Barbari Matejčić nagrada HND-a

Branko Šuljić, dugogodišnji novinar riječkog Novog lista, dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva Otokar Keršovani za životno djelo za 2013., a na današnjoj svečanosti u Novinarskom domu dodijeljene su i godišnje nagrade HND-a.

“Nagrada struke specifične je težine”, izjavio je Šuljić, posebno se zahvaljujući kolegama novinarima. Zahvalio se i ljudima o kojima je i za koje je pisao – ribarima, marljivim kalafatima, ljudima s otoka, onima oko mora i s mora, te obitelji.

Kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić novinar je godine.

Godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo dobila je Barbara Matejčić za tekstove U potrazi za drugim Vukovarom i Ko će Vukovar lepše da okiti, objavljene u Jutarnjem listu i Novostima.

“Nije slučajno da je Barbara Matejčić jedina koju za nagradu nisu predložili kolege ili urednici. Nju je predložila skupina Vukovaraca. Jer, njezini su tekstovi utjecali na obične ljude. Stoga je nagrada više nego zaslužena, na kraju krajeva, za koga bi mi novinari zapravo i trebali raditi, ako ne za obične ljude?”, stoji u obrazloženju nagrade dodijeljene Barbari Matejčić.

Za internetsko novinarstvo nagradu je dobio Ilko Ćimić, novinar portala Index.hr, i to za seriju članaka o predstečajnim nagodbama.

“Ilko Ćimić ne odustaje od tema koje su od javnog značaja. Objavljivao je serijale o javnim osobama i njihovoj neopravdanoj imovini, sukobima interesa, gospodarskom kriminalu, korupciji…. Pisao je o najtežim temama što danas možda jest kazneno djelo u ovoj državi, ali javnost, kao i kolege, apsolutno imaju razloga da budu zahvalni Ilku što tako dobro zna koga, kada, gdje, kako i zašto treba osramotiti”, stoji u obrazloženju nagrade.

Zagorkom za radijsko novinarstvo nagrađena je Silvija Šeparović za emisiju Aftershock Radio Sljemena, a za televizijsko Ivana Dragičević i Dragan Nikolić za emisiju Horizonti Hrvatske televizije.

Snimatelj Mario Sladić dobitnik je nagrade Žarko Kaić za priloge iz Sirije emitirane na Hrvatskoj televiziji.

“Ta nagrada u jednakoj mjeri pripada i njegovu asistentu kamere Stjepanu Betiju, njihovi izvještaji iz Sirije izvrstan su primjer timskog rada koji ne poznaje strah i koji ništa ne smatra nedostižnim”, stoji u obrazloženju.

Nagrada Nikša Antonini za novinsku fotografiju pripala je Željku Lukuniću za fotografiju oluje Teodor objavljenu u 24sata i Večernjem listu.

Zagorka za istraživačko novinarstvo za 2013. nije dodjeljena, jer ocjenjivački odbor smatra da nitko od trojice kandidiranih nije ponuđenim tekstovima zaslužio tu nagradu.

Predsjednik HND-a Zdenko Duka istaknuo je kako su godišnje nagrade struke i nagrada za životno djelo važan događaj za Društvo, unatoč više sumornom, nego zadovoljavajućem stanju novinarske profesije.

“Nitko ne zna što donosi novi dan, nitko ne zna hoće li sutra raditi ovaj prestižni i zahtjevni posao”, poručio je Duka.

Dodijeljene godišnje nagrade HND-a

Godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo dobila je Barbara Matejčić za tekstove U potrazi za drugim Vukovarom i Ko će Vukovar lepše da okiti, objavljene u Jutarnjem listu i Novostima. “Nije slučajno da je Barbara Matejčić jedina koju za nagradu nisu predložili kolege/ice ili urednici/ice. Nju je predložila skupina Vukovaraca/ki. Jer, njezini su tekstovi utjecali na obične ljude. Stoga je nagrada više nego zaslužena, na kraju krajeva, za koga bi mi novinari/ke zapravo i trebali raditi, ako ne za obične ljude?”, stoji u obrazloženju nagrade dodijeljene Barbari Matejčić.

