GenderFacts

Posljedice na transrodne sportašice, ali i ostale sportašice koje ne ispunjavaju specifične kriterije

U znanosti nema konsenzusa o utjecaju testosterona na nastup žena u elitnom sportu

Pretpostavka da je testosteron odgovoran za nepoštenu prednost trans žena je duboko prisutna u medijskom diskursu o elitnim ženskim sportovima ali i u regulacijama pojedinih sportskih saveza.

Analiza

Foto: Chiara Caldarola (pexels.com)

Kada je u pitanju profesionalno bavljenje sportom, transrodne sportašice su česte mete prijepora oko navodne biološke prednosti nad cis ženama. Ta navodna prednost najčešće se odnosi na povećanu razinu testosterona koja navodno omogućuje fizičku prednost po pitanju brzine i snage.

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) 2019. godine je izdao priopćenje o trans inkluzivnosti u kojem se navodi kako se ne bi trebalo automatski pretpostavljati da svaka transrodna sportašica ima nepravednu prednost u ženskim natjecanjima. Njihovo priopćenje “nije pravno obvezujuće” i svaki sport, odnosno svaki pojedinačni sportski savez, donosi odluku o prihvatljivim kriterijima sudjelovanja.

Ovo najnovije priopćenje MOO zamjenjuje priopćenje iz 2015. godine i mijenja stajalište prema kojem se od transrodnih žena zahtijeva da snize razinu testosterona kako bi se natjecale u ženskim kategorijama. Prethodni je uvjet bilo smanjenje razine testosterona ispod određene granice (svaki pojedinačni sportski savez ju je postavljao za „svoj“ sport) najmanje 12 mjeseci prije njihovog prvog natjecanja. Najnovije priopćenje MOO-a navodi da oslanjanje isključivo na razinu testosterona u ženskim natjecanjima više se ne može smatrati dostatnom osnovom za određivanje ima li natjecateljica nepravednu prednost ili ne. Također, navodi se da medicinski testovi i “invazivni fizički pregledi” (koji se koriste za rodnu provjeru sportašica) odražavaju nepoštovanje privatnosti i integriteta te su potencijalno psihički štetni za sportašice stavljajući ih pod pritisak da se podvrgnu medicinskim zahvatima ili nuspojavama različitih lijekova.  

Pretpostavka da je testosteron odgovoran za nepoštenu prednost trans žena je duboko prisutna u medijskom diskursu o elitnim ženskim sportovima, ali i u regulacijama pojedinih sportskih saveza. U ovom tekstu nastojimo dati odgovor na pitanje postoji li konsenzus u znanosti o utjecaju testosterona na nastupe žena u elitnom sportu.

Karijera plivačice Lie Thomas primjer je recentne javne rasprave o transrodnim ženama u ženskom sportu (1,2,3). Ona je nedavno izgubila spor protiv Svjetske organizacije vodenih sportova (WA). Naime, WA je 2022. godine uvela pravilo koje dopušta trans ženama da se natječu u ženskoj kategoriji ako su ušle u tranziciju do dvanaeste godine. Odnosno, ako su zaustavile pubertet prije dvanaeste godine života. Thomas je pokrenula spor na osnovu toga da je to pravilo diskriminatorno. U lipnju ove godine, Sud za sportsku arbitražu presudio je da Thomas nema uporište za osporavanje ovog pravila čime joj se de facto onemogućilo nastupanje na Olimpijskim igrama. O tome smo pisale ranije.

Rodni testovi na sportskim događanjima

Elitni sportovi imaju dugu povijest reguliranja i preispitivanja ženskih tijela. Od 1930ih godina prošlog stoljeća provode se različiti oblici rodnog testiranja od strane tijela poput Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) kako bi se utvrdila ‘prikladnost’ pojedinih ženskih tijela za natjecanje. Na Olimpijskim Igrama 1936. godine, osvajačica zlatne medalje za utrku na 100 metara Helen Stephens optužena je da je muškarac. Američka trkačica bila je podvrgnuta prvom rodnom testu provedenom na nekom događaju.

Prvi sustavni rodni testovi održani su na Europskom prvenstvu u atletici 1966. godine u Budimpešti. Žene su bile podvrgnute vizualnom pregledu genitalija i sekundarnih spolnih obilježja, koji je provodio panel od tri liječnice. Poljska sprinterica Ewa Klobukowska, osvajačica zlatne olimpijske medalje, pala je na rodnom testu na Europskom kupu 1967. u Kijevu. Bila je podvrgnuta kromosomskom testu na kojem je utvrđeno da je imala “jedan kromosom previše”, što se navodno odnosilo na otkrivanje Y kromosoma u nekim njezinim stanicama. Smatra se da je imala XX/XXY mozaicizam što se odnosi na dva ili više genetski različitih skupova stanica u tijelu. Obično svaka stanica sadrži četrdeset i šest kromosoma (sastavljenih od dvadeset i tri para), ali za osobe s mozaicizmom neke od njihovih stanica mogu sadržavati četrdeset i sedam kromosoma.

Da je testirana godinu dana kasnije na Olimpijskim igrama u Meksiku, ispunjavala bi uvjete jer je bila pozitivna na Barrovo tijelo (neaktivni X-kromosom) i imala ga je u svim svojim stanicama. Naime, MOO je 1968. godine uveo uveo Barrovo testiranje na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju. Test se temeljio na stanicama prikupljenim s unutarnje strane obraza sportašice i smatralo se da ukazuje na kromosomski sastav sportašice. Barrov test je kritiziran od strane medicinske struke kao netočan i štetan budući da ne prepoznaje složenost čimbenika koji određuju spol. Barrova tjelešca su stanični artefakti koji se lako boje i vizualiziraju pod mikroskopom, a uzimao se pozitivan test, u svrhu sportskog testiranja spola, kako bi se pokazalo da je spolni kromosom stanice XX, a ne XY. Samo Barrovo tijelo je inaktivirani X kromosom; budući da je samo jedan X kromosom neophodan za biološku funkciju (inače bi XY ljudska bića bila smrtno ugrožena). ‘Rezervni’ kromosom se savija u sebe tvoreći gusto tijelo kromatina. Kao što su kritičari, kako u to vrijeme, tako i kasnije, istaknuli, ovaj test kromosomskog spola ne mora se preslikati na fiziološki ili fenotipski spol, koji su jedine vrste seksualnog identiteta koje daju sportsku prednost (i postoje mnoga kompliciranja stanja, budući da se ljudi mogu roditi sa samo jednim ili tri ili više spolnih kromosoma, tako da su kombinacije poput XXY ili XO sasvim moguće).

Njezini svjetski rekordi na Olimpijskim Igrama izbrisani su što je imalo značajan utjecaj na njezino mentalno zdravlje, gotovo rezultirajući samoubojstvom. Do danas još uvijek nije primila službenu ispriku. Postoji peticija kojom se poziva da joj se priznaju svjetski rekordi i da joj se uputi formalna isprika od strane MOO-a.

U 1990-ima, Međunarodna udruga atletskih federacija i MOO ukinuli su obvezno rodno testiranje, ali su nastavili provoditi medicinske procjene od slučaja do slučaja.

Razdoblje individualne procjene, promjena i suspenzija pravila

Poznati slučaj 2009. godine bio je Južnoafričanke Caster Semenye koja je pobijedila na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Berlinu nakon čega je Svjetska Atletska Organizacija je od Semenye zahtijevala da prođe proces rodne provjere. Južnoafrička Republika je izrazila punu podršku Semenyi nazivajući testove “seksističkim i rasističkim“. Nakon toga je uvedeno pravilo da se sportašica može natjecati u ženskoj kategoriji samo ako ima razinu testosterona ispod 10 nmol/L, osim ako ima otpornost na androgene. Sud za Sportsku Arbitražu, 2015. godine je suspendirao to pravilo na dvije godine nakon pravnog osporavanja indijske sprinterice Dutee Chand. Naime, njoj je zabranjeno natjecanje zbog prirodno visoke razine testosterona.

Sud za Sportsku Arbitražnu naveo je nedostatak dokaza o odnosu između razine testosterona i poboljšanog atletskog nastupanja kod žena. Slobodna za natjecanje, nakon te sudske odluke 2015. godine, Semenya je osvojila zlato na 800 metara na Igrama u Riju. Francine Niyonsaba iz Burundija i Margaret Wambui iz Kenije, na koje će također utjecati kasnija pravila o prirodnoj razini testosterona, kući su odnijele srebro i broncu.

