koja je postala svojevrstan simbol, personifikacija, da ne kažemo majčinska figura našeg suvremenog feminizma.
Tura uključuje obilazak izgubljenih i očuvanih primjera javne reprezentacije ženskog subjekta u antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, kakvi se nakon Drugog svjetskog rata javljaju u gradskom javnom prostoru. Unatoč progresivnoj rodnoj reprezentaciji ženskog subjekta, ovi spomenici ujedno otvaraju pitanje stvarne implementacije ideje emancipacije žena u socijalističkom društvu bivše Jugoslavije.
Zanima nas kako nam sistemska kritika institucija, kako onih na vlasti koje izravno diktiraju trendove, tako i onih obrazovnih koje ponavljaju društvene mehanizme potlačivanja žena, može otvoriti drugačije čitanje javnog prostora.
Urbana tura je dio programa UrbanFestivala 13: Natrag na trg!
Koncepcija urbane ture: BLOK (Ivana Hanaček i Ana Kutleša), Sanja Horvatinčić (IPU) & Mario Kikaš (BRID)
Država Kalifornija u proceduru je pustila zakon kojim nastoji redefinirati seksualni pristanak čime bi se, nadaju se, smanjilo seksualno nasilje na sveučilištima. Državni senat propis je jednoglasno podržao te se sada nalazi na stolu guvernera Jerrya Browna koji bi ga trebao (ne)potpisati do kraja mjeseca.
Novi zakon koji je početkom godine predstavio senator Kevin de León odnosi se na tzv. afirmativni pristanak. Zahtjeva se da sveučilišta i škole savezne države Kalifornije pri razmatranju slučajeva seksualnog zlostavljanja, nasilja u obitelji i vezama te uhođenja usvoje standard afirmativnog pristanka, umjesto poznate parole ne znači ne. Također, planirano je da učilišta počnu s provođenjem primjerene i sveobuhvatne edukacije o seksualnom nasilju. Time je, čini se, uzeta u obzir potreba redefiniranja načina na koji se razmatra silovanje i edukacije o ženskoj seksualnosti koje su aktivistkinje i feministkinje Jaclyn Freidman i Jessica Valenti predstavile u knjizi Yes means yes.
Zakon pristanak definira kao:
Pristanak je potvrdna, svjesna i dobrovoljna odluka o upuštanju u seksualne aktivnosti. Odgovornost je svake osobe uključene u seksualne aktivnosti osigurati da on ili ona imaju afirmativan pristanak osobe ili osoba s kojima se upuštaju u seksualnu aktivnost. Nedostatak protesta ili otpora ne znači pristanak, kao ni šutnja. Pristanka mora biti u tijeku cijele seksualne aktivnosti, a može se opozvati u bilo kojem trenutku. Ljubavna veza između osoba uključenih u seksualnu aktivnost ili prijašnja aktivnost između tih osoba nikad nije pretpostavka pristanka.
Definicija pristanka naišla je i na nekoliko kritika vezanih uz nedovoljnu jasnoću ili pak neprimjerenost realnosti. Ipak, podupiratelji zakona smatraju da je ovakva inicijativa i više nego potrebna. Također, sve nas očekuje još mnogo rada i edukacije kako bi ona postala savršena, no zakonodavci i oni koji će je provoditi su i više nego spremni uložiti trud kako bi se problem seksualnog zlostavljanja reducirao.
Seksualno zlostavljanje na sveučilištima i školama velik je problem u Sjedinjenim Državama. Samo prošle su godine studentice i studenti 67 škola podnijeli federalnu tužbu protiv svojih sveučilišta zbog zlostavljanja te neadekvatne reakcije na pritužbe kao i neprimjerenu pomoć žrtvama nasilja. Jedan od najpoznatijih slučajeva je sveučilište u Kolumbiji gdje su 23 studentice, uključujući Emmu Sulkowicz, tužile ustanovu zbog tumačenja seksualnog zlostavljanja. Slučaj je poznat kao Title IX.
Ukoliko zakon stupi na snagu promijeniti će se praksa u promatranju pritužba o seksualnom nasilju, smatra senator de León. Također, nada se kako bi se takva praksa mogla proširiti diljem zemlje.
Nakon ‘izložbe’ Inicijative SNP 1389 na beogradskom Trgu Republike u nedjelju, koja se se sastojala od nekoliko postera mrtvih fetusa i koja je za cilj imala apel na državu da izvrši represiju nad ženama, tamošnje feministkinje su uzvratile kontra akcijom.
Naime, feministkinje su se također u nedjelju na istom mjestu gdje je upriličena i sporna ‘izložba’ organizirale Feministički flash mob. Aktivistkinje i aktivisti su prošetali Trgom noseći transparente s porukama ‘Država i crkva dalje od mog tijela’, ‘Za besplatan i siguran abortus’, ‘Kapitalizam mrzi žene! žene mrze kapitalizam’, ‘U kući, na poslu, žena nije neradna, ali je potplaćena i potlačena’, ‘Ako sam žena, ne znači da želim biti majka’, itd.
Zahvaljujući brzoj reakciji i kreativnoj intervenciji, kao i mnogo većem broju ljudi koji su se pojavili/e na flash moba, retrogradni performans SNP 1389 ostao je u sjeni feminističkog odgovora.
“U društvu koje se nalazi u procesu duboke repatrijarhalizacije, treba reagirati na svaki akt koji predstavlja početak ‘akcije’ oduzimanja ženskih prava, koja su rezultat kontinuirane feminističke borbe i koja nažalost nikad nisu zauvijek zagarantirana. Ali jučerašnji protest pokazao je da su feministički glasovi, feministička tijela tu da brane prava na vlastite izbore, obrazovanje, obitelji, političke i seksualne izbore, itd. Također smatram da je važno da smo na ulicama – tako važnom mjestu otpora i borbe, ne samo za ženska, nego za prava svih marginaliziranih grupa u društvu”, izjavila je za Libelu aktivistkinja Jelena Višnjić.
Inače, Inicijativa SNP 1389 ima za cilj da se svaki sedmi dan u mjesecu proglasi danom borbe protiv abortusa, a oni bi se obilježavali izložbama i prikupljanjem potpise da se pobačaj stavi s onu stranu zakona.
