Nakon što su preživjele traumatični genocid, jazidske žene na planini Sinjar mobiliziraju svoje autonomne oružane snage i pružaju politički otpor u skladu s filozofijom Kurdistanske radničke partije (PKK).
Stara kurdska izreka kaže ‘planine su nam jedine prijateljice’ i ta je izreka postala relevantnija nego ikad 3. kolovoza 2014. u svjetlu napada Islamske države na grad Sinjar (ili Shengal na kurdskom), ubijajući tisuće ljude, silujući i otimajući žene kako bi ih kasnije prodali u seksualno roblje. Smatra se da je to 73. masakr Jazida i Jazidki od strane takozvane Islamske države.
Otprilike 10.000 Jazida i Jazidki pobjeglo je u shengalske planine i od toga puno je ljudi, pogotovo djece, umrlo od gladi, žeđi i iscrpljenosti. Ove godine na isti datum Jazidi i Jazidke ponovno marširaju u planine, ali ovoga puta u protestu i zavjetu da više ništa neće biti isto, piše Dilar Dirik, kurdska aktivistkinja i studentica doktorskog studija na Cambridgeu.
Prošle godine, iračko-kurdska vojska Kurdske demokratske stranke (KDP) obećala je ljudima da će garantirati sigurnost Shengala, ali je pobjegla bez upozorenja kad je Islamska država napala, ne ostavljajući niti oružje ljudima da se obrane. Umjesto njih, gerilci KPP-a, Jedinica kurdske narodne obrane (YPG) sa svojom ženkom brigadom (YPJ) otvorili su prolaz prema Rojavi spašavajući 10.000 ljudi unatoč tome što su bili/e malobrojni/e i naoružani/e samo kalašnjikovima. Rojava, ili Zapadni Kurdistan, autonomna je regija u sjevernoj i sjeverno-istočnoj Siriji.
Čitave godine jazidske žene bile su prikazane kao bespomoćne žrtve silovanje u medijima. U mnogobrojnim intervjuima pitali su ih o tome kako su silovane i prodane bešćutno ih tjerajući da ponovno prožive traume u svrhu senzacionalističkog izvještavanja. Jazidske žene prikazane su kao utjelovljenje uplakanih, pasivnih žena koje se predaju, krajnje žrtve Islamske države. Najgori orijentalistički portreti reducirali su jednu od najstarijih živućih religija na svijetu na novo, egzotično polje koje treba istražiti.
Ignorira se činjenica da su se jazidske žene same naoružale i da se sad mobiliziraju ideološki, socijalno, politički i militaristički unutar okvira iznesenog od strane Abdullaha Öcalan, vođe PKK-a. U siječnju je od strane jazidskih delegata iz planina i izbjegličkih kampova uspostavljeno Shengalsko utemeljiteljsko vijeće koje zahtijeva autonoman sustav neovisan od Iračke i Kurdistanske regionalne vlade. Različiti odbori za edukaciju, kulturu, zdravlje, obranu, žene, mlade i ekonomiju organiziraju se oko svakodnevnih problema. Vijeće je organizirano na temelju demokratske autonomije, koju je artikulirao Öcalan, i dočekano je s oštrom opozicijom od strane KDP, one iste stranke koja je napustila Shengal bez borbe. Novoosnovana jedinica shengalskog otpora – ženska vojska YPJ-Shengal i PKK organiziraju prvu liniju obrane od Islamske države bez ikakve oružane potpore koju dobiva Iračko-kurdska vojska od strane internacionalnih koalicijskih snaga. Nekoliko članova vijeća čak je i uhićeno u Iračkom Kurdistanu.{slika}
Krajem srpnja žene svih dobnih skupina su osnovale Autonomno shenglasko vijeće žena obećavajući da će ‘organiziranje jazidskih žena biti osveta za sve masakre’. Odlučile su kako se njihove obitelji ne smiju miješati u njihovu odluku da se priključe borbi, što je dodatno povećalo demokratičnost zajednice. Međutim, poanta nije da se ‘okupe’ otete žene, već da se sve zajedno osnaže i oslobode kroz aktivnu mobilizaciju uspostavom ne samo fizičke, nego i filozofske samoobrane protiv svih oblika nasilja.
Internacionalni sustav podmuklo depolitizira ljude pogođene ratom, pogotovo izbjeglice, prikazujući ih bez moći. Ali jazidske izbjeglice na planini i u izbjegličkom kampu Newroz u Dêrîk (al-Malikiyah), koji je stvoren u Rojavi odmah nakon masakra, inzistiraju na aktivnom djelovanju. Iako neke internacionalne organizacije sada pružaju ograničenu pomoć, gotovo ništa pomoći nije moglo doći u Rojavu godinama zbog nametnutog embarga.
Hedar Reşît, zapovjednica PKK iz Rojava koja podučava sociologiju Shengala prije i poslije posljednjeg genocida, bila je među sedam ljudi koji su se borili protiv Islamske države na početku masakra i bila je ranjena otvarajući prolaz prema Rojavi. Prisutnost žena poput nje iz četiri dijela Kurdistana iznimno jako utječe na Shengalsko društvo.
“Prvi put u povijesti uzele smo oružje u ruke, zato što smo tijekom zadnjeg masakra shvatile da nas nitko neće zaštiti, moramo to učiniti same”, izjavila je mlada YPJ-Shengalska borkinja koja si je dala ime prema Arîn Mîrkan, heroini otpora u Kobaneu. Objasnila je kako se djevojke poput nje nikada prije nisu usudile sanjati, samo su sjedile u kući dok se nisu udale. Ali poput nje, stotine djevojaka se pridružilo borbi, kao i mlade žene koje su odrezale svoje pletenice i položile ih na grobove svojih obitelji i pridružile se otporu.{slika}
Xensê, članica vijeća žena, ljubi svoju unuku i objašnjava: “Prošle smo oružani trening ali ideološka edukacija je mnogo važnija za nas da shvatimo zašto se masakr dogodio i kakve proračune ljudi izvode nauštrb nas. To je naša prava samoobrana. Sada znamo da smo bile tako ranjive zato jer nismo bile organizirane. Ali Shengal nikada više neće biti isti. Zahvaljujući Abdullahu Öcalanu”.
Jazidska žena, Sozdar Avesta, članica Vijeća predsjedništva Ujedinjenih zajednica u Kurdistanu i PKK-ova zapovjednica, pojašnjava: “Nije slučajnost da je Islamska država napala jednu od najstarijih zajednica na svijetu. Njihov cilj je uništenje svih etičkih vrijednosti i kulture Bliskog istoka. Napadajući Jazide oni pokušavaju izbrisati povijest. Islamska država se eksplicitno suprotstavlja Öcalanovoj filozofiji, ženskom oslobođenju i solidarnosti svih zajednica. Stoga, kako bismo ih pobijedili moramo imati ispravno razumijevanje društva i tumačenje povijesti. Osim fizičkog uništenja moramo i mentalno ukloniti ideologiju Islamske države koja ustraje u trenutnom svjetskom poretku”.
Prije godinu dana svijet je gledao stravičan genocid Jazida. Danas te iste ljude, koji su spasili Jazide i Jazidke, kada su svi ostali pobjegli, bombardira Turska uz potporu NATO-a. Kada države koje su doprinijele usponu Islamske države obećavaju njezin poraz, a usput uništavaju društveno tkivo Bliskog istoka, jedini način preživljavanja je uspostava autonomne samoobrane i grassroots demokracije.
Prevela i prilagodila Jana Kujundžić