Branko Šuljić, dugogodišnji novinar riječkog Novog lista, dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva Otokar Keršovani za životno djelo za 2013., a na današnjoj svečanosti u Novinarskom domu dodijeljene su i godišnje nagrade HND-a. 

Za serijale o javnim osobama i njihovoj neopravdanoj imovini, sukobima interesa, gospodarskom kriminalu, korupciji dobitnik nagrade za internetsko novinarstvo je Ilko Ćimić, novinar portala Index.hr, i to za seriju članaka o predstečajnim nagodbama. 

Zagorkom za radijsko novinarstvo nagrađena je Silvija Šeparović za emisiju Aftershock Radio Sljemena, a za televizijsko Ivana Dragičević i Dragan Nikolić za emisiju Horizonti Hrvatske televizije.
Snimatelj Mario Sladić dobitnik je nagrade Žarko Kaić za priloge iz Sirije emitirane na Hrvatskoj televiziji. “Ta nagrada u jednakoj mjeri pripada i njegovu asistentu kamere Stjepanu Betiju, njihovi izvještaji iz Sirije izvrstan su primjer timskog rada koji ne poznaje strah i koji ništa ne smatra nedostižnim”, stoji u obrazloženju. Nagrada Nikša Antonini za novinsku fotografiju pripala je Željku Lukuniću za fotografiju oluje Teodor objavljenu u 24sata i Večernjem listu

Zagorka za istraživačko novinarstvo za 2013. nije dodjeljena, jer ocjenjivački odbor smatra da nitko od trojice kandidiranih nije ponuđenim tekstovima zaslužio tu nagradu.

Novi red otkaza u Glasu Istre! Najavili nova otpuštanja

Uprava Glasa Istre uručila je danas otkaze 16 radnika i radnica, a sutra se očekuju otkazi i ostalim radnicima i radnicama s liste viška zaposlenih, izvijestili su danas sindikalni povjerenik Dubravka Blaško i povjerenica Zvjezdan Strahinja, te predsjednik podružnice Hrvatskog novinarskog društva (HND) u Glasu Istre Boris Vincek.

Uprava dijeli otkaze temeljem programa zbrinjavanja viška radnika od 8. travnja s kojim Sindikat novinara Hrvatske – podružnica Glasa Istre nije bio suglasan, ističu u priopćenju predstavnici sindikata i HND-a.

“Prema programu zbrinjavanja viška radnika i radnica, otkaz očekuje 31 radnik i radnica Glasa Istre na radnim mjestima: novinara/ke, grafičkog/e urednik/ce, grafičkog/e tehničar/ke, lektor/ice, redaktor/ice, web operater/ke, samostalni/e propagandist/kinje, dizajner/ice, referent/ice za oglase, administrator/ice i skenerist/ice”, kaže se u priopćenju.

Na listi za otkaz su i sindikalni/e povjerenici/e koji/e su zakonom zaštićeni, jednako kao i bivši sindikalni/e povjerenici/e, koji ne bi smjeli dobiti otkaz još šest mjeseci od isteka mandata.

Osim toga, kaže se u priopćenju, na toj su listi i zakonom zaštićene djelatnice na porodiljnom dopustu ili na bolovanju radi komplikacija u trudnoći, a među njima i samohrane majke koje će se ‘uskoro naći u kategoriji socijalnih slučajeva’.

“Na listi se nalazi i predsjednik podružnice HND-a, pa je lako uočiti namjeru poslodavca da masovnim otkazima zatre djelovanje sindikata i HND-a kao profesionalnih novinskih organizacija unutar izdavačke kuće”, navodi se u priopćenju.

Do sada je tvrtku Glas Istre novine napustilo nekoliko djelatnika i djelatnica odričući se prava na otkazni rok, sa 16 djelatnika i djelatnica kojima je danas uručen otkaz ta brojka popela na više od 20, a uskoro slijede nova otpuštanja do ispunjenja kvote od 31 osobe.

U priopćenju se dodaje kako je Glas Istre, otkako ga je 2010. godine preuzela Uprava na čelu s Albertom Faggianom, napustilo na desetke djelatnika i djelatnica, što je negativno utjecalo na kvalitetu novine.

Sindikat i HND su za sutra najavili konferenciju za novinare i novinarke o otkazima i alarmantnom stanju u jedinom istarskom dnevnom listu.

Tko će braniti manjinske interese u EU?

Danas su u hotelu Dubrovnik razgovor s kandidatima i kandidatkinjama za Europski parlament organizirali/e Ženska mreža Hrvatske, Srpski demokratski forum, Lezbijska grupa Kontra i Udruga žena Romkinja ‘Bolja budućnost’. Kroz pet ključnih pitanja za manjine, bile one političke, nacionalne ili seksualne, ove su organizacije pokušale dobiti konkretne odgovore od prisutnih kandidata i kandidatkinja kako bi bolje informirale javnost o programima stranaka, odnosno lista i mogućem zalaganju njihovih kandidata i kandidatkinja za suzbijanje diskriminacije i zaštitu ljudskih prava. Razgovoru koji je moderirala Rada Borić iz Centra za ženske studije nisu prisustvovali predstavnici/e koalicijske liste koju nosi HDZ, kao ni predstavnici/e Kukuriku koalicije, no zato su stranke koje očigledno računaju na potporu manjinskih grupa poslale svoje predstavnike/ce te su u razgovoru sudjelovali/e Damir Hršak iz Hrvatskih Laburista, Atana Grbić Martinović iz ORaH-a te čak dvije predstavnice koalicijske liste Partnerstvo hrvatskog centra – Goranka Horjan iz Nacionalnog foruma i Renata Šepirić – Petak. Uz njih razgovoru su se odazvali i predstavnici/e manjih političkih stranaka i koalicijskih lista koje ako je sudeći prema anketama nemaju šanse za osvajanje europskog mandata. Ukupno su se odazvali predstavnici/e 8 kandidacijskih lista što je manje od polovine što itekako ukazuje na to koliko značaja političke stranke pridaju ovim pitanjima.

Razgovor je otvorila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je podsjetila na obaveze o zastupljenosti žena na kandidacijskim listama koja proizlazi iz Zakona o ravnopravnosti spolova, no pritom je istaknula: “Političke kvote se ne provode i ne postoje sankcije kojima bi se kažnjavale one liste koje ih ne poštuju. Bilo je najava da će se mijenjati Zakon o ravnopravnosti spolova, pa je bilo najava kako će se kvote početi primjenjivati od parlamentarnih izbora 2015. godine, ali dosta je tu nedorečenosti i nedosljednosti”.

Kao posljedica ovih lutanja i nedostatka političke volje da se zakon implementira imamo situaciju nedovoljne političke participacije žena te je i na ovim europskim izborima manje kandidatkinja nego što ih je primjerice bilo na prošlogodišnjima. Uz ovo Pravobraniteljica je istaknula još jedan veliki problem s kojim se suočavamo u posljednje vrijeme, ne samo u Hrvatskoj već i u Europi.

“Pojedine političke opcije promicanje ravnopravnosti spolova smatraju ideologijom i pitanjem svjetonazora. Postavlja se pitanje koliko se takvom retorikom ruši sve ono što je u Hrvatskoj napravljeno u posljednjih deset godina kroz zakonodavni okvir i mehanizme. Na europskoj razini posebno je problematično pitanje reproduktivnih prava što je bilo vidljivo i kod neprihvaćanja tzv. Zuber izvješća čime su denuncirane godine napora Europske unije u području ravnopravnosti spolova” zaključila je Ljubičić.

Prvo pitanje postavljeno kandidatima i kandidatkinjama odnosilo se na Istambulsku konvenciju odnosno hoće li se prisutni u slučaju da osvoje mandat zalagati za usvajanje konvencije od strane Europskog parlamenta. Kao i na sva ostala pitanja svi prisutni su odgovarali afirmativno, ali razgovor se usprkos velikom naporu moderatorice i pojedinih kandidata/kinja pretvorio u kakofoniju iz koje je postalo razvidno da male stranke raspolažu podjednakom količinom političkih floskula te potpunom bezidejnošću političkih programa i stavova kao i one velike (HDZ i SDP) koje redovito proglašavaju najvećim zlom. Uz deklarativnu podršku pravima manjina i opće zgražanje nad diskriminacijom za koje svi imaju univerzalno rješenje u vidu provedbe građanskog odgoja i obrazovanja u školama čulo se malo toga konkretnog. Očito je da političke stranke nemaju adekvatno razrađene odgovore na pitanja koja su im postavljana (promocija zaštite jezika i pisma nacionalnih manjina, unaprjeđenje položaja Roma, LGBTIQ prava) te onda sve ovisi o osobnoj senzibiliziranosti i informiranosti pojedinih kandidata/kinja. S izuzetkom Damira Hršaka (Laburisti) i Renate Šepirić – Petak (HSLS) kojima neke od tema razgovora jesu u primarnom fokusu, ostali su čini se došli odraditi stranačku predizbornu dužnost i to su učinili s nešto više (Atana Grbić Martinović i Goranka Horjan) ili manje (svi ostali) uspjeha. Toliko se često tijekom razgovora čulo kako je zapravo problem u ženama jer one rađaju i odgajaju djecu, nisu dovoljno aktivne, loše su ministrice da je u jednom trenutku Rada Borić zavapila: “Još će ispasti da smo krive i za postojanje patrijarhata”.

Na priču Ramize Memedi, predsjednice UŽR Bolja Budućnost, kako su u jednom gradskom uredu sugerirali mladoj odgajateljici da je za nju posao u vrtiću gdje ima romske djece pošto je ona i sama Romkinja što je primjer koji je očit primjer diskriminacije, Marija Jelinčić iz Demokratske stranke žena je rekla da to treba riješiti poticajima za zapošljavanje Roma/kinja. Jedna od mantra kandidata/kinja bila je “naravno da je sve to u redu – Srbi, Romi, LGBT, ali prvo trebamo rješavati ekonomiju’ – što je samo još je jednom pokazalo opće stanje nerazumijevanja ljudskih prava u Hrvatskoj.

Vidljivo je da nove tri političke ‘zvijezde’ (OraH, Laburisti i Nacionalni forum) odskaču od prosjeka i da unose nešto više razumijevanja ljudskih prava i ravnopravnosti spolova u diskusiju, no ostaje im još puno posla kako bi svi njihovi kandidati i kandidatkinje na ovakve razgovore dolazili spremni s konkretnim politikama, jer kao što je u jednom trenu rekla liberalka Renata Šepirić – Petak: “Naš su posao javne politike, a ne pojedinačni slučajevi”. To je nešto što bi svi i sve koji/e odluče ući u političke vode trebali imati stalno na umu.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

‘Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin’

Louise Michel, koja je bila aktivna za vrijeme Pariške komune iz 1871. godine, slovi za junakinju francuske ljevice. Tijekom Francusko-pruskog rata iz 1870. i pruske opsade Pariza, ona je bila vodeća članica revolucionarnih grupa koje su kontrolirale Monmartr, četvrt koju je stoljećima naseljavala nezadovoljna sirotinja. Kasnije je nazvana ‘bakom francuskog anarhizma’. Prijenosom kratkog teksta s AbrašMEDIA i ulomkom sa stranice Centra za anarhističke studije nastojat ćemo vas upoznati s ovom iznimnom revolucionarkom.

Za vrijeme Komune i njezine herojske borbe, stotine žena borile su se u redovima Narodne garde, gradile barikade, brinule za ranjenike i žrtvovale svoje živote. Jedna od najistaknutijih junakinja Komune bila je čuvena Crvena djevica Montmartrea – Louis Michel. Iznimno obrazovana, dugo vremena radila je kao učiteljica među seljačkom djecom istovremeno pišući poeziju i aktivno sudjelujući u radničko-revolucionarnom pokretu toga vremena. Golemu energiju i žar ulagala je u borbu za emancipaciju žena, pa je tako ostala zapisana njezina izjava da ‘u tom prokletom društvu posvuda nailazimo na patnje ljudi, ali ničije se patnje ne mogu usporediti s patnjama žena! Mi žene hoćemo znanja i slobode, a u velikom času odlučne bitke borit ćemo se rame uz rame s vama i zajedno ćemo izvojevati sva ljudska prava’, piše Centar za anarhističke studije.

Za Komune s ostalim ženama Pariza sudjelovala je u osnivanju bolnica, zanatskih radionica, jeftine prehrane u pučkim kuhinjama i puškaranju na barikadama. Sudjelovala je u neuspjelom napadu na Versailles početkom travnja kao običan gardist; borila se za pravo prostitutki da sudjeluju u revoluciji od kojih su mnoge poginule na barikadama Pariza. Uhićena je nakon pada Komune, mučena u Satoryu i osuđena na zatočenje u progonstvu. Na suđenju se nije htjela odreći svojih načela, što se jasno vidi i po ovoj njezinoj zapisanoj izjavi: “Neću se braniti i ne želim da me brane. Ja cijelim svojim bićem pripadam socijalnoj revoluciji i preuzimam punu odgovornost za sve svoje postupke”.

Prognana je u Novu Kaledoniju gdje je odlučno odbila  da je se tretira drugačije od muškaraca te je trpjela sva najteža fizička poniženja i najgrublje fizičke kazne. Tijekom zatočenja Louise se pod utjecajem Jeana Graves i Eliséa Reclusa  približila anarhizmu kojem je ostala vjerna do kraja svojega života. Nakon opće amnestije za komunare, vraća se u Francusku 1881. gdje je do kraja života agitirala za svrgavanje kapitalizma i govorila o herojstvu žena u danima Pariške komune. Louise Michele umrla je 10. siječnja 1905. godine u bijednoj sobici marsejske gostionice.

‘Spontani narodni ustanak protiv nepravde i izrabljivanja’

“Dok je Karl Marks sjedio po Britanskom muzeju i pisao traktate, Michel je stajala oči u oči s trupama Francuske vlade po pariškim barikadama. Dok su njezini suvremenici tek puštali prve korake u kritici kolonijalizma, ona je kao osuđenica u Novoj Kaledoniji sudjelovala u ustanku Kanaka iz 1978. Oslobođena amnestijom 1880. godine iz izgnanstva na drugom kraju svijeta, ona se vraća u Francusku i to za govornicu te, izuzmemo li povremene boravke u zatvoru, nastavlja s revolucionarnim propovijedima – sve do svoje smrti, 1905. godine”, pojašnjeno je u knjizi Crvena djevica – memoari Louise Michel.
 
U proljeće 1883. godine, nakon demonstracija ispred Palate invalida, povela je masu ulicama Pariza pod crnom zastavom anarhizma, o čemu govori u iskazu sa suđenja koje je uslijedilo nakon njezina uhićenja zbog ‘sudjelovanja u neredima i poticanja na pljačkanje pekara’. Osuđena je na šest godina zatvora. Pomilovana tri godine kasnije te je odlučno nastavila pisati i govoriti za govornicama širom Europe.
 
Louise Michel je bila u potpunosti dosljedna u svom pogledu na vlasništvo, izrabljivanje, viziji o osobnom dobru u ljudima. Hvalila je socijalnu revoluciju, njen oblik i prirodu, govoreći: “Bit će to spontani narodni ustanak protiv nepravde i izrabljivanja”.

Iskaz Louise Michel sa suđenja iz 1883.
 
“Ono što nam se ovdje priređuje zove se politički proces. Na meti nismo mi, već anarhisti i anarhistkinje koje predstavljamo. Zato odbijam ponudu magistrata Balandroa da me brani, a također i ponudu našeg prijatelja Lagera, koji je ne tako davno rado preuzeo na sebe obranu naših drugova i drugarica u Lionu.
 
Gospodin pravobranitelj se poziva na Zakon iz 1871. Nemam namjeru ispitivati nije li možda taj zakon djelo pobjednika, napisan protiv onih koje su mrvili kao što mlinski točak mrvi žito. Sedamdeset i prva je bilo doba kada su pripadnike i pripadnice Narodne garde lovili po ravnicama, kada nas je Galife ganjao po katakombama, kada su sa obje strane pariških ulica ležale hrpe leševa.
 
Ono što vas čudi, što vas užasava, jeste to što se jedna žena usudila braniti. Narod nije navikao vidjeti ženu koja se usuđuje misliti. Ljudi bi radije, kako reče Prudon, ženu vidjeli ili kao domaćicu ili kao kurtizanu.
 
Nosili smo crnu zastavu zato što smo računali da će demonstracije biti potpuno mirne, a crna zastava je zastava štrajka i zastava onih što gladuju. Jesmo li mogli/e nositi neku drugu zastavu? Crvena zastava je prikucana za groblja, pa bi bio red da je uzimamo jedino onda kada je možemo i obraniti. Ali, to nije bilo moguće. Rekla sam već i ponovit ću: bili su to u suštini mirni protesti.
 
Otišla sam na demonstracije. Morala sam. Zašto sam uhićena?
 
Prošla sam Europom govoreći kako ne priznajem nikakve granice, govoreći da svi ljudi imaju pravo na naslijeđe čovječanstva. To naslijeđe neće pripasti nama, jer mi smo navikli živjeti u ropstvu. Pripast će onim budućim generacijama koje će imati slobodu i koje će znati kako u njoj uživati.
 
Kada nas optužuju da smo neprijatelji Republike, imamo samo jedan odgovor – podigli smo je na 35.000 naših leševa. Tako smo mi branili Republiku.

‘Vidim zoru slobode i jednakosti’
 
Govorite o disciplini, o vojnicima koji su pucali na svoje oficire. Vjerujete li, gospodine pravobranitelju, da vojska kod Sedana, da je kojim slučajem pucala na svoje vođe, ne bi pravilno postupila? Da su to učinili, ne bismo danas imali sedansku štroku.
 
Gospodin prvobranitelj je naširoko govorio o vojnicima. Na sva usta je pričao o onima što su nosili anarhističke manifeste svojim nadređenima. Koliko je oficira, koliko generala prijavilo mito iz Chantilyja i Bonapartine proglase? Ne sudim (vojvodi) Orleanu i Bonaparteu; mi sudimo njihovim idejama. Bonaparte je oslobođen optužbi, a nas vucaraju po sudovima. Opraštam onima koji čine zločin, ali ne opraštam zločin. Nismo li jednostavno u vlasti zakona po kojem se samo sila računa? Mi ga želimo zamijenii idejom i računati ono što je ispravno. U tome je naš zločin.
 
Nakon sudova, nakon dvadesetogodišnje robije na koju nas možete poslati – čak i nakon doživotne robije – vidim zoru slobode i jednakosti.

‘Kako možete biti spokojni dok proletarijat gladuje?’
 
Svjesni onoga što se oko vas zbiva, i vama je sve više dojadilo i užasava vas. Kako možete biti spokojni kada vidite da proletarijat stalno gladuje, dok se drugi prejedaju?
 
Znali smo da od demonstracija kod Palate invalida neće biti ništa, ali svejedno je bilo neophodno pojaviti se tamo. U aktualnom povijesnom trenutku stojimo jako loše. Vladajući režim ne nazivamo Republikom. Republika je oblik vladavine koji bilježi napredak, gdje postoji pravda, gdje za sve ima kruha. Po čemu se vaša Republika razlikuje od carstva? Čemu ovaj razgovor o slobodi pred sudovima kada nas na kraju čeka pet godina zatvora?
 
Ne želim da se radnički vapaj zaboravi. Sa mnom ćete učiniti kako vam je volja, ali ne radi se ovde samo o meni. Radi se o nečemu što se tiče većine Francuske i svijeta, jer ljudi postaju sve veći anarhisti i anarhistkinje. Narodu je muka kada vidi da se vlast zloupotrebljava kao što je to bio slučaj pod Bonaparteom. Narod je već izveo puno revolucija. Sedan nas je oslobodio Bonapartea, a narod se ponovno pobunio 18. ožujka.
 
Nema sumnje da ćete se tek nagledati revolucija, i zato mi čvrsto marširamo u budućnost.
 
Kada nijedan čovjek više ne bude imao autoritet, nastupit će svjetlo, istina i pravda. Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin. Naša je želja da svi i sve imaju autoritet. Gospodin prvobranitelj me je optužio da želim postati vođa. I suviše sam ponosna za tako nešto, jer biti vođa znači srozati se, a ja se jednostavno ne umijem tako srozati.
 
Ovdje smo jako daleko od pekarnice gospodina Morisea, pa mi je teško vratiti se na te pojedinosti. Moramo li raspravljati o mrvicama koje su dijeljene djeci? Nije nama bio potreban kruh: mi smo tražili posao. Odakle vam samo ideja da se razumni ljudi bakću tričarijama kao što je par štruca kruha? Jeste, neka dječurlija su skupljala mrvice, ali teško mi je raspravljati o takvim banalnostima. Više bih voljela da se vratimo na ozbiljne ideje. Mladi bi trebali raditi umjesto da ‘vise’ po kafanama, da se nauče boriti ne bi li ublažili nedaće nesretnika i budućnost dočekali spremni.
 
Ljudi priznaju domovinu samo da bi od nje načinili predvorje rata. Ljudi priznaju granice samo da bi od njih načinili predmet spletki. Mi domovine i granice shvaćamo u mnogo širem smislu. U tome je naš zločin.
 
Proživljavamo teške dane. Svatko i svaka pokušava pronaći svoj put, no mi u svakom slučaju kažemo da ćemo, što god da se dogodi, uz slobodu i pravdu biti sretni/e”.

Marš slobode prema Sarajevu

Aktivisti i aktivistkinje te sudionici i sudionice plenuma iz nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini najavljuju veliki Marš slobode prema Sarajevu.

U ovom pohodu koji će trajati od 7. do 9. svibnja, sudjelovat će: UM Velika Djeca Tuzla, neformalna grupa Srebrenik je naš, Pokret naroda Zavidovići, neformalna grupa građana Fojnice, neformalna grupa građana/ki iz Kalesije, Bosansko proljeće Bihać, te plenumi građana/ki iz Zenice, Gračanice, Lukavca, Maglaja, Tešnja, Bugojna, Konjica, Mostara, Kaknja, Sarajeva, Travnika, Donjeg Vakufa, Jajca i Goražda.

Na Marš kreću, kako kažu, zbog neispunjavanja jasnih zahtjeva građana i građanki, plenuma, neformalnih grupa koji su dostavljeni Vladi Federacije. Plenumaši/ce zahtijevaju održavanje otvorene sjednice Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na kojoj će, osim parlamentaraca/ki i Vlade FBiH, učešće uzeti i građani i građanke, te koju će prenositi javni TV i radioservisi.

Plenumaši i plenumašice također zahtijevaju i ispunjavanje zahtjeva dostavljenih Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na koje je ista dala svoje mišljenje, ali ih nije ispunila.