Pet žena na čelu obrambene strategije

Europa trenutno ima pet ministrica obrane koje će raditi na osmišljavanju strategije  izlaska iz ukrajinske krize. Prošli tjedan je slika pet žena koje poziraju na sigurnosnoj konferenciji u Minhenu obišla svijet putem Twittera i  to s dobrim razlogom.

Talijanska ministrica obrane  Roberta Pinotti pridružila se Mimi Kodheli ministrici obrane iz Albanije, Ursuli von der Leyen iz Njemačke, Ine Marie Eriksen Soreide iz Norveške i Jeanine Hennis-Plassheart iz Nizozemske. Iako je ovo veliki korak za proboj žena na bitnu političku poziciju što on zapravo znači?

Bilo je žena zaduženih za obrambene strategije još od 1970-ih kada je Indira Gandhi  vodila glavnu riječ u Indiji. Iako Amerika još uvijek drži status quo po pitanju žena  u obrambenim ulogama, Kanada ima čeitri ministrice obrane, a Norveška čak pet žena u području u kojem su dominirali muškarci zadnjih 20 godina.

“Tradicionalno, u politici je puno  pokazivanja i macho ponašanja, dok žene to ne okupira. Sada je temelj obrane zajednička suradnja. Žene su bolje u tome.”  Izjavila je obrambena stručnjakinja Alex Ashbourne-Walmsley.

Dok većina ministrica obrane u Europi ima određeno znanje o obrambenim kategorijama na temelju a priori iskustva vladavine ili privatnog sektora obrane, zanimljivo je da nijedna od njih  nema iskustva u vojnim sukobima zato što Europa još uvijek kasni s puštanjem žena u aktivna  vojna djelovanja.

 Na sreću, izrazito su uspješne na političkim pozicijama koje imaju.Njemica von der Leyen je potencijalna zamjena  njemačke kancelarke Angele Merkel. Norvežanka Marie Eriksen Soreide je redovita govornica u vanjskoj politici i obrambenim krugovima u Europi. Hennis-Plasschaert iz Nizozemske koja je radila na pojednostavljivanju proračuna u svojoj zemlji smatra da su žene prirodne u obrambenom sektoru zbog svoje sposobnosti smirivanja tenzija.

U otvorenom pismu za Jerusalem postto Hennis-Plasschaert je izjavila: ” Puno je ljudi komentiralo kako je upravo slika pet žena na čelu ovako bitnog projekta predstavila novu eru  gdje više muška dominacija ne zatvara vrata talentiranim ženama. Bez obzira na sve smatram da nas naše muške kolege ne gledaju  drugačije zbog toga što smo žene, a ako i gledaju to ne pokazuju. “

Ashbourne-Walmsley je izrazila zabrinutost zbog nedovoljnog vremena za širenje znanja o vojnim mogućnostima Ukrajine aktualnih ministrica obrane. Ali smatra da bi situacija bila jednaka i da su novi  muški kolege na njihovoj poziciji.

Također je izjavila kako žene često moraju raditi puno više u obrambenom području da bi bile prihvaćene. ” Ne samo da trebate raditi više i bolje od muškaraca već si ne smijete dopustiti nikakvu pogrešku.”

 Prevela i prilagodila Jelena Đukanović

Otpor prijedlogu zakona propao u parlamentu

 Kontroverzni španjolski prijedlog zakona kojim bi se ukinulo pravo žena na pobačaj bit će izglasan nakon što je otpor prijedlogu doživio neuspjeh u parlamentu.

Protivljenje Socijalističke stranke srušeno je tijekom glasanja u kojem je konzervativna Pučka stranka, koja ima većinu u parlamentu, pobijedila sa 183 glasova za naprema 151 protiv prijedloga zakona.

Vladajuća stranka dopustila je tajno glasovanje, a šest je zastupnika bilo suzdržano.

Zakonu se protive i neki od zastupnika vladajuće stranke. Analitičari tvrde da će zakon prisiliti Španjolke da, u slučaju da im zatreba pobačaj, putuju u inozemstvo.

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da čak 80 posto Španjolaca, uključujući i katolike, smatra da je zakon nepotreban.

Crkva podupire prijedlog zakona, koji zagovara ministar pravosuđa Alberto Ruiz-Gallardón, koji je izjavio da su zastupnici morali naći sredinu između prava žena i prava nerođene djece.

No kako otpor prema prijedlogu zakona raste, Vlada će vjerojatno izmijeniti i dopuniti zakon prije no što ga izglasa i provede krajem ove godine.

“Zakon za patnju”

Vlada premijera Mariana Rajoya odobrila je zakon u prosincu, a na taj potez mnogi gledaju kao na pokušaj da umiri španjolsku desnicu.

Pobačaj na zahtjev uveden je u Španjolskoj 2010. godine na temelju zakona koji su te godine usvojili socijalisti. Taj zakon odobrava pobačaj do 22. tjedna trudnoće ako je majčino zdravlje u opasnosti ili ako fetus pokazuje znakove teških deformacija.

Novi zakon bi ukinuo promjene uvedene 2010. godine i dozvoljavao pobačaj u slučaju začeća silovanjem ili kada žena dokaže da će dijete predstavljati ozbiljan rizik za njezino fizičko i psihičko zdravlje.

“Nema prava koja su neograničena”, rekao ministar pravosuđa Ruiz-Gallardón.

Pred mjesec su dana zastupnici glasovali o prijedlogu Socijalističke stranke da se prijedlog zakona odmah povuče.

“Ako se prijedlog zakona usvoji, broj pobačaja u Španjolskoj će (i dalje) rasti, a mnogi od njih će biti mnogo opasniji za žene”, rekla je Elena Valenciano, potpredsjednica Socijalističke stranke.

“Nejednakost će rasti, (i) Španjolke će ponovno biti podijeljene u dvije skupine: na one koje mogu putovati u susjedne zemlje i tamo pobaciti u sigurnim uvjetima i na one koje ne mogu.”

Joan Saura, senator iz katalonske Stranke zelenih opisao je vladin prijedlog zakona kao “zakon za žensku patnju, a ne za njihova prava”.

Privatno vlasništvo

Zastupnica vladajuće stranke, Marta Torrado de Castro, rekla je da je španjolska vlada otvorena za raspravu”.

Anketa koju su provele ljevičarske novine El Pais pokazala je da 68 posto birača Pučke stranke smatra da bi žene trebale same odlučivati o pobačaju.

Negodovanje zbog prijedloga zakona iskazuje se i na ulicama. U veljači su deseci žena u različitim dijelovima Španjolske simbolično registrirali vlasnička prava na svoja tijela.

“Dosta nam je toga da nam se govori što da radimo sa svojim tijelima. Svoju smo ljutnju odlučile iskazati na kreativan način, kolektivnom akcijom”, rekla je glasnogovornica Yolanda Dominguez.

“Naša su tijela teritorij koji moramo ponovno osvojiti.”

Prevela i prilagodila Mateja Šartaj

Ona: o njemu, a ne o njoj

Početkom ožujka cyber-romansa Ona (Her, 2013.), s redateljem/producentom/scenaristom Spikeom Jonzeom na kormilu, osvojila je Oscara za najbolji originalni scenarij. Glavni lik Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) zaposlen je u kompaniji beautiful-handwritten-letters.com i čitave dane provodi pišući tuđa pisma. Ironija je, dakako, u tome što je sam Twombly vrlo nesretan i oklijeva potpisati papire za razvod braka. Kao što se dade zaključiti već iz opisa posla glavnog lika, radnja filma smještena je u budućnost, u svijet u kojem emocije u sve većoj mjeri postaju artificijelne. Theodore se polako počinje otvarati i uživati u životu tek nakon što kupi napredan operativni sustav zvan Samantha (glas Scarlett Johansson). Film prati razvoj njihove romanse usporedo s kojom se razvija i Samanthina ‘osobnost’, što pak dovodi do neočekivanih komplikacija.

Jonzeu, kojemu je ovo prvi uradak nakon gorko-slatkog filma U kraljevstvu divljih stvorenja (Where the Wild Things Are, 2009.) (pravit ću se da se nije pojavio kao scenarist i producent na Jackassovom Lošem djedici (Jackass Presents: Bad Grandpa, 2013.)!!!), otkačene a opet emotivne priče nisu strane. O njegovoj sposobnosti miješanja crne komedije i nadrealne tragedije u složene psihoanalitičke ljubavne priče svjedoči već i njegov filmski debi Biti John Malkovich (Being John Malkovich, 1999.). Ona u mnogome obrađuje slične teme: usamljenost, manjak povezanosti s drugima, uzbuđenje koje izaziva boravak u tuđem umu, tijelo kao svojevrstan kanal za emocije, tjelesna i emocionalna žudnja, itd.

U sigurnim rukama Hoytea van Hoyteme (Boksač (The Fighter, 2010.), Dečko, dama, kralj, špijun (Tinker Tailor Soldier Spy, 2011.) i nadolazeći Interstellar, film izgleda predivno, smješten u svjetleći grad budućnosti koji izgleda kao spoj Šangaja i Los Angelesa. Hoytema je više puta govorio o vlastitim nastojanjima da romantičnu potku u filmu dodatno naglasi mekanim teksturama, prigušenim svjetlom i mnoštvom neobičnih leća kako bi dobio spoj futurističkog i nostalgičnog. No problem je u tome što fotografija u ovom slučaju nastoji odraziti toplinu i intimnost među likovima koja zapravo uopće ne postoji.

Činjenica da Samantha ne postoji izvan ili mimo Theodoreova lika naglašena je činjenicom da je (već zbog same njene prirode) prikazana jedino kroz interakciju s Theodoreom. Ona nikada ne može biti autonomno biće i na filmu se pojavljuje jedino u društvu s njim. Ne doznajemo ništa o njoj izvan konteksta njihove veze (uz izuzetak nekoliko maglovitih referenci na druge operativne sustave – njene ‘prijatelje’). Rezultat je neobično mlak film kojem nedostaje prave strasti. Zamislite da gledate nekoga kako dva sata razgovara na telefon; a sad zamislite koliko je samo teško stvoriti pravu napetost i dramu na filmu.

Manjak napetosti osobito dolazi do izražaja u nekolicini prilika u kojima Theodore dolazi u kontakt s drugim likovima. Filmu nedostaju podzapleti, možda zato što interakcija među ljudskim likovima samo podcrtava manjak interakcije u glavnoj narativnoj liniji (dakle, između čovjeka i operativnog sustava). Kad se Theodore sastane s bivšom suprugom Catherine (Rooney Mara) kako bi potpisali papire za razvod, nakratko dobijemo uvid u kaotičan i zanimljiv svijet njihove veze. Njihova osvježavajuće ljudska veza baca dodatno svjetlo na jednostranost velikog djela filma. Isto vrijedi i za vezu između Theodorea i njegovih susjeda Amy (Amy Adams) i Charlesa (Matt Letscher). Njihove nesuglasice opipljive su i realistične, nešto s čime se možemo poistovjetiti. 

Možda je baš u tome stvar. Možda film ne bismo trebali razumjeti kao priču o dvoje ljudi koji se bore za svoju vezu, već kao priču o jednom čovjeku koji pokušava uspostaviti kontakt s ostatkom svijeta, povlačeći se pri tom u samoga sebe i u svoje računalo. U tom slučaju samo ‘postojanje’ Samanthe postaje upitno.

Samanthin manjak djelatnosti unutar vlastite veze svakako je problematičan. Nakon nes(p)retnog intervjua s Jonzeom za Newsnight, Emily Maitlis na Twitteru je objavila da je film Ona tek tužna, fetišistička fantazija muškarca o bestjelesnoj ženi koja ispunjava svaku njegovu želju. Ima nešto u tome – Samantha je u mnogome vrhunska, društveno prihvatljiva ‘muška’ fantazija. Za Theodorea ona je hihotava osobna pomoćnica, partnerica za kasnonoćni telefonski seks i terapeutkinja. Na raspolaganju mu je od 0 do 24. Nije čudo da kao takva predstavlja privlačnu opciju za muškarca koji je u tolikoj mjeri okupiran samim sobom. Iako ne posjeduje tijelo, Samantha je u neku ruku vrhunski seksualni objekt. Dakako da ne predstavlja tradicionalnu filmsku božicu (ne vidimo kako izgleda pa je niti ne možemo podvrgnuti vizualnoj objektifikaciji). No, za početak, ona je njegova. On ju kupuje.

Činjenica da Samantha ne posjeduje tijelo ne sprečava Jonzea da gledateljima/cama servira nekoliko spektakularno nerealističnih scena seksa. Već nakon 30 sekundi razmišljanja o tome kako Theodore prčka po njenim metafizičkim gaćicama Samantha pada u ekstazu. Ako je to sve što ‘ženi’ treba – nije čudo da je Theodore obožava! Iduća neobična scena seksa prikazuje Samanthin pokušaj da uz pomoć surogat seksualne partnerice realizira vlastite seksualne fantazije i podijeli svoje želje s Theodoreom. No je li ovdje doista riječ o njezinim seksualnim fantazijama ili se možda ipak radi o seksualnim fantazijama krojenima prema njegovom ukusu (o kojem Samantha više doznaje iz njegove povijesti pretraživanja i privatnih elektroničkih poruka)? I dok surogat-partnerica naizgled djeluje iz altruističnih pobuda (samo želi pomoći njihovoj vezi),ne mogu se oteti dojmu da ipak predstavlja ‘stvarnu’ ženu u funkciji nijemog sredstva zadovoljenja seksualnih fantazija jednog muškarca.

Možda Samantha doista razvija naprednu ‘osobnost’ koja joj omogućava da funkcionira na posve drugačijem intelektualnom nivou i s vremenom ‘preraste’ Theodorea. No budući da nemamo uvid u njenu komunikaciju s drugima (komunikaciju koja ne uključuje Theodorea), teško nam je zamisliti ju kao trodimenzionalan lik. Štoviše, budući da je njihova veza u potpunosti prikazana kroz Theodoreove oči i možda i nije drugo doli manifestacija načina na koji se Theodore uči nositi s vlastitim razvodom, pitam se nije li možda Samanthin lik tek filmsko sredstvo Theodoreovog procesa samootkrivanja. U tom slučaju, Ona je zapravo dvosatna seansa samosažalijevanja.

Ona? Ne dajte da vas naslov zavara. Ovdje se radi o – njemu.

                                                                        Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

 

Žene u novinarstvu

Hrvatsko novianrsko društvo organizira tribinu  na temu  Žene u novinarstvu.

Tribina će biti održana u srijedu  19. ožujka 2014. godine s početkom u 19 sati, u Velikoj dvorani Novinarskog  doma, Zagreb, Perkovčeva 2.

U mjesecu tradicionalnog obilježavanja i traženja ravnopravnosti žena u društvu, zanimljivo je porazgovarati i o odnosu muškaraca i žena u novinarstvu. Nekada je to bila posve muška profesija, dok se danas situacija bitno promijenila. Dok je u vrijeme prve profesionalne novinarke u Hrvatskoj, Marije Jurić Zagorke, bilo gotovo nezamislivo da neki tekst napiše i potpiše novinarka (pa je stoga Zagorka pisala pod muškim pseudonimom i bila skrivena u zasebnoj redakcijskoj sobici da je se ne vidi, stvari su se već u njeno vrijeme počele mijenjati pa je bila čak i urednica), danas je situacija bitno drugačija. U redakcijama omjer žena i muškaraca izjednačen je, a često on ide i u veliku korist žena. Novinarstvo je postalo prava ženska profesija. Novinarki ima puno, ali urednica, a pogotovo glavnih urednica – malo. Čak kada su u pitanju i čelna mjesta strukovnog društva i nagrade za najbolje i strukovne nagrade u pitanju. Primjerice, od osnutka Hrvatskog novinarskog društva (HND) 1910. bilo je 39 prvih ljudi HND-a, od čega 39 predsjednika i tek dvije predsjednice (tri mandata Dara Janeković i jedan mandat Jagoda Vukušić). Od 1991. od kada se dodjeljuje nagrada Novinar godine, tom se titulom okitilo 15 novinara i samo četiri novinarke (dvaput Jelena Lovrić, Sanja Modrić, Branka Slavica i lani Nataša Škaričić). Zašto je u novinarstvu sve više žena? Što su one donijele našoj profesiji? Zašto ih je manje na uredničkim i glavnouredničkim mjestima? Jesu li plaćene jednako kao i muški kolege? Zašto je na burzi jako puno – novinarki?… 

 

Glavni govornici tribine:

– Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

– Marijana Matković, bivša novinarka i pomoćnica glavne urednice Vjesnika, a sada na burzi

  (slobodna novinarka)

– Gordana Mrđen, glavna urednica Prvog programa HTV-a (HTV1)

– Melita Mulić, članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova i izaslanica pri  

  Parlamentarnoj skupštini vijeća Europe te potpredsjednica Odbora za žene Parlamentarne

   skupštine Unije za žene

– Ivana Petrović, novinarka, urednica i komentatorica Nove TV

– Marina Šunjerga, novinarka Večernjeg list

moderator tribine Dražen Ćurić, novinar i komentator Večernjeg lista

 

Dvije žene u utrci za gradonačelnicu Pariza

Dvije žene su u utrci za novu gradonačelnicu Pariza. Po prvi puta, nakon duge povijesti, gradonačelnik neće biti monsieur.

Diskretna, marljiva socijalistkinja Anne Hidalgo je favoritkinja za pobjedu u lokalnim izborima koji počinju u nedjelju, a koja može zadržati vodeću poziciju u ljevičarskim rukama unatoč dubokoj nepopularnosti predsjednika Socijalističke nacionalne vlade, Francois Hollandea.

“Žena na čelu jednog od najvažnijih gradova na svijetu … imat će naravno vrlo, vrlo važan utjecaj”, rekla je Hidalgo za Associated Press. To će također poslati važnu poruku čelnicima i biračima/cama u zemlji u kojoj su žene dobile pravo glasa tek pred kraj Drugog svjetskog rata i gdje seksistički stavove prema ženama i dalje postoje.

Hidalgo, kojoj su 54 godine, ima na svojoj strani veliko iskustvo, te 13 godina političkog rada u pariškoj vijećnici. U svim posljednjim anketama, Hidalgo vodi ispred kandidatkinje desnog centra Nathalie Kosciusko-Morizet, 40-godišnje zvijezde u usponu bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja poznate po inicijalima NKM.

Utrka za parišku gradonačelnicu – jedno od najtraženijih radnih mjesta u francuskoj politici – održava se paralelno s lokalnim izborima u cijeloj zemlji i to u dva kruga, 23. i 30. ožujka 2014. godine.

Objema kandidatkinjama glavni zadatak i izborno obećanje je poboljšati sigurnost prijevoza i izgraditi više javnih stanova u jednom od najskupljih gradova na svijetu.

Iako Hidalgo nema karijeru na nacionalnoj razini, poput Kosciusko-Morizet koja je bila ministrica zaštite okoliša za vrijeme Sarkozyjeve vladavine, Hidalgo bolje kotira kod građana. Naime, protiv Kosciusko-Morizet se bune i u njenoj vlastitoj stranci.

No, obje kandidatkinje imaju svoje dobre programe. Hidalgo želi iskoristiti bivšu željeznicu koja okružuje Pariz, čak i njezine tunele za stvaranje mjesta za urbanu umjetnost, dok Kosciusko-Morizet predlaže pretvaranje neiskorištenih postaja u pariškom metrou (koji su trenutno zatvoreni za javnost) u dvorane, bazene ili noćne klubove.

Hidalgo već ima nekoliko uspješnih projekata dok je radila u gradskoj vijećnici za vrijeme gradonačelnika Delanoe, poput servisa s mogućnostima unajmljivanja bicikala i auta te stvaranja ugodnih ljetnih plaža na obalama Seine.

S druge strane, iako desničari nisu gotovo niša učinili za Pariz u posljednjih 13 godina, Kosciusko-Morizet želi to promijeniti, te ga učiniti atraktivnim za mlade ljude.

“Želim pokrenuti poslovanje poput onog u Londonu i umjetnost poput one u Berlinu”, rekla je Kosciusko-Morizet.

Ona želi više trgovina koje će biti otvorene i nedjeljom, posebno u turističkim zonama i luksuzne shopping ulice – dok Hidalgo, nedjelju vidi kao tradicionalni dan za odmor zaposlenih ljudi.

“Prema anketama, Kosciusko-Morizet građani uglavnom doživljavaju kao ‘dinamičnu’ i ‘ratobornu'”, rekao je Yves-Marie Cann, politički analitičar, te dodao: “Dok je Najveća snaga Hidalgo njena sposobnost da bude ‘pažljiva prema Parižanima’ i ujedinjuje ljude, te je oni smatraju ‘dobrom osobom'”, rekao je on.

Takve osobine su upravo ono što je potrebno da se postane ‘Madame le Maire’.

 

‘Uvijek želim biti bolja novinarka nego što jesam’

Maja Hrgović je novinarka i spisateljica čiji je talent ostavio traga u domaćim i međunarodnim publikacijama. Nedavno je predstavila roman ‘Živjet ćemo bolje’ objavljen u biblioteci Arteist, a vezan je i za portal Arteist, te istoimenu Udrugu za kulturu i nove medije čija je predstavnica. Cijeli projekt ima pozitivan odjek, kao i sam roman što Maju posebno raduje jer kako sama kaže, radi se o maloj inicijativi i mreži kreativnih ljudi koji rade divne stvari. Svoja razmišljanja o romanu, istraživanje koje ga je prethodilo i planove za buduće projekte podijelila je sa mnom tijekom našeg nedavnog razgovora.

Nedavno je izdan tvoj roman ‘Živjet ćemo bolje’,  spoj fikcije i istinitih događaja. Da li se bilo teško ogoliti pred čitateljstvom i podijeliti intimne detalje svoga života?

Nije mi bilo teško kad sam sebi postavila stvari da ja pišem fikciju, tako da sve što ima veze sa mnom je zapravo filtrirano kroz književnost. Meni je književnost na prvom mjestu i nisam imala problem s tim da pišem o stvarima koje su se dogodile meni ili mojoj obitelji osim u jednom ekstremnom slučaju, a to je slučaj mog tate. On je pravi ratni heroj i velika žrtva rata i nije mi bilo lako pisati o tome. Sve do prošlog ljeta nisam mislila uplesti njega u tu priču, jer se nisam osjećala dobro i činilo mi se da prostituiram njegovo iskustvo. Sve ostale stvari su mi samo pomogle. Nemam problema s premještanjem tema, mehanizama ili bilo čega u književnost. Jedino imam problem s premještanjem stila, iz novinarstva u književnost, to mi se ne sviđa. Zato se recimo način na koji ja pišem reportaže razlikuje od onoga kako pišem priče i kako sam napisala ovaj roman.

Roman je inspiriran tvojim putovanjem u Bugarsku, Rumunjsku i Italiju. O kakvom istraživanju je bila riječ?

2009. godine  sam se prijavila na Međunarodni program za novinare istraživače i prijavila temu koja me stvarno zanimala- identiteti. Zanimalo me što se događa ženama koje su preuzele na sebe tu snažnu misiju prehranjivanja svojih obitelji i to radom na zapadu. To je neki novi val ‘gastarbajterica’ koje znam, jer su i neki članovi moje obitelji  tako zarađivali. Kad sam predlagala tu temu nisam imala pojma  kako stoji statistika i na koji način su ti sociološki trendovi uopće dokumentirani. Ali nekako mi se činilo, gledajući slučajeve žena, susjeda, rođakinja, prijateljica, majki od mojih prijateljica da one koje su radile, recimo u Italiji i čuvale nemoćne starce i starice, da ih zbilja ima puno i da je to nešto o čemu vrijedi pisati. Zanimalo me kako se tu transformira njihova ekonomska uloga i da li je to nešto što ih osnažuje, jer odjednom žene nisu pasivne kućanice nego breadwinners.

 Koliko ti se promijenilo mišljenje o cijeloj toj priči kad si dublje počela istraživati pozadinu ‘gastarbajterica’?

Na neki način sam bila i naivna u tome zato što mi se činilo da to može biti samo pozitivna priča, priča o nekom ženskom junaštvu. A onda sam ušla u taj program, dobila dovoljno novaca i otišla u te tri zemlje. Odlazak u Italiju je potvrdio te neke moje predodžbe da su to žene koje rade divan posao, da nisu cijenjene tamo i da zapravo rade uslugu Italiji jer popunjavaju veliku rupu u njihovom zdravstvenom sistemu koji ne zaštićuje starije i nemoćne. Njima se zapravo isplati uvesti određeni broj ženske radne snage na crno i tako pokrpati rupe u socijalnom i zdravstvenom sistemu. Priča je dobila mračniju stranu kad sam otišla u Rumunjsku i Bugarsku, i išla u nekakve ruralne krajeve. Otišla sam u sirotišta i razgovarala s članovima obitelji koji su ostali bez majke. To je nekako istraživanje sivih zona, i nije ispalo pozitivno.

Ali u tom trenutku sam u glavi počela lešinariti, shvatila sam da je to dobra priča za književnost i da od toga može nastati dobar roman. Tako da je moja prva nakana bila da napišem roman baš o tome i da tu uključim svoja putovanja i da djeca budu likovi koje sam srela na putovanju, ali kako sam pisala sve sam se više približavala sebi. Još mi je uvijek lakše pisati o sebi ili nekako zamišljati sebe kao likove. Ne znam dal’ bi se time hvalila, ali još uvijek nisam u stanju napisati roman u trećem licu jednine: Ona je išla ili On je išao. Još uvijek sve filtriram kroz sebe i zasad sam zadovoljna time. Trebala bi se maknuti na neki širi plan i panoramske uvide, ali ovaj roman je nekako ispao takav, i neka priča se spustila i postala mala osobna priča o jednoj obitelji.

Na tom putovanju si napravila preko 90 intervjua sa ženama koje odlaze raditi u Italiju i njihovim obiteljima.  Gdje je uloga supruga/oca u svemu tome?

To su uglavnom obitelji kojima otac ne radi, a odlazak majke je opcija B. Znači, kad sve propadne onda majke idu zarađivati. Te su obitelji i djeca jako tužni i nesretni. Ima zapravo različitih slučajeva i bilo bi glupo generalizirati. Postoji jedno selo gdje su muškarci preuzeli uloge žena, onu patrijarhalnu i oni se vrlo dobro skrbe o svojoj djeci. Ipak, većinom su ta djeca prepuštena bakama, djedovima i na kraju sami sebi. Ima puno slučajeva kad se novac koji majke šalju troši na prostitutke i kladionice, a djeca su na ulici. U nekim su selima potpuno preskočene generacije, majka radi, oca nigdje na vidiku. Samo djeca, bake i djedovi.

Uzimajući u obzir da svaka priča ima svoju težinu, možeš li ipak izdvojiti neke osobe čija ti se priča posebno urezala u sjećanje?

Bila je jedna mlada žena koja danas ima možda 35 godina. Iz malenog je sela u Rumunjskoj i ima dvoje djece. Prelijepa,  pametna i na neki način cinična žena. Svidjela mi se ta neka brutalna hladnoća i iskrenost kojom je opisala svoju obiteljsku situaciju koja me duboko potresla i odlučila sam ju uključiti u roman. Ova Bugarka u romanu, prijateljica od mame, zapravo je ta žena. Znači mlada žena kojoj je na rukama umrlo šestero starih ljudi i koja svoju djecu viđa jednom godišnje i s kojima je potpuno otuđena. Njezina djeca su se na neki način okrenula protiv nje, mamu ne viđaju, tata taj novac troši svakako i mali dio toga ide za njihovo školovanje. To je jedan egzistencijalni očaj, bezizlaznost i velika tuga, ali je ona već bila korak iza te tuge. Kad se nagledaš toliko smrti, a imaš samo 32 godine vidiš da je to naprosto jedan uništeni život. To me duboko potreslo.

Budući da te žene odlaze u Italiju iz egzistencijalnih razloga kako bi mogle prehranjivati sebe i svoje obitelji, dočekaju li ih sa strane poslodavaca svi uvjeti koji su im obećani?

Njima je sve savršeno jasno, one nisu bijelo roblje kao što se znalo događati. Jedan kolega koji je bio sa mnom u tom programu vrhunski je istraživački novinar iz Bukurešta koji je raskrinkao jezivi slučaj nasilja nad muškim i ženskim radnicima. Oni su lažnim obećanjima dovedeni u Češku na neku farmu, zatvoreni, neplaćeni, spavali su svi na okupu, kao neko moderno roblje. Ovo nisu takvi slučajevi, žene znaju što ih tamo čeka jer upravo između samih žena usmenom predajom padnu sve demistifikacije tog posla. Koliko god uvjeti bili loši njima to odgovara, jer je razlika u standardu  golema, a tih 1000 eura su za njih veliki novci. Svjesne su da će raditi od 0-24 i da će intenzivno skrbiti o ljudima koji su invalidi i dementni. Rade godinama, ali na crno i talijanski sustav ih zapravo tolerira, jer im je u interesu da tako zbrinu ljude za koje se ne brine zdravstveni sustav u Italiji. Talijansko društvo je jako nacionalistički nastrojeno i imaju veliki otpor prema imigrantima s istoka. A žene su još korak dalje od tog nekakvog ideala; em’ si useljenik, em’ si žena.

Kako je bilo istraživati tu priču nakon što si i sama postala majka?

Otišla sam na to istraživanje kad sam tek rodila. Postala sam mama male Nore koja je imala manje od dva mjeseca, čuvala ju je moja mama i bilo ju je jako teško napustiti. Jedna prijateljica mi je to jako zamjerila jer ne može shvatiti kako majka koja je tek rodila može ostaviti dijete tri tjedna i putovati po Europi. Nije da ne volim svoje dijete, bilo mi je jako teško, ali neke odluke svaka žena donosi od početka; koliko će žrtvovati sebe za dijete, a koliko će ostaviti otvorenog prostora za karijeru. Kasnije se pokazalo da je meni to bio jako dobar korak u karijeri, jer ja uvijek želim biti bolja novinarka nego što jesam. Želim koristiti prilike koje mi se daju i donijela sam tu odluku da odem i dam sve od sebe. Kad sam došla tamo učinio mi se baš neki paradoks, odjednom sam se našla u situaciji u kojoj se nalaze žene o kojima sam ja pisala. Malo je banalno uspoređivati moje iskustvo koje je trajalo tri tjedna s njihovim koji traje godinama, ali mi je bilo vrlo jasno što to znači ostaviti svoje dijete, otići van da bi nešto zaradila i koliko je to velika žrtva.

Kako danas gledaš na taj istraživački projekt iza sebe? Kojim novinarskim lekcijama te podučilo to iskustvo?

Novinarski mi je puno pomoglo. U ovom trenutku, u hrvatskim mainstream medijima  teško je postići poziciju u kojoj s ponosom možeš potpisati svoje tekstove. Nema dovoljno vremena za istraživanje tema, a ritam ti ne dopušta da se o temama o kojima pišeš baviš duboko jer radiš kao na traci. Barem je tako u dnevnim novinama. Veliki postotak svojih tekstova ne potpisujem s ponosom jer su nastali u kratkom vremenu, a znam da to mogu puno bolje međutim uvjeti mi to ne dopuštaju. A odlazak na to istraživanje mi je bilo dragocjeno jer mi je pokazalo neku alternativu.  Da još uvijek postoje ljudi koji su divno plaćeni za posao za koji rade, da vole taj posao i da ga časno rade. U Hrvatskoj je nestala čast iz novinarskog posla, biti novinar nije časno, pogotovo kad se moraš nekome ispričavati kad kažeš da si novinar.

Na čemu trenutno radiš? Imaš li neke nove projekte koje bi htjela ostvariti?

Još nisam u toj fazi da se mogu pohvaliti, ali prema jednoj priči koja je na neki način istrgnuta iz mog romana biti će snimljen film. Radi se o tatinoj priči, oko 20 minuta dugačkom igranom filmu koji će biti premijerno prikazan na Vukovar Film festivalu. Meni je to velika stvar, napisala sam vlastiti scenarij prema toj priči, ali ne znam hoću li na kraju biti scenaristica. U koncepciji koju smo mi predložili redateljica je Kristina Kumrić. Povezane smo generacijski, imamo isto iskustvo odrastanja u Dalmaciji i ona je proživjela te lude devedesete u nekim sličnim uvjetima. Mjesto i vrijeme radnje, ona ga osjeća, osjeća te likove i moglo bi biti dobro. S obzirom na to da je Hrvatski audiovizualni centar raspisao natječaj za scenarističko-redateljske timove koji su na različiti način prilagodili tu temu za film i napisali scenarij još uvijek čekam hoće li odabrati baš moj scenarij, ali svejedno mi je lijepo iskustvo.