Eve Ensler u Puli

Eve Ensler, poznata feministička književnica (autorica Vagininih monologa) i aktivistkinja, inicijatorica kampanje Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama, koja se prošle godine održala u 207 zemalja u svijetu, uključujući Hrvatsku, susrest će se u Puli s istarskim aktivistkinjama kampanje.

Susretu će se pridružiti i predsjednik RH dr. Ivo Josipović, pokrovitelj kampanje Milijarda ustaje u Hrvatskoj.

Pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže u neformalnom razgovoru na pulskom forumu u Caffe Galeriji Cvajner 28.8. u 18 sati.

Susret organiziraju Centar za ženske studije Zagreb i Centar za građanske inicijative Poreč.

O Eve Ensler:

http://www.eveensler.org/about-eve/

O V-dayu – Milijarda ustaje:

www.vday.org

U Gazi ubijen dvadesetpetogodišnji palestinski novinar

Dvadesetpetogodišnji palestinski novinar ubijen je u artiljerijskom napadu izraelske vojske u mjestu Shejaiya u Gazi, javlja Anadolu Agency (AA).

Glasnogovornik palestinskog Ministarstva zdravstva iz Gaze Eshref al-Kudra je za AA izjavljuje da je novinar Abdullah Murteja ubijen u novom bombardiranju Shejaiye.

Novinar je radio za Aksa Media mrežu, a al-Kudra dodaje da je od početka izraelskih napada u Gazi ubijeno najmanje 14 novinara/ki. 

U izraelskim napadima u Gazi je od 7. srpnja do danas ranjeno je 10.895 ljudi.

Mit o strancu

Gotovo svaka djevojčica dobit će u nekom trenutku savjet – “nemoj noću ići sama”. Savjetovat će joj se da se ne odvaja od prijateljica, kako je najbolje da uvijek idu u grupi; savjetovat će joj se da izbjegava mračne prolaze i neosvijetljene ulice. Bit će joj rečeno da je svijet opasno mjesto za djevojke i žene i da stalno mora biti na oprezu. Kako će joj to reći osobe kojima vjeruje i koje ju vole ona će u to povjerovati. U publikaciji “Muškarci i žene u Srbiji: Šta nam govore brojke” (str. 71), Marina Blagojević Hjuson navodi rezultate ankete o osjećanju sigurnosti u “svom kraju”:

“Muškarci se osjećaju sigurnije od žena u ‘svom kraju’, a veliki broj žena se osjeća nesigurno (pomalo ili vrlo). Ovi podaci nisu jednoznačni, jer je vrlo vjerojatno da zbog tradicionalnih rodnih uloga muškarci ne pokazuju spremnost na priznavanje da se osjećaju nesigurno, iako su oni češće nego žene žrtve fizičkih napada. Ipak, to ne mijenja činjenicu da žene, veliki broj žena, osjećaju strah i nesigurnost od javnih prostora i ograničavaju svoje kretanje da bi se prilagodile okruženju koje doživljavaju kao prijeteće.”

U istoj publikaciji stoji i podatak da su muškarci mnogo češće žrtve nasilja, kao i da su nasilnici, u oba slučaja, u najvećem broju muškarci.

“Mit o strancu” koji iz mraka vreba nevine djevojke je univerzalan i sveprisutan, i to nas ne iznenađuje. Pored toga što drži žene u vječnom strahu i tjera ih da same ograničavaju sigurno kretanje, on pruža široj zajednici savršenu priliku da osudi nasilje, a da ne preuzme dio odgovornosti na sebe – jer, on je “stranac”.

Kao svi mitovi, i taj mit svoje korijene ima u stvarnosti. Iako je mnogo veća vjerojatnost da će ženu napasti netko koga ona poznaje, i to netko s kim jest ili je bila u vezi, u sigurnom domu ili domu prijatelja ili poznanika, slučajevi nasilja koji potkrepljuju “mit o strancu” se naravno, događaju. Ubojstvo Tijane Jurić je jedan takav slučaj.


1.

Nakon što je ubojica uhićen, a prije nego što su mediji dobili priliku nastaviti sa senzacionalizacijom zločina, ministar pravde se potrudio na konferenciji za medije preduhitriti anonimne komentatore elektronskih izdanja dnevnih novina i zažalio zbog nepostojanja smrtne kazne. Odradio je tad i dio posla medija – uhićenog je označio kao monstruma; na medijima je bilo samo pronaći dokaze za tu tvrdnju.

