María María Acha-Kutscher je umjetnica koja koristi položaj žene kao inspiraciju za sve svoje vizualne zapise. Rođena Peruanka, koja se nakon Meksika preselila u Madrid gdje i danas živi, već s 12 godina je znala da želi biti aktivistkinja. U svom umjetničkom radu nastoji povećati vidljivost žena i poslati poruku budućim generacijama o važnosti društvenih promjene kroz povijest koje su promijenile živote i muškaraca i žena. Iako je do njihove ravnopravnosti dalek put, peruanska umjetnica nastavlja sa svojim aktivističkim radom i ilustracijama za borbu u kojoj svi moraju sudjelovati, jer kako navodi feminizam se ne tiče samo žena, već je jedini pokret koji se aktivno zalaže za ravnopravnost spolova, a to je upravo ono što María María opetovano ponavlja u svom radu. Tijekom umjetničke karijere koja traje već tri desetljeća, umjetnica je ostvarila brojne projekte koji su priznati i nagrađivani, a 2014. godine dio njezina projekta ‘Indignadas’ bio je predstavljen i na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma ‘Pitchwise’ u Sarajevu. I dalje aktivno djeluje kao aktivistkinja, feministkinja i umjetnica, a za Libelu je detaljno predstavila neke od svojih najvećih projekata, te najavila što priprema za naredne mjesece.
Vizualna si umjetnica, a središte tvog rada je borba za emancipaciju i jednakost žena. U kojem trenutku si odlučila posvetiti svoj rad upravo toj temi?
2011. godine sam preselila u Madrid i potpuno posvetila svoj umjetnički rad u tom smjeru. Od tog trenutka sam znala da ću raditi na jednoj temi, a to je položaj žena. Biti žena, iskustvo je koje nam je zajedničko svima bez obzira na rasu, podrijetlo, društveni status i seksualne sklonosti. Učinilo mi se važno govoriti o tome kroz feminističku perspektivu, jer vjerujem da je umjetnost snažno političko oružje. Definirajući se kao vizualna feministička umjetnica, pozicionirana sam između “feminističke umjetnosti”, što rezultira da moj rad ispunjava dvostruku ulogu: umjetnički proizvod i instrument koji može pokriti neke socijalne potrebe.
‘Mujeres Trabajando por Mujeres’ je projekt u kojem si vizualizirala figure žena is svih povijesnih razdoblja, podijeljenih u četiri serije. Možeš li reći nešto više o serijama i motivaciji za njihovu realizaciju?
‘Mujeres Trabajando por Mujeres’ je dugoročan projekt koji je namijenjen za prikazivanje na javnim prostorima, a cilj mu doprinijeti oporavku povijesnog pamćenja žena koje su prikazane u četiri serije: Visual Bios, biografski portreti ženskih osoba koje su napravile promjenu i borile se za poboljšanje situacije našeg roda; Behind Him, pokazuje život umjetnica čiju karijeru je zasjenila karijera njihovog partnera; Indignadas, vizualni zapis sudjelovanja žena na javnim prosvjedima diljem svijeta u kojem sam koristila fotografije i svjedočanstva iz medija na svojim crtežima i Hecha en Latinoamérica, koja se sastoji od digitalnih portreta Latinoameričkih žena koje su uspjele stvoriti vlastiti prostori i karijeru u stručnim područjima u kojima tradicionalno dominiraju muškarci. Serija ‘Hecha en Latinoamérica’ napravljena je za izložbu na javnom prostoru u meksičkom metrou.
{slika}
U projektu ‘Indignadas’ bilježila si prosvjede žena diljem svijeta od 2011. godine. Zašto si odlučila prikazati projekt na fasadama muzeja i balkonima?
