Prozor u svijet

25.05.2013. 19:30:09 - Marina Tkalčić

Tetoviranje ženskoga tijela

Od stigmatizacije i subverzivnosti do osnaživanja i modnoga trenda

Povijest tetoviranja je iznimno zanimljiva i dramatična. Ljudi su svoja tijela tetovažama ukrašavali tisućama godina, a to ukrašavanje nosilo je specifične kulturne i društvene važnosti. Tijekom vremena, značenje i važnost tetoviranja su se mijenjali i razlikovali. Mnogi zapisi o ljudskoj povijesti pokazuju da su tetovaže služile, u različitim kulturama, kao  obredi prijelaza duše u zagrobni život, kao biljezi društvenog/političkog statusa i položaja, simboli religijske i duhovne odanosti, kao  oznake hrabrosti, seksualne požude i simboli plodnosti, kao ljubavni zavjeti, kazne, amuleti i talismani, zaštitni i terapeutski simboli, te kao oznake izgnanika i osuđenika. 

Krenemo li s kratkim pregledom povijesti tetoviranja, kao najstariji primjer možemo spomenuti Ledenog Čovjeka iz oko 3.200. godine prije naše ere, čije je mumificirano tijelo bilo prekriveno s 57 tetovaža, za koje se smatra da su služile u medicinske svrhe. No, svakako najpoznatiji primjeri tetoviranja su oni egipatski, iz oko 2.000. godine prije naše ere. Tetovaže su pronađene na ženama, a pretpostavljalo se da su označavale žene 'sumnjivoga statusa', ili kraljevske konkubine. No, ipak, nekoliko ženskih mumija iz Jedanaeste dinastije dokaz su tetoviranja u ritualističke svrhe tijekom trudnoće. Takve tetovaže mrežasta oblika nalazile su se pretežito na području abdomena i grudi, te su se zbog svoje konstrukcije širile, tijekom određenih stadija trudnoće, i na taj način imale funkciju zaštite poroda. Žene su u to vrijeme na svoja bedra oslikavale lik kućne božice Bes, za koju se vjerovalo da je zaštitnica poroda. Najpoznatija tetovirana mumija je prelijepa Amunet, svećenica božice Hathor u Tebi, koja je imala tetovirane linije i točke u geometrijskim uzorcima.

U antičkoj Grčkoj i Rimu, tetovaže su bile oznake moći, posjedovanja robova, ali i zločinaca. U Grčkoj, tetovaže su služile za razlikovanje 'nepoželjnih' od ostatka zajednice, što saznajemo od Herodota. On je, također, bio prvi koji je upotrijebio korijen 'stig' kao u pejorativnoj riječi 'stigma', kako bi tetovaže označio kao biljeg nečega nepoželjnog. U Rimu su robovima tetovirana čela s natpisom 'Plaćen porez'. Zanimljiva je činjenica koja se spominje u biblijskoj Knjizi Otkrivenja o babilonskoj kurvi kao o robinji najnižega stupnja, čije je lice bilo prekriveno tetovažama njezinih grijeha. Paradoksalno je da su kršćani koji su bili tetoviran pod rimskom vlašću tretirani kao heroji i modeli odvažnosti. Ono što je bilo oznaka kazne, transformirano je u biljeg slave, časti i pobjede Božje moći.

Nakon srednjovjekovnoga perioda stagnacije, tetovaže su se u Zapadnu kulturu vratile  tijekom razdoblja kolonijalizma. Kapetan James Cook se 1769. godine, ploveći za britansku mornaricu, u Englesku vratio s istetoviranim vlastitim urođeničkim imenom Omai. Praksu tetoviranja upoznao je kada je otkrio Tahiti, te je prvi zapadnjak koji je upotrijebio tahićansku riječ ta-tu ili tatau(engl. to strike; hrv. udariti). Nakon Cooka, male tetovaže postale su  popularne među pripadnicima visoke klase, a uskoro su postale i neizostavan dio radničke klase zahvaljujući mornarima i onome što su oni predstavljali: izazov, putovanje, egzotične zemlje i slobodan duh. Mornari su, dakle, bili posrednici putem kojih su tetovaže integrirane u zapadnu kulturu.

No, kada govorimo o povijesti ženskoga tetviranja (pogledajte VIDEO), bitno je istaknuti Olive Oatman kao prvu tetoviranu ženu u Americi. Njezina je priča zaista fascinantna. Naime, nju i njezinu sestru oteli su Yavapis Indijanci 1851. godine, od kojih su je spasili Indijanci iz plemena Mohave, te je tretirali kao pripadnicu vlastita plemena, zbog čega su joj tetovirali područje brade. Kada se nekoliko godina poslije vratila u Ameriku, postala je senzacija.

