Razgovor

22.10.2016. 20:00:00 - Ivana Živković

RAZGOVOR S NEROM MIOČIĆ

Pod teretom ljubavi: U radu se pitam koliko je moja majka pokreta učinila kuhajući za mene

(Foto: ustupila Nera Miočić)

Reprogramirati vidljivo, već postojeće, u nove oblike komunikacije, služeći se proučavanjem, istraživanjem  i intervencijama u društvu – cilj je to Nere Miočić, splitske umjetnice s kojom smo razgovarale o njezinom diplomskom radu 'Kuhinja kao prostor nastajanja pokretne slike' na Odsjeku za nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nera kao alat proučavanja uzima hranu kao polazišnu točku, a djeluje kroz činove kuhanja, dijeljenja hrane, egzistenciju, odbacivanja hrane, tijela kao cjeline kroz kojeg se povezuju navedeni procesi. Istražuje procese kretanja vlastitog tijela i energije kroz pokrete kuhanja. Zanima je nastajanje slike koja se stvara pogledom i pokretom.


Zašto je u fokusu tvog rada baš kuhanja? Zašto ne pranje, peglanje, brisanje prašine? Napisala si kako te bavljenje hranom uvodi u razmišljanje i bavljenje tijelom, pokretom, vlastitom energijom. Možeš li nam malo razložiti tvrdnju?

Kuhanje je jedini element suživota među ljudima koji kontinuirano stvara odnose, podupire postojanje našeg organizma te stvara memoriju tih odnosa.  U prijevodu, svaki dan jedemo kako bismo fizički postojali i to je nešto što ne možemo isključiti. Ne možemo jednostavno odlučiti da prestajemo, bilo da smo u ulozi onoga koji kuha ili onoga koji jede - podjednako koristimo taj čin svakodnevno. Kada sam započela svoj rad i odlučila hranu uzeti kao sredstvo kroz koje ću proučavati sebe i svijet oko sebe,  bila je to spoznaja kroz vlastito iskustvo, gdje sam često propitivala jesmo li svjesni kolika je razmjena komunikacije preko hrane.  Recimo, jednostavna pitanja - znamo li što jedemo, tko nam priprema hranu, kako se osoba osjećala dok nam je kuhala - do malo kompliciranijih, poput odakle dolazi hrana koju jedemo, što je našem organizmu potrebno da zadrži vitalnost i zdravlje? Ova pitanja su jako važna jer u njima pronalazimo sve indikacije što sa svijetom i načinom na koji živimo nije u redu. Primjerice, ako osoba mora raditi 10 sati dnevno za minimalan novac, doći kući, kuhati hranu koja je odabrana po cijeni i pristupačnosti (znamo da je takva hrana daleko od zdrave hrane) i takav obrok servirati svojoj obitelji, nameće se niz pitanja. Počet ćemo od pitanja kako se osjeća osoba nedovoljno plaćena za svoj rad? Zašto nakon cijelog dana na radnom mjestu i dalje kuha? Je li kuhanje fizička i emotivna obveza, budući da ulazi u polje brige o ljudima koje volimo? Ima li ta osoba vremena proučavati informacije koje joj nisu dostupne u smislenoj cjelini? U tijelo upisujemo sve informacije koje nas okružuju, ali ih istovremeno prenosimo i u okolinu.


Audible/Edible Kitchen - Galerija Močvara

Audible/Edible Kitchen - Galerija Močvara


Radnje si snimala GoPro kamerom pri čemu se slika prikazivala u realnom vremenu na zaslonu mobitela. U radu objašnjavaš kako izloženost i konzumiranje svih vizualnih sadržaja na mobitelu utječe na to kako pristupamo reduciranju informacija s kojima se susretnemo. Neprestano smo, od strane medija, izloženi golemim količinama informacija - nekima koje su ključne za naše funkcioniranje u društvu, nekim koje služe kontroliranju našeg funkcioniranja u društvu. Kako vizualni sadržaj reducira informacije i utječe li to na naše razumijevanje tih istih informacija?


Kada imate gomilu informacija – bile one jezične, vizualne ili zvukovne - i dalje vam je potreban obrazac i način sortiranja tih informacija. S jedne strane osnovno znanje o samoj analogiji onoga što želimo poznavati, recimo filmska izražajna sredstva, i s druge strane vještinu oblikovanja i prepoznavanja te analogije kako bismo formirali mišljenja. Tako dok gledamo film uočavamo korištenje trikova poput zvuka, boje, montaže ili pokreta kamere, koji utječu na naše emocije. Ovo je povezano i s hormonima koji te emocije kontroliraju. Hormoni su djelomično povezani i s hranom koju jedemo. Sada ćemo povezati sve navedeno.  Gledamo film, vijesti, seriju, i teme koje je netko obrađivao i odlučio da su relevantne. Za to je potreban novac koji će financirati mašineriju koja te informacije dovodi do vas. Vi ste taj dan jeli neku hranu (slatko ili neki junk food) koja je podigla razinu vašeg šećera u krvi zbog čega se osjećate teško, bez snage. Onda u tom stanju pogledate televiziju koja prenosi vijest ispričanu na negativan način,  i to dodatno utječe na vaš osjećaj težine. A sada zamislite da ste odmorni, jeli super hranu, nemate briga i poznajete sve trikove vizualnog izražavanja televizijskog medija. Vidite tu istu vijest i na svjesnoj razini shvatite koji dijelovi  te informacije nastoje manipulirati vašim emocijama.

Namjera iza korištenja GoPro kamere je stvoriti iskustvo s kojim osoba može sama osvijestiti što se događa kada gledamo sliku, stvaramo pokret i odlučujemo gdje će fokus biti.  Samim tim iskustvom možemo postaviti pitanje kako na nas i na naš pokret utječe slike koja je dio tog iskustva. Postaju jedno, a to je upravo i odgovor na pitanje svih vizualnih informacija koje unosimo u sebe - postaju dio nas, našeg izražavanja, mišljenja, djelovanja. Određuju što gledamo, što slušamo. Dobra su podloga za prenošenje čega god im odgovara jer znaju da je način današnjeg života preživljavanje u svakom pogledu, a odsustvo informacija čini većinu ljudi nemoćnima.

Kuhinja kao prostor nastajanja pokretne slike

Kuhinja kao prostor nastajanja pokretne slike


Simone de Beauvoir piše kako djevojčice od ranih faza odrastanja grade lažne stavove o vlastitoj biološkoj i sociološkoj svrsi, jedan od čega je i rad u kućanskoj sferi. Problem nastaje kada ta lažna biološka i sociološka uloga nije vrednovana kao rad, iako osigurava nultu točku kapitalističke proizvodnje - radnik i radnica moraju biti siti i čisti da bi svojim radom akumulirali kapital. Jesi li razmišljala o nekim modusima vrednovanja rada u kućanskoj sferi?

Razmislimo o sljedećem problemu: djevojčica koja živi u zemlji poput Hrvatske dobije menstruaciju. Od strane društva upućene su joj kritike na račun ponašanja za vrijeme tog perioda. Primjerice, da je pretjerano agresivna, promjenjivog ponašanja, da se stalno žali itd. Dakle, ako želi biti prihvaćena od suprotnog spola, mora potisnuti, odnosno promijeniti svoje ponašanje. Preostaje joj potiskivanje svoje izvorne moći i ženstvenosti koja je neprihvatljiva i na udaru kritika. Ako znam da će me netko kuditi što sam takva (a pričamo o svakodnevnom  nerazumijevanju) zašto bih se tome izlagala? Zanimljivo, u indijskoj kulturi žene ne smiju kuhati kada imaju menstrualni ciklus jer se smatra da su one tada s pravom osjetljive jer pročišćavaju cijelu okolinu od negativne energije, stoga ne žele tu energiju prenositi u hranu. 


U nekom trenutku postaje važna spoznaja da ono što me okružuje uvelike utječe na ono što postajem. Koliko žena na svijetu svjesno odabire ulogu kućanice ili radnice koja, kada dođu kući s posla, počinje kuhati? Koliko su djevojčice, a koliko dječaci svjesni da trebaju znati kuhati? U trenutku u kojem svi rade i tako održavaju nebulozni kapitalistički sustav koji dostojanstvo života pretvara u sablasnu proizvodnju, pitanje je koji to organizam ima dovoljno energije da to sve proizvede. Nije li, kao i kod filma, manipulacija osjećajima i potreba za fizičkim opstankom ono što žene stavlja u još teži položaj? Održavaju nekoliko sistema istovremeno, (pri čemu se većina raspadaju zbog nedostatka podršku od strane društva), preuzimaju previše tereta i višestruke uloge. Što bi se dogodilo kada bi sve majke prestale kuhati na neko vrijeme?


Žene u kućanstvima prevladavajuće obavljaju repetitivne kućanske poslove, kao što su kuhanje, čišćenje, pranje ili briga o djeci. Jedan od argumenata kojima se pokušava diskreditirati priznavanje kućanskog rada kao stvarnog rada jest da je riječ o "iskazu ljubavi prema obitelji". Što misliš zašto taj teret opeglane, oprane i nahranjene ljubavi pada baš na žene? Nekako smo tu na tragu emocionalnog rada, o kojem se zapravo jako malo priča. Čini se kako je to zaboravljena tema, čak i u kontekstu feminizma.

Ukoliko okolina nije društveno odgovorna, osviještena, vrlo lako postane plodno tlo za iskorištavanje mogućnosti koja žena može pružiti kroz svoje djelovanje. Ako njezine vrijednosti zamijenimo za nešto što smatramo da nam je dužna pružati, tada smo uspješno stvorili društvo u kojem se ženama oduzima dostojanstvo života i temeljna prava. Ono što zabrinjava, kada se radi o emocijama, je da će žena i dalje kuhati jer emotivno nema izbora. Zato se u ovom radu pitam koliko je moja majka pokreta učinila kuhajući za mene? Je li željela učiniti svaki pokret i kako se pritom osjećala? Koliko ju je okolina podržavala  i cijenila svaki taj pokret?


Misliš li da se situacija mijenja s mlađim generacijama ili je žena koja se s posla vraća na kućanski posao slika koja će nas pratiti još dugo?

Danas je teško reći  bilo što o bliskoj budućnosti. Stvari se mijenjaju u raznim smjerovima, a neke ostaju iste iako se maskiraju kao novi trendovi. Smatram da nove generacije imaju odličnu šansu za uzdizanje svoja razmišljanja i shvaćanje da svaka osoba, bez obzira na rod, zaslužuje pravo odabira, pravo na znanje, pravo da bude ono što osjeća da želi - bez straha.  Imaju uvid u to kako disbalans u odnosima dovodi do vrlo nesretnog društva jer su ranije generacije žena prošle izuzetnu nepravdu koju ne možemo zanemariti. Svako biće želi bolju stvarnost i smatram da će mlade generacije promijeniti tu sliku stvarnosti i da se ona, na neki način, već mijenja.


U radu spominješ Jacquesa Ranciera koji navodi kako postoji funkcionalističko razumijevanje odnosa između obrazovanja, ekonomije i života, ali ono istovremeno funkcionira kao mašina za proizvodnju razočaranja i obeshrabrenja, a ljudi se osjećaju nemoćni jer unutar 'sustava koji je prekrasan' ne uspijevaju pronaći nešto za sebe. Čini mi se da su mladi u Hrvatskoj dosta svjesni da sustav nije prekrasan, ali velik broj i dalje zagovara famozno 'usklađivanje obrazovanja s potrebama tržišta'. Koliko je opasno podređivati obrazovanje tržištu i jesu li posljedice u Hrvatskoj već vidljive?


Rekla bih da su posljedice, nažalost, itekako vidljive. Obrazovanje danas slijedi trendove, a trendove kreiraju oni kojima je potreban novac i time krug završava. Treba nam alternativni izvor edukacije i to hitno.


Nekako mi se čini da je tvoje pitanje "Je li kadar kojeg snimamo posljedica onoga što smo odlučili ili se on dogodio kao prenošenje ideje slike koju smo preuzeli?" široko primjenjivo. Kao dio društva preuzimamo znanje, vrijednosti, ideje, ali i stereotipe, kao i mržnju - koliko smo u Hrvatskoj kao društvo svjesni da nam mržnja i podjele nisu svojstvene, već su dio širih društvenih koncepata i interesa u koje smo uronjeni od rođenja?

Svjesnost se rađa kao posljedica dodira stvarne informacije i iskustva koji podupire tu stvarnost. Jedno bez drugog ne može postojati. Sva mržnja, podijeljenost, umor, tuga, neshvaćanje, bezvrijednost, posljedica su dogmi i iskorištavanja našeg prava na ljudskost. Da bismo uočili tko smo i ostvarili pravo na slobodu i ljubav prema sebi (a onda i prema drugima), moramo se odmaknuti i preispitati sve postojeće.  Kada se otvaramo prema novim spoznajama i uviđamo nove mogućnosti, započinje proces koji zahtjeva strpljenje, jasnoću, volju za promjenama. Kako ja vidim, danas se ljudi bude i pitaju 'Kako sam?', ne 'Tko sam?' – kako se osjećam. To je mjerilo kakva nam je stvarnost.  Moja kći ima 16 godina i zanimljivu teoriju – što znači svo nastojanje da joj učitelji_ce i roditelji pametno i vješto nastoje objasniti ovo i ono, kada se na kraju ona ne osjeća dobro? Jesu li autoriteti postigli da je kroz govor oraspolože ili su samo sebi potvrdili da su pametni govornici.  To je ta slika koju trebamo preispitati.


U kojoj mjeri se danas umjetnost bavi feminističkim problemima i dekonstrukcijom rodnih uloga?

Teško je na to odgovoriti. Umjetnost se danas bavi svim mogućim temama. Štoviše, one su isprepletene jer su problemi današnjice izrazito komplicirani i slojeviti. Mislim da se u te teme ulaže sve veća energija i za njih otvara sve veći prostor, ali još uvijek nedovoljno s obzirom na ozbiljnost tih tema.

--

Ovdje možete pogledati Nerin interaktivno-zvučni performans kuhanja Audible/Edible Kitchen Nere Miočić u Galeriji Močvara - ambijentalno iskustvo hrane i eksperiment oslobađanja od granica tradicionalnih recepata:

Tagovi: hrana, intervju, kuhinja, neplaćeni kućanski rad, nera miočić, pokret, tijelo, video, vizualna umjetnost, vizualne informacije

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM