Kad bi zidovi mogli govoriti: uličnom umjetnošću protiv uznemiravanja

“Kad ih vide, nadam se da će se žene osjećati manje same na ulicama.” Ovo je cilj koji brooklynska umjetnica Tatyana Fazlalizadeh želi postići svojom serijom javnih umjetničkih radova ‘Prestanite govoriti ženama da se smiješe’ – najprije u gradovima na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, potom u čitavoj zemlji i svijetu. Započevši s vlastitom četvrti Bedford-Stuyvesant, Fazlalizadeh je zidove na ulicama oblijepila crno-bijelim crtežima žena drskih izraza lica, popraćenih odvažnim sloganima kao što je “žene nisu na ulici radi vaše zabave”.

Kad muškarac kaže ženi da se nasmiješi, tvrdi umjetnica, očekuje od nje da ga zabavlja. “To je isto kao da kaže: ‘Pleši za mene, skači za mene’. Kad govori ženi da se smiješi, muškarac nikada ne moli – uvijek zapovijeda. Ulično uznemiravanje nisu samo građevinski radnici koji dovikuju s druge strane ulice: to su svi oni muškarci koji nasilno prodiru u ženski prostor“.

Budući da u svom radu inače koristi uljane boje, Fazlalizadeh je isprva svoju frustraciju uličnim seksizmom izražavala slikama, no ubrzo je shvatila da bi njen rad imao mnogo veći utjecaj kada bi ga smjestila u okoliš u kojem se odvija samo uznemiravanje. Počela je intervjuirati prijateljice i kolegice o njihovim iskustvima u javnim prostorima, a potom i crtati njihove portrete.

“Odlučila sam se na plakate jer su brzi, nisu previše dotjerani, a nalaze se na otvorenim prostorima”, kaže ona. “Na odvažan i dojmljiv način smještaju prikaze žena van, u javnost. Ovdje se radi o tome da koristimo naše glasove i naše prikaze kako bismo djelovale.”

Fazlalizadeh odvodi borbu protiv uličnog nasilja korak dalje uvodeći i pitanje rase. Tvrdi da upravo rasa diktira način na koji se s određenim ženama postupa na javnim prostorima, stoga joj je cilj preformulirati dijalog o uličnom nasilju tako da uključuje raspravu i o rodu i o rasi.

“Ulično nasilje posljedica je muške privilegije, što znači da moramo uzeti u obzir i druge oblike moći i privilegije”, kaže ona. “Tijela ne-bjelkinja su hiperseksualizirana, o čemu svjedoče i načini na koje im muškarci prilaze. Neke od rasprava o uličnom uznemiravanju zanemaruju pitanje rase, no ja ga želim detaljnije istražiti.”

Irankinja i Afro-Amerikanka, Fazlalizadeh se na svojim plakatima želi usredotočiti na ne-bjelkinje. “Željela sam prikazati ne-bjelkinje, no više od svega željela sam ih prikazati kako se zauzimaju za sebe”, kaže ona.

Njeni radovi, čini se, pogodili su u žicu. Nakon što je privukla pozornost plakatima u New Yorku i Philadelphiji, Fazlalizadeh je pokrenula kampanju “Kickstarter” kako bi mogla dostaviti plakate svima koji ih žele postaviti u vlastitim zajednicama, ali i kako bi i sama mogla proputovati 10 gradova u SAD-u i inozemstvu, intervjuirajući žene i stvarajući nove radove. Kampanja joj je donijela dvostruko više od ciljanog iznosa – gotovo $35 000.

“Ne mogu vjerovati kojom brzinom se sve to dogodilo”, kaže ona. “Još nisam ni proslavila: nastojim se organizirati kako bi radovi bili najbolji što mogu biti.”

Napokon imamo razlog za osmijeh.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Jehan Bseiso i dug povratak doma

Jehan Bseiso palestinska je pjesnikinja (također i istraživačica i aktivistkinja) koja je odrasla u Jordanu, u koji je njena obitelj izbjegla prije nekoliko desetljeća. Ima trideset i jednu godinu i u međuvremenu je u putovnici skupila pečate iz čitavog svijeta – živjela je, studirala i radila otprilike svugdje – od Los Angelesa i Bruxellesa do  Beiruta i Kaira, u kojem trenutno živi. Piše za The Palestine Chronicle i trenutno radi na zbrici pjesama Conversations Continued (Nastavljeni/neprekinuti razgovori). Arapska poezija trenutno je u jednoj od svojih plodnijih faza, nedavno je izišla zbirka pjesma Ja sam prosjakinja svijeta (I am the beggar of the world) afganistanskih pjesnikinja, antologija suvremene palestinske poezije A bird is not a stone (Ptica nije kamen), a umjetnici/e okupljeni/e u kolektivu Poeticians, čija je članica i Jehan, svoju poeziju izvode diljem arapskog svijeta – od Beiruta, preko Ammana, do Dubaia.

Ono što me privuklo Jehan i njenom pisanju jest to što kada piše o specifičnoj temi ili događaju, određenoj “sirijskoj stvari” ili “palestinskoj stvari”, vi osjećate da je to univerzalno pitanje, stvar istine, pravde, ljubavi – ona uspjeva ogoliti stvar do same srži – do te neke ljudskosti, općeg mjesta s kojim se svi mogu poistovjetiti.

Nedavno je povodom šezdeset i šest godišnjice Nakbe, palestinske katastrofe, za The Palestine Chronicle napisala pismo Ghassanu Kanafaniju, palestinskom piscu i članu PLO-a, koji je 1972. godine ubijen u Beirutu. U pismu, između ostalog piše (moj slobodan prijevod):

Dragi Ghassane,

Na naš rođendan ove godine ja sam navršila trideset i jednu, a ti sedamdeset i osam. Čak i mrtvi ostare bez domovine.

Znaš li kako živimo i umiremo mi u dijaspori sada? Znaš li da su palestinski izbjeglički kampovi sada puni Iračana i Sirijaca?