Serija ‘Indignadas’ je nastala 2012. godine s rađanjem pokreta 15M, koji me motivirao da pokažem vidljivost žena koje su sudjelovale u njemu. Ideja da se projekt prikaže na fasadama pripada mom partneru, umjetniku i teoretičaru umjetnosti Tomasu Ruizu Rivasu, s kojim radim i na projektu Antimuseo. Takav način izlaganja ima veze sa potrebom da se slike vrate na mjesto događanja, odnosnu ulicu, i da prikazivanje na javnom prostoru postane dio urbanog krajolika koje prolaznici/ce mogu besplatno pogledati.
Iza serije foto kolaža ‘Womankind’ krije se zanimljiva priča. Ispričaj nam više o projektu.
Womankind (Mujermanidad) čini opsežna izrada digitalnih foto kolaža nastalih od arhivskih snimaka, interneta, časopisa, knjiga i fotografija koje sam ja snimila. Serija je nastala 2009. godine inspirirana izložbom Une semaine de bonté (Una semana de Bondad) autora Marxa Ernesta koja se sastojala od kolaža nastalih od ilustracija iz brošura i časopisa 19-og stoljeća. Radi se o najintuitivnijem projektu koji povezuje moj složeni kulturni identitet kreolskih, kineskih i afričkih korijena i sneni svijet izgubljene europske kulture koji mi je prenijela moja baka Irmgard, njemačkog podrijetla i jedna od prognanih žrtava nacizma.
Serija ‘WomanKind’ prikazuje dva najvažnija trenutaka u povijesti žena: britanski pokret s početka 20. stoljeća za pravo glasa i masivno uvođenje kontracepcijske pilule u 60-im godinama, što značajno doprinosi emancipaciji žena, mijenjajući njihov odnos s muškarcima.
U Womankind projektu redefiniram slike kojima se konstruirala povijest žena od izuma fotografije, gdje su tradicionalno bile degradirane zbog paternalizma i hegemonije. Svojim kolažima nastojim sačuvati žensku povijesti reflektirajući pritom političku borbu, kao i kompleksnost privatnog života nas žena.
{slika}
U svojim projektima koristiš različite tehnike kojima nastaju suvremeni radovi koji privlače pažnju spektrom boja i specifičnom umjetničkom estetikom. Što prvo odabireš; temu ili tehniku kojom češ raditi?
U svom radu uvijek koristim samo jednu temu, a to je žena. Njezinu povijest, borbu za emancipaciju i jednakost, te kako je ženstvenost kulturološki izgrađena. Tako su započela moja dva velika i dugoročna projekta ‘Mujeres trabajando por mujeres’ čiji format su digitalni crteži inspirirani estetikom pop arta, stripova i političkih postera iz 70-tih poput onih Emroya Douglasa i ‘Womankind’ digitalni fotografski kolaž. Sve svoje radove realiziram putem kompjutera, a za crteže koristim digitalnu olovku i grafički tablet. Tehnike koje koristim u svom umjetničkom radu rezultat su dugogodišnjeg rada kao umjetničke direktorice u reklamnim agencijama.
Negativna konotacija riječi ‘feminizam’ u zadnje vrijeme nije samo prisutna na društvenim mrežama, već i u umjetničkom svijetu. Što tebi predstavlja biti feministička umjetnica i čemu težiš u svom poslu?
Teško je etiketirati se kao feministička umjetnica, jer umjetnost kao institucija ima paternalističku strukturu, a upravo feminizam preispituje tu strukturu, što dovodi do marginalizacije. No, moj rad djeluje na drugim frontovima osim umjetnosti, kao što su feministički aktivizam. Zato uvijek spominjem dvostruku funkciju mog rada (kao što sam već prethodno rekla), da bude umjetnička proizvod i instrument koji može pokriti bilo koju društvenu potrebu i doprinijeti promjeni politike, posebno po pitanju žena.
{slika}
Iz Latinske Amerike si preselila u Madrid, gdje dugi niz godina živiš i radiš. Kako je živjeti između dva kontinenta i kulture, i na koji način su te promjene utjecale na tvoj umjetnički i aktivistički život?
