Razgovor

Anka Slonjšak

Živimo ‘brzo’ i vrlo lako zaboravljamo one koji su ranjiviji i u manjini

Živimo ‘brzo’ i vrlo lako zaboravljamo one koji su ranjiviji i u manjini

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom jedan je od triju samostalnih pravobraniteljskih ureda, uz onaj za djecu i za ravnopravnost spolova, koji bi prema još uvijek neslužbenim najavama ubuduće trebali biti pod Uredom pučkog pravobranitelja. Takvu odluku ni jedna od pravobraniteljica ne podržava. Ni na forumima na kojima raspravljaju osobe s invaliditetom nisu zadovoljni tom idejom. Zbog čega i što bi to značilo za uspješan rad na pravima osoba s invaliditetom, razgovarali smo s pravobraniteljicom Ankom Slonjšak, ekonomistkinjom koja je na čelu Ureda otkako je osnovan prije nepune tri godine.

Nakon što smo već bili gotovi s razgovorom, u Jutarnjem listu je u nedjelju, 22. svibnja, izašao veliki tekst pod bombastičnim naslovom “Hrvatska ima najviše invalida u Europi’‘. Anka Slonjšak kaže da je iznenađena takvim naslovom i obrazlaže da Hrvatska ima najviše korisnika invalidskih mirovina u odnosu na ukupan broj umirovljenika i ukupan broj stanovnika, ali da korisnici invalidske mirovine ne moraju biti nužno i osobe s invaliditetom, prema definiciji Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. “Prema podacima Registra osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ih je oko 11%, dok je u Engleskoj taj postotak 21%, a u, na primjer, siromašnom Bangladešu 1%. Postotak ovisi o socijalnoj politici zemalja, odnosno koliko su države spremne priznati prava i povlastice osoba s invaliditetom”, pojašnjava.

   

 Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom postoji tek tri godine. Ekipirali ste se i uhodali u posao, a onda je stigla najava o pripajanju Uredu pučkog pravobranitelja. Kako je ta vijest dočekana u vašem Uredu, ali i među udrugama za osobe s invaliditetom?

– Bila sam jako iznenađena jer je najava priopćena na sastanku u Ministarstvu pravosuđa, a da prethodno nije bilo konzultacija niti su učinjene bilo kakve analize kroz koje bi se vidjela potreba pripajanja Pravobraniteljstva za osobe s invaliditetom Pučkom pravobranitelju. Time smo na neki način dovedeni pred gotov čin. Čim sam saznala informaciju, podijelila sam je s predstavnicima osoba s invaliditetom čime su i oni bili neugodno iznenađeni. Upravo su osobe s invaliditetom one koje su se zalagale, a uz potporu današnje predsjednice Vlade Jadranke Kosor, tadašnje ministrice Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, za donošenje Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom, a time i za osnivanje Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom kao autonomne institucije.

 

Koliko su se u te tri godine stvari promijenile?

– Reakcije osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju navode pozitivne promjene osnivanjem Ureda jer smo im uvijek na raspolaganju, neovisno radi li se o udrugama, osobama s invaliditetom ili njihovim bližnjima. Mi svoju ulogu vidimo u tome da im u svakom trenutku pružimo cjelovitu informaciju u svim područjima – od postupanja u pojedinačnim slučajevima povrede ili kršenja prava temeljem konkretnih primjedbi, pritužbi, zamolbi preko promocije prava osoba s invaliditetom do onog što smatramo osobito važnim,  a to je predlaganje promjena propisa koji uređuju pitanja od interesa za osobe s invaliditetom. Nastojimo pružiti informacije, prenijeti stajalište i probleme osoba s invaliditetom nadležnim institucijama te društvu u cjelini, a u cilju uklanjanja predrasuda. Protekle dvije godine uočili smo hiperprodukciju propisa od važnosti za položaj osoba s invaliditetom. Zapravo najveći problem stvaraju rokovi koji su prekratki za prijedloge od koristi za osobe s invaliditetom. No, ostvaren je napredak u uključivanju osoba s invaliditetom u izradu propisa koji se tiču njih samih i omogućeno im je da ukazuju na slabosti predloženih zakonskih rješenja. Pravobraniteljstvo je u tom smislu važan instrument koji omogućava da se glas osoba s invaliditetom čuje na visokoj razini i da potiče izmjenu propisa koji im idu na štetu.  

 

Zbog čega dolazi do, kako kažete, hiperprodukcije propisa u vezi položaja osoba s invaliditetom? Radi li se o prilagođavanju propisima EU?

– Pod hiperprodukcijom mislim na brojne propise u svim područjima, a ne samo na propise koji se tiču uređivanja prava i položaja osoba s invaliditetom. Razlozi su djelomično u  usklađivanju s pravnom stečevinom EU, ali su i posljedica mnogih reformi – od sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja pa do obrazovanja i socijalne skrbi.

 

Što bi provedba odluke o pripajanju značila za zaštitu prava osoba s invaliditetom?

