Razgovor

19.04.2012. 14:30:40 - Elizabeth Day (guardian.co.uk)

Alexandra shulman

Mladim djevojkama danas nije nimalo lako

S dugogodišnjom urednicom časopisa Vogue razgovarali smo o njenim napadajima panike, književnom prvijencu i modnoj industriji, te ju upitali zašto misli da mladim djevojkama danas nije nimalo lako.

Kako i doliči ženi koja je dvadeset godina provela na čelu časopisa Vogue, Alexandra Shulman živi u pomodnoj kući u sjeverozapadnom Londonu, s pogledom na obližnji Queen´s Park. Parketi su obojeni u bijelo, zidove krase ljupke tapete s uzorkom ptica u kavezima. Po sobama su (naizgled nehajno) razmještene antikne stolice; čak se i crno-bijela mačka zove Coco (pretpostavljam, po Coco Chanel!). Usred ovog spomenika dobrom ukusu dočekuje me 54-ogodišnja Shulman - u prostranoj kuhinji kuha mi jaku kavu.

No usprkos svoj sofisticiranosti kojom odiše njena kuća, sama Shulman nije ono što biste očekivali od jedne kraljice visoke mode. Većina nas urednicu Voguea vjerojatno zamišlja kao lik Meryl Streep iz filma Vrag nosi Pradu – oštra, ozbiljna i uvijek savršeno dotjerana. Shulman se, pak, smiješi od uha do uha, a njena frizura... uh, kako to reći na lijep način... raščupana i neuredna hrpa izblijedjelih pramenova. Odjeća joj je diskretno pomodna: plava dolčevita, suknja do koljena i cipele Anya Hindmarch koje za divno čudo izgledaju udobno. A onda – šok! Žena jede! I to pravu, konkretnu hranu koja deblja! "Jesi li za croissant?" pita i pred mene postavlja tanjur prepun slasnog peciva.

Došla sam kako bismo razgovarale o njenom dugo očekivanom književnom prvijencu, romanu Možemo li i dalje biti prijatelji (Can We Still Be Friends). Priča je smještena u London osamdesetih godina prošloga stoljeća i prati živote i romanse triju mladih žena. Međutim, na sam spomen croissanta, razgovor neminovno skreće na diktate ljepote modne industrije. Pitam Shulman kako gleda na vlastitu ulogu u perpetuiranju kulture koja mršavost izjednačava s ljepotom? "Za mene je to vrlo frustrirajuće", priznaje. "Zapravo i nisam sigurna odakle potječe ta ideja, pretpostavljam od samih dizajnera jer su oni ti koji kreiraju tako majušne komade odjeće. Ako se djevojka u njih ne može uvući, jednostavno ju ne angažiraju da nosi njihovu reviju. U konačnici djevojke ispaštaju, i njihovi agenti zahtijevaju od njih da pod hitno smršave".

U lipnju 2009. Shulman je uputila protestnu notu nekolicini vodećih modnih kuća poput Karla Lagerfelda, Johna Galliana, Prade i Versacea, žaleći se da "minijaturni" uzorci odjeće prisiljavaju urednike/ce modnih časopisa da angažiraju modele "bez grudi i bokova", kojima se "vidi svaka koščica na tijelu". No svim nastojanjima usprkos, čini se kako se odonda malo toga promijenilo. "Drago mi je što sam to napisala. Je li to išta promijenilo? Vjerojatno ne. No barem sam pokušala. Istina je da sama odjeća bolje dolazi do izražaja na mršavijim modelima, no postoji razlika između mršavog modela i izgladnjele djevojčice. Često to pokušavam objasniti dizajnerima, no neki od njih to zbilja ne shvaćaju".

Shulmaničin književni prvijenac šarmantno je i pitko djelo koje otkriva autoričino nepogrešivo oko za detalje. No čini se kako ona sumnja u vlastite spisateljske sposobnosti: "Vrlo mi je teško osmišljavati zaplete i pisati dijaloge. Nadam se samo da ću se s vježbom i vremenom popraviti". Roman Možemo li i dalje ostati prijatelji posvećen je Shulmaničinoj majci, bivšoj novinarski i autorici knjige bontona Drusilli Beyfus. "Mislim da nije naročito oduševljena knjigom", otkriva Shulman. "Naravno, nitko ti neće u lice reći: ´Ne sviđa mi se tvoja knjiga´, ali ipak se vidi je li nekome sjela ili ne. Sigurna sam da joj se sviđaju neki dijelovi. No s druge strane oduvijek je bila vrlo kritična prema svemu što činim, pa pretpostavljam da me to i ne bi trebalo toliko čuditi". I doista, izgleda da ju majčin manjak entuzijazma i ne smeta previše. Štoviše, čini se kako se Shulman odavno pomirila s time da ništa što čini nikada nije dovoljno dobro. "Oduvijek je bila vrlo nesigurna u sebe", tvrdi jedna poznanica. Kolegica s posla ju opisuje kao distanciranu osobu koja ljubomorno čuva svoju privatnost: "Mislim da ju pokreće želja za uspjehom. Kad urednica Voguea napiše knjigu, zna da će ju svi željeti pročitati – mislim da je to vrlo odvažan potez s njene strane". Smatra li se uspješnom? Shulman oklijeva. "Pa... vrlo sam sretna. Da... sigurna sam da sam uspješna". Stanka. "Ali jednostavno se ne osjećam uspješnom".