Previše džihadističkih pjesama završava refrenom “za Palestinu”, ali tata kaže da teroristi ne znaju čitati karte.

Marš do Jeruzalema ne počinje iz Kunduza, a ja definitivno ne mogu vidjeti Haifu iz Kaira.

“Ansar Beit el Maqdis”*

Bila sam na utkrama prošli tjedan u Beirutu, prvi puta u životu, stavila 5 dolara na konja imenom Thawra*

Izgubila je

Ali upoznala sam malog dječaka, rekao je da je iz Sabre.

U Jordanu, sirijska djeca govore da dolaze iz Zaatarija i Azraqa, ne više iz Homsa ili Hame.

Malena djeca ne bi trebala dolaziti iz izbjegličkih kampova.

(*”Ansar Beit el Maqdis” – militantska grupa s područja Sinaja, *Thawra – arapski za revoluciju, Bseiso apelira na Arapsko proljeće)

Ta poema bila je poticaj da ju napokon upitam za mali intervju. Brzo smo se dogovorile, tipkale mailove, a u jednom od prvih Jehan je rekla kako obožava pjesmu u mom e-mail potpisu (Tom Waits – The long way home). Naravno da obožava tu pjesmu, pomislila sam, ako netko zna nešto o dugom putu doma, to je Jehan, Palestinka koja je prvi puta posjetila Palestinu sa svojih dvadeset i devet godina. Nije samo stvar toga, već tog lutanja općenito – skitanja u nepoznato, istraživanja, želje da vidiš kako mjesec sja pod zemljom, ne samo na nebu.

Reci mi nešto o Jehan Bseiso, nešto što te definira, nešto bez čega ne možeš.

Toliko sam sretna i sretnija kraj vode. Što god da nosim sa sobom, voda odnese, i toliko je jednostavno – pluta i/ili potone. Sigurna sam da su sjećanja plutajuća i ne postoji mjesto koje bi radije pamtila, kraj kojeg bih radije vraćala stvari u red, nego što je to more.

Proputovala si svijet, živjela diljem Bliskog istoka, Europe i SAD-a. Gdje je dom, ili što je dom za tebe?

Mislim da imam i mobilan i stalan osjećaj doma. Postoje lica i mirisi koji me mogu odvesti doma u minuti, bez obzira na to gdje sam – bio to Kabul ili Beirut. Premda se i dalje puno selim, htjela bih napokon imati svoje malo mjesto. Negdje gdje mogu ostaviti knjige i cipele, objesiti stvari na zidove i pokušati ne ubiti biljke. Na stranu materijalne zamke, dom su moji ljudi, prijatelji i obitelj, i oni su svugdje.  Kao što kaže Kunitz u The Layers“I have made a tribe of my affections, and my tribe is scattered”.

Reci mi nešto o projektu Poeticians i tvom iskustvu prilikom nastupanja. Kako je bilo izvoditi poeziju na pozornici?

Ušla sam u zadimljeni kafić u Beirutu i ugledala Hind Shoufani kako čita na pozornici. Vjerovatno je nosila nešto šljokičasto, ali ja sam se fokusirala samo na to kako njene riječi skaču sa stranica na pozornicu i ispunjavaju prostor. Ta nebrojena događanja izgovorenih riječi u Beirutu, publika, svi ljudi koje sam srela i upoznala, jednostavno su promijenili način na koji čitam i pišem, na koji osjećam poeziju. Poseban je osjećaj dijeliti nešto toliko intimno s drugima i gledati njihove reakcije.

Trenutno radiš na zbirci pjesama Conversations Continued. Kako napreduješ i možeš li opisati zbirku, od kud inspiracija i koja je esencija tvog pisanja?

Razmišljam o ovoj zbirci kao o zbirci pravih, krivo zapamćenih i krivo shvaćenih razgovora. Podijeljena je po različitim temama, od Conversations Habeebi u kojem pokušavam pisati o ljubavi, do Conversations Thawra, u kojem pišem o Arapskom proljeću. Tu je i Coversations Homeland, pjesme posvećene domovini – Palestini. Bilo da je tema konceptualna poput ljubavi ili sreće, ili pak dodiruje kompleksnu stvarnost u pitanjima Sirije, Iraka, Palestine, komadići se iskradaju i sklapaju iz različitih raspoloženja i tema, baš kao u razgovorima u stvarnom životu.

Tata, moja baka, priču je pričala samo u staccatu,

1948. Palestina. Polja cvjetajućih naranči. Sol. Plave vode Gaze.

Suze u njenim dugim crnim trepavicana,

“i kad je moj tata umro, njegov konj plakao je na pogrebu.”

Bseiso, Tata’s Lovesong

Kako vidiš Palestinu danas, u usporedbi sa Palestinom tvoga djetinjstva? Što se promijenilo, i je li se upoće promijenilo?

Palestina moga djetinjstva više je emocionalni krajolik negoli fizičko mjesto. Mama je rođena na plaži u Gazi, a ja u bolničkoj sobi u Los Angelesu. S vremenom, posao me vodio na mjesta poput Afganistana i Etiopije, i teško mi je bilo objasniti zašto mjesto tek sat vremena vožnje od Jordana u kojem sam živjela djeluje toliko daleko. Posjetila sam Palestinu prvi puta 2012., napokon, i još uvijek pokušavam pronaći riječi da opišem to iskustvo. Toliko je nepravde, tuge, ali i sreće i ljepote… Mislim da se nije puno toga mijenjalo posljednjih desetljeća, ljudi još uvijek žive u ratu i sanjaju mir.

Postoji li (palestinski/a) pisac ili spisateljica koji/a te posebno inspirira? Napisala si pismo Ghassanu Kanafaniju, postoji li možda još netko kome bi posvetila svoje riječi?

Mu’een Bseiso bio je pjesnik i prijatelj Mahmouda Darwish, objavljivao je u šezdesetima i sedamdesetima, pisao je mnogo o Palestini i umro tiho u hotelskoj sobi u Londonu godinu dana prije moga rođenja. Nikada ga nisam upoznala, često poželim da jesam. Suheir Hammad je nevjerovatna. Prije nekoliko godina sam imala čast nastupati prije nje kada je čitala svoju poeziju u Ammanu, provele smo tada par dana skupa i to me vrijeme još uvijek inspirira i raduje.