– Pitanje je prepoznatljivosti i vidljivosti osoba s invaliditetom u cilju zaštite njihovih prava i interesa. Upitno je hoće li se to dvoje sačuvati ukoliko se najavljeno pripajanje provede. Bojimo se da će se pitanja osoba s invaliditetom utopiti u problemima koji muče ostale skupine u društvu. A upravo se prije nepune tri godine željelo postići ovo što imamo danas: zasebnu instituciju koja štiti, prati i promiče prava i interese osoba s invaliditetom na području Hrvatske i time već svojim postojanjem podsjeća cijelo društvo i zakonodavce da kad donose rješenja, ona moraju zadovoljavati potrebe svih građana. Živimo ‘brzo’ i vrlo lako zaboravljamo one koji su ranjiviji i u manjini. Posebno danas kad je cjelokupno društvo suočeno s brojnim problemima pa je još manje vremena i sluha za potrebe osoba s invaliditetom. Zato je i potreba njihove zaštite veća.

 

Obratili ste se pismom Vladi i dobili ste odgovor od ministra pravosuđa. Što vam je poručio?

– Baš i nije jasna ministrova poruka. U odgovoru koji nam je poslan 20. travnja ministar Bošnjaković između ostalog navodi kako “...novim zakonodavnim rješenjem nije predviđeno ukidanje već spajanje postojećih stručnih i administrativnih kapaciteta ureda specijaliziranih pravobranitelja s pučkim pravobraniteljem. Predviđeno spajanje unaprijedit će koordinaciju, a time i učinkovitost postupanja s predstavkama građana.”

 

Kako to komentirate?

– Mi i dalje ostajemo kod stava da se pripajanjem zapravo ukida institucija pravobraniteljstva za osobe s invaliditetom kao zasebna i specijalizirana institucija. Od ministra Bošnjakovića ni ovaj put nismo dobili odgovor na pitanje zbog čega je predloženo takvo rješenje niti detalje o tome što ono znači za naš Ured. Delegacija EU nas je uvjeravala da spajanje nije uvjet za zatvaranje Poglavlja 23, što se često znalo čuti u javnosti. Štoviše, naglasili su kako je zaštita ljudskih prava ranjivih skupina za njih posebno važna. Posebno nas brine činjenica da ne znamo kakav će biti položaj prava osoba s invaliditetom u mogućem zajedničkom pravobraniteljstvu.

 

Jedan dio udruga civilnog društva smatra da će se okupljanjem  pravobraniteljstava pod jednim krovom lakše moći raditi na rješavanju diskriminacije po višestrukim osnovama. Iz vašeg godišnjeg izvješća, kao i iz onog pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, vidljivo je da se bavite višestrukom diskriminacijom, recimo, u slučaju kada su diskriminirane žene temeljem spola i invaliditeta. Mislite li da bi vam olakšalo posao da radite u istoj instituciji? 

– Pitanje višestruke diskriminacije ne bi trebao biti razlog pripajanja budući da ionako u pogledu diskriminacije imamo kontinuiranu suradnju s ostalim pravobraniteljskim uredima i držim da je ta suradnja i do sada bila dobra. Mjesta za unapređenje suradnje uvijek ima, ali to puno manje ovisi o dijeljenju prostora, a puno više o samoj spremnosti za suradnju. Kao zasebni ured možemo učinkovitije, ciljanije i brže reagirati. U fizičkom smislu teško mi je sada zamisliti krov institucije koja bi objedinila sva pravobraniteljstva i bila pristupačna za osobe s invaliditetom. Za sada  smo jedini Ured koji je pristupačan osobama s invaliditetom. Ured pučkog pravobranitelja to nije.

 

Biste li u takvim, novim okolnostima pristali biti zamjenica pučkog pravobranitelja?  

– Hoću li biti pravobraniteljica ili zamjenica pučkog pravobranitelja osobno mi nije važno. Važno mi je da svrha i cilj institucije pravobranitelja za osobe s invaliditetom ostanu onakvi kakvi su zamišljeni prije tri godine, a to je zaštita, praćenje i promicanje prava i interesa osoba s invaliditetom sukladno Ustavu RH, međunarodnim dokumentima i nacionalnom zakonodavstvu.

 

Iznenadio me podatak iz vašeg izvješća za prošlu godinu da je najviše ispitanica u anketnom istraživanju doživjelo diskriminaciju u zdravstvenim ustanovama. O kojem tipu diskriminacije se radi?

– S obzirom da u istraživanju nije opisano na koju se vrstu diskriminacije misli, govoreći općenito o javnim ustanovama, radi se o dostupnosti usluge uz mogućnost korištenja, na primjer, pomoći psa vodiča ili tumača znakovnog jezika, što osobama s oštećenjem sluha gotovo nikad nije osigurano. Ili, nedostatak sanitarnog čvora za osobe s tjelesnim oštećenjem, kao i česti nedostatak mogućnosti ulaska u sam objekt zbog arhitektonskih prepreka… Uz sve navedeno, često se spominje i ponašanje zdravstvenih djelatnika koji nisu dovoljno educirani o specifičnostima zdravstvenog stanja osoba s invaliditetom, ali ni o njihovim posebnim potrebama, mogućnostima i ograničenjima. Zbog svega toga osobe s invaliditetom dovedene su u nepovoljniji položaj u odnosu na zdravu osobu i time diskriminirane u dostupnosti zdravstvenih usluga.