Shulman je najstarija od troje djece odrasle u londonskoj četvrti Belgravia uz zvuke pisaćih mašina. Njen otac, Milton Shulman, napustio je rodnu Kanadu i stigao u London za vrijeme rata, te postao kazališni kritičar. Njena je majka pisala za razne časopise, između ostalih i Vogue. Kako je odrastanje uz roditelje-novinare utjecalo na njenu odluku da se bavi pisanjem? "Oni su mi potpuno zgadili samu pomisao na književnu karijeru! Željela sam postati frizerkom".  Nakon studija socijalne antropologije na Sveučilištu Sussex Shulman se "pukim slučajem" našla u novinarskim vodama dobivši privremeno mjesto tajnice urednika časopisa Over 21. "Zaljubila sam se u redakciju – tada mi je postalo jasno čime ću se baviti u životu", kaže ona. Iz Over 21 prešla je u Tatler, pa u Sunday Telegraph gdje je uređivala tzv. ´ženske stranice´. 1990.-e postaje urednicom britanskog časopisa GQ da bi se samo dvije godine kasnije našla na čelu Voguea. U to su vrijeme mnogi s neodobravanjem gledali na novopečenu urednicu modne biblije: "Nije bila naročito modno osviještena", prisjeća se jedan urednik. "Izgledala je kao rokerica – i to u lošem smislu. Nije imala previše iskustva. A pogledajte samo što je sve postigla..". Vogue se danas prodaje u oko 200 000 primjeraka mjesečno, što nije mala stvar ako imamo na umu kako u ova krizna vremena nije lako izdvojiti £4.10 za luksuzni časopis. Dakako da ni Shulmanici nisu baš uvijek cvale ruže: brak s piscem Paulom Spikeom završio je razvodom. Nakon prekida, počeli su napadaji panike: "Kada sam ih prvi puta dobila, mislila sam da ću umrijeti. Doslovno. To je strašno, jedna polovica mozga vas uvjerava: ´Ovo je samo napadaj panike, smiri se, proći će´, dok druga polovica mozga vrišti: ´Umrijet ćeš!´". Ima li još uvijek napadaje panike? "Trenutno ne, no nažalost to nije nešto čega se možete u potpunosti riješiti. Srećom pa sam s vremenom svladale razne tehnike disanja, a uza sebe uvijek imam Xanax, za svaki slučaj".

Ni napadaji panike ni osobne tragedije nikada nisu utjecali na njenu strogu radnu etiku: od svoje rutine nije odstupala čak ni kada je njen sin Sam bio mali. "Kao dijete, znao je reći mojoj mami da mrzi moj časopis i da bi najradije da ga nema. Pokušavam to nekako izbrisati iz pamćenja", nevoljko priznaje. Samu je danas sedamnaest godina i živi sa Shulman i njenim partnerom, novinarom Davidom Jenkinson. Vlastita beskompromisnost po pitanju karijere katkad ju tjera da bude pomalo "brutalna" prema suradnicama u redakciji: "Stvar je u tome da ako uzmete porodiljni i imate djecu, to će neminovno štetiti vašoj karijeri. Znam da to ne bi trebalo biti tako, i zaista bi bilo sjajno da postoji neki način da se to izbjegne, ali doista ne vidim kako bi to bilo izvedivo. Mnogo sjajnih žena iz redakcije su uzele porodiljni, isprva odlučne da se što prije vrate na posao. Onda dođe dijete, pa produlje dopust na godinu dana i u međuvremenu opet zatrudne, ili se vrate na posao i ubrzo ponovno traže porodiljni. Na kraju izbivaju s posla i po dvije ili tri godine, a na poslovnom planu to je prilično dugo razdoblje". Znači li to da su razlike u plaćama za muškarce i žene opravdane? "To je vrlo zanimljivo pitanje. Pogotovo meni koja sam radila u tvrtki koja prodaje ženske časopise ženskim kupcima, a u kojoj najveći udjel i dalje imaju muškarci. Mislim da bi žene i muškarci trebali biti jednako plaćeni za jednak posao – nažalost, izgleda da se žene još uvijek nisu naučile izboriti za sebe".

Pravo je zadovoljstvo razgovarati sa Shulman – otvorena je, pristupačna i zanimljiva, i daje mi dovoljno vremena da ju pitam sve što me zanima. Toliko je opuštena i spremna razgovarati o svakoj temi da na kraju interviewa blanem neočekivano pitanje: "Za sebe kažete da ste feministica. Biste li ikada intimna područja ukrasili kristalima (tzv. ´vajazzle´)?" Shulman ne trepće: "Niti slučajno. Nimalo ne zavidim današnjim djevojkama. Zahvalna sam što u doba kad sam ja otkrivala sex nije bilo depilacije intimnih područja! Mislim da je strašno biti dvadesetogodišnjom djevojkom u današnjem svijetu – od tebe se očekuje da budeš savršena, uvijek dotjerana, bez i jedne dlačice... Strašno! Ja se vjerojatno nikada ne bih ni skidala!" S time se okreće prema hodniku kako bi, onako raščupana, pozirala za fotografiju.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Tagovi: feminizam, moda, svijet, vogue

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM