Poruka ženama koje ne trebaju ili ne razumiju feminizam

Zasigurno ste vidjeli da Internetom kruže slike žena s natpisima koji objašnjavaju zašto one ne trebaju feminizam.

Neki od razloga bili su :

  • One nisu žrtve.
  • One ne krive muškarce za sve u svijetu.
  • One poštuju sve ljude, ne samo žene.
  • One ne osjećaju potrebu da demoniziraju muškarce.

Ja sam feministica. Nisam žrtva. Ne krivim muškarce za sve. Poštujem sve ljude i nemam potrebu demonizirati muškarce.

Bilo bi lako bijesno reagirati na ovakve poruke jer one ne odražavaju pogled na svijet mene i mojih kolega/ica ili prijatelja/ice feminista/ica. Ustvari, ove poruke su potpuno neistinite.

U srednjoj školi nisam učila o povijesti borbe za prava žena. Nisam imala prilike naučiti imena hrabrih i snažnih feministica koje su riskirale svoje živote da ja danas mogu uživati prava i slobode koje su one izborile. To sam uzimala zdravo za gotovo. Početkom 2011. godine izborena prava i sloboda počeli su se ograničavati. U prva tri mjeseca te godine izglasano je ili poslano u proceduru 916 zakona koji ograničavaju prava žena, većinom reproduktivna prava. Velik broj zdravstvenih ustanova je zatvoren (razlog je bilo obavljanje pobačaja) te su donesene legislative opravdavane razuzdanim ženskim ponašanjem koje je izmaklo kontroli. Također, tvrdili su da naša tijela prirodno mogu odbiti trudnoću ukoliko smo silovane. Ima li Vama to smisla?

Vjerujem da svi/e zaslužujemo bolje

Pitam vas, kao ženu, je li Vam u redu da ljekarnik/ica ne žele izdati kontracepcijske pilule jer je to protiv njihove vjere? To je legalno i zabilježeno je u mnogim zemljama. Je li Vam u redu činjenica da, u najmanje 30 saveznih država, silovatelj može tužiti svoju žrtvu zbog skrbništva nad djetetom koje je produkt silovanja? Je li Vam u redu da vas poslodavac diskriminira na temelju spola te da ne postoji ništa u Ustavu što Vas štiti? Meni ništa navedeno nije u redu. Vjerujem da svi zaslužujemo bolje.

Feministkinje žele jednakost za sve – ne samo za žene. Izjava da mrzimo muškarce je jednostavno neistinita. Ja ne mrzim muškarce, mrzim samo činjenicu da NEKI muškarci, koji imaju moć da stvaraju zakone, oduzimaju dugo i teško izborena prava ženama i vraćaju nas nekoliko koraka unatrag.

Također, jedan od razloga zašto Vam feminizam nije potreban je taj što žene mogu glasovati.

Razlog ZAŠTO su žene poput Alice Paul, Lucy Burns i bezbroj drugih sufražetkinja koje su se borile za pravo glasa. Te su se feministice borile za VAS i reći da feminizam ne trebate jer imate pravo glasa jednostavno nema smisla. Osim njih, mnogim ženama možete zahvaliti na hrabrosti i borbi za prava koja vi bezbrižno danas uživate. Harriet Tubman riskirala je svoj život za prekid ropstva i  borila se za pravo glasa. Gloria Steinem je prva novinarka koja je pisala o abortusu. Malala Yousafzai pogođena je metkom u glavu i još se bori za pravo na obrazovanje.{slika}

Ravnopravnost za sve

Želimo da SVI budu zaštićeni od bilo kojeg oblika diskriminacije. To uključuje i očeve u bitci za skrbništvo. Trenutno sudovi favoriziraju majku, to nije pošteno. Skrbništvo bi trebao dobiti sposobniji i bolji roditelj. Osim toga, ljudi bi trebali biti zakonski zaštićeni protiv diskriminacije na radnom mjestu i imati jednake plaće za isti posao. 

Ipak, uvijek će postojati manjina ljudi koja mrzi druge. Izdvajati ih i koristiti kao jedini argument je ograničeno i neinformirano. Stoga, žao mi je što ovako doživljavate feminizam. Nadam se da ćete proširiti svoj um i vidjeti da su feministi i feministice prije svega humanisti/ice.

Također, žene koje konzumiraju alkohol ne zaslužuju silovanje. Žene koje pokazuju dekolte ili nose minice ne zaslužuju seksualno zlostavljanje. Trenutni zakonski sustav nije pošten prema žrtvama seksualnih napada – a to uključuje i muškarce. Ako su napadnuti, ne osjećaju se ugodno pričajući o tome jer ih se smatra slabima. To također nije u redu i treba se promijeniti. Jedni način da se to promjeni je kreiranje zakona koji žrtve seksualnih napada štite, a ne demoniziraju. Kada svi budemo jednaki, svi ćemo profitirati – i muškarci, i žene. Feministice ili feministi koje se bore za jednakost nisu žrtve i ne žele poseban tretman. Želimo samo pošten i ravnopravan pristup.

