‘Biti novinarka danas znači biti društveno degradirana na sluškinju biznismena’

Novinarstvo je oteto od novinara i novinarki, a mediji su oteti od publike, zaključili/e su u Tirani sudionici i sudionice regionalne konferencije o integritetu medija u jugoistočnoj Europi i poručili/e da se takva loša slika može promijeniti samo ako za to postoji volja unutar same profesije, prenosi EurActiv.rs.

Sudionici/e skupa upozorili/e su na jačanje pritiska na medije, korupciju, neadekvatne medijske zakone, netransparentnost vlasništva nad medijima, miješanje države i oglašivača u medijsko tržište.

“Mediji mogu vratiti integritet samo ako postoji konsenzus oko stava da oni imaju obavezu da služe javnom interesu i da zadovolje komunikacijska prava građana i građanki”, rečeno je na konferenciji.

“Mediji koji ne služe javnom interesu, korumpirani su, a korumpirani mediji su duboko nedemokratski. Ali, to nije samo problem ove regije, već bi se moglo reći da je to postalo globalni problem, pa se moraju tražiti i globalna rešenja”, istaknula je koordinatorica Medijske opservatorije za jugoistočnu Europu Brankica Petković.

Prema njenim riječima, iz dana u dan jačaju pritisak na medije, što blokira i uništava mogućnost da mediji služe javnom interesu, a to veoma škodi demokraciji. Sudionici/e skupa su istakli da velike probleme u funkcioniranju medija predstavljaju neadekvatni medijski zakoni, ali i činjenica da se zakoni koji postoje i koji su solidno napisani, zapravo ne provode.

Veliki problem je i netransparentnost vlasništva nad medijima, kao i direktno i indirektno miješanje države u medijsko tržište, ali i u rad javnih radio-televizijskih servisa koji nisu nezavisni od političkog utjecaja.

Otvoreno je i pitanje jesu li novinari i novinarke žrtve takvog sistema ili su zapravo i sudionici i sudionice u uništavanju integriteta medija.

“Biti novinar/ka danas znači biti društveno degradiran/a na slugu biznismena, profesionalno sveden/a na držača/icu mikrofona, a ekonomski sveden/a na osobu bez prava, s plaćom koja je često niža od prosječne”, navedeno je u zaključcima studije Medijski integritet, koju je izradila grupa autora/ica koja se bavi analizom medijske situacije u jugoistočnoj Europi.

Na dvodnevnoj konferenciji u Tirani učestvovali su predstavnici medija, novinarskih udruženja, regulatornih tela, kao i medijski stručnjaci iz jugoistočne Europe.

Ne propusti biti tata!

Pozivamo Vas na okrugli stol o potrebi i prednostima većeg sudjelovanja očeva u korištenju roditeljskog dopusta. Ovo događanje je jedna od aktivnosti projekta Budi tata koji provode udruga RODA i CESI. Okrugli stol održat će se u utorak 17. lipnja 2014. godine u prostorijama Tribina Grada Zagreba, Kaptol 27, s početkom u 11.00 sati. Predviđeno trajanje događanja je tri sata.

Izlagači i izlagačice su:

  • Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo: Uloga očeva u ranom razvoju djeteta;
  • prof. dr. sc. Ninoslava Pećnik: Uključenost očeva u skrb o najmlađoj djeci: poruke iz istraživanja UNICEF-a;
  • Natko Gereš, Status M: Uključivanje mladića i muškaraca u postizanje rodne ravnopravnosti;
  • doc. dr. sc. Ivana Dobrotić: Očevi i dopusti: komparativna perspektiva;
  • Jelena Šeler, HZZO: Pokazatelji izmjena Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama
  • Martina Lovrić, Portal Moj posao: Rezultati istraživanja portala Moj posao o očevima na roditeljskom dopustu;
  • Nataša Novaković, Hrvatska udruga poslodavaca: Uloga poslodavca u poticanju očeva na korištenje roditeljskog dopusta;
  • Maja Bušljeta, Erste banka: JuRa – jednaki u različitostima – Predstavljanje statističkih podataka, primjera iz prakse te komunikacijskih alata kojima banka potiče na slobodno kombiniranje roditeljskih prava između majke i oca, na način kako to najbolje odgovara našim zaposlenicima.

U Hrvatskoj tek oko 2 posto očeva koristi roditeljski dopust, a majke preuzimaju veći dio skrbi o djeci i obitelji. Još uvijek prevladava mišljenje da je majčinstvo najvažnija uloga žene i da je roditeljstvo posao majke. To je dodatno zabrinjavajuće jer podrška cjelokupnog sustava nije takva da žene, ukoliko to žele, imaju ravnopravnu mogućnost uključivanja u obiteljski život i na tržište rada. Ako doista želimo da se situacija promijeni – da se parovi koji se odlučuju na roditeljstvo ne boje hoće li uspjeti zadržati radno mjesto jer su zasnovali obitelj, da na odluku o trajanju roditeljskog dopusta i tome hoće li ga koristiti ravnopravno i majka i otac ne utječu društveni stavovi, očekivanja poslodavaca i nedostatne roditeljske naknade, promjene zahtijevaju sveobuhvatan pristup kroz mjere obiteljske politike, poticajne novčane naknade za roditelje, svim roditeljima jednako dostupne i stvarnim potrebama prilagođene servise podrške, senzibilizaciju javnosti i mijenjanje stavova i predrasuda o rodnim ulogama u obitelji, ali i edukaciju poslodavaca kako bi u svojim kolektivima njegovali poticajnu atmosferu prema korištenju roditeljskih dopusta.

Nadamo se da ćemo kroz izlaganja i doprinose u raspravi svih prisutnih, donijeti prijedloge i preporuke mjera i aktivnosti kojima će više očeva biti potaknuto iskoristiti pravo na svoj dio roditeljskog dopusta.

Molimo da sudjelovanje prijavite do ponedjeljka 16. lipnja u 14 sati na mail roda@roda.hr ili preko internetskog obrasca.

Solidarno u borbi za jednakopravnost i dostojanstvo svih ljudi

Trinaestu godinu za redom Povorka ponosa koračala je ulicama Zagreba solidarno u borbi za jednakopravnost i dostojanstvo svih ljudi u Hrvatskoj. Povorka koja je ove godine prema procjenama organizatora okupila oko osam tisuća sudionika i sudionica, bez izgreda i uz malu policijsku pratnju prošetala se od Trga žrtava fašizma preko Trga bana Jelačića do tradicionalnog okupljališta na Zrinjevcu.

Ovogodišnji Pride održan je pod sloganom “Na pravoj strani povijesti” čime se željelo ukazati na sve veći porast konzervativizma koji posljedično dovodi do smanjivanja i ukidanja prava kao i do zatiranja sloboda, ne samo manjina, nego neistomišljenika.

U šarenoj povorci po prvi put se našla i velika zastava transrodnih osoba koju su izradile bivše radnice Kamenskog.

“Biti na pravoj strani povijesti znači preuzimati odgovornost ne samo za sebe, već prihvaćati odgovornost za živote budućih generacija, za budućnost naše djece. Biti na pravoj strani povijesti znači biti na strani svih onih potlačenih, obespravljenih, nevidljivih i nadglasanih. Biti na pravoj strani povijesti znači biti na margini dana, u otporu sutra, a u slobodi vječno. Povijest svih dosadašnjih društava, povijest je borbi među onima koji nečije dostojanstvo zatiru i onih koji se bore za dostojanstvo potlačenih. Zato što se potlačenima prava i dostojanstvo ne darivaju, mi se za njih borimo. Naša je snaga solidarnost, naša je inspiracija povijest, naša hrabrost je budućnost!”, poručili su organizatori i organizatorice povorke.

Na Zrinjevcu su i ove godine dodijeljene nagrade za homofoba i homofrenda, ali i nagrada za LGBTIQ osobu godine. Homofrendicom godine proglašena je predsjednica stranke ORaH Mirela Holy kojoj je ovo već druga nominacija, a nagradu je zaslužila zbog svog ustrajanja u borbi za LGBT prava.

Nagrada za homofoba godine očekivano je pripala Željki Markić, dok je za LGBT osobu godine odabran Noa Pintarić iz udruge Trans Aid.

Odgajajući djevojčicu koja ne voli ružičasto

Postoji mnogo razloga zašto je još jednom moja kćer zatražila da promijeni ime u Sam. Sam može također biti i žensko ime, objašnjavala sam joj, nadaćuji se. Ne, razjasnila je, uzdišući nad glupom mamom koja joj je dodijeljenja. Ona želi biti Sam kao muško.

“U čemu je problem ako si djevojčica?”, upitala sam. Moja kćer je odgovorila da djevojčice vole stvari poput princeza i vila i sve što je lijepo. Nju takve stvari ne interesiraju. Nju interesira “Super Mario” (to je čula u školi i ne razumije riječ u potpunosti) i “Ratovi zvijezda”.

Svijesno joj nisam nametala ružičaste stvari ni nošenje haljina jer osobno ne držim puno do ružičaste boje ni do haljina. Kad je moja kćer tek prohodala imala sam priliku promatrati prijateljičinu trogodišnjakinju kako uzima plastični pribor za šminku i nanosi lažni ruž za usne. “Ne znam otkuda joj to,” slegnula je ramenima njezina majka. “Ja uopće ne nosim šminku.” Odmah sam otišla doma i pročitala “Pepeljuga je pojela moju kćer: Depeše s prve crte bojišnice nove ružičaste kulture za djevojčice.” Odonda čekam fazu princeze, s pretpostavkom da će obuzeti i moju kćer bez obzira na sve poduzete mjere predstrožnosti. Sada mislim da se moram pripremiti na nešto sasvim drugo.

Kada je moja kćer imala pet godina moja majka ju je odvela da gleda mjuzikl “Pepeljuga” na Broadwayu. Došla je kući s lutkom Pepeljuge i CD-om kojeg je opsesivno puštala plešući s lutkom. “Jesi li ti Pepeljuga?”, upitala sam je, mrzeći samu sebe jer sam se nadala da će reći da. “Ne,”rekla je vrteći očima. “Ja sam princ koji pleše s Pepeljugom”.

Pokušala sam nabrojati razloge zašto je dobro biti djevojčicom. Na um mi je pala slika djevojaka iz romantičnih komedija koje se druže s drugim djevojkama i plaču u svoju čašu vina. Ali, ne znam ni jednu ženu koja se tako ponaša. Tada joj ukazujem na činjenicu da može biti majka i da je to najdivnija stvar na svijetu. “Zar ne želiš biti mama,” pitala sam svoju kćer. Ona započne plakati. “Ne”, kaže “Želim biti pilot”.

Osjećam bol neuspjeha. Kako je moguće da, usprkos tome što radim cijelog kćerina života, nisam joj uspjela prenijeti činjenicu da može biti i majka i pilot?

Gledajući s pozitivne strane, slučajno sam uspjela ono što mnoge majke nastoje postići: djevojčicu koja nije u ružičastom.  Druge majke s mog Facebook profila dijele postove od A Mighty Girl (Jaka djevojka – “Za pametne, uvjerene i hrabre djevojke”) i Smart Girl od Amy Poehler (“Promijeni svijet tako da budeš onakva kakva jesi”). Planirala sam postati takvom majkom. Predviđala sam razgovore o tome što je važnije u životu od toga da si lijepa i nosiš krunu. Ali takvi razgovori nikada nisu izašli na vidjelo. Kupila sam knjigu “Rosie Revere, inženjerka” s nastojanjem kako bih svojoj kćeri pokazala da ne trebaš biti dječak kako bi izmislila stvari i imala posao. Pročitale smo knjigu nekoliko puta, ali joj se ne sviđa jer Rosie nosi haljinu.

Za Noć vještica jedna majka me povukla na stranu i rekla mi kako joj se sviđa što je moja kćer prerušena u gusara. Ona je, naravno, dječak-gusar u hlačama, s lažnom bradom i  mačem. Nisam toj majci spomenula kako je moja kćer gusar iz razloga što je u zadnjoj minuti odustala od toga da bude Darth Vader. Djevojčice koje se oblače u gusare su hrabre, jake djevojčice. Djevojčice koje se oblače u Darth Vadera izazivaju nelagodu drugih roditelja.

Možda izbjegavam očito, da je moja kćer transrodna. Jednog dana mi je rekla da u svom sljedećem životu želi biti dječak. Ignorirala sam činjenicu o tome da moja kćer vjeruje u reinkarnaciju i pitam je  “Osjećaš li se kao dječak?”

“Naravno da ne,” rekla je. “Ja sam djevojčica.” No, onda kaže: “Voljela bih da se zovem Charlie.”

Charlie je stariji brat njezine najbolje prijateljice iz škole, koji je naravno dječak. To me navodi na novu mogućnost.

Već drugu godinu za redom moja kćer je jedna od male grupe djevojčica u razredu gdje dominiraju dječaci. I ono što se meni čini kao prilično djevojačka impulzivnost, da se ona želi odijevati poput svojih prijatelja. Što znači da je trenutačno njezina najdraža boja karirana, a njezino odjelo sastoji se prvenstveno od majica ispod starih flanelnih košulja njezinog starijeg brata. “Ovo je isto kao i Emmetova košulja,” rekla je zakopčavajući crveno-bijelu flanelnu košulju preko majice s plavim prugama. Emmet, četverogodišnjak koji vjerojatno nimalo ne mari za svoj izgled, je Vouge magazin u životu moje kćeri.

Kada je upitam želi li nositi svoj lančić sa svemirskim brodom koji svijetli u mraku, promišlja o tome i kaže da će je nositi tokom vikenda. Izvlačim izgužvanu suknju iz njezine ladice i pitam je zašto je nikada ne nosi u školu. Kaže da će je nositi onaj dan kada ne bude išla u školu. Boji li se da se Emmet neće s njome htjeti igrati ako bude previše izgledala poput djevojčice? Djeluje li vršnjački pritisak na to da se moja kćer odjeva poput dječaka? Možda uopće nije Mighty Girl. Možda je jednako ranjiva poput djevojčica koje za sobom u školu vuku Snjeguljičinu haljinu.

Kada je moja kćer bila trogodišnjakinja prolazila je ružičastu Hello Kitty fazu. Bila je toliko kratka da je se ne bih ni sjetila da nije ostalo ružičastog krša po kući u obliku nježno-ružičastog pokrivača za krevet i pomalo otrcane kutije za užinu sa slikom uvijek mirne Hello Kitty u suknji od tila. Internet kaže da činjenica da se moja kćer želi zvati Sam ne predstavlja veliki problem. Uvaženi stručnjaci govore da je spolni identitet fluidan i još uvijek se formira u ovoj fazi. Moja kćer je prilično samouvjerena, ali i to je možda samo faza.  I na kraju, bez obzira koliko teorija imala o tome što motivira njezine odluke, ona će biti ono što će biti, a ja ću je jednako voljeti.

Za svoj rođendan želi novi pokrivač za krevet koji će zamijeniti onaj ružičasti. Nakon mnogo guglanja odlučile smo se za prekrivač na plave, zelene, žute i bijele pruge. Na dan njegova dolaska ona skakuće na svojim prstićima, miluje prekrivač i govori kako jedva čeka da ide spavati te noći kako bi ga isprobala. Kada sklapam stari ružičasti prekrivač pita me što ću sada s njim napraviti. “Ne znam,” odgovaram.  Možda će ga negdje htjeti neka djevojčica u ružičastom. “Sačuvajmo ga”, rekla je moja kćer. “Za vrijeme kada će mi se opet sviđati ružičasto”.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Time to Act: Sprečavanje seksualnog nasilja u sukobima

U kinu Europa otvorena je izložba fotografija ‘Time to Act’ renomiranih fotografkinja Nine Berman, Kate Holt, i fotografa Ziyaha Gafića, koji su se bavili temom silovanja u ratovima. Izložba je otvorena u isto vrijeme kao i sastanak svjetskih političkih lidera i civilnih grupa  ‘End Sexual Violence in Conflict’ koji se održava u Londonu od 10. do 13. 06. 2014. #TimeToAct predstavlja inicijativu ministra vanjskih poslova Velike Britanije Williama Haguea i posebne izaslanice UNHCR-a Angeline Jolie kojom se nastoji zaustaviti praksa korištenja seksualnih zločina kao oružje rata, te intenziviranje procesuiranja počinitelja.