Geografski pomak tijekom mog života dao mi je globalnu viziju svijeta i temeljno znanje o meni, kao ljudskom biće, te razumijevanje pripadnosti nečem univerzalnog, a ne malom komadu svijeta. Selidba mi je osobito pomogla u razvijanju svijesti, te identifikaciji s mojim rodom. U Španjolskoj sam prvi put postala svjesna važnosti feminizma kao političkog položaja, te da kao građani i građanke ovog svijeta imamo globalnu obavezu na mnogim razinama. Alatima koje koristima i kojima znamo upravljati, a u mom slučaju je to umjetnost, možemo doprinijeti izgradnji boljeg svijeta.
Možeš li nam reći nešto više o projektu ‘Antimuseo’ koji je spoj muzeja, umjetnosti i urbanog prostora?
Antimuseo je istraživački projekt o povezanosti umjetničkog stvaralaštva, urbanog prostora i muzeja koji je ostvaren u suradnji s umjetnikom i teoretičarom umjetnosti Tomásom Ruizom-Rivasom . Naš rad zamagljuje granice između teorije i prakse, te se usredotočuje na društvene procese koje čine umjetničko djelo kao takvo, kao i analizu strukture i granica ustanova.
Tijekom 25 godina razvili smo dugi niz projekata u našim (Madrid 1993/94 do 2003/07) i javnim prostorima (Madrid i Meksiku 2007/14). Među najistaknutijim u posljednjem razdoblju je Centar za digitalnu suvremenu umjetnost u Meksiku 2009. godine , koji je imao čast biti spomenut i nagrađen od Iberomuseusa za najbolji pedagoški projekt 2010. godine, te je bio uključen kao radionica na međunarodnom sastanku MDE11 u Medellinu (Kolumbija). Od 2015. smo ponovno u Madridu, gdje smo se posvetili teorijskih istraživanjima i projektima na javnim prostorima. Trenutno provodimo studiju o alternativnim prostorima i organizacijama umjetnika/ca u Madridu između 1990. I 2010., te u isto vrijeme pripremamo slične projekte koji djeluju još i danas.
Tomás Ruiz-Rivas je dio istraživačkog projekta ‘Six Formats’ pod pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Beču, koji će se održati u različitim europskim gradovima u sljedeće tri godine, a Antimuseo koordinira odgovarajuće sastanke u Madridu.
{slika}
Za kraj, podijeli s nama planove za naredne mjesece. Gdje možemo vidjeti tvoje projekte?
Trenutno radim na drugom broju časopisa MARIA, tema je UMJETNOST, a trebao bi izaći u rujnu ove godine. MARIA je novi ilustracijski projekt koji ima format digitalnog “časopisa “, te je vizualni prikaz ženskih pitanja iz feminističke perspektive. Prvo izdanje časopisa je bilo u veljači 2015., s temom LJEPOTA koji pokazuje kako se s dolaskom novih modela, percepcija ljepote mijenja i nadilazi rasu, godine i rod.
Istovremeno u rujnu sudjelujem na sljedećim izložbama i festivalima:
– 5. rujna 2015. projekt ‘Womenkind’ na izložbi u Meksiku, Foto Museo Cuatro Caminos, Fundación Pedro Meyer (Http://fpmeyer.com/intro/fotomuseo)
– 11. rujna 2015. slika iz projekta ‘Indignadas’ (pobjednik u kategoriji umjetnosti prepona) na Festivalu kulture na ulicama koji će se održati u Rivas Vaciamadridu u Španjolskoj.
– 24-27. rujna 2015, slika iz ‘Indignadas’ na izložbi peruanskih umjetnika/ca na Sajmu suvremene umjetnosti Estampa
U jesen je i lansiranje knjige Visual Impact: Creative Dissent in the 21st Centur autorice Liz McQuistony iz uredništva Phaidon, gdje sudjelujem sa slikom iz projekta ‘Indignadas’. Više detalja o svim događanjima možete pratiti na mojoj web stranici.