Ništa od priziva savjesti za matičare/ke

Matičari/ke se neće moći pozivati na priziv savjesti kada će pred njih doći osobe istog spola koje žele sklopiti životno partnerstvo, razjašnjeno je na saborskom Odboru za zakonodavstvo, piše Novi list.

Naime, na jučerašnjem saborskom Odboru za zakonodavstvo na kojem se rapravljalo o konačnom prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola Peđa Grbin (SDP) zatražio je od Ministarstva uprave da se odredi prema zahtjevima koji su se pojavili u javnosti da se matičarima i matičarkama prizna pravo na priziv savjesti u slučaju u slučaju ako moraju voditi postupak registriranja životnog partnerstva.

“Matičari/ke su državni/e službenici/e koji/e imaju obvezu provoditi zakone i nemaju pravo na priziv savjesti”, rekao je Grbin.

Ministar uprave Arsen Bauk rekao je da priziv savjesti državnih službenika/ca ne postoji u niti jednoj zemlji osim Južnoafričkoj Republici.

“U Nizozemskoj je propisano da tamo gdje su dva/dvije matičara/ke, onda jedan može odbiti registrirati partnerstvo, a gdje je jedan/a matičar/ka on/a mora odraditi svoj posao, te da svaki/a novi/a matičar/ka nema uopće pravo na odbijanje. Državne službenike/ce treba poštedjeti od uvlačenja u političke igre”, rekao je Bauk.

Inače Bauk je predstavljajući konačni prijedlog Zakona rekao da je prilikom njegove izrade kao nikad dosad pazio na ‘svaku riječ i pazio na svako slovo, zarez i razmak’.

“On je demokratski kompromis između suprotstavljenih stajališta koji životno partnerstvo i bračnu zajednicu razlikuje samo u dvije stvari, u nazivu i pravu na posvajanje”, rekao je Bauk.

U Hrvatskoj i dalje gotovo polovica mladih bez posla

Prema podacima Eurostata za svibanj, nezaposlenost blago pada u Europskoj uniji. Naime, u odnosu na travanj, nezaposlenost u EU je pala za 0,4 posto.

Prema Eurostatu, u svibnju 2014. je u Europskoj uniji bilo nezaposleno preko 25 milijuna žena i muškaraca, što je pad od nekih 1,3 milijuna u odnosu na isti mjesec prošle godine.

Među članicama Europske unije najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Austriji (4,7 %), Njemačkoj (5,1 %) i Malti (5,7 %), a najveća u Grčkoj (26,8 %), Španjolskoj (25,1 %) te Hrvatskoj (16,3 %), čime je ostala na trećem mjestu po broju nezaposlenih u odnosu na travanj 2014.

Međutim, gorući problem i dalje plamti. Nezaposlenost mladih osoba je i dalje golema čime je sve izglednije da će jedna generacija ostati izgubljenom.

U Europskoj uniji u svibnju 2014. broj nezaposlenih mladih do 25. godine iznosio je 5,2 milijuna. Najgora je situacija u Grčkoj gdje je čak 57,7 posto mladih ispod 25 godina – nezaposleno.

Hrvatska je i dalje na trećem mjestu u Uniji s 48,7 posto nezaposlenih mladih, čime se još jednom dokazuje kako Mrsićeve mjere zapošljavanja mladih nisu urodile plodom. Kako su članice inicijative Za rad spremne prije par mjeseci istaknule – novac EU za zapošljavanje mladih mora biti tek financijska injekcija institucijama u RH, a ne jedini način da država ‘suzbije’ ove tragične statistike.

“Garancija za mlade i njezino šestogodišnje financiranje (2014. – 2020.) samo je financijska injekcija koja je trebala pomoći institucijama RH da pruže mladima mogućnosti prilagodbe tržištu rada, kako bi sam ulazak u svijet rada bio lakši i bezbolniji. No, uz to, očekuje se da će država članica koja provodi Garanciju za mlade u državnom proračunu staviti prioritet na poticaje za zapošljavanje mladih. U razumijevanju (još jednog) scenarija koji je zadesio Hrvatsku, pomoći će nam sljedeći podaci. Zbog zabrane novog zapošljavanja u javnom i državnom sektoru došlo je do velikog broja korisnika/ca stručnog osposobljavanja upravo u tim sektorima, kao privremene, supstitucijske, radne snage. Iako izvješće HZZ-a tvrdi suprotno, postotak od 68 posto korisnika SOR-a u javnom (36%) i državnom sektoru (32%) ne ide u korist tvrdnji da mladi nisu poslužili kao jeftina, zamjenska radna snaga, a o tome svjedoči i činjenica da je tek nešto više od polovice korisnika/ca nakon godine dana stručnog osposobljavanja našlo zaposlenje, i to samo oko 20 posto u državnom i javnom sektoru, dok je zaposlenje u privatnom sektoru bilo iznad 50 posto”, priopćile su članice Za rad spremne u travnju.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

Feministički raskol devedesetih: takozvane nacionalistkinje i samoproglašene antinacionalistikinje

U sklopu obilježavanja stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu je nedavno održana međunarodna konferencija pod nazivom Učešće i položaj žena u ratu od 1914. do 2014.

Iako se bavljenje ženama u nasilnim sukobima i ratovima pretežito odvija samo unutar viktimizirajućeg diskursa, brojne izlagačice na konferenciji pokušale su ukazati na niz različitih uloga koje žene imaju u vremenima ratnih sukoba. Dobar primjer neupisane (ili nedovoljno upisane) ženske i feminističke povijesti je angažman jugoslavenskih, odnosno post-jugoslavenskih feministkinja u antiratnim naporima i pri pružanju psiho-socijalne pomoći ženama izbjeglicama koje su preživjele seksualno nasilje i ratna silovanja. Oko pitanja karaktera silovanja u ratovima devedesetih u Hrvatskoj, BiH, a kasnije i na Kosovu razišao se feministički pokret na antinacionalističke i nacionalističke elemente kako u Beogradu tako i u Zagrebu.

O feminističkim podjelama, ali i uspjesima i doprinosima feminističkog antiratnog djelovanja na spomenutoj konferenciji razgovarali smo s Anom Miškovskom Kajevskom, znanstvenom istraživačicom koja je na amsterdamskom sveučilištu doktorirala na temu feminističkih pozicioniranja u ratovima devedesetih. Disertacija pod naslovom Taking a stand in times of violent societal changes: Belgrade and Zagreb feminists’ positionings on the (post-)Yugoslav wars and each other (1991–2000) iscrpno je štivo o povijesti beogradskog i zagrebačkog feminističkog aktivizma devedesetih i njihovih dilema.

Odakle ti motivacija da se baviš ovako, uvjetno rečeno, uskim poljem istraživanja?

Kad je 2003. zagrebački Centar za žene žrtve rata organizirao desetu obljetnicu svog rada, bilo je govora o tome koliko se jako malo zna o ženskoj i feminističkoj povijesti u Jugoslaviji i na postjugoslavenskom prostoru i ta spoznaja mi je bila primarna motivacija da se krenem baviti tom tematikom. Pohađala sam Ženske i Mirovne studije u Zagrebu u školskoj 1999/2000, a i već prije sam donekle poznavala rad feministkinja u Beogradu i Zagrebu, no shvatila sam da su mi takozvane nacionalističke feministkinje enigma. Jako me zaintrigiralo tko su one, kako to da ih baš ne poznajem (što je bio slučaj u Zagrebu) ili, kao što je bio slučaj u Beogradu, da ne znam da ih neke smatraju nacionalistkinjama, te da ne znam, koje su točno bile njihove pozicije u odnosu na ratove. Primarni cilj mi je bio da opišem što detaljnije mogu pozadinu i karakter te podjele.

Postoje li neke razlike u reakcijama tzv. nacionalistkinja na tvoje istraživanje i motiviranosti za sudjelovanje?

Najveći broj aktivistkinja, koje sam kontaktirala za intervju, su pristale razgovarati (87 posto), a u onih 13 posto, koje su se samo zahvalile na pozivu, bilo je i takozvanih nacionalistkinja i samoproglašenih antinacionalistkinja. Nisam pitala sugovornice koja im je bila motivacija za sudjelovanje u istraživanju, ali iz onog što su neke eksplicitno rekle ili samo dale naslutiti, zaključila sam da je jedan razlog bio to što postoji velika potreba za razgovorom o ovoj bolnoj temi ratnih podjela i nesuglasica između feministkinja, a da ne postoji neki siguran prostor u kojem bi feministkinje mogle jedna drugoj reći svoje stavove i analizirati ono što se tada događalo i ono što sada misle o tome. Upravo zbog ovog nedostatka direktne komunikacije između njih, često puta tijekom intervjua sam imala utisak da sugovornice jedna drugoj šalju poruke preko mene. Drugi razlog, koji ne isključuje prvi, je da me veći dio sugovornica poznavao od ranije.

Razlikuješ dvije kategorije feministkinja – samoproglašene antinacionalistkinje (self-declared antinationalists) i takozvane nacionalistkinje (so- called nationalists). Zašto si uvela ove oznake “samoproglašene” i “takozvane”?

Tijekom istraživanja otkrila sam da su antinacionalističke feministkinje tako nazivale same sebe, ali nisam našla nijednu potvrdu da je to bio slučaj i s nacionalističkim feministkinjama. Pored toga, u stručnoj literaturi klasifikacija na “nacionalističke” (ili, ponekad, “patriotske”) i “antinacionalističke” (ili, rjeđe, “nenacionalističke”) feministkinje se koristi zdravo za gotovo bez propitivanja tih kategorija i ukazivanja na ovu razliku u imenovanju koja je u biti razlika u moći. Jer nije isto da li se ljude  oslovljava imenom koje su sami sebi dali ili imenom koje su im drugi dodijelili.

Na početku istraživanja razmišljala sam da predložim neku novu terminologiju, ali sam odustala od te ideje zbog dva razloga. Prvi je da sam shvatila da će moj dijalog sa stručnom literaturom biti jasniji ako koristim ustaljene termine. Drugi razlog je da je ono što su nacionalističke feministkinje govorile devedesetih uglavnom bilo bliže oficijelnoj hrvatskoj, odnosno srpskoj politici, za razliku od izjava antinacionalističkih feministkinja. Ovo se posebno odnosi na feministkinje u Zagrebu.

Zbog svega ovoga sam odlučila koristiti najčešću klasifikaciju (“nacionalističke” i “antinacionalističke”), ali s oznakama koje su tu da ukažu na razliku u imenovanju, ali i na nužnost kritičkog pristupa klasifikacijama, čak i onim ustaljenim u znanstvenoj literaturi. Ali ni ova, po mom mišljenju poboljšana, kategorizacija  nije bez problema i to ne samo zbog dužine naziva.

Nedavno sam imala predavanje u Beogradu i jednoj je ženi iz publike jako zasmetao ovaj termin “takozvane” jer ju je asocirao na medijski diskurs u Srbiji devedesetih kada je sve s čim se nije slagala srpska oficijelna politika bilo zvano “takozvanim”. U Beogradu nisam govorila o “samoproglašenim” već o “samodeklariranim”, ali da jesam, njena bi se kritika sigurno odnosila i na taj termin jer je isti bio slučaj i s njim. Shvaćam tu kritiku i ona je povezana ne samo sa upotrebom tih termina u srpskim medijima, već i u hrvatskim, jer su oni iz istih razloga koristili te termine devedesetih. Sad mi je izazov što ću dalje napraviti s tim komentarom kada govorim i pišem o ovoj temi na BHS-u. Taj problem ne postoji kada predstavljam svoj rad na engleskom ili nizozemskom zato što u tim jezicima, odnosno govornim područjima, termini “samoproglašene” i “takozvane” nisu tako snažno obojeni političkom ideologijom.