Kriminolog Zlatko Nikolić ponudio je “Profil monstruma”. On navodi da “ubojica djevojčice predstavlja jedan od težih oblika sadiste koji se iživljava zbog sigurnog osjećaja nemoći nad slabijima od sebe, kako bi njihovu patnju od njegovog prisustva doživio kao sigurnu svemoć… Oni se vole identificirati s Bogom, s nacijom, religijom, nekim poznatim junacima.” Takav opis ne zvuči baš kao opis monstruma, ali dijagnoza kriminologa nije ni bila neophodna. Već je bilo odlučeno da je ubojica monstrum pa će se sve što je on ikada napravio ili rekao postati monstruozno, bilo to identificiranje s poznatim junacima ili komentiranje fotografija djevojaka na Facebooku.

Označiti uhićenog kao monstruma i idealizirati smrtnu kazne služi istoj svrsi – potvrdi da “monstrum” istinski ne pripada “našoj” zajednici. Svaka veza koja postoji između njega i zajednice mora se poricati. Tako zajednica može povratiti osjećaj sigurnosti: prijetnja je dolazila “izvana” i sada je otklonjena (na zakonom propisan način). U isto vrijeme, zajednica može sebi dozvoliti izljeve pravedničkog bijesa, može kolektivno maštati kako bi kaznila “monstruma”, i ujedno može sebi čestitati kako je civilizirana te njeni zakoni isključuju smrtnu kaznu.


2.

“Mit o strancu” pruža mogućnost i da se okrivi žrtva nasilja ako to nasilje iz bilo kog razloga ne odgovara mitu. A razlog je obično to što nema “stranca”: i žrtva i nasilnik nesumnjivo pripadaju zajednici. U takvim slučajevima zajednica ih često oboje odbacuje. Primjere za to imamo u medijskim izvještavanjima o slučajevima nasilja u obitelji i partnerskog nasilja sa smrtnim ishodom. Paralelno s vijestima o monstrumu i monstruoznom zločinu objavljuju se i vijesti koje dio krivnje prebacuju na žrtvu. To ne mora biti otvoreno i direktno prozivanje, dovoljno je da zajednica skrene pažnju na “sporna mjesta”.

U slučaju Vladislave Červenko mediji su uporno objavljivali njene toples fotografije i naglašavali da je bila manekenka. Javnost je brzo razumjela signal i veliki broj komentara se fokusirao na spomenute fotografije i njeno zanimanje, kao i na činjenicu da je ostajala s njim iako je dugi niz godina bio nasilan prema njoj. Kada monstrum nije stranac, ovo je najlakše opravdanje za zajednicu – ona ga je sama izabrala. U slučaju Stele Gundelj objavljen je intervju s prijateljima ubojice koji su insistirali na tome da je ona bila jednako kriva za “toksičnost” te veze. Naravno, sve uz ogradu – “ali ne opravdavamo njezino ubojstvo”.

Druga mogućnost je negiranje prepoznavanja simptoma. Partnersko nasilje i nasilje u obitelji jest nasilje koje eskalira, ali u vijestima stalno čitamo svjedočenja susjeda i prijatelja kako su i ubojica i žrtva bili divni ljudi koji su se dobro slagali, pa nije jasno što se dogodilo.

Svrha “mita o strancu” jest da zajednicu oslobodi odgovornosti, pogotovo onda kada zajednica jest odgovorna. I zato smo u slučaju Tijane Jurić imali “privilegiju” slušati ministra policije osobno. Jer, ubojstva do kojih dolazi poslije godina nasilja u porodici mogla su se spriječiti tako što bi se pružila pomoć žrtvama u napuštanju nasilnika, dakle blagovremenom reakcijom policije i pravosuđa. Ubojstvo Tijane Jurić, na žalost, nije se moglo predvidjeti i spriječiti. Tu “im” (“nam”) je savjest čista.

Iako su od 26. srpnja, kada je nestala Tijana Jurić, tri žene bile žrtve svojih partnera, kriminolog Zlatko Nikolić podsjeća djevojčice i djevojke da se čuvaju stranaca koji ih vrebaju iz mraka.

“Komentirajući pojave da djevojčice svih uzrasta na svojim ‘Facebook’ profilima danas stavljaju fotografije Tijane Jurić, Nikolić je to ocijenio kao njihov strah, jer se svaka od tih djevojčica, i to s pravom, vidi kao latentna žrtva.

On je pojasnio kako njihov način života doprinosi da budu dostupnije zlostavljačima i kriminalcima, te napomenuo kako djevojčice na svojim profilima postavljaju selfije, koji ih čine potencijalnim žrtvama za predatore kao što je Tijanin ubojica.”

“Mit o strancu” mora se revno održavati. 

Mit o strancu

Gotovo svaka djevojčica dobit će u nekom trenutku savjet – “nemoj noću ići sama”. Savjetovat će joj se da se ne odvaja od prijateljica, kako je najbolje da uvijek idu u grupi; savjetovat će joj se da izbjegava mračne prolaze i neosvijetljene ulice. Bit će joj rečeno da je svijet opasno mjesto za djevojke i žene i da stalno mora biti na oprezu. Kako će joj to reći osobe kojima vjeruje i koje ju vole ona će u to povjerovati. U publikaciji “Muškarci i žene u Srbiji: Šta nam govore brojke” (str. 71), Marina Blagojević Hjuson navodi rezultate ankete o osjećanju sigurnosti u “svom kraju”:

“Muškarci se osjećaju sigurnije od žena u ‘svom kraju’, a veliki broj žena se osjeća nesigurno (pomalo ili vrlo). Ovi podaci nisu jednoznačni, jer je vrlo vjerojatno da zbog tradicionalnih rodnih uloga muškarci ne pokazuju spremnost na priznavanje da se osjećaju nesigurno, iako su oni češće nego žene žrtve fizičkih napada. Ipak, to ne mijenja činjenicu da žene, veliki broj žena, osjećaju strah i nesigurnost od javnih prostora i ograničavaju svoje kretanje da bi se prilagodile okruženju koje doživljavaju kao prijeteće.”

U istoj publikaciji stoji i podatak da su muškarci mnogo češće žrtve nasilja, kao i da su nasilnici, u oba slučaja, u najvećem broju muškarci.

“Mit o strancu” koji iz mraka vreba nevine djevojke je univerzalan i sveprisutan, i to nas ne iznenađuje. Pored toga što drži žene u vječnom strahu i tjera ih da same ograničavaju sigurno kretanje, on pruža široj zajednici savršenu priliku da osudi nasilje, a da ne preuzme dio odgovornosti na sebe – jer, on je “stranac”.

Kao svi mitovi, i taj mit svoje korijene ima u stvarnosti. Iako je mnogo veća vjerojatnost da će ženu napasti netko koga ona poznaje, i to netko s kim jest ili je bila u vezi, u sigurnom domu ili domu prijatelja ili poznanika, slučajevi nasilja koji potkrepljuju “mit o strancu” se naravno, događaju. Ubojstvo Tijane Jurić je jedan takav slučaj.


1.

Nakon što je ubojica uhićen, a prije nego što su mediji dobili priliku nastaviti sa senzacionalizacijom zločina, ministar pravde se potrudio na konferenciji za medije preduhitriti anonimne komentatore elektronskih izdanja dnevnih novina i zažalio zbog nepostojanja smrtne kazne. Odradio je tad i dio posla medija – uhićenog je označio kao monstruma; na medijima je bilo samo pronaći dokaze za tu tvrdnju.

Kriminolog Zlatko Nikolić ponudio je “Profil monstruma”. On navodi da “ubojica djevojčice predstavlja jedan od težih oblika sadiste koji se iživljava zbog sigurnog osjećaja nemoći nad slabijima od sebe, kako bi njihovu patnju od njegovog prisustva doživio kao sigurnu svemoć… Oni se vole identificirati s Bogom, s nacijom, religijom, nekim poznatim junacima.” Takav opis ne zvuči baš kao opis monstruma, ali dijagnoza kriminologa nije ni bila neophodna. Već je bilo odlučeno da je ubojica monstrum pa će se sve što je on ikada napravio ili rekao postati monstruozno, bilo to identificiranje s poznatim junacima ili komentiranje fotografija djevojaka na Facebooku.

Označiti uhićenog kao monstruma i idealizirati smrtnu kazne služi istoj svrsi – potvrdi da “monstrum” istinski ne pripada “našoj” zajednici. Svaka veza koja postoji između njega i zajednice mora se poricati. Tako zajednica može povratiti osjećaj sigurnosti: prijetnja je dolazila “izvana” i sada je otklonjena (na zakonom propisan način). U isto vrijeme, zajednica može sebi dozvoliti izljeve pravedničkog bijesa, može kolektivno maštati kako bi kaznila “monstruma”, i ujedno može sebi čestitati kako je civilizirana te njeni zakoni isključuju smrtnu kaznu.


2.

“Mit o strancu” pruža mogućnost i da se okrivi žrtva nasilja ako to nasilje iz bilo kog razloga ne odgovara mitu. A razlog je obično to što nema “stranca”: i žrtva i nasilnik nesumnjivo pripadaju zajednici. U takvim slučajevima zajednica ih često oboje odbacuje. Primjere za to imamo u medijskim izvještavanjima o slučajevima nasilja u obitelji i partnerskog nasilja sa smrtnim ishodom. Paralelno s vijestima o monstrumu i monstruoznom zločinu objavljuju se i vijesti koje dio krivnje prebacuju na žrtvu. To ne mora biti otvoreno i direktno prozivanje, dovoljno je da zajednica skrene pažnju na “sporna mjesta”.

U slučaju Vladislave Červenko mediji su uporno objavljivali njene toples fotografije i naglašavali da je bila manekenka. Javnost je brzo razumjela signal i veliki broj komentara se fokusirao na spomenute fotografije i njeno zanimanje, kao i na činjenicu da je ostajala s njim iako je dugi niz godina bio nasilan prema njoj. Kada monstrum nije stranac, ovo je najlakše opravdanje za zajednicu – ona ga je sama izabrala. U slučaju Stele Gundelj objavljen je intervju s prijateljima ubojice koji su insistirali na tome da je ona bila jednako kriva za “toksičnost” te veze. Naravno, sve uz ogradu – “ali ne opravdavamo njezino ubojstvo”.

Druga mogućnost je negiranje prepoznavanja simptoma. Partnersko nasilje i nasilje u obitelji jest nasilje koje eskalira, ali u vijestima stalno čitamo svjedočenja susjeda i prijatelja kako su i ubojica i žrtva bili divni ljudi koji su se dobro slagali, pa nije jasno što se dogodilo.

Svrha “mita o strancu” jest da zajednicu oslobodi odgovornosti, pogotovo onda kada zajednica jest odgovorna. I zato smo u slučaju Tijane Jurić imali “privilegiju” slušati ministra policije osobno. Jer, ubojstva do kojih dolazi poslije godina nasilja u porodici mogla su se spriječiti tako što bi se pružila pomoć žrtvama u napuštanju nasilnika, dakle pravovremenom reakcijom policije i pravosuđa. Ubojstvo Tijane Jurić, na žalost, nije se moglo predvidjeti i spriječiti. Tu “im” (“nam”) je savjest čista.

Iako su od 26. srpnja, kada je nestala Tijana Jurić, tri žene bile žrtve svojih partnera, kriminolog Zlatko Nikolić podsjeća djevojčice i djevojke da se čuvaju stranaca koji ih vrebaju iz mraka.

“Komentirajući pojave da djevojčice svih uzrasta na svojim ‘Facebook’ profilima danas stavljaju fotografije Tijane Jurić, Nikolić je to ocijenio kao njihov strah, jer se svaka od tih djevojčica, i to s pravom, vidi kao latentna žrtva.

On je pojasnio kako njihov način života doprinosi da budu dostupnije zlostavljačima i kriminalcima, te napomenuo kako djevojčice na svojim profilima postavljaju selfije, koji ih čine potencijalnim žrtvama za predatore kao što je Tijanin ubojica.”

“Mit o strancu” mora se revno održavati. 

Prosvjed za Azimut: “Biskupe Ivas, večeras nema spavanja!”

“U ponedjeljak, 20 sati, svi na skale kod katedrale na mirni prosvjed. Obavezno ponesite lampione za mrtvu dušu šibenskog kulturnog ljeta. Pokažimo biskupu što su tolerancija i kultura”. 

Ovom porukom Šibenčane i Šibenčanke se poziva na prosvjed u znak podrške klubu Azimut i njegovim vlasnicima nakon što se biskup Ante Ivas potužio na buku i pritom pridobio podršku lokalnih HDZ-ovih vlasti. Očekuje se veliki odaziv Šibenčana i Šibenčanki na večerašnji prosvjed, a najavljeno je i da će ih doći podržati i simpatizeri/ke iz Zadra i Splita, piše Index.hr.

Od 21 sat ispred Azimuta će se, unatoč biskupu Ivasu, igrati i popularni kviz, a odaziv bi ovaj put mogao biti rekordan. “Problem” Azimuta postao je bunt protiv ubojstva urbanog Šibenika i kulture. 

Ljetna pozornica kluba Azimut na travnjaku pod katedralom svetog Jakova pravo je osvježenje za noćni život Šibenika, s više od 50 događaja i koncerata koji su besplatni za brojne posjetitelje/ice i građane/ke tog grada. Sve je to organizirano bez lipe iz gradskog proračuna i bez sudjelovanja Turističke zajednice.

No, vlasnike Azimuta privela je u subotu šibenska policija i to svega dan nakon što je Crkva, uz pomoć Karamarka, intenzivirala napore da ukinu ljetnu pozornicu ispred kluba. Oko 3 sata ujutro u Azimutu se unatoč svim dozvolama za rad pojavilo petnaestak policajaca i tražilo od vlasnika da sve pogase i zatvore.

Biskup Ante Ivas požalio se da “ljudi od nesnosne buke ne mogu moliti u katedrali niti spavati” te pokrenuo inicijativu za gašenje ljetne pozornice. Inače, biskup živi na drugom kraju grada, u vili na hridi u starom dijelu Šibenika.

Svaki puta kada je kamera okinula, trijumf je bio njihov!

Samo pet posto žena ima oblik tijela koje viđamo na televizijskim reklamama ili na plakatima, stoga ‘Expose’ projekt želi osvijestiti onih preostalih 95 posto.

Blogerica i aktivistkinja Jen Baker udružila se s fotografkinjom Lorom K kako bi pokazala ženska tijela onakva kakva jesu – nefiltrirana, nefotošopirana –  prekrasna.

‘Kada ste zadnji put otvorili preglednik i vidjeli sliku tijela koje izgleda poput vašeg? Kada ste zadnji put vidjeli sliku ožiljaka na tijelu koje izgledaju poput vaših ili grudi ili trbuha?’ – pitala je Baker predstavljajući seriju fotografija na blogu.

96  žena regrutiranih na Facebooku skupilo se u Tusconu u Arizoni, kako bi se razodjenulo pred  strankinjama u ime ljubavi prema tijelu.

Svaka od njih imala je neku osobnu korist od razodijevanja; bio je to test samosvijesti. Izložile su se izazovu cjeloživotnog uvjeravanja da njihova tijela nisu dorasla oku kamere. Svaki puta kada je kamera okinula, trijumf je bio njihov.

Izložile su se jer su su željele podijeliti svoje obline, osmijehe, mrštenje, čvrstinu, jačinu, strah. Željele su to podijeliti s nama, sa svijetom, sa svima koji se pitaju jesu li usamljene u svom fizičkom obliku.

Znamo da ono što vidimo u medijima nije čitava istina, ne predstavlja većinu i stoga ono što vidimo (zapravo, ono što ne vidimo), navodi nas da  počnemo vjerovati  da smo jedine s posebnim ožiljcima, nejednakim grudima… Naš oblik trbuha, naše dlake po tijelu ili – sve što  se ne vidi izloženo na reklamama i u javnosti.

Tako rijetko vidimo predivne i kompleksne kombinacije dijelova tijela koje nas čine posebnima. I kada se osjećamo samima u tijelu, osjećamo se kao da nismo dovoljni ovakvi kakvi jesmo. Istina je da smo više nego dovoljni i da nismo sami.

Toliko je ženskih tijela koja gledamo podložno promijeni da kada se gledamo u ogledalo, govorimo: ‘Moje tijelo mora da je pogrešno.’

Fotografkinja Lora K objašnjava kako se trudila naglasiti posebnost i ljepotu svake od sudionica tijekom procesa:

‘Ono što sam uistinu željela postići jest da žene, koliko god taj trenutak kratko trajao, izađu iz našeg vremena i imaju osjećaj da su POSEBNE, da su njihova tijela vrijedna biti viđena te da ono što se percipira kao mana zapravo nije ni pogrešno ni pravilno –  to su naprosto ONE.

Jednako tako, htjela sam dokazati da im pokazivanje tijela neće naškoditi, da pokazivanje grudi, trbuha ili bedara neće naškoditi onima koje okružuju, da ih njihova golotinja, iako ih čini ranjivima, ne čini krivima. I na kraju, njihova tijela su njihova vozila kroz život i trebaju ih tretirati s poštovanjem.’

Novinarka Gillian Drummond naznačila je: ‘Onih par sati koje sam provela na snimanju bilo je osnažujuće, smiješno i iskreno i tužno i veoma emotivno.’

Istaknula je oduševljenje raznim tipovima tijela, te žaljenje što njena kći nije svjedočila toj lepezi ženske različitosti jer bi iz nje mnogo toga naučila.

Prevela i prilagodila Jasmina Mujkić