Obrazovanje je važno!

Ne mora vam se sviđati ni jedna od žena koje navodim u nastavku ali nemate pravo negirati da su utjecale na život kakav vi danas uživate. One su olakšale vaš položaj žene s pravom glasa:

Alice Paul, Lucy Burns, Elizabeth Cady Stanton, Anne Frank, Abigail Adams, Shirley Chisholm, Betty Freidan, Gloria Steinem, Oprah Winfrey, Madonna, Ann Richards, Geraldine Ferraro, Hillary Clinton , Elizabeth Warren , Tammy Duckworth , Olympia Snowe, Susan Collins.

Umjesto širenja lažnih informacija i mržnje spram feminizma, trebali bismo se usredotočiti na njegov pozitivan doprinos svakodnevici. Istražite kako su ove feministice pozitivno promijenile vaš život. Ako i dalje smatrate da feminizam nije potreban, onda prihvaćate ljutnju, nedostatak obrazovanja i lažnu naraciju kojom ste izloženi kako bi vaš um bio lakše manipuliran ili kontroliran. Ukoliko je tako, mogu samo biti zahvalna što ste ipak u manjini.

Prevela i prilagodila Iva Zelić 

 

Odgoj djevojčica u Hrvatskoj

Dječji crtani filmovi kao i pjesme često su vrelo seksizma, ali pjesma “Šminkerica” u izvedbi dječjeg plesnog zbora “Zagrepčanke i dečki” koju su neki odrasli ljudi napisali i uglazbili te je dali djevojčicama da izvode, nadmašuje mnoge uratke. Tako djevojčice od najviše 12 godina pjevaju stihove:

Mama, napiši mi zadaću ako me voliš…. Faks sam opet promašila, nije taj za tebe mila. Šminkerica želim ja biti….Štreberice one male, cijeli dan po faksu zuje…Tata, tatice, sastavi mi lektiru, ako me voliš…Veterina mi ne leži, ekonomija nikako, građevina to ne štima, ja sam ipak cura fina…Šminkerica ja ću biti, zašto to i dalje kriti, garderoba uvijek šik, …cipele zadnji hit. Na faksu se našetava, šminku, puder obožava, a počelo je onim: Mama, mamice napiši mi zadaću ako me voliš.


Brojni su napori da se kroz sadržaj za djecu – crtane filmove, filmove za djecu i igračke – djevojčice ohrabri i osnaži da budu znanstvenice, istraživačice i aktivne članice društva. Ovakva pjesma nasuprot tome učvršćuje stereotipe o djevojčicama i ženama, a da uopće ne spominjemo spot u kojem se seksualizira djevojčice u najgoroj maniri dječjih izbora ljepote. Pjesma i prateći spot prijavljen je i Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova od strane jedne čitateljice. Svoje mišljenje o ovome možete uputiti Dječjem plesnom zboru Zagrepčanke i dečki (zagrepcankeidecki@gmail.com) te televiziji Dječja TV (djecja@djecja.tv) koja ga emitira u svom programu.

‘Nastavljam raditi s izbjeglicama, jer postoji još puno pitanja kojima se želim baviti’

Sigurnost i zaštita od nasilja, temeljno je pravo svake osobe bez obzira na spolnu orijentaciju ili rodni identitet. Iako su zabilježene značajne promjene na međunarodnoj i nacionalnoj razini koje se tiču temeljnih prava LGBTQ osoba, u stvarnosti je ta zajednica još uvijek izložena zlostavljanju i nasilju, te diskriminaciji na raznim područjima kao što je stanovanje, zapošljavanje, te  svakodnevni društveni život. Postoje zanimanja koja povećavaju vidljivost marginaliziranih grupa i priča koje su vrijedne pažnje, a novinarstvo i fotografija svakako pripadaju medijima koji bi tome trebali i služiti. O temi prava LGBTQ osoba imala sam prilike razgovarati s Matthewom Sherwoodom, fotoreporterom iz Toronta u Kanadi koji se već dugi niz godina bavi pitanjem ljudskih prava, te kroz objektiv svog fotoaparata i detaljna istraživanja nastoji prenijeti poruku svijetu. Surađivao je s mnogim novinama i portalima u Kanadi i izvan nje, poput The Globe and Mail, The Toronto Star, Edmonton Sun, Reuters, The Guardian… Pažnju mi je privukao njegov zadnji projekt ‘Let us stay’ o LGBTQ izbjeglicama koje traže azil u Kanadi. Tijekom našeg nedavnog razgovora osvrnuo se na detalje iza fotografija, proces pronalaska kandidata/kinja za projekt i sve uvjete koje LGBTQ izbjeglice trebaju ispuniti kako bi im se u Kanadi pružila prilika za novim životom.

Iza sebe imaš nekoliko projekata u kojima si se bavio ljudskim pravima i uvjetima u kojima određene zajednice žive, među kojima je i LGBTQ zajednica. Kako je započeo tvoj projekt o LGBTQ izbjeglicama koje traže azil u Kanadi?

Započeo sam ovaj projekt u studenom 2013. godine. Kulminacija medijskih reportaža kroz 2013. i početak 2014. godine u vezi oštrih zakona provedenih u Ugandi, Nigeriji i Rusiji, natjerali su me na razmišljanje o ovoj problematici. Pročitao sam brojne priče objavljene na raznim portalima i u časopisima kako bih mogao saznati pozadinu problema, ali i primijetiti kako nije sve u potpunosti popraćeno. Tako sam se zainteresirao i za izbjeglice u Kanadi i cijeli proces.

Kako si pronašao ljude za fotografiranje? Koliko ih je bilo teško uvjeriti da budu dio tvog projekta i govore o svom privatnom životu i problemima s kojima se moraju nositi?

Pronalaženje osoba je bilo teško zbog brojnih razloga. Većina izbjeglica ne želi da njihova Vlada ili obitelj/prijatelji u domovini znaju da podnose zahtjev za izbjeglištvo ili da su homoseksualci. Mnoge izbjeglice nisu bile otvorene za javno istupanje o svojoj seksualnosti, tako da je pronalazak ljudi koji bi mogli sudjelovati, bez da ih se izlaže opasnosti, bio zaista veliki izazov. Da bi locirao potencijalne sudionike u projektu počeo sam odlaziti na LGBTQ sastanke u nekoliko kanadskih organizacija za podršku. Tražio bi dozvolu da govorim tijekom sastanaka i objasnim što i zašto to radim. Nakon sastanka od 30 ili više ljudi, obično bi mi pristupila jedna osoba koja bi pokazala interes. Često bi se dogodilo da na kraju od svega ne bude ništa jer bi izbjeglica promijenio/la svoje mišljenje ili bi sam odlučio da nisu adekvatne osobe za sudjelovanje jer bi osjetio da nisu razumjeli moguće posljedice ako njihova molba za azil bude odbijena. S određenim osobama sam dogovorio da ne koristim njihove priče ili fotografije ako njihovo saslušanje za azil rezultira negativnom odlukom.

Kanada ima globalnu reputaciju kao zemlja koja brani ljudska prava. Mogu li LGBTQ izbjeglice zaista računati na bolji život u Kanadi ili je zajednica još uvijek suočena s diskriminacijom i viktimizacijom u svakodnevnom životu bez obzira na zakone i napredak vezan za jednaka prava svih građana?

Kanada definitivno ovim izbjeglicama nudi bolju kvalitetu života i daleko manje diskriminacije nego u njihovim domovinama. Ipak, diskriminacija se događa u svakoj zemlji bez obzira na količinu zakona kojima se štite jednaka prava svih građana. Unatoč činjenici da je bilo koji oblik institucionalne ili društvene diskriminacije na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ilegalan, to nije pomoglo da se takvi događaji u potpunosti iskorijene. Zločini iz mržnje prema LGBTQ osobama u Kanadi još uvijek se događaju, iako mnogo manje nego u drugim državama s lošim zakonima i krivoj ideji o jednakosti na temelju statusa LGBTQ.

Jedna od osoba iz tvog projekta je i Abdulah Aziz Ssali iz Ugande kojem je odbijen status izbjeglice iako je mučen i zatvoren od strane lokalne policije u Ugandi zbog svoje seksualne orijentacije. Koji su uvjeti za azil u Kanadi i što se zapravo događa s ljudima kojima je odbijena molba?

U konačnici, podnositelji zahtjeva za azil moraju uvjeriti člana Odbora za imigraciju i izbjeglice u Kanadi da su oni LGBTQ i da su u opasnosti u svojoj domovini. Zakon mi ne dozvoljava da govorim što se zapravo događa tijekom saslušanja i rasprava između Odbora i podnositelja zahtjeva bez formalnog zahtjeva za dozvolom, tako da ne mogu otvoreno govoriti zašto je gospodin Ssali odbijen. Puno puta razlog je nedostatak vjerodostojnosti, a to znači da tijekom intervjua i ispitivanja na saslušanju, podnositelj zahtjeva nije bio uvjerljiv ili su postojale neke kontradikcije između pisanog objašnjenja koji su dostavili sa svojom prijavom za azil i verbalnih odgovora tijekom saslušanja. Često je to jako teško dokazati, jer je većina izbjeglica provela cijeli život skrivajući svoju seksualnost i živeći dvostruki život.

Mnogi su ušli u brak zbog pritiska društva i očekivanja njihove kulture, dok drugi napuštaju svoje domove ne znajući da će podnositi prijavu kao izbjeglica, i odlaze bez važnih dokumenata koji bi im pomogli u njihovom slučaju. Kao primjer ću navesti policijsko izvješće u kojem stoji da su napadnuti u svojoj zajednici, a koji bi poslužio kao čvrst dokaz. Puno ljudi ne razmišlja o takvim stvarima kad odlazi iz svoje domovine. Kanadska birokracija je spora, a institucije često nekorisne i pune homofobnih službenika koji ne mogu pružiti izbjeglicama ono što im je potrebno. Čini mi se da čak i s prevoditeljima ima previše problema u razumijevanju tijekom saslušanja ili male kulturalne razlike između člana Odbora i podnositelja zahtjeva koji zaista mogu utjecati na način na koji se ti odgovori percipiraju.

Možeš li mi reći nešto o procesu koji LBGTQ osobe trebaju proći da bi im bio odobren azil u Kanadi?

Kada ulaze u Kanadu bez vize, a stižu  iz zemlje koja zahtjeva vizu, morat će ispuniti zahtjev za izbjeglištvom na ulazu. Ostali obično dolaze s turističkom ili poslovnom vizom i neće ispunjavati zahtjev dok prethodna viza ne istekne. Izbjeglice moraju popuniti zahtjev i detaljno ispisati cijelu svoju priču i razloge zbog kojeg traže azil. Nakon što ih intervjuiraju, ako je njihov zahtjev prihvaćen, dobit će datum saslušanja koji je po rasporedu unutar 60 dana od ispunjavanja njihovog zahtjeva (postoje izuzeci ovisno o tome iz koje zemlje dolaze). Unutar tih 60 dana, podnositelj zahtjeva mora sastaviti slučaj i prikupiti sve moguće dodatne materijale: pisma bivših partnera/ica ili ljubavnika/ca, policijska izvješća napada, fotografije koje prikazuju njihovu seksualnost itd.

Na dan saslušanja, podnositelj zahtjeva i njihov odvjetnik dolaze u Odbor za izbjeglice i imigraciju Kanade i imaju raspravu s jednim od članova odbora. Takva saslušanja mogu trajati između 30 minuta do nekoliko sati. Na samome kraju odluku donose osobno ili im kažu da će odgovor biti poslan e-mailom u dolazećim mjesecima. Ako je odluka pozitivna, znači da je njihov zahtjev prihvaćen i da mogu ostati i započeti proces prijave za stalnim boravkom. Ako je negativna, mogu uložiti prigovor koji će biti riješen kroz nekoliko mjeseci. Kod ponovnog odbijanja, moraju napustiti zemlju. Postoje i drugi načini da ulože svoju žalbu, ali takvim mogućnostima je teško pristupiti i imaju iznimno niski postotak uspjeha.

Ljudi koje si fotografirao dolaze iz država sa strogim zakonima vezanim za seksualnu orijentaciju poput Rusije, Jamajke, Ugande, Meksika… Možeš li spomenuti neke slučajeve koje su ti ispričali dok si radio projekt?

Svaku priču je bilo teško čuti. Sve izbjeglice s kojima sam surađivao puno toga su morali proći: seksualno zlostavljanje, kolektivno silovanje žena, silovanje od strane policijskih službenika, mučenje i udaranje. Sve što su mi ispričali bilo je zaista užasno.

Tvoje fotografije su snažne, vrlo osobne i imaju jaki emocionalni učinak. Danas kad pogledaš unazad na nekoliko mjeseci svoga rada, jesi li zadovoljan završnim rezultatom projekta?

Zasada sam zadovoljan s poslom, ali kad sam objavio ovaj projekt učinio sam to znajući da nije dovršen. Nastavljam raditi s izbjeglicama, jer postoji još puno pitanja kojima se želim baviti. 

Majke, bezopasne članice društva

Treće predavanje u okviru novog ciklusa Neko je rekao feminizam održala je Ana Vilenica, feministička teoretičarka, istraživačica i aktivistkinja na temu majčinstvo, a govorila je o periferijskim režimima majčinstva u neoliberalnom kapitalizmu, s osvrtom na posljedice ekonomske krize i mjere štednje na rad majki i njihovu ulogu

Na Balkanu se o majčinstvu najviše govori kroz prizmu nacionalizma, ali ne i o njegovoj vezi s novim sistemom društvenog uređenja, te je Vilenica iskoristila priliku da kritički progovori o vezama kapitalizma, majčinstva i roda.

Materinstvo i kapitalizam

“Sistem patrijarhata se predstavljao kao nešto potpuno nezavisno od društvenog razvoja kapitalizma, kao nešto što postoji transhistorijski, te se tako i prenosi. Ono što sam prepoznala kao svoj zadatak je da pokušam pronaći strukturalnu vezu između proizvodnje materinstva i kapitalizma, odnosno da pokažem da je proizvodnja roda jednako strukturalna za proizvodnju kapitalizma kao i klasa.”

Njena osnovna teza je da ne postoji ništa biološki ili prirodno u vezi između majčinstva i brige o drugima, te da je u pitanju društveno-politički, ekonomski i kulturalni konstrukt koji prikriva stvarne društvene odnose s kojima se suočavamo. Ana skreće pažnju na dijeljenje kapitalizma na ‘dobri’, koji postoji u zemljama na Zapadu, gdje je položaj žena mnogo bolji, te na ‘loši’, onaj na periferiji, koji se predstavlja kao tradicionalistički i teško promjenljiv model.

“Moja teza je da je i balkanizacija diskurs koji se nameće spolja, iz zemalja centra, kako bi se ovdje proizvela regija spoljne periferije pogodna za sistem od interesa za zemlje centra, gdje mogu jeftino koristiti resurse i radnu snagu.”

Kako se u kapitalizmu proizvode institucije ili režimi majčinstva? U feminističkoj teoriji postoji sistem koji razlikuje sferu proizvodnje (koja proizvodi višak vrijednosti) i sferu reprodukcije (koja reprodukuje nas same, naše živote, brigu o djeci, domaćinstvu…). “Manjkavost ovog modela su promene u kapitalističkim zemljama od 70-ih pa do danas, koje se ogledaju u tome da su mnoge aktivnosti iz reproduktivne sfere (briga o deci, spremanje, kuhanje) prešle na tržište gde sada postoje u vidu jednog temeljno obezvređenog rada.”

Tu se pojavljuje drugi model, po Aninom mišljenju bolji, a to je podjela na dva skupa: direktno medijatizovanu tržišnu sferu i indirektno medijatizovanu tržišnu sferu. Na mjestu gdje se ova dva skupa sijeku je prostor za koji odgovornost preuzima država u obliku socijalnih ili drugih politika kojima se pomažu određene reproduktivne aktivnosti, kao što su briga o djeci, o kući, o starima…

“Rod u direktno medijatizovanoj tržišnoj sferi temeljno obezvređuje rad žene, i zato se pojavljuje razlika u nadnicama, te su žene manje plaćene i aktivnosti koje su tradicionalno bile vezane za reprodukciju obavljaju u najvećem broju slučajeva žene.”

Rezervna armija proletarijata

Ana napominje da se kapitalizam i njegove institucije, a jedna od njih je i institucija majčinstva, proizvodi kroz rodne, klasne i rasne razlike. “Pored toga što su rodna podela i reprodukcija roda važne zbog niskih troškova radne snage, također su važne i zbog proizvodnje rezervne armije proletarijata. To je radna snaga koja je konstantno u stand by-u u reproduktivnoj sferi. To ne moraju da budu samo žene, ali u najvećem broju slučajeva jesu, te se u trenutku kada društvo oseća potrebu, stavljaju na tržište rada.”

Za to je najbolji primjer Drugi svjetski rat, kada su žene, nakon što su svi muškarci otišli u rat, zauzele sva mjesta u proizvodnji, a čim se rat završio, otpuštene su. “Kapitalisti ne žele da plate reproduktivni rad i zbog toga se proizvode različiti režimi kako bi se ta podela održala”, kaže Vilenica, referirajući se na feminističke zahtjeve iz 70-ih godina o nadnicama za rad u kući. “Tim zahtjevima se htio pokazati krizni momenat kapitalizma, odnosno – da bi se kapitalizam raspao kada bi platio nadnicu za kućni rad, i da ne bi mogla da postoji ogromna klasna razlika između onih koji su vlasnici sredstava za proizvodnju, i svih ostalih.”

Na primjerima iz lokalnog konteksta Ana je pokušala objasniti kako su periferni majčinski sistemi nastajali u zemljama bivše Jugoslavije. Za tu svrhu ponudila je model od tri tačke. Prva tačka je demonizacija socijalizma i uništavanje svih izborenih prava koja su postojala u socijalizmu, te proizvodnja perifernih režima na ruševinama pojedinih egalitarnih praksi koje su se razvijale u socijalizmu.

Druga tačka je nacionalizam, koji je služio kao zavjesa za prikrivanje prvobitne akumulacije kapitala koja se dogodila tokom rata i za poopštavanje interesa tehnobirokratskih klasa koji su kroz nacionalizam bili predstavljeni kao opšti interes. Treća tačka predstavlja globalna dešavanja od 70-ih i 80-ih godina, a to je uvođenje mjera strukturalnog prilagođavanja jednog sistema na drugi.

{slika}


Žena radnica

“Materinstvo je u socijalizmu bilo konstriuisano kroz temeljno ubeđenje da je ukidanje rodnih uloga pokazatelj opšte emancipacije društva i da je neophodno da se rodne uloge izmene u hijerarhijskom obliku u kojem su postojale prije Drugog svjetskog rata da bi socijalističko društvo uopšte moglo da se razvija”, objašnjava Vilenica.

Prvim Ustavom iz 1946. su ukinute sve razlike, a muškarci i žene su pravno izjednačeni. Osnovna premisa emancipacije bio je model zasnovan na punom uključenju žena u tržište rada. S druge strane je ponuđen zanimljiv model podruštvljavanja svih reproduktivnih funkcija koje je žena obavljala u kući (kuhanje, briga o djeci, spremanje, briga o starima…).

“Fokus je bio na ženi radnici, da bi se već 60-ih godina fokus prebacio na ženu majku, što je značilo da je sam sistem uvideo da će jako teško iskoreniti ili napraviti potpuno egalitarni sistem kakav je bio zamišljen u tom revolucionarnom momentu.”

Žene su u socijalizmu izborile socijalno i zdravstveno osiguranje, plaćeno trudničko i porodiljsko odsustvo, produženu neplaćenu brigu o djetetu do tri godine, i garantovan povratak na isto radno mjesto nakon završetka brige o djetetu. Ekonomske poteškoće i nedovoljna politička volja su u Jugoslaviji osujetile ovaj idealno zamišljeni projekt. Žene su prve skinute s tržišta rada, te 60-ih i 70-ih vraćene u reproduktivnu sferu ili poslane na privremeni rad u inostranstvo, a nakon toga je uslijedila i ekonomska kriza koja je pokazala sve probleme sistema i dovela do raspada Jugoslavije.

Dominantna ideologija restauracije kapitalizma u zemljama bivše Jugoslavije bio je nacionalizam sa svojom glavnom subideologemom – porodicom. “Oni koji su se u socijalizmu izdvojili kao tehnobirokratska upravljačka politička klasa predstavili su vlastite interese kao interese svih nas, pretvarajući ih u nacionalne interese. Oni su nas ubedili da ćemo svi u jednom trenutku postati kapitalisti!” Rat je omogućio nesmetanu prvobitnu akumulaciju kapitala, koja je proizvela i nove klasne odnose s kojima se danas suočavamo, te na ‘mala vrata’ uvela i privatno vlasništvo. Ovim procesima je pomogla i retradicionalizacija rodnih uloga, kada je postalo jasno da bez roda nema kapitalizma, naglasila je Ana.

Majka nacije

U javnom diskursu 80-ih i početkom 90-ih počinju dominirati teme o rađanju djece i natalitetu, kao osnovama za proizvodnju nacije, kroz različite narative o devijantnoj i poželjnoj reprodukciji, a vezane za reproduktivnu paniku. “Čitav proces se dešavao kako bi se ponovo uspostavio biološki redukcionizam koji je želeo da prikrije labavi konstrukt veze između majke, dece, domovine i nacije, koji se uspostavljao kao dominantan model.”

U Srbiji se kao poželjna reprodukcija postavljala reprodukcija srpskih majki, a kao nepoželjna reprodukcija majki Albanki, muslimanki i Romkinja. To se predstavljalo nekom vrstom biološkog rata, u kojem određeni etnički subjekti trebaju natalitetom poraziti drugu naciju, kako bi se osigurao biološki i kulturni opstanak nacije. Stoga Anu ne čudi pojava ratne patriotske mobilizacije majki. Ona navodi primjer iz 1994. kada su se majke određene srpskom nacionalnošću mobilisale kako bi spriječile dijeljenje humanitarne pomoći majkama muslimankama.

Istovremeno, majka kao ‘majka nacije’ je bila povezana s promocijom tradicionalnog modela patrijarhalne porodice kao osnovne jedinice reprodukcije novog nacionalnog društva i države, a ta ista porodica se predstavljala kao ključno sredstvo za ublažavanje svih socioekonomskih kriza nastalih finansiranjem rata i akumulacijom kapitala.