Kako bi ukratko objasnila glavne razlike i sličnosti između ove dvije grupacije u Zagrebu i u Beogradu?

Na početku moram reći da je jako bitno voditi računa o geografskom i vremenskom kontekstu i da ću ovdje jako sažeto predstaviti samo krajnje stavove koje su beogradske i zagrebačke feministkinje iznosile u odnosu na to tko su počinioci, a tko žrtve u ratovima devedesetih. Kažem “krajnje” jer ti stavovi nisu bili formulirani preko noći, već su bili rezultat dužeg procesa.

Što se tiče ratova u Hrvatskoj i BiH, beogradske samoproglašene antinacionalistkinje su inzistirale na tome da Srbija ima primarnu odgovornost i da su srpske snage počinile najviše (seksualnih) ratnih zločina protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, ali i da se ne smije zaboraviti da sve strane čine (seksualne) ratne zločine i da na svim stranama ima žrtava.

Beogradske takozvane nacionalistkinje su govorile da su sve strane odgovorne i da postoje žrtve na svim stranama, ali su naglašavale srpske žrtve nesrpskih vojnih postrojbi.

U Zagrebu, samoproglašene antinacionalistkinje su isto tako govorile da su sve strane odgovorne i da na svim stranama ima žrtava, ali bi paralelno s tim napominjale da i hrvatske snage čine (seksualne) ratne zločine, unatoč tome što Srbija ima veću odgovornost za ratno nasilje.

Takozvane nacionalistkinje nisu nikad eksplicitno govorile o hrvatskoj odgovornosti već su inzistirale na srpskoj odgovornosti kao jedinoj postojećoj. Za njih su počinitelji ratnih zločina, silovanja prije svega, bili isključivo Srbi, dok su žrtve bile isključivo Bošnjakinje i Hrvatice.

U odnosu na rat na Kosovu i NATO bombardiranje Srbije, zagrebačke samoproglašene antinacionalistkinje su tražile da se zaustavi srpsko etničko čišćenje albanskog stanovništva, ali su bile protiv bombardiranja kao načina za ostvarenje tog cilja. Zagrebačke takozvane nacionalistkinje su podržavale bombardiranje smatrajući ga jedinim mogućim načinom da se stane na kraj ne samo tom etničkom čišćenju, već i ukupnoj agresivnoj politici Srbije, koja je od početka devedesetih u kontinuitetu etnički čistila nesrpsko stanovništvo.

Takozvane nacionalistkinje u Beogradu se ili nisu izjašnjavale o srpskom etničkom čišćenju Albanki i Albanaca ili bi ga sasvim ukratko kritizirale, naglašavajući razaranje i žrtve koje je NATO prouzrokovao bombardiranjem Srbije.

Beogradske samoproglašene antinacionalistkinje su se podijelile na tri dijela. Stav jednih se u velikoj mjeri podudarao s stavom zagrebačkih samoproglašenih antinacionalistkinja, druge su koristile diskurs koji je sličio onom zagrebačkih takozvanih nacionalistkinja, dok su se izjave trećeg dijela beogradskih samoproglašenih antinacionalistkinja prilično poklapale s izjavama beogradskih takozvanih nacionalistkinja.

Tvoje istraživanje pokazuje da su većina žena aktivnih u različitim grupama tijekom rata imale predratnog iskustva rada na SOS telefonima i da su već imale rodno određene percepcije nasilja. Na koji način su se ti stavovi mijenjali u odnosu na ratna zbivanja?

Feministkinje koje su se aktivno izjašnjavale u odnosu na ratno nasilje i koje su radile s (silovanim) izbjeglicama krenule su sa rodno zasnovanim stavom o tome što nasilje jest, bilo ono ratno ili mirnodopsko u obitelji, odnosno da su njegovi počinioci muškarci, a da su žene (i djeca) žrtve. Kad počinju ratna razaranja i silovanja, one sve još uvijek imaju taj rodno bazirani stav o nasilju, te ističu važnost solidarnosti i sestrinstva među ženama i motiviranja žena na feministički aktivistički angažman. Ubrzo postaje sve jasnije da postoji razlika u moći između zaraćenih strana, te da na nekim zaraćenim stranama ima puno više žrtava i da kad gledamo počinioce više ih je pripadnika jedne etničke skupine. Zato neke feministkinje odlučuju da dodaju etnicitet poimanju ratnog nasilja i da više ne govore o tome da su muškarci po definiciji nasilni i da su uvijek muškarci krivi, a žene žrtve, već da su muškarci specifičnog etniciteta počinioci seksualnog i drugog ratnog nasilja protiv žena i muškaraca specifičnog drugog etniciteta.

Tu dolazimo do sukusa podjele unutar zagrebačkih i beogradskih feministkinja. Etnicitet se dodaje definiciji nasilja kako bi se objasnio sistemski karakter masovnih ratnih silovanja u Bosni i Hercegovini, gdje silovanje postaje moćno oružje u politici etničkog čišćenja bosanskih muslimana. Zagrebačke nacionalistkinje time dobivaju krajnju potvrdu da su samo Srbi počinioci zločina. Međutim, kad dolazi do sukoba između hrvatskih i bošnjačkih snaga u BiH situacija više nije tako crno-bijela?

U prvoj polovici devedesetih godina zagrebačke samoproglašene antinacionalistkinje govore da sve zaraćene strane siluju i da žrtve postoje na svim stranama i iako govore da Srbija ima veću odgovornost za ratove, ne zaboravljaju spomenuti i odgovornost Hrvatske. S druge strane, zagrebačke takozvane nacionalističke feministkinje govore samo o srpskim zločinima i samo o hrvatskim i bošnjačkim žrtvama. Doduše, nisam naišla na potvrdu da su ikad javno rekle da na hrvatskoj i bošnjačkoj strani ne siluju i ubijaju, već su jednostavno govorile samo o hrvatskim i bošnjačkim žrtvama i srpskim počiniocima. Dodatno, više nisu htjele surađivati s feministkinjama iz Beograda i prekinule su tu vezu, koja je postojala od prije rata, zato što su smatrale da su sve feministkinje iz Srbije, bez obzira da li su protivMiloševića, na ovaj ili onaj način suučesnice srpske ratne politike.

Zbog toga što su imale tako crno-bijelu sliku u odnosu tko je kriv a tko nije, zagrebačke takozvane nacionalistkinje su se našle u problemu u trenutku izbijanja rata između hrvatskih i bošnjačkih strana u BiH. Kako nisu iznašle način da preformuliraju svoje stavove, jednostavno se nisu izjašnjavale po pitanju hrvatske odgovornosti u tom sukobu, te su nastavile govoriti samo o Srbima kao počiniteljima i Bošnjacima i Hrvatima kao jedinim žrtvama, kako i pomagati (silovanim) izbjeglim Bošnjakinjama i Hrvaticama. Samoproglašene antinacionalistkinje u Zagrebu nisu imale taj problem jer su sve vrijeme govorile da sve strane siluju i kad je počeo taj drugi rat u BiH, mogle su izaći u javnost kritikom hrvatske strane.

Treba imati na umu da se različita pozicioniranja formiraju u kontekstu ratnog nasilja, nedostatka informacija i humanitarne krize.

Tako je. Sve te podjele i različiti stavovi razvijaju se u kontekstu manje ili više direktnog ratnog nasilja, egzistencijalne nesigurnosti i činjenice da se te žene prvi put suočavaju s ratom jer su pripadale generacijama odraslim s idejom da u Jugoslaviji neće više biti rata.  Onda se događa taj nasilni raspad sistema i one su u hodu učile o antiratnom i feminističkom aktivizmu u ratnim uvjetima jer nisu imale niti ratnog iskustva niti teorijskih znanja. Osim toga, sve se događalo jako brzo i u kontekstu u kome je bilo puno dezinformacija i malo točnih informacija jer je na snazi u Hrvatskoj i Srbiji bila ratna propaganda, kao i prekid komunikacijskih kanala između te dvije zemlje.

Unatoč tome, od tih se feministkinja na stručnim ili aktivističkim skupovima na Zapadu tražilo da se jasno i precizno izjasne i zauzmu stav. To je bilo vrijeme prije interneta i mobitela i tek se pojavom ZaMir BBS-a u srpnju 1992. komunikacija između beogradskih i zagrebačkih feministkinja, a i ostalih mirovnih aktivista postupno uvećavala. Postojala je komunikacija faksom i telefonom, ali je bila skupa i indirektna jer je išla preko trećih zemalja. Stoga jako je bitno imati u vidu da su sve te izjave formirane u kontekstu nedostatka vremena i informacija i u kontekstu ratnog nasilja.

Postoji pretpostavka da su pretežno samo antinacionalističke feministkinje sudjelovale u pomaganju izbjeglicama koje su preživjele ratna silovanja. To pitanje postavljaš na početku istraživanja. Do kojih si spoznaja došla nakon cijelog procesa?

U većini literature do koje sam mogla doći stječe se dojam da su se zbilja samo feministkinje koje su sebe zvali antinacionalistkinjama angažirale oko silovanih izbjeglica. Tek u nekoliko tekstova može se naći obrnuta priča. To pokazuje da čak i znanstveni tekstovi eminentnih  izdavača nisu nepolitički jer su u ovom konkretnom slučaju autorice često i same sudjelovale ili bar podržavale jedno ili drugo feminističko djelovanje u Zagrebu ili Beogradu. Moje istraživanje pokazuje da taj dojam nikako ne stoji. Velika većina mojih sugovornica su se bavile (silovanim) izbjeglicama, bilo pružanjem psihosocijalne podrške, distribucijom humanitarne pomoći ili olakšavanjem njihovog odlaska u treće zemlje, bilo pisanjem i govorom o njima i zalaganjem za njihova prava u znanstvenim ili aktivističkim kontekstima kod kuće i u inozemstvu.

Bilo ti je teže istraživati beogradsku dinamiku od zagrebačke. Zašto je beogradska podjela, za razliku od zagrebačke, istovremeno više tabuizirana i manje vidljiva?

Proces podjele na zagrebačkoj strani se polako kristalizirao i tek negdje krajem 1992. dolazi do ove jako jasne podjele. S druge strane, u Beogradu je ta podjela u odnosu na ratove u BiH i Hrvatskoj bila manje izražena, a i manje je vidljiva jer je tabuiziranija i manje dokumentiranija u odnosu na zagrebačku. Stoga je moje istraživanje u Beogradu više bilo tapkanje u mraku i čitanje između redova.

Kod beogradskih nacionalistkinja je zanimljiv podatak da su većinom bile formalno bolje obrazovane od antinacionalistkinja, ali svejedno rjeđe su objavljivale radove vezane za rat, svoja iskustva i stavove. Zbog čega je tako?

To je jedno od zanimljivih spoznaja istraživanja. Većina njih su bile sveučilišne profesorice, ali nisu tako često objavljivale tekstove u kojima bi eksplicitno govorile o svom viđenju rata i o različitim stavovima između feministkinja. Moja je pretpostavka da su one bile svjesne razlike, ali da su kao manjinska grupacija unutar beogradskih feministkinja odlučile prije svega prešućivati tu razliku. Njihov stav se može iščitati tek iz par rečenica kada se bave drugim temama, kao kada npr. pišu o ratnom nasilju i pritom stavljaju veći naglasak na srpske žrtve.

U Zagrebu su antinacionalistkinje bile prozivane kao pripadnice crvene buržoazije, odnosno komunističke elite, i Jugoslavenke. Takvo etiketiranje i označavanje bilo je dio šireg nacionalističkog diskursa prisutnog u medijskom i javnom prostoru u to vrijeme. Svrstavanjem na tu liniju, nacionalistkinje su se ustvari svrstale na stranu tadašnjeg HDZ-ovog režima?

Upravo tako. Postoje dvije priče koje su stalno prisutne i manje ili više artikulirane u narativima zagrebačkih takozvanih nacionalističkih feministkinja. Postoji svijest o socio-ekonomskoj razlici između njih i samoproglašenih antinacionalistkinja, da su ove potonje živjele bolje jer su bile pripadnice komunističke elite i imale visoko pozicionirane roditelje tipa ambasadora ili vojnih lica. Paralelno s tim se provlači priča o jugoslavenstvu i antijugoslavenstvu. Moj je dojam da su nacionalistkinje optuživanjem antinacionalistkinja da su Jugoslavenke i miljenice prethodnog sistema, uključujući JNA, ustvari ih optuživale da su pro-srpski orijentirane. Ne smijemo zaboraviti da je u kontekstu ratnog nasilja bilo prilično opasno u Hrvatskoj nekog proglašavati podržavateljicom srpske politike. Isto tako, kad govorimo o feministkinjama u Zagrebu, jedno od zanimljivih rezultata mog istraživanja je da takozvane nacionalistkinje puno više i češće govore kako su one same ili njihove porodice bile izložene progonu ili diskriminaciji još u doba Drugog svjetskog rata od strane partizana ili kasnije, u Jugoslaviji, od strane komunističkih vlasti. Sebe su proglašavale kritički orijentiranim žrtvama socijalističkog sistema i, implicitno, podržavateljicama samostojne i napadnute Hrvatske, dok su samoproglašene antinacionalistkinje eksplicitno etiketirale kao nekritične i privilegirane miljenice i podržavateljice (srpske) politike koja je na koncu rezultirala agresijom na Hrvatsku.

Kao što naglašavaš u disertaciji, taj dio feminističke povijesti na ovim prostorima nije historiziran niti se ženska memorija vrednuje dovoljno da bi se opisala i upisala u službenu historiografiju ratnih događanja. Ni zapadni izvori se ne razlikuju u tom pogledu?

Kad se konzultira stručna literatura – bilo zapadna, bilo postjugoslavenska – koja se općenito bavi ratovima u Jugoslaviji, a ne specifično silovanjima ili feminističkim i mirovnim aktivizmom, onda kao po pravilu u toj literaturi neće biti spomena o feminističkim aktivistkinjama ili ženama. Ako žene uopće budu spomenute, one će se pojaviti u par rečenica, i to kao žrtve silovanja.

Na taj način se zanemaruje sav iznimno bitan trud kog su feminističke aktivistkinje uložile tih godina, dok s druge strane ignorira i borkinje, odnosno žene koje su direktno sudjelovale u ratnim aktivnostima. Žene su jednostavno izbrisane tako da je jako potrebno stalno i uvijek iznova upisivati žene i zauzimati prostor u službenoj historiografiji. Pored toga, upisivanjem žena koje su bile politički aktivne u tom periodu remeti se stereotip da žene u ratu mogu biti samo žrtve , s tim da ne želim reći da bivanje žrtvom isključuje politički angažman i obrnuto.

Izvan feminističkih krugova često puta me pitaju što je to što su žene uradile tokom ratova i zašto su nam one uopće toliko bitne. Upravo zbog ovog pitanja nužno je pisati o naporima feministkinja i činjenici da je u velikoj mjeri zahvaljući njima i njihovim zapadnim suradnicama došlo do priznavanja ratnog silovanja kao ratnog zločina, te da su često bile jedine koje su osiguravale psihosocijalnu pomoć i zdravstvenu brigu za izbjeglice, uključujući ginekološke preglede. Feministkinje su bile te koje su tražile da u humanitarnim paketima ima uložaka. Takve neke stvari možda zvuče banalno, ali su životno jako bitne, posebno u situacijama nepostojanja normalnih životnih uvjeta, kao što je sada slučaj u poplavljenim područjima. Činjenica je da je dosta žena primilo psihosocijalnu podršku samo od feministkinja i da niti jedna od postjugoslavenskih država nije uspjela osigurati široku adekvatnu stručnu pomoć. Iz tog razloga je bitno isticati koliko je značajno ono što su feministkinje radile.

Irski zakon o pobačaju i dalje šteti ženama

Ured za javno zdravstvo Ujedinjenog Kraljevstva (Department of Health) objavio je 12. lipnja izvješće o pobačajnoj statistici za 2013. godinu. Podaci su pokazali da je došlo do pada broja pobačaja u 2013., na 15.9 od 1000 žena, što je najmanji postotak unazad 16 godina. Veliku analizu radila je Britanska služba za savjetovanje u trudnoći (British Pregnancy Advisory Service).

Statistika obuhvaća grupu žena za koje pobačaj nije besplatan: žene koje putuju iz Sjeverne Irske i Republike Irske u Veliku Britaniju kako bi im bio dostupan siguran i legalan pobačaj. Pobačaj, iako je legalan u ekstremnim slučajevima u oba dijela Irske – primjerice, ako možeš dokazati da će rođenje djeteta dovesti do tvoje smrti – gotovo je nemoguće ishoditi u tim državama. To znači da ako dođe do neželjene i neplanirane trudnoće, žene koje imaju novac imaju nekoliko mogućnosti na raspolaganju, a siromašne žene rode djecu – ili, u nekim slučajevima, rade očajničke i opasne stvari.

