sdadmin, Author at Libela - Page 956 of 1806

Učešće i položaj žena u ratu od 1914. do 2014.

Posted on June 3, 2014 by sdadmin

Međunarodna konferencija “Učešće i položaj žena u ratu od 1914. do 2014.” održat će se 7. i 8. lipnja 2014. godine u Bosanskom Kulturnom Centru (BKC) u Sarajevu. Konferenciju organizira međunarodna feministička akademsko-aktivistička organizacija Žene u Ratu/Women in War, u suradnji s Centrom za interdisciplinarne studije, Rodne studije Univerziteta u Sarajevu, Ženskom alternativnom vladom Bosne i Hercegovine, a sve u sklopu Mirovnog događaja Sarajevo 2014, 6-9 lipnja. Tema konferencije se pridružuje globalnom programu obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, koristeći priliku da ukaže na veću vidljivost različitih uloga žena u oružanim sukobima, s posebnim osvrtom na iskustva žena u ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Ova konferencija je prva u nizu godišnjih konferencija, koje će se organizirati u naredne četiri godine, čiji je cilj da ukažu na najrazličitije uloge žena u oružanim sukobima širom svijeta. Sljedeća konferencija je planirana za 2015. godinu u Bejrutu.

Uloge žena u ratu i izgradnji mira su različite, kompleksne i nikako nisu limitirane ulogom žrtve. Kroz vjekove i kontinente žene su bile i ostaju ključne akterke mira – pokretačice mirovnih inicijativa i graditeljice mreža solidarnosti i pomirenja. Danas mnoge žene koriste internet i nove medije u svojoj borbi protiv potlačenosti, a u svrhu zagovaranja promjena. Mnoge žene aktivno sudjeluju u oružanim snagama, gerilskim pokretima ili se najdirektnije bore se za mir. I pored svega toga, ženski napori su prečesto podcijenjeni i prerijetko integrirani u formalne mirovne procese.

Konferenciju će otvoriti pozdravnim govorima organizatorice konferencije – Carol Mann, predstavnica Udruženja Žene u ratu (Women in War), Nejra Čengić ispred Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Dragana Dardić ispred Ženske alternativne vlade i Nermina Trbonja ispred Udruženja Žene u ratu (Women in War).

Prvi dan (subota, 7. lipnja), naziva Sumorne realnosti rata, biće posvećen ispitivanju različitih aspekata ratnih iskustava iz rodnih perspektiva. Govornice će problematizirati širu sliku rata, uključujući i pitanja poput nacionalizma, propagande, genocida, majčinstva referirajući na ratnu realnost iz različitih zona sukoba, pokazujući kako su se žene nosile s određenim situacijama kao žrtve, kao one koje su pružale otpor, kao preživjele, pa čak i kao počiniteljice zločina. O temama će se govoriti na zajedničkim panelima, prijepodne, i u okviru paralelnih okruglih stolova u poslijepodnevnim satima.

Prvi panel će otvoriti Gorana Mlinarević naučnica i aktivistica (Goldsmiths College London) temom “Prepoznavanje ženskog iskustva rata. Borba za postajanje aktivnim sudionicama u procesima odlučivanja u ratu o budućnosti društva. Čemu su nas naučila iskustva Bosne i Hercegovine i Sirije?” Jasmina Husanović (Univerzitet u Tuzli) govorit će o temi “Žene, rat i ‘rad za sigurnost’ – Između i izvan logike viktimizacije i komodifikacije”. Carol Mann će problematizirati temu “Majčinstvo kao propaganda, otpor ili sudbina”, dok će Ana Miškovska-Kajevska (University of Amsterdam) baviti temom “Zauzimanje epistemološkog stava: kritička analiza naučne literature o beogradskom i zagrebačkom ratnom feminističkom aktivizmu tijekom ’90ih godina” u okviru koje će preispitivati odnose, sličnosti i razlike među ovim skupinama feministkinja, te dekonstruirato opće poznatu klasifikaciju feministkinja na antinacionalističke i pronacionalističke. Jo Ann di Georgio-Lutz(Texas A&M University Galveston) će iz pozicije da rat nikad nije rodno neutralan govoriti o temi “Žene i genocid: rat i preživljavanje” pokušavajući, između ostalog, da odgovori i na pitanje koji koncepti, paradigme ili teorijski okviri mogu preciznije da predstave činjenicu da su žene suvremenim ratovima najviše pogođene i da najsnažnije doživljavaju ratna pustošenja. Panel i diskusiju će moderirati Elmaja Bavčić.

U popodnevnim satima će se diskutirati u okviru dva paralelna okrugla stola o ratnoj svakodnevici žena sa obje strane oružja – onih koje su se borile za puko preživljavanje i onih koje su se borile u borbama.

Okrugli stol pod nazivom Preživljavanje, u dobru i zlu moderirat će Aida Spahić, dok će Amanda Dias (LAU/CNRS, Paris) govoriti o “Otporu nasilju majki u favelama u Rio de Janeiru”. Alexandar Cooper (Central European University, Budapest) će otvoriti temu “Čizme i antiratni, antinacionalistički aktivizam”, dok će Carol Mann pričati o ženama sa Dobrinje kroz prizmu teme “Otpor žena tijekom opsade Sarajeva.” Marlene Tuininga (WILPF) će upotpuniti diskusiju pričom o “Ženama u ekonomskom i ekološkom ratu”.

Okrugli stol pod nazivom Borkinje će moderirati Shawna Carroll, a Elodie Gamache, (Paris III, Sorbonne Nouvelle) će pričati o temi “Ratnice FARC-a, gerilska grupe iz Kolumbije”, dok će Jasenka Ferizović (Goldsmiths College London) otvoriti temu o “Ratnim zločinima koje su žene počinile”. Gordana Stojaković (Ženske studije, Novi Sad) imati će izlaganje o “Antifašističkom frontu žena – iskustvo masovnih ženskih udruživanja”, dok će Lejla Hadžiahmić (Univerzitet u Sarajevu) predstaviti rad na temu “Ratnice, nevidljivi vojnici rata u BiH”.

Prvi dan će zatvoriti sesija o Bliskom Istoku, u okviru koje će Ozlem Kaya (Boğaziçi University Istanbul) govoriti o temi ” Na osnovu fotografije: iskustva žena čiji su muževi prisilno nestali.” Samah Saleh (Goldsmiths College, London) će pokušati da odgovori na pitanje “Postoji li privatni prostor za palestinske žene pod izraelskom okupacijom?”, dok će Maria Al Abadeh (Soryat for Development) predstaviti sirijski nenasilni pokret kroz odgovore na pitanje “Da li je osnaživanje žena moguće u ratu? Slučaj Sirije danas”. Razan Ghazzawi (University of Damascus) će pokazati u kojoj je mjeri blog, antiratno oružje u Siriji, kroz temu “Ženski aktivizam u muškom – hegemonom ratu.” Mia Tamarin (School of Oriental and African Studies, London) će zaokružiti sesiju temom “Izraelske vojnikinje: samo žene”. Razgovore će moderirati Karmela Gajdek.

Drugi dan (nedjelja 8. lipnja) pod nazivom Rat i poraće tematizirat će posljedice rata, što je dobiveno a što izgubljeno u zadnjih dvadeset godina. Posebna pažnja se posvećuje Bosni i Hercegovini i Balkanu, kao i Ruandi i Afganistanu. Pitanjima pravde i ratnih sudova bit će posvećen veliki dio dana.

Drugi panel će otvoriti Kirsten Campbell (Goldsmiths College, University of London) temom “Orođena svjedočenja rata: načini svjedočenja na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)”. Campbell se u svom radu bavi načinima svjedočenja na MKSJ, te propituje koja je uloga iskaza svjedoka/inja u otkrivanju “istine” o međunarodnim zločinima seksualnog nasilja, te da li ovi načini svjedočenja potvrđuju ili reartikuliraju rodne odnose koji su podcrtani unutar ovih zločina. Autorica razmatra i rodne prakse svjedočenja o seksualnom nasilju na MKSJ, te kako formiranje ovih svjedočenja proizvodi određene forme rodne nepravde i pravde. Elisa Helms (Central European University, Budapest) temom “Preživjele, feministkinje, i orođeni narativi nacije i rata” propituje odnose roda i koncepta nacije unutar grupe žrtava. Autorica istražuje prikazivanja i debate oko žrtava ratnih silovanja u dijelovima Bosne i Hercegovine s većinski Bošnjačkim stanovništvom i propituje kako kolektivna viktimizacija i nacionalni narativni identiteti stvaraju izazove i ograničavaju ženski aktivizam. Maria O’Reilly (Goldsmiths College, University of London ) temom “‘Nejasan gubitak’ i ‘Ambivalentna dobit’: ženske organizacije uključene u traženje nestalih osoba u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini”, kroz intervjue s udruženjima porodica nestalih osoba u BiH, ispituje posljedice neizvjesnosti u kojima su se ove žene našle tragajući za nestalim članovima svojih porodica i načine na koje su se one organizirale, kao i uloge koje su preuzele, a koje su za njih bile nezamislive prije rata. Ova istraživačica propituje prevladavanje traume i tuge kroz aktivno sudejlovanje u procesu traženja i identifikacije nestalih osoba. Nastavak drugog panela će otvoriti Shirley K.Randell (Centre for Gender, Culture and Development at the University of Rwanda) i Megan McCloskey temom “Rod i rekonstrukcija Ruande nakon genocida”. Ove autorice se bave posljedicama rata za žene u Ruandi dvadeset godina nakon genocida nad Tutsijima. Kroz svoj rad raspravljaju i o poslijeratnim rodnim tenzijama i ženskom doprinosu obnavljanju zemlje. Samina Kabir (SOAS, London) završava drugi panel temom “Žene u Afganistanu nakon tri decenije rata”. Moderatorica ovog panela je Gorana Mlinarević.

Kao i prvog dana, rasprava će se nastaviti na dva paralelna okrugla stola. Okrugli sto pod nazivom Suočavanje s poslijeratnim društvom otvara Nejra Čengić (Univerzitet u Ljubljani) temom “(Podcrtani) kontinuiteti i (podcrtani) diskontinuiteti: rod i ratna iskustva u ženskim narativima.” Jenifer White (Chicago School of Professional Psychology) predstavlja rad s temom “Hvatanje fenomena: fotografski glas u memorijama zacjeljivanja unutarintergeneracijske traume u Bosni i Hercegovini.” Nataša Lambić (Žene u crnom) izlagat će o ženama koje se ne uklapaju u važeće nacionalističke matrice i koje ruše taj konstrukt. Ona će govoriti i o položaju braniteljica ljudskih prava u Srbiji. Četvrta sudionica trećeg okruglog stola, Zlatiborka Popov Momčinović (Univerzitet Istočno Sarajevo) razgovarat će na temu “Žensko suočavanje procesa pomirenja u poslijeratnoj BiH.” Razgovore u okviru ovog okruglog stola moderirat će Bojana Đokanović.

Okrugli stol pod nazivom Koja pravda moderira Selma Korjenić. Natasha Price (University of Bristol) razgovarat će na temu “Sudski progon silovanja kao genocida? Iskustva pravde na Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu”. Agniezska Fal (Sciences Po, Paris) će govoriti o međunarodnim tribunalima za Bosnu i Ruandu kroz temu “Žene u pravdi i pravda za žene: Međunarodni tribunali, rod i poslijeratno građenje nacije u Bosni i Ruandi.” Orly Maya Stern (London School of Economics and Political Science) raspravljat će na temu “Principi razlika i žene u Afričkom konfliktu.“ Predstavljanje tema zatvara Brenda Oppermann(US Institute of Peace) temom “Jastrebi, golubice i kanarinci: niveliranje žena, mira i sigurnosti s vojnom doktrinom.”

Okrugli stol pod nazivom Seksualno nasilje u ratu moderirat će Nermina Trbonja, a sesiju će otvoriti Emily Jensen (College of St. Benedict, St. Joseph (Mn) USA) temom “Ratno silovanje: micanje od maskuliniteta-slučajevi Siera Leonea, Demokratske Republike Kongo, i Bosne i Hercegovine.” Lucia Dighiero (AFFILIATION) će govoriti o silovanju i svjedočenju silovanja kroz predavanje “Ratno silovanje i iskustvo svjedočenja”, a razgovore unutar ove sesije će upotpuniti Holly Williamson (Arizona State University) temom “Socijalizacija rodne uloge, država i političko nasilje.”

Konferenciju će završnim riječima zaključiti Laura McLEod (University of Manchester) i Carol Mann (Žene u ratu/Women in War) u poslijepodnevnim satima 8.juna.

* Napomena: Snimljene prezentacije onih predavačica koje nisu mogle doći u Sarajevo, kao i sva predavanja koja su bila u okviru konferencije 7. i 8. lipnja, moći će se pogledati pristupom youtube kanalu konferencije. Za pristup kanalu, pišite na mail: trbonja.nermina@gmail.com

U Srbiji ravnopravnost nije prioritet?

Posted on June 3, 2014 by sdadmin

U Srbiji je ukinuta Uprava za rodnu ravnopravnost pod izgovorom da nije prioritet obzirom na ekonomsku situaciju u zemlji, uz obećanje da će biti pronađen učinkovitiji institucionalni mehanizam koji će se baviti ovim pitanjima.

Opozicija i civilni sektor pokušali su amandmanima i apelima spriječiti ovu odluku, ali bez uspjeha i razumijevanja.

Već na prvoj sjednici Skupštine Srbije na kojoj je formirana nova Vlada, Zakonom o ministarstvima, zastupnička većina u Skupštini Srbije, ukinula je postojanje Uprave za rodnu ravnopravnost, što se danima u kuloarima najavljivalo.

Uzaludni su bili apeli civilnog sektora da se to ne čini i da takva odluka može naštetiti Srbiji na putu pridruživanja EU zbog ratificiranih međunarodnih ugovora, ali i direktno u provođenju aktivnosti i programa na polju zaštite ljudskih i manjinskih prava, ženskih prava i kvalitete života i žena i muškaraca, bez diskriminacije i nasilja.

U ime zastupničke grupe Demokratske stranke, Gordana Čomić je podnijela amandman kojim je traženo da se spriječi ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost koja pri Ministarstvu rada i socijalne politike postoji od 2008.godine kao prvi izvršni mehanizam Vlade nadležan za poslove ostvarivanja i unapređivanja rodne ravnopravnosti.

Kako je prilikom obrazlaganja amandmana rekla Gordana Čomić ‘ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost je nepotrebna šteta, a ne novčana ušteda’. Prema njenim riječima, to neće donijeti korist nikome, posebno što je samo osnivanje Uprave pokazivalo jednu stratešku opciju koja je unesena u Nacionalnu strategiju.

Sada, i pored najave da će se osmisliti neko novo tijelo koje će biti efikasnije, nije sasvim jasno tko će biti nadležan da provodi Nacionalnu strategiju, jer je Uprava za rodnu ravnopravnost sudjelovala i u usvajanju Nacionalnog plana za primjenu UN Rezolucije 1325 “Žene, mir i sigurnost” o ulozi žena u području sigurnosti, gdje su postignuti vidljivi rezultati koji su podigli ugled srpskog parlamenta u svijetu.

S druge strane, obrazloženje vladajuće većine za odluku o ukidanju, odnosilo se na preporuke UN da se formira tijelo koje bi u svim sferama implementiralo principe rodne ravnopravnosti, jer je procijenjeno da je Uprava kao mehanizam koji pripada jednom ministarstvu, zapravo onemogućena da utječe na politike koje je kreiraju i primjenjuju u ostalim resorima.

Također, navedene su i preporuke međunarodnih organizacija, kao što su OSCE i Europski institut za rodnu ravnopravnost, koje idu u prilog potrebi da se Uprava zamijeni nečim drugim što bi bilo učinkovitije i prije svega ‘nezavisno i u sklopu Vlade, ali na najvišem nivou‘, kako bi se provodila Pekinška platforma.

Govoriti o hipotetičkoj organizacijskoj strukturi koja će zamijeniti Upravu, a ne podnijeti amandman kojim se definira, bio je jasan signal da vladajuća stranka nema spremno rješenje koje bi odgovorilo na te zahtjeve, pa je umjesto odgovora na to pitanje, javnost mogla zaključiti kako je pozadina ubrzanog ukidanja Uprave zapravo politička.

Uprkos svim dobrim stvarima i pomacima koji su proteklih godina napravljeni u pogledu rodne ravnopravnosti i procesima u ovoj domeni, argument za ukidanje sveo se na to kako se dosadašnje rukovodstvo ‘nedogovorno odnosilo prema svojim obavezama‘, kako nije postojala koordinacija ni s matičnim Ministarstvom kojem pripada, te da se rad Uprave svodio ‘isključivo na rad na projektima’ o kojem nisu obavještavali Ministarstvo, jer je to posao koji je osiguravao ‘izvor financiranja za određeni zatvoreni krug nevladinih organizacija’.

Po skupštinskim kuloarima, ali i među novinarima se čula priča da je u pitanju zapravo politički obračun između nekada vladajuće Demokratske stranke, čiji su kadrovi u Upravi, s jedne strane i potrebe Srpske napredne stranke da na sve pozicije postavi svoje ljude ili zahvaljujući većini u parlamentu, isključi opoziciju gdje god je to moguće.

Apeli civilnog sektora nisu bili dovoljni, primjedbe i amandmani opozicijskih zastupnika također, a ukidanjem Uprave nije dat ni prijedlog za novo tijelo, već samo obećanje. To je još više ogorčilo nevladine organizacije koje su uputile otvoreni poziv vladajućoj većini da hitno ispuni obećanje, jer je od ‘bitnog značaja da se ostvari kontinuitet u području razvoja politika jednakih mogućnosti i da se nastave započeti procesi’.

Ovaj poziv i zahtjev nevladinog sektora podržalo je nekoliko desetina poznatih aktivista i preko pedeset organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom i poboljšanjem prava i procesa razvoja rodne ravnopravnosti, ali je izostala reakcija šire javnosti, možda djelomično i zbog sve težeg stanja u medijima u Srbiji.

Nikome nije jasno zašto je ekonomski faktor uopće naveden kao razlog zbog kojeg Uprava nije prioritet, kada se ima u vidu da je prošle godine iz budžeta bila financirana s tri milijuna dinara, dok su neka druga tijela, kao što je Kancelarija za dijasporu ili Kancelarija za religiju pri Vladi Srbije dobile 325, odnosno čak 817 milijuna.Posebno što se za ta tijela našao mehanizam po kojem su ostala i opstala, za razliku od Uprave koja najveći postotak sredstava dobiva upravo na osnovu projekata za koje se natječe van države.

U društvu u kojem je diskriminacija, prije svega žena i manjina, čak i u državnim institucijama još uvijek uobičajena, prolazi neprocesuirano; kada nasilje u porodici gotovo svakog tjedna odnese po jedan ženski život; kada se inkluzija svede na segregaciju i getoizaciju, Srbija trenutno nema centralni državni mehanizam koji se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i kako stvari stoje, neće ga imati još izvjesno vrijeme.

O nasilju protiv žena

Posted on June 3, 2014 by sdadmin

Problematika nasilja nad ženama jedna je od žarišnih točaka feminističke struje novog vala. Nasilje u obitelji, čije su najčešće žrtve žene i djeca, možemo definirati kao niz ponašanja koja imaju u krajnjem cilju uspostaviti kontrolu i moć nad drugom osobom. Zahvaljujući zakonskim reformama, ženska borba za pravo glasa u devetnaestom stoljeću rezultirala je jednakim političkim i građanskim pravima za žene. Međutim, mnogi danas osporavaju razloge za postojanje i inzistiranje na feminističkoj teoriji i praksi, u ovom članku, nastojat ću pokazati kako se ženska borba i danas odvija jednakom dinamikom u drugim segmentima života pod utjecajem patrijarhata. Pojam patrijarhata je neizmjerno važan za razumijevanje funkcioniranja današnjeg društva, iako se on često zanemaruje. Patrijarhat, kako ga definira Kelly, je moć očeva: obiteljsko-društveni, ideološki i politički sustav u kojem muškarci – primjenom sile, izravne prinude ili putem rituala, tradicije, prava, jezika, kao i običaja, pravila ponašanja, kroz obrazovanje i podjelu rada – određuju koje će uloge žene imati ili neće imati, i u kojemu je žensko uvijek podređeno muškom. Objektiviziranje žena postalo je normom u 20. stoljeću, uglavnom u zapadnim kapitalističkim zemljama. Žene su prezentirane kao seksualni objekti koji su dostupni i podložni muškim nagonima. Takvo viđenje podrazumijeva mogućnost korištenja neželjenih seksualnih prijedloga pa sve do odlazaka u ekstreme kao što su nasilni napadi ili silovanja.

Na temu nasilja nad ženama možemo pisati kroz prizmu feminističke kritike dihotomije privatnog i javnog. Prema Pateman, feministička je kritika usmjerena prvenstveno na odvajanje i suprotstavljanje javne i privatne sfere u liberalnoj teoriji i praksi. Iako se općenito smatra da su liberalizam i feminizam usko povezani pojmovi, njihov odnos je izvanredno složen. Obje doktrine polaze od individualizma kao opće teorije društva – one se ne mogu zamisliti bez koncepta individua kao slobodnih i jednakih bića. U takvoj koncepciji se podrazumijeva da su spomenute individue emancipirane od okova hijerarhijskih odnosa tradicionalnog društva. Iako se na prvi pogled može činiti kako je upravo liberalizam plodno tlo daljnje demokratizacije društva i emancipacije položaja žena, u liberalizmu se dihotomija privatnog i javnog očituje na raznovrsne načine. Liberalni teoretičari smatraju kako je javna sfera potpuno odvojena i neovisna o zbivanjima u privatnoj sferi, odnosno da su društvene nejednakosti u privatnoj sferi irelevantne za važna pitanja o političkoj jednakosti i građanskim slobodama u javnom području. Međutim, feministička struja ukazuje na zanemarenu patrijarhalnu narav liberalizma u kojoj dihotomija između privatnog i javnog prikriva podložnost žena. U stvarnosti se nailazi uvjerenje da je priroda žene takva da treba biti podložna muškarcu, te je osuđena na isključivi boravak u privatnoj, kućnoj sferi. Feministkinje odbacuju takvo viđenje kao posljedicu patrijarhata prema kojem odvajanje javnog i privatnog proistječe iz prirodnih obilježja spolova. “S razvitkom kapitalizma i njegovog specifičnog oblika spolne kao i klasne podjele rada, supruge su gurnute u malobrojna, statusno niža područja rada ili posve izvan ekonomskog života, prognane na njihovo “prirodno”, ovisno mjesto u privatnoj obiteljskoj sferi. Danas, usprkos velikom stupnju građanske jednakosti, izgleda da su supruge podređene samo zato što su egzistencijalno ovisne o mužu i podrazumijeva da se liberalni društveni život može razumjeti ne uzimajući u obzir sferu podređenosti, prirodnih odnosa i žena. Stari patrijarhalni argument o prirodi i ženskoj prirodi transformirao se kada se modernizirao i inkorporirao u liberalni kapitalizam.” (Pateman,1998)

Društvena konstrukcija roda zauzima središnju ulogu u razumijevanju nasilja prema ženama u obiteljskom okruženju ili intimnim vezama. Slijedeći trag ukorijenjenih tradicionalnih rodnih uloga, kod djevojčica i žena potiče se “ženstveno” ponašanje i pasivnost. Primjerice, društvo nalaže ženi spektar oblika ponašanja koji obuhvaćaju podložnost, nježnost i suosjećanje. S druge strane, kod dječaka i muškaraca njeguje se upravo obrnuto – poželjnim se smatraju agresivnost i “muževno” ponašanje te se shodno tome potiče izgradnja identiteta na snazi, dominaciji i kompetitivnosti.

Sama sintagma “nasilje nad ženama” implicira da netko stoji iznad žene, stoga je primjerenije koristiti “nasilje protiv žena” ili “nasilje prema ženama”. Kada se žene odluče obratiti nekome i potražiti pomoć od određene institucije, savjetovališta ili udruge, uvijek se stavlja naglasak na osnaživanje žene pa se stoga umjesto uobičajene viktimizacije žena kao što je naziv “žrtve nasilja” odabiru riječi poput “žene koje su preživjele nasilje”. Takav postupak se primjenjuje kako bi se povratilo ženino samopoštovanje koje je uništeno. Većina žena koja proživljava nasilje od vlastitog bračnog partnera ili muške osobe iz bliskog kruga ljudi gleda potpuno iskrivljeno na svoju situaciju. Nerijetko se negira postojanje samog problema i time se otklanja svaka daljnja mogućnost njegovog rješavanja, no postoje i mnogi slučajevi u kojima žene traže opravdanja nasilnog čina u tome što je “on nagle naravi”, “takav je samo kada pije” i “sama sam ga izazvala svojim ponašanjem”. Ženina poremećena percepcija same sebe je posljedica društva koje čini ženu suodgovornom za nasilje koje proživljava. Živimo u društvu u kojem češće odjekuje poruka “nemoj biti silovana” umjesto “nemoj silovati” pa nije iznenađenje što opće prihvaćen stav o tome prebacuje dio odgovornosti na žene.

Zbog ukorijenjenih pojednostavljenih mitova o nasilju ponekad se umanjuje težina nasilničkog ponašanja. Primjerice, društvo označava žene koje su izložene kontinuiranoj agresiji svoga partnera kao mazohistkinje. Međutim, interesantno je kako se nasilnog muškarca nikad ne etiketira kao sadista. Sastavni dio toga mita jest da nasilje prestaje onoga trenutka kada žena napusti nasilnika, no praksa pokazuje da se dvije trećine nasilja nastavlja upravo kada se to dogodi. O fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju se gotovo nikad javno ne govori te se njegova ozbiljnost umanjuje na način da se podvodi pod kategoriju žestoke svađe sa malo naguravanja. Partnersko nasilje vrlo je rasprostranjeno. Uvažen je stereotip da se ono dešava u svakom braku ili dugoj vezi stoga se ne treba shvaćati ozbiljno što dovodi do kontraproduktivnog zaključka da na isto ne treba reagirati. Prema podacima UN-a, čak sedamdeset posto žena budu žrtve nasilja u nekom trenutku svog života. Isto tako, istraživanja su pokazala kako muškarci počine do devedeset i pet posto napada u obitelji na žene, dok su žene počiniteljice napada u samo pet posto slučajeva. Većina silovanja se, za razliku od onoga što nas uče od malih nogu, ne događa u mračnim ulicama usred noći. Ogroman postotak prijavljenih silovanja odvija se u vlastitom domu sa jednakom šansom da se dogode danju ili noću. Počinitelj je obično muškarac kojem žena vjeruje te koji je ujedno i član obitelji, šire porodice, kruga prijatelja ili kolega sa posla. Navedeno jasno pokazuje da iza predrasude mnogih ljudi ne stoji nikakav temelj. Sve žene mogu postati žrtve nasilja bez obzira na svoju dob, fizički izgled i ponašanje. Zastrašujuće je što se prava brojka slučajeva silovanja i fizičkih napada ne može sa sigurnošću znati s obzirom da se ona događaju iza zatvorenih vrata.

Zanimljivo istraživanje Ajdukovića i Pavlekovića, govori nam da žene same sudjeluju u održavanju ovih mitova. Tako je istraživanje u kojem su sudjelovale radnice iz pet tekstilnih tvornica u Hrvatskoj pokazalo da se 23,3% žena ne slaže, a njih 30,2% tek djelomično slaže sa tvrdnjom “Muškarac je glava obitelji”, dok se 28,4% žena slaže s tvrdnjom “Batina je iz raja izašla” i tvrdnjom “Žena treba obuzdati svoju jezičinu da je muž ne bi tukao i da bi bio mir u kući”. No ovdje moram istaknuti još jedan često zanemarivan problem, a to je neadekvatna reakcija policijske službe na veoma teške slučajeve nasilničkog ponašanja. Mnoge žene odustaju od prijave policiji upravo zbog nepovjerenja ili straha da će se stvari samo pogoršati. Iako je policija dužna djelovati na poziv građana, često se na konflikte u obitelji gleda kao na njihovu privatnu stvar. Zbog toga policija koja intervenira u obitelj u kojoj se dogodio nasilni zločin često podcjenjuje rasprostranjenost ove pojave i ne provodi zakon već umiruje situaciju. Kako piše Kelly, takav način mišljenja, zasnovan na stereotipima, na vjerovanjima o ulogama spolova i odnosima između muškarca i žena, otežava prepoznavanje kriminalnog ponašanja i zločina. Podređen društveni, a u nekim zemljama i podređen pravni položaj žena dovodi do ambivalentnosti i neodređenosti u radu policije.

Ekonomsko nasilje prema ženama od strane partnera, prema zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, još je jedan od indikatora strukturalno uvjetovanog nasilja i ono je tek odnedavno prepoznato u hrvatskom zakonodavstvu. Ovaj oblik nasilja uglavnom se odnosi na sprečavanje pristupa novcu, mogućnosti zapošljavanja, edukacije ili nejednako raspodijeljenu kontrolu nad zajednički posjedovanim resursima. Pod kategoriju ekonomskog nasilja možemo podvesti i uništavanje ili oštećenje ženine imovine. U takvim okolnostima partneri često uskraćuju financijska sredstva drugima i obično drže monopol nad kontrolom kućnog budžeta. Ovakva obiteljska situacija nije pogubna samo za ženu već i za preostale članove obitelji uključujući i djecu. Ukoliko muški partner koji vrši nasilje posjeduje većinu ekonomskih sredstava, a žena uglavnom ovisi o istom, stvara se situacija u kojoj ona biva onemogućena napustiti nasilan brak ili intimnu vezu te nastavlja biti izložena maltretiranju.

U dvadeset i prvom stoljeću liberalna država proživljava svoju duboku krizu po pitanju privatnosti i definicije privatnog. Postavlja se pitanje – može li se dopustiti mogućnost da u liberalnoj državi pod okriljem negativnog određenja slobode (“sloboda od”) kuća kao privatan prostor pojedinaca postane mjesto na kojem jedan partner ima pravo na fizičko nasilje prema drugom ili mora postojati oblik državne intervencije u kućnoj, tj. privatnoj sferi? Povijesno gledano, prisutnost rasprostranjenog siromaštva i visoke razine srastanja religije sa državom dovodilo je do slabih ili gotovo nikakvih sankcija protiv nasilja nad ženama. Hrvatska je zahvaćena sveobuhvatnom ekonomskom krizom zbog koje dolazi do velike nezaposlenosti, ekonomske nesigurnosti i nezadovoljstva. Takav društveni kontekst često je u korelaciji sa porastom nasilja u obitelji. Nasilje krši temeljna prava osobe – ugrožava se njezin fizički integritet i dostojanstvo, te su stoga svi oblici nasilja prema ženama prepreka egalitarnom demokratskom društvu.

Članak je nastao prema znanstvenom radu Nasilje nad ženama, za kolegij Država i nasilje, Fakulteta političkih znanosti. Autorica je studentica III. godine studija politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Želimo bolje razumjeti ljudsku seksualnost

Posted on June 3, 2014 by sdadmin

Judtih Reisman nalazi se na desetodnevnoj turneji po Hrvatskoj tijekom koje iznosi niz optužba na račin Kinsey instituta. Stoga smo razgovarale s Jennifer Bass, direktoricom za odnose s javnošću Kinsey instituta za istraživanje spola, roda i reprodukcije iz Bloomingtona (IN, USA).

Na poziv neokonzervativnih organizacija civilnog društva i organizacija bliskih Katoličkoj crkvi dr. Judith Reisman je trenutno po drugi put u Hrvatskoj, drži predavanja u kojima iznosi optužbe na račun Alfreda Kinseya i njegovog istraživanja o seksualnim reakcijama djece. Kako odgovarate na optužbe o metodama istraživanja koje je koristio Alfred Kinsey?

Na tvrdnje i optužbe od strane različitih pojedinaca/pojedinki o istraživanjima Alfreda Kinsey-a provedenih sredinom 20. stoljeća odgovoreno je i već mnogo puta su te optužbe opovrgnute. Svi odgovori dostupni su na našoj web stranici.

Dr. Alfred Kinsey bio je biolog koji je započeo sa istraživanjem ljudske seksualnosti sredinom 20. stoljeća na način da je pitao odrasle osobe o njihovim seksualnim životima. On i njegov tim nisu bili prvi koji su to učinili, ali bili su prvi koji su intervjuirali preko 16 000 muškaraca i žena u Americi, i objavili rezultate, ne u znanstvenom časopisu, već u dvije knjige. Ove knjige uključuju i poglavlja o metodama intervjua, korištenom uzorku, jednako kao i odgovorima ljudi kojima je bila zagarantirana povjerljivost pri sudjelovanju u istraživanju. Nije bilo nikakvih “eksperimenata” i svi podaci iz istraživanja dobiveni su od odraslih osoba koje su podijelile osobne informacije sa istraživačima.

Odakle dolaze Kinsey-eve informacije o seksualnim reakcijama djece?

U vrijeme publiciranja knjige Seksualno ponašanje žene, 1953. godine, preko 16 000 osoba je sudjelovalo u povjerljivim intervjuima objavljenim u obje knjige (tj. Seksualno ponašanje muškarca i Seksualno ponašanje žene). Među tih 16 000 osoba, bilo je nekoliko odraslih osoba koje su priznale nezakonitu aktivnost, uključujući seksualnu aktivnost s djecom, i samo tih par ispitanika je iznijelo ovakvu informaciju.

U predavanju održanom nedavno na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dr. Reisman tvrdi da Kinsey institut nije dozvolio pristup ili istragu o prikupljenim podacima ili istraživačkoj dokumentaciji. Koji je Vaš odgovor na ovu tvrdnju?

Bilo koje publicirano istraživanje dostupno je u knjigama ili stručno ocijenjenim znanstvenim časopisima. Svi individualni podaci su zakonski zaštićeni i smatraju se strogo povjerljivim informacijama kako bi zaštitili privatnost svake intervjuirane osobe i kako bi osigurali da ljudi odgovaraju iskreno u istraživanjima. Znanstvenici i istraživači sa pravovaljanim istraživačkim studijama danas mogu koristiti Kinseyeve podatkovne blokove (bez informacija koje bi mogle identificirati ispitanike/ice) za svoje vlastite istraživačke studije, kao što je primjerice, usporedba podataka iz sredine 20. stoljeća i danas. Postoji preko 300 pitanja u intervjuima, koji su dostupni online.

Istraživanja Kinsey instituta danas se provode po strogim pravilima Institucionalnog ocjenjivačkog odbora Sveučilišta u Indiani, koje se drži međunarodnih etičkih standarda i osigurava stroga pravila povjerljivosti i privatnosti onih koji sudjeluju u istraživačkim projektima. Prije ove regulative, istraživači su također bili podložni strogim pravilima povjerljivosti i privatnosti prema ispitanicima/ispitanicama i osiguravali su normativne (iako ne-kodificirane), etičke standarde u vlastitim istraživačkim područjima.

Judith Reisman je u siječnju 2013. godine došla u Hrvatsku s ciljem napada i iznošenja kleveta na račun kurikuluma Zdravstvenog odgoja (specifično modula “Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje”). Tvrdila je da seksualna edukacija promiče seksualnu aktivnost među mladima, pornografiju i pedofiliju. Podržavaju li znanstvena istraživanja o seksualnoj edukaciji ove tvrdnje?

U SAD-u mladi koji imaju cjelovitu seksualnu edukaciju u školama izloženi su manjem riziku od neželjenih trudnoća nego mladi koji imaju apstinencijski program seksualne edukacije ili uopće nemaju seksualnu edukaciju. Ne postoji dokaz da seksualna edukacija vodi ka povećanoj seksualnoj aktivnosti, upotrebi pornografije ili potencijalnoj pedofiliji.

Kinsey institut dobio je poseban konzultativni status pri Ujedinjenim narodima u travnju ove godine. Što to znači za Kinsey institut i Vaš budući rad?

Kinsey institut ima mali istraživački tim, knjižnicu i pristup podacima mnogih znanstveno i stručno ocijenjenih studija i izvještaja. Budući da države članice imaju poteškoća u shvaćanju kako seksualnost utječe na zdravlje, dobrobit pojedinaca/ki, obitelj i javne politike, u potrazi su za informacijama koje će im pomoći da shvate ta pitanja. Nadamo se da ćemo moći pomoći kao resursni centar i izvor podataka koji mogu biti važan dio diskusija na razini ministarstva zdravlja, ili više na međunarodnom nivou u pitanjima ljudskih prava kao što je prevencija seksualnog nasilja i rješenja tog problema.

Što ljudi trebaju znati o Kinsey institutu i istraživanju seksualnosti općenito?

Kinsey institut je istraživački institut pri Sveučilištu u Indiani, u SAD-u, jednom od mnogih sveučilišta u svijetu gdje znanstvenici iz prirodnih i društvenih znanosti, liječnici, edukatori rade na tome da razumijemo komplicirana pitanja i probleme vezane uz seksualnost, rod i reprodukciju.

Naša je odgovornost da pomognemo ljudima kada nastane problem, i da im damo informacije utemeljene na podacima (tamo gdje je moguće) kako bi imali bolje živote i kvalitetnije veze. U potpunosti zastupamo princip odgovornog seksualnog ponašanja, bez nanošenja štete sebi ili drugima. Strogo se protivimo seksualnom ponašanju koje uključuje maloljetnike, korištenju djece na bilo koji način za seksualne aktivnosti, trgovanje djecom, ženama i muškarcima u svrhu seksualnog iskorištavanja, silovanju, nasilju u partnerskim odnosima i seksu u svrhu političke kontrole u područjima zahvaćenim konfliktom.

Naš krajnji cilj je unaprjeđenje seksualnog zdravlja i znanja o seksualnosti širom svijeta, provođenje istraživanja i edukacije koja pomaže svim ljudima kako bi bolje razumjeli svoju ljudskost.

Povratak prirodi

Posted on June 3, 2014 by sdadmin

U Rijeci, na trgu Sv. Barbare (mali trg između RiBook knjižare (ul. Janeza Trdine i Gradskog tornja) 7. lipnja od 13:00 do 20:00 i u Zagrebu, kod Tehničkog muzeja isti dan, od 17:00 do 20:00 sati imat ćete priliku sudjelovati u globalnom street art projektu – Wallpeople.

Ove godine se vraćamo prirodi, napuštamo virtualni prostor i manifestiramo se na načine koji mogu biti jedino i isključivo iskreni: vizualizacije prirodnih pojava, evolucija, čuda prirode. Slavit ćemo prirodu u svim oblicima, u svim njezinim bojama i raspoloženjima.

Jednokratna street art galerija, Wallpeople, se održava u Barceloni od 2010. Do sada je sudjelovalo više od 40 gradova širom svijeta, a Rijeka i Zagreb su se pridružili 2013. godine. Cilj projekta je privremeno ‘osvojiti’ javni prostor. Anonimni građani i/ili umjetnici će izrađivati radove na temu ‘Povratak prirode’ i aplicirati ih na zid.

Rad (ilustracija, fotografija, crtež, kolaž, platno…) čija tema mora biti vezana uz povratak prirodi možete izraditi kući ili ga napraviti na licu mjesta. Materijal je osiguran. Važno je napomenuti da rad mora biti moguće zalijepiti na fasadu, bez oštećivanja iste.

Za one koji namjeravaju biti dio Wallpeople Rijeka: glazbu će puštati DJ Pero Despero. Organizatori mole sve koji mogu da doniraju drvene bojice, koje će biti darovane jednom od vrtića koji su uništeni u poplavama.

Podršku projektu u Rijeci i ove godine daje Grad Rijeka i Lush – Fresh Handmade Cosmetics.

Više o projektu pronađite na Facebook stranicama: Wallpeople Rijeka ili Zagreb (event) ili pitajte na rijeka@wallpeople.org, tj. zagreb@wallpeople.org.

Kako je bilo prošle godine u Zagrebu, možete pogledati ovdje.

Obrazovanje štiti žene od silovanja

Posted on June 2, 2014 by sdadmin

Stravična je otmica od gotovo 300 nigerijskih školarki koje je ekstremistička skupina Boko Haram učinila, a još je više zastrašujuća činjenica da je skupina otela posebno ciljane djevojke i to one koje pokušavaju poboljšati svoje živote. Boko Haram je oteo djevojke iz istog razloga kao što su talibani ustrijelili Malalu Yousafzai: ekstremiste je strah pametnih žena.

“Ako želite dovesti naciju u zaostalost, okujte svoje kćeri”, napisao je nedavno Nick Kristof.

Kristof je naveo neke od poznatijih pozitivnih eksternalija obrazovane ženske populacije: imaju manje djece, a time je i manji rizik od maloljetničke trudnoće. Da ne spominjemo da to znači veću kvalificiranu radnu snagu i jača gospodarstvo.

No, novija istraživanja sugeriraju da se korist od školovanja djevojaka proteže čak i dalje – da ima zaštitni učinak protiv obiteljskog nasilja, silovanja i dječjeg braka.

“Nema mjesta gdje je žena manje sigurna nego u vlastitom domu”, navodi se u izvješću Svjetske banke objavljenom prošlog tjedna. Oko 30 posto žena na svijetu doživjelo je fizičko ili seksualno nasilje od strane svojih partnera, a u više od 33 zemlje, gotovo jedna trećina žena, rekla je da nije mogla odbiti seks sa svojim partnerom.

UDIO ŽENA KOJE SU DOŽIVJELE FIZIČKO ILI SEKSUALNO NASILJE OD STRANE INTIMNOG PARTNERA

{slika}

“Da, to je normalno, što me pretuče. Neke od nas su navikle na to, baš kao što smo navikle jesti ugali“, rekla je jedna tanzanijska žena tijekom ispitivanja Svjetske banke.

Da stvar bude gora, jedna od tri žene, izjavila je kako misle da je premlaćivanje opravdano, a za žene koje odobravaju nasilje u obitelji veća je vjerojatnost da će to doživjeti.

PROMJENA POSTOTKA ŽENA KOJE VJERUJU DA JE OPRAVDANO DA SUPRUG PREMLATI SVOJU ŽENU AKO ONA ……

{slika}

No, studija banke je također pokazala da je za bolje obrazovane žene veća vjerojatnost da neće biti seksualno ili fizički zlostavljane. Svaka dodatna godina školovanja bila je povezana s povećanjem od jedan posto na njihovu sposobnost da odbiju seks sa svojim partnerom.

“Najjača korelacija ženske seksualne autonomije u vezi je njezina razina obrazovanja,” navodi se u izvješću. “Sveukupno gledano, 87 posto žena s visokim obrazovanjem kažu da mogu odbiti seks. Žene s nekim ili završenim srednjoškolskim obrazovanjem imaju 11 i 36 posto manji rizik od nasilja, u usporedbi sa ženama bez obrazovanja. “

Naravno, bitno je i promijeniti društvene norme i zakone u zemljama s visokom razinom nasilja u obitelji, a rad s muškim skupinama također može pomoći. No, budući da se žene teško obrazuju u mizoginim društvima, nije iznenađujuće da je Boko Haram ciljao upravo učionice.