Svjetska atletska organizacija 2019. godine ponovno je uvela regulaciju testosterona s novim propisima za utrke na srednje udaljenosti od 400 m do milje: žene s “dovoljnom osjetljivošću na androgene” i razinom testosterona od 5 nmol/L i više moraju smanjiti njihovu razinu lijekovima ili operacijom. Semenya je uložila žalbu na propise te iste godine Sudu za Sportsku Arbitražu i izgubila. Kako bi zadovoljila trenutne standarde Svjetske atletske organizacije, morat će smanjiti razinu testosterona uzimanjem lijekova. Nova regulacija joj je onemogućila sudjelovanje na Olimpijskim Igrama u Tokiju 2020. godine te nije mogla obraniti svoju olimpijsku titulu na 800 metara. Iako je 2022. godine dobila slučaj na Europskom sudu za ljudska prava, to joj nije omogućilo povratak utrkama. Naime, zadnju riječ o regulacijama u tom sportu drži Svjetska Atletska Organizacija.

Foto: William Warby (pexels.com)

Kontroverzni kriteriji rodnih testova

Znanstvena novinarka Rose Eveleth, čiji podcast istražuje povijest rodnog testiranja u sportu, smatra da su u pozadini ovih kontroverzi velike rasne, klasne i globalno ekonomske komponente. Budući da se testovi provode samo na temelju sumnje pitanje je tko najčešće podliježe sumnji. Eveleth tvrdi kako su to obično žene s takozvanog Globanog Juga te da to pokazuje duboko ukorijenjenu rasističku povijest mjerenja svih žena prema standardima bijelih žena.

Human Rights Watch, 2020.godine objavilo je izvješće “They’re Chasing Us Away from Sport’: Human Rights Violations in Sex Testing of Elite Women Athletes“. U njemu dokumentira iskustva više od desetak sportašica iz Globalnog Juga koje su bile pogođene rodnim regulacijama i propisima. Izvješće je utvrdilo da rodni testovi u području utrka potiču diskriminaciju, nadzor i prisilnu medicinsku intervenciju koje rezultiraju fizičkim i psihičkim ozljedama, kao i ekonomskim poteškoćama sportašica.

Nakon ponovnog uvođenja ispitivanje razine testosterona od strane Svjetske Atletske Organizacije, sedam crnih afričkih žena ne može se više natjecati zahvaljujući svojoj prirodnoj razini hormona. Kenijske trkačice Maximila Imali, Evangeline Makena i Magaret Wambui, trkačica iz Burundija Francine Niyonsaba, ugandska trkačica Annet Negesa i nigerska sprinterica Aminatou Seyni bile su suočene s ‘izborom’ da se ne natječu ili da se podvrgnu hormonskom liječenju, uključujući gonadektomiju, operaciju koja uklanja reproduktivne organe kako bi se zaustavila proizvodnja spolnih steroida uključujući testosteron, kako bi se izbjegao rizik od isključenja iz natjecanja. Većina ih se odbila podvrgnuti se medicinskim zahvatima, ali Annet Negesa, koja je interspolna, podvrgnula se gonadektomiji, prema savjetu Svjetske Atletske Organizacije. Izjavila je za New York Times 2019. godine da je njenja karijera otežana zbog posljedica operacije.

Rodni testovi nisu stvar prošlosti

Nedavan slučaj moralne panike oko alžirske boksačice Imane Khelif koja je bila optužena da je muškarac nakon što je pobijedila talijansku boksačicu Angelu Carini pokazuje nam da rodni testovi i rodno osporavanje vezano za nedosljedne kriterije ženskih kategorija u sportu nisu stvari prošlosti. Iman Khelif i tajvanska boksačica Lin Yu-Ting, bile su isključene sa svjetskog prvenstva u boksu 2023. godine nakon što su pale na rodnom testu čija je točna priroda nejasna. Ona je nejasna jer je međunarodna boksačka udruga (IBA) odbila potvrditi o kojem testu je točno riječ, pozivajući se na povjerljivost podataka. IBA je u međuvremenu je isključena iz upravljanja olimpijskim boksom prošle godine radi zabrinutosti oko njihovog upravljanja i integriteta. O sukobu MMO-a i IBA-a, kao i o slučaju dvije boksačice, pisao je Faktograf.

Međunarodni Olimpijski Odbor odobrio je natjecanje Khelif i Yu-Ting na Olimpijskim Igrama u Parizu. Također, na prethodnom natjecanju u Tokiju, Khelif je ispala iz četvrtfinala, izgubivši 5-0 od Irkinje Kellie Harrington. Slučaj Khelif i Yu-Ting nam pokazuje nedosljednost kriterija sudjelovanja u ženskom elitnom sportu. Pokazuje i da nema znanstvenog konsenzusa o tome na koja način točno testosteron utječe na navodnu prednost i pravednost u elitnom sportu.

Foto: Rodolfo Clix (pexels.com)

Nedostatak konsenzusa

Konačno, kada je riječ o atletskoj izvedbi, u znanosti nema konsenzusa o direktnom utjecaju testosterona kod nastupa žena u elitnom sportu (1,2,3). Znanstvenice Katarina Karkazis i Rebecca Jordan-Young, pisale su o studijama koje su potvrdile korelaciju između prirodno visokog testosterona i brzine i snage, o studijama koje nisu pronašle nikakvu vezu između to dvoje, ali i o studijama koje su pokazale upravo suprotno – da visoki testosteron dovodi do lošijih atletskih nastupa. Kako navode Karkazis i Jordan-Young, ali i što se može iščitati iz čestog mijenjanja regulacije ženskih tijela u elitnom sportu, propisi o razinama testosterona uvedeni su i provođeni bez konsenzusa cijele znanstvene zajednice.

U znanstvenom članku o hiperandrogenizamu i interspolnim kontroverzama na ženskim olimpijskim igrama, znanstvenice Neena A. Xavier i Janet B. McGill navode da regulacija testosterona za žene u elitnom sportu nije utemeljena na dovoljno znanstvenih istraživanja. To se posebice odnosi na stanje hiperandrogenizma, medicinsko stanje karakterizirano visokim razinama androgena i testosterona. Slično je potvrdio i British Medical Journal navodeći nedostatak dokaza o učinku testosterona. Uz to, navode da je određivanje razine testosterona za sudjelovanje u ženskim sportskim natjecanjima arbitrarno

Također, među muškarcima koji su vrhunski sportaši također postoje razlike u razinama testosterona ali slični testovi ili regulacije nikada nisu bili provedeni u muškim kategorijama. Primjerice, opće priznata genetska superiornost višestruko nagrađivanog plivača Michaela Phelpsa nikad nije dovela u pitanje njegov rod niti pravednost prema ostalim plivačima.

Ostaje nam vidjeti kako će se odvijati daljnja regulacija kriterija za sudjelovanje u ženskom elitnom sportu

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da nema konsenzusa oko utjecaja testosterona na atletsku prednost u ženskom elitnom sportu. Neke znanstvene studije su pokazale da postoji veza između povišene razine testosterona i brzine i snage, neke studije nisu pronašle vezu, a neke su tvrdile da povišena razina testosterona negativno utječe na atletsku izvedbu žena u elitnom sportu (1,2,3,4).  Osim toga, i pravila sportskih saveza oko dozvoljene količine testosterona za žene podložna su čestim promjenama.

Kriteriji za sudjelovanje u ženskom elitnom sportu stavljaju pod povećalo sudjelovanje trans žena, no kao što gore navedeni primjeri pokazuju, posljedice tih kriterija utječu na sve žene koje se ne uklapaju u određeni kalup ili ne ispunjavaju određene kromosomske ili hormonalne kriterije. Posljedice uključuju i stigmatizaciju, emocionalne traume te diskriminaciju. Većina znanstvenih članaka kritizira rodne provjere u ženskom sportu sa stajališta genetike, endokrinologije i ostale medicinske struke koja ističe kompleksnost roda (1,2,3).

Ono što se, također, problematizira kod rodnih provjera je i rasna i klasna komponenta koja, u konačnici, utječe na pristup kvalifikacijama u elitnom sportu za sve žene. Medicinske intervencije te prisilno snižavanje prirodne razine testosterona lijekovima nisu dostupne svima te je njihova nužnost za navodnu pravednost u ženskom sportu upitna. Vrijeme će pokazati kako će se odvijati daljnja regulacija kriterija za sve ženske vrhunske sportašice.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.