Na samom otvorenju izložbe, govor je održao veleposlanik Velike Britanije i Sjeverne Irske David Slinn koji je podsjetio na summit u samo nekoliko sati udaljenom Londonu u kojem sudjeluju stotine zemalja, uključujući i Hrvatsku. Istaknuo je važnost aktivizma i uključivanje svih zemalja u suzbijanje seksualnog nasilja u ratovima, te vjeru i nadu da se zajedničkim snagama po tom pitanju nešto može i mora promijeniti. Nekoliko riječi preko video zapisa uputili su William Hague i Angelina Jolie koja se odlučno uključila u međunarodni protokol kako bi se sve više počinitelja ratnih silovanja privelo pravdi.

{slika}

Silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja u oružanim sukobima širom svijeta jedna su od najraširenijih i najdublje ukorijenjenih praksi kojima se dosad nije posvećivalo dovoljno pozornosti. Seksualno nasilje tijekom oružanih sukoba nanosi nezamislivu patnju i nepravdu, a usmjereno je na uništavanje pojedinca, obitelji i zajednica, čime se, ponekad i generacijama, potencira trajanje sukoba i nesigurnosti.

Kao što stoji u Deklaraciji o obvezi sprečavanja seksualnog nasilja u sukobima koji su potpisale 151 zemlja, više od ¾ članica Ujedinjenih naroda, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo i Hrvatsku, seksualno nasilje nije neizbježna posljedica rata i potrebno je uložiti više napora kako bi se spriječili i učinkovito odgovorilo na takve barbarske postupke.

{slika}

Izuzetno dirljive fotografije Ziyada Gafića, Kate Holt i Nine Berman, popraćene su potresnim ispovijestima žrtava koje se bore s teškim traumama.Psihički i fizički ožiljci na tim ženama svakodnevni su podsjetnik na pakao koji su prošle, i koje će prolaziti do kraja svoga života. Mnoge od njih su sustavno silovane i nekoliko mjeseci, zaražene HIV-om, rodile su ili pobacile dijete silovatelja, ili su sami djeca silovanja napušteni nakon traumatičnog događaja majke. Strašni seksualni zločini koji su počinjeni tijekom rata u BIH i Ruandi zabilježeni su kroz fotografije koje vrište očajem, boli i patnjom. Svaka fotografija je poziv u pomoć i tek jedan u nizu teških trenutaka koje te žene svakodnevno proživljavaju.

Tema o kojoj se predugo šutjelo napokon je dobila mjesto i vidljivost koju zaslužuje, a zakoni koji trebaju uslijediti važni su za zaštitu žena i djece, te uklanjanje seksualnog nasilja iz arsenala okrutnosti. Suzbijanje silovanja i mijenjanje stava prema ratnim zločinima, jedini je odgovor na kulturu nekažnjivosti.

Žene na marginama povijesti

U Sarajevu je u period od 6 do 9. juna održan Peace Event Sarajevo 2014. – prvorazredni međunarodni događaj sastavljen iz više od stotinu okruglih stolova i radionica  na sledeće teme: kultura mira i nenasilja, žene i mir, mir i socijalna pravda, pomirenje suočavanje s prošlošću i militarizam i alternative. Događaj je bio praćen nizom kulturnih programa u slavu mira, a njegov sastavni deo je bio i Omladinski kamp. Velika regionalna medijska pozornost koja je okružila susret mnogobrojnih mirovnih aktivistkinja/aktivista, istraživača/istraživačica i teroretičarki/teoretičara, kojima je Sarajevo bilo mesto susreta i razmene iskustava, na žalost izostala je u Srbiji. Zato svi koji žele da se obaveste o Peace Event Sarajevo 2014 ostaje mogućnost da posete web stranicu.

U okviru ovog impozantnog skupa održavala su se dva događaja kojima sam prisustvovala i o kojima će nadalje biti reči. To su Konferencija Žene u ratu (Women in War Conference) i Radionice Fondacije Rosa Luxemburg u jugoistočnoj Evropu pod nazivom Mir i levičarske perspektive (Peace and Left Perspectives).

