Prozor u svijet

09.08.2015. 20:00:00 - Hilary Klein (truth-out.org)

Borba protiv trostruke opresije

Zapatistička revolucija: Kako su žene ustale protiv patrijarhata, kapitalizma i kolonijalizma

Zapatistice na sprovodu žene ubijene od strane policije 2005. godine

Zapatistice na sprovodu žene ubijene od strane policije 2005. godine (Foto: Oriana Eliçabe/Flickr)

Nakon stoljeća ugnjetavanja, u Chiapasu u Meksiku ustalo je nekoliko glasova neslaganja da bi se to uskoro pretvorilo u pokret s tisućama ljudi - Zapatisti/ce. Compañeras, knjiga Hilary Klein, prenosi priče Zapatistica koje su prebrodile nevolje i ojačale svoje zajednice te izgradile pokret s globalnim utjecajem.

Ovaj ulomak je iz uvoda Compañeras: Priče Zapatistica:

Nakon što su nas posjetili nekoliko puta, počeli su nam objašnjavati svoju borbu: za što se bore i protiv koga se bore. Rekli su nam da postoji riječ koju možemo koristiti kako bi pokazale svoje poštovanje jedne prema drugima, a ta riječ je compañeros compañeras. Izreći tu riječ značilo je da ćemo se zajedno boriti za našu slobodu.

- ARACELI i MARIBEL, Zapatistice iz regije La Realidad

1980-ih nepoznate su doktorice i učitelji, stigli u Aracelinu i Maribelinu zajednicu u džungli i počeli ispitivati seljake i seljakinje zašto su plaćeni po tako niskim cijenama prilikom prodaje svoje kave i kukuruza. Ovi su stranci govorili o temeljnim nepravdama između bogatih i siromašnih i lošem tretmanu kojeg je njihova autohtona zajednica trpjela više od petsto godina. Rekli su im da i žene imaju prava. Seljanke poput Araceli i Maribel riskirale su i pridružile se "organizaciji". Sudjelovale su na tajnim noćnim sastancima i regrutirale svoje susjede. Neke su napustile svoje domove da bi živjele u planinama i postale pobunjenice – pridruživši se borbenoj vojsci sastavljenoj od autohtonog stanovništva koja se razvijala u Chiapasu, meksičkoj državi na jugu zemlje.

1. siječnja 1994. je Ejército Zapatista de Liberación Nacional (Zapatistička vojska nacionalnog oslobođenja, EZLN) privukla svjetsku pažnju kad je organizirala ustanak zahtijevajući pravdu i demokraciju – suprotstavljajući se meksičkoj vladi i globalnom kapitalizmu u cjelini. EZLN je dobila naziv po Emilianu Zapati, heroju Meksičke revolucije, i preuzela njegove zahtjeve za tierra y libertad (zemljom i slobodom). Od svojeg formiranja 1983. do ustanka 1994. Godine EZLN je bila tajna organizacija. Od tog kratkog naoružanog ustanka, EZLN je postala osobito poznata po svojoj mirnoj mobilizaciji, dijalogu s građanskim društvom i strukturama političke, ekonomske i kulturne autonomije. Tijekom desetljeća prije i tijekom desetljeća poslije ustanka, žene iz majanskih sela, koje su pripadale EZLN-i, doživjele su dramatične promjene u svojim životima, zajednici i razini političke participacije i vođenja.

Zastava EZLN-a

Zastava EZLN-a

Ljudi diljem svijeta inspirirani su slikama Zapatistica: Major Ana María koja nosi crnu skijašku masku i smeđu uniformu vodi trupe tijekom ustanka; Comandanta Ramona stoji uz Subcomandante Marcosa tijekom mirovnih pregovora s meksičkom vladom; Comandanta Ester, zamotana u bijeli šal i s vijenacem od cvijeća traži od meksičkog Kongresa poštivanje prava i kulture autohtonog stanovništva. Dostojanstvo ovih žena, suprotstavljeno stoljećima obilježenima rasizmom i eksploatacijom, utjelovljava sve ono što zapatistički pokret predstavlja – otpor marginaliziranih i zaboravljenih protiv moćnih. Seljanke su postale ratnice, majke su postale vođe revolucije – desetci, stotine, tisuće Zapatistica s crvenim maramama koje im pokrivaju lica i skrivaju njihove individualne identitete i dugim crnim pletenicama okupilo se sa šakama u zraku. Marširale su, organizirale i posijale sjeme – i stvarno i simbolično. Ustale su protiv meksičke vojske i protiv vlastitih muževa. Promijenile su vlastite živote i promijenile su svijet oko sebe.