Statistika pokazuje da se smanjuje broj žena iz Sjeverne Irske i Republike Irske koje dolaze u Veliku Britaniju kako bi imale pristup sigurnom i legalnom pobačaju. Iako će određene grupe i organizacije u Republici Irskoj i Sjevernoj Irskoj smanjenje broja pobačaja dočekati raširenih ruku, te brojke govore samo jedan dio priče. Ne uključuju  žene koje dolaze u Englesku i navode adresu lokalnog prijatelja ili člana obitelji, žene koje putuju u druge zemlje kako bi pobacile ili pak stotine, pa i tisuće žena koje kupuju pilule za pobačaj u ranoj fazi trudnoće preko internetske strance Women on Web. Ove brojke također ne uključuju žene koje ne mogu putovati – žene koje trebaju putovnice ili vize kako bi putovale, a ne mogu ih dobiti, žene koje ne mogu pobjeći od nasilnog partnera, žene koje nemaju nikoga da pazi na njihovu djecu dok one putuju, i one žene koje nemaju od 400 do 2000 funti kako bi putovale u Englesku i privatno platile pobačaj. Ako te žene nemaju pristup Women on Web, primorane su birati između nastavka trudnoće ili pokušaja da same pobace puno opasnijim načinima.

I dok Ured za javno zdravstvo objavljuje da svake godine pada broj žena koje putuju kako bi pobacile, druga grupa navodi povećanje. Mreža za pomoć pri pobačaju (Abortion Support Network – ASN) je dobrotvorna organizacija koja pruža financijsku pomoć, praktične informacije o tome kako organizirati najjeftiniji pobačaj i smještaj u volonterskim kućama za žene koje putuju iz Irske u Englesku zbog pobačaja. Povećao se broj zaprimljenih poziva žena u Republici Irskoj i Sjevernoj Irskoj. U 2013. godini, ASN je kontaktiralo 446 žena i parova tražeći pomoć kako doći do sigurnog i legalnog pobačaja; to je više od 363 žena u 2012. i 253 u 2011. godini. U prvih šest mjeseci 2014. javilo se preko 250 osoba. Svaki dan ASN prima SMS poruke, e-poštu i pozive žena i parova iz Irske i Sjeverne Irske. Osim što se te žene moraju odlučiti hoće li zadržati trudnoću ili ne, one također moraju pronaći novac kako bi platile postupak koji košta između 330 i 1350 funti, ovisno o stupnju trudnoće, plus obavezna konzultacija, a da ne spominjemo autobus do zračne luke, karte za zrakoplov, putovnicu, brigu za djecu i druge troškove. Ova cijena posebice teško pada ženama iz Sjeverne Irske. Iako su porezne obveznice Ujedinjenog Kraljevstva, zabranjena im je skrb u slučaju pobačaja od strane Državne zdravstvene službe (National Health Service).

Povećanje broja žena koje kontaktiraju ASN daljnji je dokaz da proglašavanje pobačaja kriminalnim djelom putem zakona neće smanjiti njegov broj nego će otežati pristup siromašnim ženama i obiteljima. Ekonomski pad otežava ženama i njihovim obiteljima da se održe na površini, a restriktivni zakon o pobačaju u Irskoj dodatno komplicira njihovu situaciju.

Ovo su neki od primjera žena i obitelji koji su kontaktirali ASN:

“Moj partner i ja smo otkrili da je naše dijete bolesno i neće preživjeti porod, a zbog nazadnog irskog zakona ne znamo kome da se obratimo.”

“Majka sam troje djece i apsolutno sam šokirana novom trudnoćom – nikada nisam željela još djece. Moja bračna veza nije dovoljno stabilna da bi podnijela još jedno dijete, a financijski si ga ne mogu priuštiti. Uvijek sam bila protiv pobačaja, ali sada je to jedina stvar koju želim učiniti. Pokušavam skupiti novac da odem na pobačaj, ako mi možete ikako pomoći bila bih vam zahvalna, ako znate za najbolje i najjeftinije klinike.”

“Upomoć, pokušala sam sve kako bih pobacila. Puno pijem. Pokušala sam se baciti niz stepenice i predozirati se. Ne mogu roditi ovo dijete. Ne želim ga! Potpuno sam sama. Nitko drugi ne zna i na kraju sam lanca, osjećam da ću doživjeti živčani slom.”

“Studentica sam i trudna sam otprilike 18 tjedana. Ne mogu tom djetetu pružiti niti financijsku niti emocionalnu podršku i planiram pobaciti. Problem je u tome što smo moj partner i ja pokušali skupiti novac, ali nam nedostaje još jedan dio. Zanima me možete li mi vi pružiti pomoć, bilo financijsku ili jednostavno mjesto boravka kada stignemo tamo.”

I to je samo vrh ledenjaka. Nakon otvaranja u listopadu 2009., ASN-u se javilo više od 1400 žena, parova i obitelji, ponukanih drakonskim irskim zakonom da traže pomoć potpunih stranaca u drugoj državi. Neke od tih žena, prije nego su saznale za ASN, poduzimale su opasne i očajne mjere kako bi prikupile dovoljno novca za pobačaj ili, još gore, pokušavale same pobaciti. Žene su prodavale obiteljski auto, pile kontracepcijske pilule zajedno s votkom, smanjivale obroke svojoj djeci, preskakale obroke, posuđivale novac od lihvara, vraćale božićne darove, pile sredstvo za izbjeljivanje, sve u namjeri da pobace. Žene koje ne žele biti trudne napravit će gotovo sve kako i ne bi bile.

Osim da se ukine patrijarhat i promijene mišljenja ljudi koji jednostavno ne mogu shvatiti da neke žene/ljudi jednostavno ne žele imati djecu u određenoj životnoj dobi, ili nikada; da je to samo po sebi važeća i moralna odluka, i da ih se to niti ne tiče, postoje i rješenja za trenutačno stanje stvari. Irska Kampanja za pravo na pobačaj i Savez za izbor Sjeverne Irske bore se svim snagama za reformu zakona, dok grupe poput Speaking for I.M.E.L.D.A (Irska čini Englesku svojom destinacijom za pobačaj) i Dublinske večeri za izbor koriste manje tradicionalne pristupe kako bi senzibilizirale javnost i pomogle ženama da im se omogući pobačaj.

Brojke Ureda za javno zdravstvo Ujedinjenog Kraljevstva nisu potpuna istina, ali ljudi i grupe koje direktno rade sa ženama i obiteljima u Irskoj znaju da, kada je riječ o pobačaju, statistike rijetko kada govore potpunu istinu.

 Prevela i prilagodila Marija Sabolić