Konferencija Žene i rat – Mesto žene u ratu 1914-2014. okupila je istraživačice, mirovnjakinje, aktivistkinje ženskih organizacija iz čitavog sveta sa zadatkom da sa rodnog aspekta preispitaju različita iskustva žena u ratovima u gotovo svim delovima sveta. Pitanja o kojima je bilo reči  odnosile su se na iskustvo žena koje su u ratovima bile žrtve, borkinje, one koje su uspele da prežive ili čak bile počinioci žločina, a razmatrale su se na okruglim stolovima i radionicama prema sledećim temama: Turobne realnosti rata,  Preživeti, u dobru, u zlu,  Borkinje,  Sesija o Srednjem istoku, Rat i posle njega, Suočavanje sa društvom posle rata, Šta je pravda, Seksualno nasilje u ratu. U okviru Konferencije predstavljeni su izveštaji o situaciji posle genocida u Ruandi, iskustva žena Afganistana gde rat traje trideset godina kao i desetak video radova na temu žena i rat. Preko stotinu pedest učesnica iznova je preispitaivalo dominantnu militarističku paradigmu i načine za inauguraciju politike i kulture mira, razumevanja i saradnje. Za mene je to bio feministički skup, ne samo prema odabiru tema, suštinskom shvatanju uloge i položaja žena u ratu, načinu na koji je skup strukturiran, već i po tome što su učesnice skupa u svim ulogama (organizatorke, radioničarke, panelistkinje, volonterke, publika) bile žene. Na momente sam imala osećaj već viđenog i doživljenog unutar sada već rastočenog feminističkog pokreta u Srbiji. Bila je to situacija da su žene ženama prenosile znanje, stavove, iskustva sa kojima smo se sve uglavnom slagale.  I tu je manje više sve i ostalo – u zatvorenom krugu istomišljenica.

Feministički je bio i budžet Konferencije tako da smo se snalazile uglavnom zahvaljujući solidarnosti organizatorki i volonterki iz Sarajeva, ali i sarajevskim ugostiteljima koji su poklonili hranu koju smo delile za ručak. Čekajući u redu za ručak govorila sam drugaricama da je ovako slično morala biti i “Crvena pomoć” koju su komunisti organizovali da pomognu radnicima u štrajku. Ida Sabo je svedočila da su skojevke išle na pijac, a piljarice i prodavci hrane rado davali ko je šta mogao, pa bi se zatim od toga hranile radničke porodice. Ovog puta za već pripremljeni, ukusni vegatarijanski obrok učesnice Konferencije zahvalnost duguju ljubaznim sarajevskim ugostiteljima.

Na samo pet minuta hoda od mesta gde se održavala Konferencija Žene i rat, Fondacija Rosa Luxemburg (RLS) u jugoistočnoj Evropi je organizovala niz radionica, a ja sam uspela da budem na dve: Rosa Luxemburg i evropska levica u predvečerje Prvog svetskog rata i NATO 2014: govore o miru, a nastavljaju rat. Brilijantna reprezentacija teorijskog rada Rose Luxemburg koju je dala Ankica Čakardić, naročito u delu koji se odnosio na pitanja reproduktivnog rada podstakla me je da razmišljam o fenomenu isključivanja rodnih aspekata rasprava na levici. Pitanje koje se nametalo je zašto nije bilo moguće na svaku ili bar na jedan deo tema radionica RLS dati i rodni aspekt? Da se razumemo, to što je među prezeterima/prezenterkama bilo žena ne znači da je automatski bila zastupljena analiza strukturne povezanosti roda i kapitala. Upravo je prezentacija Ankice Čakardić dobar primer za tu tvrdnju. Ugledna feministička teoretičarka je u dvadeset minuta zadatog vremena elaborirala opštu političko-ekonomsku analizu teorijskih radova Rose Luxemburg o perverznoj logici kapitala, ali ipak na samom kraju izlaganja nije propustila priliku da ukaže na aktuelnost teze Luxemburg o reproduktivnom radu. Dakle, Čakardić je prvo pokazala besprekorno poznavanje materije o kojoj govori, a zatim i poznavanje materije o kojoj retko ko govori, a odnosi se na polovinu čovečanstva i time skupu makar na kratko stavila rodna sočiva.