U Srbiji su postojali određeni pokreti otpora, prije svega u nekim vojvođanskim selima, gdje su se majke udruživale kako bi spriječile mobilizaciju svoje djece, ali se patrijarhat porodice ipak duboko počeo reprodukovati. Širih pokreta, poput onih u Južnoj Americi i argentinskih majki s Majskog trga, nije bilo, jer su antiratne feministkinje tražile drugačije modele djelovanja izvan majčinskog koji je bio dosta problematičan.

Progresivne promjene

Govoreći o Srbiji, Ana naglašava da su tzv. demokratske promjene nakon smjene Miloševića 2001. donijele planove o modernizaciji, predstavljajući kapitalizam i liberalnu demokratiju kao nosioce progresivnih promjena. “Ustvari se desilo suprotno – proizvodnja nerazvijenosti i adaptiranje potreba razvijenim kapitalističkim zemljama. Kao efekat opštih mjera periferizacije u polju majčinstva nastaje potpuna degradacija socijalnog i zdravstvenog sistema”, istakla je Ana spominjući novi aktuelni zakon o radu u Srbiji, koji bi trebao zaštititi žene koje rade na određeno vrijeme i isključiti mogućnost otpuštanja porodilja tokom porodiljskog odsustva.

“Uvode se nove mere da zagarantovani minimum porodiljskog odsustva bude tri meseca, dok je u prethodnom bio šest meseci, a u socijalizmu godinu dana. Tako se žene ohrabruju da se vrate na tržište rada što prije, da porodiljsko odsustvo traje što kraće, i nude im se različiti ustupci. Npr. poslodavac se obavezuje da obezbedi pauze u toku dana za žene koje doje. To je jedan potencijalno novi model potpunog isključivanja žena sa tržišta rada, jer koji će to poslodavac davati pauze za dojenje? On će jednostavno zaposliti muškarca.”

Porodica se predstavlja kao model ekonomske regeneracije, čijim se jačanjem može izaći iz krize. “Briga o djeci se ne predstavlja kao problem nejednake distribucije resursa i socijalnih razlika, nego kao stvar ličnog izbora i dobrog ili lošeg majčinstva ili roditeljstva. Ukoliko ste dobar roditelj, vi ćete svakako učestvovati i biti jedna od mjera protiv siromaštva. Najgore za državu su samohrani roditelji, jer su oni na socijalnoj pomoći, pa se stoga želi ojačati nuklearna porodica, kako bi se sa tereta budžeta države skinula potencijalna djeca takvih porodica.”

Ana ističe da se majke percipiraju kao bezopasne članice društva koje nemaju potencijal političkog organizovanja. “Na poslednjem primeru poplava mogli smo se uveriti da su naše socijalne mreže uništene, da nemamo nikakvu infrastrukturu za samopomoć i da trebamo graditi socijalne mreže koje je kapitalizam uništio. Postajanje majkom bi bilo odbijanje da postanemo ono što se od nas očekuje i da na drugačiji način organizujemo naš društveni život i reprodukciju celokupnog društva.”

Vidovi otpora

Ana Vilenica je urednica zbornika radova Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma, koji je izdan prošle godine. Zbornik sadrži umjetničke radove, interdisciplinarne studije iz oblasti humanističkih i društvenih nauka, kao i tekstove koji se bave promišljanjem ličnog i aktivističkog iskustva i rada. Nastao je u procesu istraživanja koje je sprovedeno kako bi se preispitale institucionalizovane prakse majčinstva u savremenom društvu, njihovi efekti u svakodnevnom životu, kao i vidovi otpora i (radikalne) političke subjektivizacije u odnosu na njih, kako navodi Vilenica u uvodu.

Namjera knjige je da pokrene diskusiju o pitanjima majčinstva i reproduktivnog rada u lokalnom kontekstu. “Knjiga Postajanje majkom jeste poziv na radikalnu (klasnu) kritiku režima materinstva koji je na delu, i na konstantan rad na proizvodnji drugačijih odnosa u polju reprodukcije svakodnevnog života, kroz bliže povezivanje teorijske, aktivističke i umetničke prakse u tim procesima.” Zbornik sadrži tekstove Katje Kobolt, Sanje Iveković, Anele Hakalović i Jasne Kovo, Ive Nenić i Adrijane Zaharijević, Silvie Federici, i brojnih drugih.

 

Britanska ministrica dala ostavku zbog Gaze

Britanska ministrica, Sayeeda Warsi, jedina muslimanka u kabinetu Davida Camerona, najavila je na službenom Twitteru da podnosi ostavku jer više ne može ‘podržati politiku vlade prema Gazi’.

“S dubokim žaljenjem pišem jutros premijeru da mu predam ostavku. Ne mogu više podržati politiku vlade o Gazi”, napisala je Sayeeda Warsi na svom službenom Twitteru.{slika}

Od početka izraelske intervencije u Gazi, London je zastupao pravo Izraela da se brani i apelirao na ‘srazmjeran’ odgovor.

Sayeda Warsi je političarka pakistanskog porijekla. Radila je kao odvjetnica prije ulaska u politiku.

U vladi Davida Camerona bila je odgovorna za pitanja koja se odnose na Afganistan, Pakistan, Bangladeš i srednju Aziju, za ljudska prava, te za međunarodne organizacije, kao i sva pitanja koja se odnose na ministarstvo vanjskih poslova u britanskom parlamentu. 

Oko ‘Oluje’ i nas samih

Nije primjereno, ako se baviš mirovnim radom u RH, ovih dana podsjetiti da je Vojno Redarstvena Akcija (VRA) “Oluja” 1995. vratila značajan dio teritorija u okrilje matice zemlje, prekinula prometnu izoliranost Sjevera i Juga Hrvatske, omogućila mnogim prognanicima povratak svojim kućama. Uspostavila je i ono što se vodi pod ‘osjećaj ponosa’ i snage, dodao bih, koji u Hrvatskoj nije doživljen od početka rata u 90-ima. Nebitno je palim li se ja ili ne na takvu vrstu ponosa no ne želim ga poricati.

“Oluja” je završila s čudnom tvorevinom zvanom Republika Srpska Krajina (RSK), koja ne znam kome je donijela dobroga. Etničkim Srbima nije, za Hrvate ne treba ni spominjati. Ostale nije nitko ni pitao.

Legitimnost vojne akcije toga tipa po meni nije upitna. Zaboravlja se često da je “Oluji” prethodilo “Ljeto 95” u BiH koje prekida vezu Knina i Banja Luke, olakšava pritisak na Bihać i dovodi Knin u poluokruženje.

Ne smiju mirovnjaci analizirati vojne akcije valjda zato što time gube svoj kredibilitet. Svašta. Ukinuti RSK pa i vojno (nije moj izbor ali mene nije nitko ni pitao) teško da je bila neka šteta. Pokazati snagu vlastite vojske pa se malo i šepuriti vojnom podrškom NATO-a u ta vremena, jedva da se može ozbiljnije kritizirati.

Problem nije sama VRA osim ako nam svima mirovnjaštvo i pacifizam nije toliko u krvi a svojim primjerom pokazujemo da nam je nenasilje jedini put. Problem je politika hrvatskog vrha koja je svoje stanovništvo htjela i uspijevala, ovako i onako, protjerati. A kad su jednom protjerani, svim načinima im onemogućiti povratak. Srbima, etničkim, ma koliko da su oni ijekavicom govorili (hrvatskim jezikom) i Hrvatska im domovina bila, trebalo je poručiti da konačno odu. I time bi se trebali baviti ovih dana. Ne sramiti se stisnuti ruku braniteljima koji su vojno riješili ono što se mirnim putem nije moglo ili htjelo napraviti.

Trebamo se sramiti nefunkcioniranja vlastite države, tog ‘pravnog poretka’ pod koji je tek nestala RSK vraćena, koji nije tada funkcionirao, nije i to s namjerom nije. Nije zaštitio svoje građane baš onda kada je najviše trebao, nakon “Oluje”. I tako je politika uprljala “Oluju”. Možda je to bilo jasno odavno. Politike ionako iskorištavaju sve i svakoga.

I danas, kada se pretvaramo da RSK još postoji, da su balvani još na cestama, zaboravljamo da su te tlapnje, Memorandumom usijane glave i kojekakvi ‘ministri spoljnih poslova RSK’ otišli u ropotarnicu povijesti tog kolovoza 1995. Mislimo da nam je ćirilica neprijatelj jer nismo spremni pogledati istini u oči. Izdali su nas ‘naši’ I to ne samo oni koji su krali i palili kuće nakon “Oluje” jer je to tada bilo društveno poželjno ponašanje. Izdali su nas najviše oni koji su sve napravili da Hrvatska ne bude pravna država nakon Oluje, niti godinama iza, a pitanje je koliko je i sada.
Kao što je stanovnike RSK, hrvatske građane, izdalo tadašnje beogradsko rukovodstvo za koje su oni krivo mislili da je ‘njihovo’.

Možda dolazi vrijeme kad će obilježavanje vojnih pobjeda biti lišeno politike. Tada će se o pobjedama samima moći na miru razgovarati znajući da gdje ima pobjeda ima i poraženih. I moći ćemo razlučiti što je to trebalo biti poraženo i koliko jest uopće, kako bismo mogli na miru slaviti pobjedu.