Olive Oatman

Olive Oatman

Krajem 19. stoljeća, tetovaže su se preselile na karnevale i u cirkuse, gdje su pozornost plijenile potpuno tetovirane pojedinke, čija su tijela bila prekrivena tetovažama od glave do pete, a služila im poput kostima. Identitet ovih cirkuskih dama nije bio povezan s oslobođenjem žena i poštovanjem, već s kapitalizmom i poslovnim ulaganjima. Iscrpan prikaz o njima dala je Margot Mifflin u svojoj knjizi Bodies of Subversion:A Secret History of Women and the Tattoo (Subverzivna tijela:Tajna povijest žena i tetoviranja). Knjiga je galerija nevjerojatnih fotografija – od spomenute Olive Oatman do Bobbie Libarry, cirkuske atrakcije i tattoo-umjetnice, zanimljive po prikazu gologa istetoviranog 83-godišnjeg tijela, pa sve do modernih fotografija. Mifflin je, zapravo, pokušala dokučiti što su ženske tetovaže govorile o njima, vraćajući se u 19. stoljeće kada su se žene počele tetovirati, a razlog tomu pronalazi u subverziji. Ona ističe da su tetovaže u  zapadnoj kulturi oduvijek bile subverzivne za žene, posebice u 19. stoljeću kada su kršile pretpostavku da 'žene moraju biti čiste, njihova tijela skrivena i kontrolirana, a dame ne bi trebale izražavati svoje želje, što je implicitno u činu trajnoga označavanja vlastite kože slikama koje reflektiraju individualne ukuse'.

Na samome početku 20. stoljeća tetovaže su bile stigmatizirane zbog njihove poveznice s nepriličnim muškim slikama. Žene koje su bile tetovirane znale su da će biti smatrane 'raspuštenicama' ako bi pokazale svoje tetovaže. Iako su male diskretne tetovaže bile trendy na kraju 19. stoljeća, žene koje su bile potpuno tetovirane, u puno manjoj mjeri su bile društveno prihvaćene nego muškarci, te su 'narušavale  prirodu'. Razlog tomu je bio taj što se smatralo da su žene intenzivnije povezane s prirodom, kroz majčinstvo, žensku intuiciju i sl., što ih je odvajalo od kulture. No, 1920-ih godina, ženske tetovaže doživljavaju preporod tijekom sufražetskog pokreta. Bio je to izazov za ženski identitet, koji je poljuljao stajališta o ženama kao primitivnima, povezanima s prirodom, čistoga tijela, a tetovaže se više nisu skrivale pod odjećom.

Tijekom kontrakulture 1960-ih i 1970-ih i hippie antiratnih pokreta, kao i pokreta za prava ženska prava i prava LGBT osoba, žene su propitivale svoj položaj u svijetu, a radikalna reakcija je bila tetoviranje tijela kako bi postale drukčije, nasuprot ustaljenoj normibio je to način protestiranja protiv društvenoga poretka.

Tijekom 1980-ih i 1990-ih, žensko tijelo je steklo neovisnost. Žene su počele kozmetički rekonstruirati vlastita tijela, od bodybuildinga i plastičnih operacija, do tetoviranja i pirsanja. Tijekom spomenutoga razdoblja, postojale su dvije vrste žena – one koje su se htjele uklopiti i one koje su htjele odudarati od pravila. Prve spomenute podvrgavale su se plastičnim operacijama kako bi bile što bliže savršenstvu, dok su se druge tetovirale radi samopotvrđivanja i nepristajanja uz trendove. Feminizam je tijekom ovoga razdoblja rekonstrukcije i pobune karakteriziran dualističkom reprezentacijom ženskoga rodnog identiteta.

Danas, ipak, tetovaže nisu dio subverzivnosti niti su povezane s 'lošim' ženama. Nasuprot tomu, postale su modni dodaci, te toliko učestale i priznate da je mogućnost isticanja subverzivnih definicija žena sve manja.Tetovaže čak pružaju ženama mogućnost kontrole nad vlastitim tijelima. No, ipak, muškarci često koriste tetovaže kako bi ponovno osnažili tradicionalni značaj muškosti, dok žene istovremeno izazivaju, ali i reproduciraju konvencionalne standarde ženskosti. Dok žene tetovaže mogu koristiti kao način izazivanja tradicionalnih rodnih normi, mogu se pomoću njih i prilagoditi ustaljenim standardima femininosti, što neki vide u mjestima na koja žene stavljaju tetovaže (rame, donji dio leđa, bok – seksualizirana područja, odnosno područja oslobođene seksualnosti), te u tradicionalnim ženskim slikama – životinje, cvijeće, srca, i slično. Također, u članku Why do People Get Tattoos? autori navode da kada žene traže slobodu i snagu putem svojih tijela, značenja koja pridaju tetovažama su 'kulturno označena' od strane društva.

Žene su počele upotrebljavati tetovaže i kako bi osnažile svoja tijela nakon traumatskih iskustava, uključujući bolest i zlostavljanje. Tako su, u posljednje vrijeme, žene koje su bile na oporavku od raka dojke, radile tetovaže kako bi prekrile ožiljke mastektomije te istaknule razorne posljedice bolesti. Ujedno, pomoću tetovaža bi osjećale kao da su vratile izgubljene ili zlostavljane dijelove vlastita tijela, što je iznimno bitno u procesu liječenja. Tetovaže, osim toga, pomažu ženama prihvatiti vlastita tijela i u svakodnevnim iskustvima – ako se osjećaju neprivlačnima, slabima ili drukčijima.

Za mnoge je žene, dakle, tetoviranje kompleksna praksa koja uključuje prilagodbu i otpor očekivanjima da njihova tijela moraju biti privlačna muškarcima. Dok su, povijesno, mnoge žene upotrebljavale tetovaže kao način nadilaženja rodnih normi, danas tetovaže koriste kao konvencionalne oznake ženske ljepote. U oba slučaja, žene tetovaže koriste u stvaranju osjećaja zajedništva s drugim ženama i njihovim iskustvima, pa čak i u slučaju bolesti ili zlostavljanja.

Također je bitno spomenuti tattoo-umjetnice koje su u svojoj praksi često diskriminirane, te gotovo nikada nisu prihvaćene kao stručnjakinje. Tattoo-umjetnice uglavnom se usredotočuju na legitimizaciju vlastite umjetnosti, ne sebe. Neke su, ipak, uspjele postići popularnost poput Britanke Jessie Knight – prve poznate britanske tattoo-umjetnice.

Jessie Knight

Jessie Knight

Praksa ženskoga tetoviranja postojala je i na području bivše Jugoslavije. Praksa je to stara više od tisuću godina, a potječe još iz vremena starih Ilirskih plemena koja su živjela na Balkanu. Najveću važnost ovaj oblik tradicionalnoga tetoviranja žena postigao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, na području srednje Bosne, gdje su ga istraživali povjesničar Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. stoljeća, te na području Dalmacije.

Katoličko stanovništvo je u tom periodu često bilo izloženo turskim napadima, pljačkanjima, silovanjima i otmicama mladih djevojaka i žena. Kako bi zaštitili svoju djecu i žene od Turaka, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čela. Tehnikom 'sicanja' starije žene su mlađima tetovirale znakove križa, krune i točkica u raznim oblicima kako bi bile odbojne Turcima, a u slučaju otmice, kako bi Turci uvijek znali kojoj je religiji djevojka nekada pripadala. Ova praksa predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetovirala su se djeca (pretežito djevojčice) od 6 do 16 godina pomoću prirodnih materijala poput majčina mlijeka, meda, ugljena i pljuvačke.

Traditional Croatian Tattoo

Traditional Croatian Tattoo

Ova tradicionalna praksa danas je izrazito rijetka, te se može vidjeti jedino na starim ženama. Iz toga razloga pokrenuta je Facebook grupa Traditional Croatian Tattoo s ciljem očuvanja ove tradicije od zaborava, pozivanjem članova na prikupljanje fotografija žena s tetovažama.

Na samome kraju, možemo reći da tetovaže govore u ime konstantne i kompleksne potrebe ljudi za samoizražavanjem kroz prikaz vlastitih tijela. Tetovirano tijelo služi kao platno na kojemu su zabilježene borbe između prilagodbe i otpora, moći i viktimizacije, individualnosti i grupnog identiteta. Tetovaže su nas šokirale tijekom povijesti, te nas povezivale s našim antičkim precima. Unatoč njihovu pokušaju za stabilnošću i nepromjenjivošću, dinamizam tetoviranja uvijek je imao tendenciju za izazivanjem kulturnih narativa, a trajnost tetovaža bio je jedan od najzamršenijih i najkontroverznijih predmeta onkraj rodnih odnosa. Danas je, pak, tetoviranje  postalo trend dostupan apsolutno svima. Od početka naše ere do danas, tetovaže su se transformirale iz pobunjeničkoga koncepta žena do modnoga izričaja.

Tagovi: hrvatske tradicionalne tetovaže, oslikavanje tijela, osnaživanje, povijest, stigma, svijet, tetovaža, tetoviranje ženskoga tijela, tetovirati, ukrašavanje tijela, značenje

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

:
Kvalitetan članak. Odlično!
28.06.2013. 13:37

Stup srama

Iz drugih medija

AEM