 Postavlja se pitanje da li je dominantni diskurs i na levici kreiran u odnosu na ono što prevashodno interesuje muškarce kao što je recimo bila bleda prezentacija Jean-Numa Ducangea o istorijiskom aspektu kontroverzi i debata unutar francuskog socijalizma sa posebnim osvrtom na aktivnosti Jean Jauresa, doduše dobrim delom izazvana njegovom interpretacijom na engleskom jeziku, čije se razumevanje nije popravilo ni uz pomoć simultanog prevoda. Sličan utisak  je ostavilo izlaganje Dereka Webera o  previranja u krilu  radničkog pokreta u Austriji pre Prvog svetskog rata. U jednom momentu u završnici oficijelnog izlaganja bila sam savim zbunjena za mene neočekivanim pominjanjem reči samoubistvo u vezi sa Rosom Luxemburg. Kako niko nije reagovao cenim da se izgovoreno nije desilo već je i to bila posledica, ovog puta, moje izgubljenosti u prevodu.

Pitanje odsustva feminističkog diskursa nametnulo mi se i na drugoj radionici o NATO-u gde je najautentičniji deo donela publika mnogobrojnim pitanjima i primerima od kojih su ona o bombardovanju bosanskih Srba 1995 i Srbije 1999 ostala za neka druga vremena. Intrigantna su bila i pitanja o uticajima moćnih fondova koji kroz finansiranje projekata i pojedinačnih intelektualnih poduhvata lobiraju za ulazak u NATO kao prvu stepenicu ulaska u EU, a zatim i teza da McDonald’s ne može da se širi bez McDonnell Douglas borbenih aviona.

Na žalost propustila sam radionicu RLS posvećenu stogodišnjici Prvog svetskog rata gde prema agendi  nije bilo mesta za ženski mirovni aktivizam, logično jer se radilo o građanskom (buržoaskom) feminističkom pokretu. Ne mogu da ne pomenem nedovoljno poznat mirovni angažman Roze Švimer[1] i drugih liderki Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa koje su posle sarajevskog atentata u direktnim susretima sa vodećim svetskim političarima ( Lloyd George, Woodrow Wilson) a onda i preko Internacionalnog komiteta za permanentni mir obilazeći gotovo sve evropske vlade tražeći da se problemi rešavaju za stolom, a ne na bojnom polju. Njihov napor nije uspeo kao ni politički rad za žensko pravo glasa. Ali, komunistkinje koje su došle kasnije stajale su delom i na njihovim ramenima, jedno bez drugog ne može.

Na RLS radionicama ispred publike su bili pretežno predstavnici akademske zajednice i institucija relevantnih za temu o kojoj se raspravljalo. Na Konferenciji Žena i rat pretežno su govorile žene koje problem poznaju iz sopstvenog iskustva, mada su neke istovremeno bile i iz akademske zajednice a istraživale su problem(e) koje su same preživele ili je on pogodio njihovu porodicu, neposredno okruženje. Da li je bilo moguće ukrstiti deo sadržaja oba događaja na razdaljini od pet minuta hoda ili je to utopija koja ne uzima u obzir suštinu problema koja nas ostavlja zatvorene u krugovima bez dodira? Zar život i delo Rose Luxemburg nije i ženska priča? Ako govorim iz tela to ne znači da ne koristim etablirani naučni instrumentarij preispitujući problem ili događaj koji me interesuje. Ako govorim o istoriji svakodnevnog života umesto o događajnoj ili političkoj istoriji ne znači da ne govorim o relevantnoj istoriji. Problem je u pozicijama moći koje, kako u akademskoj zajednici, tako i na levici, određuju šta je centar a šta margina. Moć (kako to gordo zvuči) ne zalazi na margine, jer je margina često subverzivna, govori iz stomaka i ne pristaje na ustaljene forme.



[1] Više o mirovnom aktivizmu Roze Švimer i vezi sa Novosađankama u ženskom pokretu početkom 20. veka:

Politika i prijateljstvo – predavanje održano u Jevrejskoj opštini Novi Sad 2007  http://www.zenskestudije.org.rs/01_o_nama/gordana_stojakovic/gordana_stojakovic.html