Razgovor

Larisa Mann

Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa

Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa

Generalno, ono što je zapadnoj kulturi  hiperseksualizirano, na Jamajci je običan ples.  Ako odete na uličnu zabavu i vidite kako to izgleda, istina je da će vam djelovati vrlo seksualno, jer se uglavnom radi o trljanju različitih dijelova tijela jedno o drugo. Moram priznati da to vrlo privlačno izgleda. Na primjer, žene znaju visjeti naglavačke s uličnih rasvjetnih tijela, pomičući svaki dio stražnjice  zasebno u ritmu. Sljedeći hrabri potez može biti doskok na tlo i špaga. Takav način plesa nije prikaz ženske ranjivosti –  to je znanje i mogućnost kontrole. Morate uzeti u obzir da su korijeni takve vrste plesa obredi afričkih plemena, čija je glavna funkcija bila slavljenje plodnosti i hrama ljudskog tijela, te kao takav komunikaciju među sudionicima ne smatra prljavom. – objasnila je Larisa Mann tijekom govora održanog na Republici. Govorila je o jednom od svojih istraživačkih projekata koji je zapravo disertacija naziva Dekoloniziranje autorskog prava: Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa. Mann je tom disertacijom doktorirala sudsku praksu i socijalnu politiku na sveučilištu Berkley.

Kakav je utjecaj globalizacije na tradicionalne i/ili marginalizirane zajednice?

Globalno umrežena tehnologija može naštetiti marginaliziranim zajednicama. O tehnologiji se često govori kao o oslobađajućoj sili, alatu kojem svi trebaju imati pristup. Međutim, ona također može odrediti kako ljudi uspostavljaju međusobne odnose, ali i odnos prema tradiciji, povijesti i kulturnim praksama. Tehnološki sustavi u sebi imaju ugrađene primarne kulture i mogu biti više ili manje neprijateljski nastrojeni prema ljudima ili zajednicama iz drugih kulturnih tradicija. – pojasnila je, navodeći kako  i queer, gay, dragqueen zajednica, kao i imigranti u svojim društvima, ostvaruju slobodu kroz glazbu, jer su im često drugi načini nedostupni. Na isti način funkcionira i društvo na Jamajci.

Zašto su ulične zabave i ples na Jamajci važni za društvo u cjelini?

Ulične zabave su važne jer se tamo stvara glazba, koja je siromašnim stanovnicima Jamajke jedini ‘intimni prostor’ koji omogućava ‘bijeg’ i u kojem mogu i trebaju biti autentični.

To je prostor u kojem nema socijalnih razlika i problema koje sa sobom donosi siromaštvo. Svojom reakcijom direktno utječu na sudbinu izvođača, jer ako se njima ne svidi, on ne može izgraditi karijeru.

Na koji način digitalizacija utječe na Jamajkansku glazbu?

Prvi soundsistem na Jamajci je bio složen još 1930. godine. Ploče su se presnimavale oduvijek. Kultura jamajkanske glazbe je kultura re-mixa i reciklaže, a sada digitalna tehnologija unosi promjene. Oči sve šire publike su uz pomoć tehnologije ‘gledaju’ u njihov privatni prostor, što dovodi do promjene identiteta i svrhe samog postojanja tog elementa jamajkanske kulture. Drugačiji stavovi o seksualnom generiraju kulturološku intimnost unutar te zajednice. Dolazi i do snimanja dijelova plesa i distribucije široj javnosti, te takvi pokreti van konteksta budu označeni pretjerano seksualnima, što kulturološkom ritualu dodaje jedno novo značenje, kakvo u svom primarnom obliku ne bi imalo.  Na Jamajci nema koncertnih dvorana, a glazba je ono što drži društvo. Digitalizacija u tom smislu ‘ranjava kulturu’, tako da briše dio identiteta, jer za uživanje u glazbi više nije potrebno zauzeti javni prostor. Glazbena scena (i društvo u širem kontekstu) na Jamajci zorno prikazuje kako se novi trendovi nadovezuju na ono što oni grade stoljećima.

Kako scena reagira na promjene u načinu djelovanja?

Naravno, dio glazbenika se želi probiti na strano tržite. Radi želje da budu privlačniji, kako se tamnija koža često smatra ‘animalnijom’, tj. takvom je dominantni mediji nastoje prikazati, mnogi je glazbenici izbjeljuju, što je rastući problem jer se gubi autentičnost.

Kako funkcionira rodno pitanje na sceni i u kulturi općenito – koja je točka diskriminacije?

DJ-ica ima svega nekoliko, inženjerki zvuka gotovo da niti nema. Žensko mjesto je u publici, iako niti tamo nisu u većini. U tome vidim snagu publike, koja je po zastupljenosti oba spola reprezentativni uzorak koji utječe na glazbu. Zanimljivo je da u širem kontekstu, na Jamajci u siromašnom okruženju, žene zapravo imaju puno veće šanse za pronalazak posla u formalnom sektoru i zaposlenje nego što je to slučaj s muškarcima, koji se u poslovnom svijetu smatraju više ‘divljacima’. Iako nisu pretjerano zastupljene na glazbenoj sceni, očito je da imaju druge niše u kojima mogu djelovati, a koje diskriminiraju muškarce. Takvu dinamiku sam primijetila na više mjesta. Stoga je rodna politika vrlo drugačija nego u SAD-u. U SAD-u žene mogu ostvariti manje prava, kako pri zapošljavanju, tako i u drugim aspektima života. Na Jamajci žene ne zarađuju mnogo, ali jednostavno imaju više mogućnosti i postoji balans. Nije samo glazba, cijela kultura Jamajke je puno drugačija nego ona u SAD-u.

Radite kao DJ-ica, govornica i novinarka, te pravna antropologinja u New Yorku. Imate li problema u poslu radi toga što ste žena?

Rekla bih da sve poteškoće s kojima se nosim i koje sve više primjećujem proizlaze iz toga da se zaboravlja da su žene oduvijek stvarale glazbenu povijest, ali to nije bilo zabilježeno. Primijetila sam da se žene moraju puno više dokazivati kako bi uopće ušla na scenu. Imam dojam da postoji pretpostavka da žene čak niti nisu glazbenici. Kada sam u backstage-u, tko god dođe – prvo pomisli da sam samo obožavateljica. Onda moram objašnjavati. To umara. Nije veliki problem ali je naporno. Kako bih to izbjegla, sve suradnje nastojim dogovarati tako da sam ja glavna i preferiram suradnike na način da su iz različitih sredina, različitog spola, kultura, seksualnoj orijentaciji itd. Zanimljivije je i bude manje stresno. Treba raditi s ljudima koji spadaju u najosjetljivije skupine, pronaći način rada koji im najbolje odgovara i sve će krenuti od toga.

Mislim da ako počneš tako raditi, će sve dobro funkcionirati. Jedan od problem je i to što promotori, čak i više nego drugi DJ-i, smatraju da rad koji je potreban da se stvori jedna zanimljiva grupa ljudi koja će raditi dobru glazbu – nije rad. Oni su spremni mnogo više vremena utrošiti na pronalazak nekakve opskurne ploče glazbenika iz neke strane zemlje u nekoj čudnoj trgovini rabljenim pločama. Nakon što nađu takvu ploču, govorit će svima kako su se naradili. No, ne žele potražiti DJ-ice. Istina, malo ih je ali vrijedi potražiti. Ako su dobre, jednako su dobre kao i muškarci, stoga zašto ne učiniti stvari zanimljivijima? Ukoliko nešto ne učiniš, stalno ćeš replicirati sistem. Da, puno se vremena utroši na to, ali zašto ne izmijeniti stvar. 

{slika}