Od borbe za građanska prava u Sjedinjenim Državama, Sandinističke revolucije u Nikaragvi, kampanje protiv apartheida u Južnoj Africi do Arapskog proljeća na Bliskom istoku, žene su se borile rame uz rame s muškarcima za slobodu svojih ljudi. Žene su bile važne akterice i bitno doprinijele društvenim pokretima i nacionalnim oslobođenjima diljem svijeta. Mnogi od tih pokreta su, iako nisu bili prvenstveno ženski pokreti, stvorili nove mogućnosti za žene i potaknuli promjene u njihovim životima. Istovremeno, žene su se gotovo uvijek suočavale s diskriminacijom u tim organizacijama i često su se morale boriti za to da se prava žena uključe u viziju pravednog društva. Ova dvostruka i međuovisna veza između oslobođenja žena i društvenih revolucija prikazuje da društvene borbe ne mogu postići kolektivno oslobođenje za sve ljude bez da se pozabave i patrijarhatom i, shodno tome, sloboda žena ne može biti odvojena od rasne, ekonomske i društvene pravde.

Zajednice autohtonog stanovništva koje sačinjavaju EZLN kroz povijest su bile suočene s ekstremnim nejednakostima: ekonomskim, zbog ostavština kolonijalizma i načinu raspodjele zemlje i bogatstva u Chiapasu; političkim, zbog isključivanja iz donošenja odluka na državnoj i lokalnoj razini; i društvenim, zbog rasizma prema autohtonim narodima i manjka osnovnih usluga poput zdravstva, obrazovanja, električne energije i pitke vode. Žene su se suočavale i s diskriminacijom na temelju roda. Riječima Comandante Ester, iz govora koji je dala na središnjem trgu Mexico Cityja 2001. godine: "Ugnjetavane smo na tri načina: jer smo siromašne, jer smo pripadnice autohtonih naroda i jer smo žene". Ova povijest marginaliziranja uzrok je velikih promjena koje su se dogodile na teritoriju Zapatista/ica.

Danas je zapatistički pokret prisutan na cijelom istočnom teritoriju Chiapasa, s tim da EZLN većinu podrške crpi iz ruralnih sela s autohtonim stanovništvom. Podrška Zapatistima/cama dolazi od građana i zajednica koje pripadaju EZLN-u. Meksičke novine El Universal javljaju da zapatistički pokret ima podršku otprilike 250.000 ljudi, što predstavlja oko 22% autohtone populacije u Chiapasu.

Pripadnice Zapatista pokreta

Pripadnice Zapatista pokreta

Zapatistički teritorij nije "oslobođen teritorij" u tradicionalnom smislu u kojem gerilske vojske stječu kompletnu kontrolu nad određenim područjem. Meksička vojska je uvelike prisutna diljem regije, a na zapatističkom teritoriju ima i zapatističkih i ne-zapatističkih sela, dok su neka po tom pitanju podijeljena. Doduše, postoje jasne granice zapatističkog teritorija i to je značajno jer u ovom malom dijelu svijeta Zapatisti/ce eksperimentiraju s vladavinom koja funkcionira neovisno o postojećoj državi i federativnom sustavu, s alternativnim obrazovanjem i infrastrukturom zdravstva te s ekonomskim sustavom koji je baziran na suradnji, solidarnosti i jednakosti.

Mala zapatistička sela mogu imati desetak obitelji, dok veća sela imaju stotinjak obitelji ili više. Zapatističke zajednice organizirane su u autonomne općine koje funkcioniraju poput okruga. Svaka autonomna općina ima od desetak do stotinjak sela. EZLN je povukla vlastite granice koje odgovaraju području na kojem imaju podršku te su često definirane geografijom: primjerice, sva sela oko nekog kanjona.

Četrdesetak  EZLN-inih autonomnih općina organizirane su u pet regija koje Zapatisti/ce zovu "zone". Svaka regija ili zona se obično se naziva po imenu sela koja su Caracoles (prije nazivano Aguascalientes), sjedišta autonomne regionalne vlade. Morelia, La Garrucha i La Realidad nalaze se u kanjonima koji se protežu istočno prema lakandonskoj džungli i, otprilike odgovaraju službenim općinama Altamirano, Ocosingo i Las Margaritas. Oventic je u centru planinskog kraja Chiapasa, blizu kolonijalnog grada San Cristóbal de las Casas, a Roberto Barrios je na sjeveru, blizu majanskih ruševina Palenque.

U siječnju 2014. obilježila se dvadeseta godišnjica zapatističkog ustanka i trideseta godišnjica formiranja EZLN-e kao tajne organizacije. U zadnja tri desetljeća, utjecaj zapatističkog pokreta može se vidjeti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Zaposjedanje zemlje koje je krenulo nakon ustanka iz 1994. – kad su Zapatisti/ce okupirali velike rančeve i dodijelili/e ih seljacima bez zemlje – utjecalo je na raspodjelu bogatstva u istočnom Chiapasu i nastavilo je utjecati na životne uvjete onih zapatističkih zajednica koje se bave poljoprivredom na ponovno stečenoj zemlji. Većina zapatističkih sela je i dalje siromašna, ali su sela doživjela neka konkretna materijalna poboljšanja. Stvaranje autonomije autohtonog stanovništva od strane Zapatista/ica značilo je da su ruralna sela u Chiapasu dobila mogućnost osnovne zdravstvene njege i obrazovanja, što im je prije bilo onemogućeno. Zapatisti/ce provode samoodređenje autohtonih zajednica kroz autonomna sela i regionalne vlade i vraćaju resurse u svoje zajednice kroz ekonomske zadruge koje organiziraju proizvodnju dobara.

Na nacionalnoj razini, EZLN je 1996. s meksičkom vladom potpisala Sporazume iz San Andrésa koji su prepoznali prava autohtonog stanovništva i obećali im autonomiju. Zapatistički pokret nedvojbeno je pomogao u zaustavljanju sedamdesetogodišnje vladavine jedne stranke u Meksiku kad je Partido Revolucionario Institucional (Institucionalna Revolucionarna Stranka, PRI), koja je monopolizirala državnu moć od vremena Meksičke revolucije, izgubila predsjedničke izbore 2000. godine. I, kroz nacionalnu mobilizaciju i dijalog s drugim dijelovima populacije, EZLN je zaslužan za osnaživanje meksičkog građanskog društva.

Znak za zapatistički teritorij

Znak za zapatistički teritorij

Diljem svijeta, Zapatisti/ce pokrenuli su val solidarnosti koji je inspirirao generaciju mladih aktivista/kinja da se organiziraju i bore za povećanje društvene pravednosti u svojoj okolini. Posljedice zapatističkog pokreta na međunarodnoj je razini možda teško mjeriti, ali ne bi ga trebalo podcjenjivati. Međunarodna okupljanja organizirana od strane EZLN-e potaknula su pokrete za globalnu pravednost. Događanja inspirirana ili poticana od strane Zapatista/ica uključuju Svjetski socijalni forum (godišnji globalni forum za grassroots aktiviste/kinje i organizacije) i demonstracije protiv globalnog kapitalizma, kao što su prosvjedi u Seattleu iz 1999. godine protiv Svjetske trgovinske organizacije. Evo Morales, socijalist i prvi domorodački predsjednik Bolivije u svojim se govorima i pismima često referirao na Zapatiste/ice. Mirovni aktivisti i aktivistkinje u San Franciscu, koji/e su 2003. godine pokušavali/e zaustaviti drugi Gulfski rat, također su navodili/e Zapatiste/ice kao inspiraciju. Sa svojom ideološkom kritikom neoliberalizma i naglašavanjem važnosti participativne demokracije, EZLN-a je i preteča Occupy i "Mi smo 99 posto" pokreta koji su se pojavili gotovo dva desetljeća nakon zapatističkog ustanka. Možda najvažnije, EZLN-a nam je dala odgovor na pitanje kako će, nakon Hladnog rata, izgledati val borbi za slobodu.

Dok je EZLN-a s pravom poznata zbog svojih uspjeha, postoji i drugi, često manje slavljen, dio priče. Žensko vodstvo u organizaciji jedan je od najupečatljivijih aspekata zapatističkog pokreta. Zapatistice su pobunjenice, političke vođe, liječnice, učiteljice i ključne akterice u autonomnom ekonomskom razvoju. Sudjelovanje žena u EZLN-i je pomoglo oblikovanju zapatističkog pokreta koji je, zauzvrat, otvorio nove mogućnosti za žene i doveo do dramatičnih promjena u njihovim životima. Žena koja je kao tinejdžerica bila žrtva nasilja od strane muža kojeg joj je odabrao njen otac kasnije će se uključiti u karavanu tisuća Zapatista/ica koja maršira na Mexico City u potrazi za pravima autohtonog stanovništva. Tijekom puta, upoznat će druge Meksikanke i poticat će ih da se bore za njihovo oslobođenje kao što se i ona bori. Compañeras opisuje te promjene kroz glasove žena koje su ih živjele.

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

Tagovi: antikapitalizam, antikolonijalizam, borba za pravo na obrazovanje, feminizam, meksiko, revolucija, revolucionarke, zapatista, zapatistice, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM