Razgovor

08.04.2018. 18:06:00 - Greta Grakalić Rački

razgovor s katoličkom teologinjom Reginom Ammicht Quinn

'Rodna teorija i praksa nužne su za stvaranje pravednog svijeta'

Regina Ammicht Quinn

Regina Ammicht Quinn (Foto: Privatna arhiva)

Razgovaramo s Reginom Ammicht Quinn, katoličkom teologinjom s interesima u etici teodiceje te suodnosu roda, seksualnosti i religije, kojoj je uskraćen rimski nihil obstat - što znači da ne može predavati teologiju na njemačkim sveučilištima. Od 2014. godine izvršna je direktorica Međunarodnog centra za etiku u humanističkim znanostima Sveučilišta u Tübingenu. S kolegicom Ingrid Hotz-Davies direktorica je Centra za istraživanje roda i raznolikosti. Bila je državna savjetnica za interkulturalni i međureligijski dijalog kao nezavisna članica Državne uprave Baden-Württemberg. U Hrvatsku dolazi u travnju kao jedna od predavačica na konferenciji Mir i konflikti: sadašnji i budući izazovi, Sveučilišta u Rijeci u suradnji s Institutom za istraživanje mira (Norveška), Međunarodnog centra za etiku u humanističkim znanostima (Njemačka) te Centra za mirovne studije (Hrvatska), gdje će 16. travnja održati predavanja "Rodni sukobi: populizam, religija i potraga za pravednošću". Konferencija se fokusira na područje Zapadnog Balkana kao višestoljetne platforme intenzivnih političkih, društvenih i kulturnih previranja. Stanje 'zamrznutih sukoba', političko nasilje, (ne)mogućnost pomirenja i potencijalna rješenja neslaganja te migrantska kriza na Balkanskoj ruti fokalne su točke svih predavanja. Regina Ammicht Quinn već je posjetila Rijeku prije dvije godine u sklopu ciklusa javnih predavanja Religija i javnost na Filozofskom fakultetu, kada je govorila o politici ženskih tijela i pitanju pobačaja.

 

Regina, imate zaista bogatu biografiju! Na čemu trenutno radite? Ima li kakav projekt, knjiga ili volonterski rad koji bi za početak istaknuli - naročito na području ženske problematike i/ili rodne teorije?

Tema na kojoj trenutno radim je 'vjera' u rodnu binarnost, koja kaže: postoje isključivo 'muškarac' i 'žena'; rod pripisan rođenjem osoba će željeti imati čitavog svog života; seksualna žudnja stremi prema suprotnom spolu; biti 'muškarac' ili 'žena' temelj je našeg identiteta s kojim su povezane specifične društvene uloge. Ovakvo je vjerovanje vrlo često izvor boli, nepravde, diskriminacije i očaja. I mora se promijeniti! No kako mijenjati vjerovanje koje se naprosto ne da uzdrmati argumentima? Vjeru u rodnu binarnost povezujem nadalje s rastom populističkih politika te njihovih učinaka na društvo u cjelini - i na ženu, što je moja druga interesna sfera. Konačno, zanima me digitalizacija, tehnologija i umjetna inteligencija koje svojim razvojem upijaju kulturalne norme. Sadržaji internetskih stranica odraz su njihovih stvoritelja. Kako ovdje možemo izbjeći diskriminaciju?

 

Već ste bili u Hrvatskoj, točnije Rijeci. Zadnji je put tema vašeg predavanja bila vezana uz pobačaj. Rekli ste: "pobačaj je najkontroverznija tema, ne samo kad se zdravstveni, politički, društveni i tržišni zahtjevi sukobljavaju s kršćankim vjerovanjem, već i unutar samih kršćanskih zajednica". Možete li komentirati ovu izjavu?

Unutar kršćanstva postoje različiti stavovi i praske kada govorimo o pobačaju. Konzervativno katoličanstvo fokusira se na doktrinu baziranu na restriktivnoj etici seksualnosti koja iziskuje posebnu vrstu kontrole tijela. Možemo prihvatiti, izdržati i tolerirati seksualne odnose dokle god su njihovi akteri oženjen heteroseksualni par s ciljem začinjanja djeteta. No, ono što se događa iza zatvorenih vrata izlazi na vidjelo. A ako to 'izlaženje' ne odgovara društvenim i vjerskim konvencijama, posljedice će biti strašne. Prema ovoj logici, primjerice, pobačaj ne samo da ubija fetalni život, već pomaže ženi da pobjegne od posljedica svog grijeha. Ista se logika primjenjuje na pitanja kontracepcije i pobačaja: ako su oni ženi dozvoljeni, ona će ih koristiti i neće se pridržavati moralnih standarda. Ako teologija misli da dijete može biti kazna seksualnog prijestupa, nešto je ovdje vrlo pogrešno. I sve više ljudi uviđa da je to jako loše - oni drugačije shvaćaju seksualnost i nastoje utjecati na diskurs o seksualnosti u obrazovanju, nauku i savjetovanju. Srž tog uvjerenja može se izraziti dvostruko: ako je seksualnost dio Božjega stvaranja – čemu je se plašiti i odbacivati? Ako je bezuvjetna ljubav Isusovo učenje o Bogu – zašto zastrašujemo i odbacujemo žene koje zapravo trebaju solidarnost i pomoć?

 

Na ovom predavanju, sjećam se, govorili ste i o patrilinearnoj ekonomiji, no niste se baš zadržali na toj temi...

U kršćanskim tradicijama fokus se zadržao na čistoći – naročito na čistoći žena. Djevicu Mariju predstavljalo se kao ideal ženske egzistencije. Dakako, ženama pretežno nije bilo moguće imitirati tu ulogu, pa je došlo do jednostavnog pravila: nema seksa prije ili izvan braka! Nije to samo duhovni i moralni zahtjev - treba ga promatrati kroz praktični utjecaj patrilinearne ekonomije. Ako žene ne slijede ovo jednostavno pravilo, nećemo sa sigurnošću znati tko je otac djeteta. Tijekom povijesti (i prije DNA testova), to nije bilo pitanje pukog srodstva (je li ovo zaista moje dijete?) ili pitanje povjerenja (jesam li izdan?) - već pitanje vlasništva: samo ako se žena uzdržava od seksualnih odnosa prije ili izvan braka, možemo uspostaviti legitimni poredak u svjetovnim stvarima - baštiniti teritorij, naslov i vlast - a sve to ovisi o čistoći majke.

 

Kroz ovu godinu, sve do veljače 2019. godine, Hrvatska mora donijeti svoj prvi zakon o pobačaju, a nacrt se možda već i krenuo raditi u Ministarstvu zdravlja. U veljači prošle godine, Ustavni sud odbio je prijedlog procjene ustavnosti Zakona o mjerama zdravstvene zaštite koji omogućava ženama da slobodno odlučuju o rađanju. Ipak, naložio je donošenje novog zakona unutar dvije godine, što se očekuje od sadašnje Vlade. Vjerujem da se trenutno dostavljaju prijedlozi tog zakona. 'Priziv savjesti' postao je uobičajen izbor liječnika u nizu hrvatski bolnica. Dio konzervativaca postavio je pitanje o pravnoj osobnosti fetusa. Ove promjene se, po mojem mišljenju, događaju uglavnom zbog savezništva klerikalnog kršćanstva i desne konzervativne politike u Hrvatskoj što proizvodi jednu distorziranu, radikalnu ideologiju. Možete li komentirati ovu situaciju i moj stav? Kako stoje stvari u Njemačkoj?

Situacija u Njemačkoj poprilično je drugačija... Stopa pobačaja vrlo je mala, što povezujem sa spolnim obrazovanjem u školama i obiteljima te s dostupnosti kontracepcije, dok je istovremeno omogućeno svakoj djevojci ili ženi da pobaci. Sam zakon ipak je kompromisan: pobačaj je legalan zbog medicinskih (opasnost za fizičko ili psihičko zdravlje žene – pri čemu je 'psihičko zdravlje' veoma širok pojam) ili kriminalnih indikacija (trudnoća je posljedica zločina). U ostalim slučajevima pobačaj je ilegalan, no ne kažnjava se – ali pod uvjetom da trudnica iskoristi jednu od brojnih savjetodavnih mogućnosti (radi se o savjetovanju i pomoći, ne o odgovaranju žene!). Savjetovanje pružaju razne institucije. Katolička savjetodavna skupina Donum vitae isključena je iz Crkve jer se smatralo da na ovaj način sudjeluje u pobačajima. Također, tijekom posljednje dvije godine stopa pobačaja u Njemačkoj neznatno je porasla, a jedan od razloga je primjetan rast broja Poljakinja koje dolaze pobaciti u Njemačku. Glede situacije u Hrvatskoj: brojke su vrlo jasne! Diljem svijeta restriktivni zakoni o pobačaju nisu povezani s manjom stopom pobačaja. Oni dapače imaju vrlo ozbiljne posljedice: kriminaliziraju osobnu bol i potiču nesigurne, po zdravlje opasne pobačaje.

Da, toksičan je savez između nacionalističkih desničarskih politika i tradicionalističkog katolicizma: stavovi obje strane stapaju se u definiciji 'dobre žene' koja čezne za majčinstvom kako bi održala vjersku tradiciju i svoj narod. Ona reprezentira državu svojim simboličnim tijelom. Ovdje žene nisu subjekti već objekti javnog političkog i moralnog diskursa. Pomni nadzor nad ženskom seksualnosti dio je nacionalističkog diskursa – a katolički puritanizam samo ga hrani. Treba također napomenuti nešto o frazi 'priziv savjesti', vrlo mi je zanimljiva ta formulacija. Koliko shvaćam, ona zapravo znači ukidanje slobodne i savjesne odluke žene. Savjest je opasna stvar jer daje autoritet nečemu što je iznad politike i religije. Ona, dakako, može biti i pogrešna, no nemamo je čime nadomjestiti. Možemo jedino biti odgovorni na dva načina: slijediti svoju savjest – ali i obrazovati ju. Ako 'prigovor savjesti' istovremeno znači 'ukidanje savjesti', to je ogroman regres kojim se ukida dostojanstvo čovjeka. Toma Akvinski rekao je da je savjest posljednja instanca, da ima posljednju riječ - čak i onda kada proturječi Crkvi. Ako savjest ne može odigrati ulogu u velikim odlukama, svi smo izgubili.

 

U Platformi za ženska reproduktivna prava (fronti koja je spontano nastala poradi događaja koje sam opisala u prethodnom pitanju) aktivno djeluju dvije teologinje: moja prijateljica Lana Bobić i ja. Nas dvije nastojimo, svaka na svoj način (ona kao katolkinja, ja kao protestna ateistkinja), unijeti u naš rad diskurs feminističke teologije i teologije oslobođenja. Koja je Vaša poruka za nas i ostale članice – od kojih je svaka ideološki drugačija? Kakvu etiku da njegujemo?

Razvijati prijateljstva koja nadilaze vjerske i ideološke barijere prekrasna je stvar. Već ste se etički pozicionirale: percipirate ljude drugačijih vjerovanja (podrijetla, etniciteta, roda, itd.) ne kao Druge, strance, neprijatelje, već kao prijatelje. Izazov se nalazi u razumijevanju, ne u nijekanju različitosti. To može biti temelj određivanja diskursa o pobačaju. On se ne može usredotočiti na pojedinke, već na čitavo društvo - ne želimo govoriti o izoliranoj maternici i izoliranoj ženi u potrazi za izoliranom odlukom. Strukturni kontekst žene od veće je važnosti! A on ima svoja moralna pravila. Jedno od tih (zastarjelih?) pravila kaže: 'majke moraju biti udane'! Drugo, suvremenije pravilo kaže da moramo planirati i voditi svoj život na optimalan, uravnotežen način. Dijete koje dođe u krivo vrijeme krši oba zakona. Grijeh protiv zahtjeva da kontroliramo svoj život može dovesti do negativnih posljedica, sličnih onima koje su neudane majke doživljavale u prošlosti. Drugi 'set' normi uvučenih u živote žena (još uvijek!) poručuje: 'dječaci su bolji od djevojčica!'. U Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori više je muškaraca no žena, što između ostalog upućuje na selektivne pobačaje. Ako ne gledamo na izoliranu maternicu i izoliranu ženu, već na cjelokupni društveni kontekst, moramo si postaviti sljedeća etička pitanja: kakve odnose, obitelji, škole, sveučilišta, radne uvjete, društvene i zdravstvene ustanove, vjerske institucije trebamo da pomognemo ženi u suočavanju s krizom te u postizanju cjelovitog života? Kako osigurati slobodan izbor žene u teškoj situaciji? Na koji način društvo može živjeti u solidarnosti s onima izvan tradicija i konvencija? Kako očevi mogu ući u kontekst pobačaja bez povećanja pritiska na ženu? Na kraju, slobodnu i savjesnu odluku mora donijeti žena. Tko drugi? Otac te žene? Svećenik? Sudac? Policija?

 

U katoličanstvu, nerođeni 'život' postaje osoba, prema Tomi Akvinskom, nakon četrdeset dana ako je fetus muškog spola te osamdeset ili devedeset ukoliko je ženskog. Ako se ne varam, ovaj stav promijenio se tijekom Prvog vatikanskog koncila i papinstva Pia IX (1972-1878) koji je strastveno zagovarao ideju da život počinje začećem. Otkud ovaj prevrat? Je li on posljedica početka ženskog pokreta i osnaživanja naših pretkinja?

Ne znam. Papinski autoritet bio je ogromna tema Prvog vatikanskog koncila, što znači i autoritet pape nad (grešnim) ženama. Zanimljivo je kako su te prenatalne dijagnoze prije ultrazvuka imale praktični smisao: stoljećima u europskoj povijesti trudnoće fetus se smatrao djetetom čim bi dokazao svoje postojanje kretanjem u maternici – negdje između devedesetog i sto dvadesetog dana. Bio vam je potreban autoritet žene da shvatite trudnoću i stanje fetusa! No, ne i danas, i ne prema Tomi Akvinskom koji nikada nije bio trudan i mislio je da se duša 'otkriva' kretanjem ploda u maternici (i još k tome muška prije no ženska).

 

Što Vas je nadahnulo da postanete kršćanska teologinja koja se bori za siguran i legalan pobačaj? Ne mogu reći da ste pro-choice teologinja budući da ste svojedobno izjavili: "U kontekstu pobačaja, za život i za izbor su čiste fraze. Politika ženskih identiteta je izmanipulirana politikom identiteta fetusa, a ona se na koncu završava u binarnoj strukturi 'za život' i 'za izbor'. Ova pojednostavljena dualistička debata ima mnoge mane – na teoretskom, praktičnom i političkom nivou".

Ne, nisam ni pro-choice ni pro-life – u tako pojednostavljenom modusu shvaćanja. Ova razlika može biti politički učinkovita, ali je etički problematična. Čini se da 'za život' znači zaštitu ljudskog života od njegova začetka. No, u pro-life diskursu, dijete se često postavlja nasuprot (potencijalno loše) majke. Pro-choice znači: ljudski život je ljudski, u punom smislu te riječi, kad i ako možemo donositi odluke koje nas se tiču. To je istina. Do određene točke. Mogu odabrati koga ću voljeti i s kim ću se udati, što ću studirati ili obući, za koga ću glasati, gdje i kako ću živjeti itd. No, inflatoran pojam autonomije (osoba je osoba samo kad je on ili ona potpuno autonomna) naslijeđe je Zapadne patrijarhalne tradicije. Samoodređenje nije jedina životna vrijednost i zapravo se nikada ne ostvaruje u cijelosti. Ljudski život nije čista neovisnost, već je istovremeno i međuovisnost. Po mojem mišljenju, 'odnosna autonomija' najprimjereniji je izraz ljudskog života. Ono što od pro-life argumenata možemo naučiti bezuvjetno je prihvaćanje djeteta – čak i ako ne spada u popularne standarde zdravlja, inteligencije ili ljepote. Od pro-choice argumenata možemo naučiti bezuvjetno prihvaćanje dostojanstva žene. Mi nismo spremnici ili kontejneri – mi smo osobe! Kad ovo svladamo, možemo krenuti dalje, ispitati motive za pobačaj i možda otkriti da isti ljudi koji se protive pobačaju ne bi toliko žarko željeli imati posla s majkom koja je klinički depresivna ili djetetom koje ne ispunjava društvena očekivanja.

I da, uvjerena sam da nam je potreban siguran i dostupan pobačaj. Tko god je ranjiv, treba našu podršku, ali ona ne znači proglašavanje ranjive osobe nekompetentnom. Trudnoj ženi nitko ne može oduzeti pravo na odluku: niti jedan zakon, kulturni standard, pa čak ni oni koji joj pomažu i podržavaju je. Možemo se samo čvrsto postaviti uz nju, pružiti joj izbor i poštivati njezin život. Za teologiju je najvažnije postaviti raspravu o pobačaju u širi okvir kršćanske poruke. Zaseban moralni stav spram pobačaja nije srž kršćanskog identiteta. U svijetu gladi, ratova i genocida, odgovor na radikalni poziv kršćanstva bi prije svega trebao biti rad na pravednosti i miru, borba za pravedan mir i miroljubivu pravednost. Tako religija može biti pro-life, za život siromašnih i marginaliziranih. Marcella Althaus-Reid, argentinsko-britanska teologinja, neprestano je ponavljala da je mlada prostitutka u WC-u autobusne stanice, koja je imala višestruke pobačaje, ništa drugo no slika Krista.

 

"Ako je bog muško, muško je bog", rekla je Mary Daly. Kakvu vrstu politike, revolucije, vjere, teologije i etike (ili možda ništa od navedenog) trebaju žene u kršćanskom svijetu da bi se ovome oduprle?

Baš sam pročitala židovsku legendu o muškarcu koji je ljutito protestirao govoreći da žena pripada propovjedaonici sinagoge koliko i naranča na kearat seder (posebna vrsta obrednog tanjura za pashalnu večeru op.a.). Danas, kada slave Pashu, mnogi Židovi stavljaju naranče na ovaj tanjur. Dakle, jedimo naranče!

 

Zašto žene ne mogu biti svećenice?

Naravno da žene mogu biti svećenice, samo ne smiju, jer postoji duga tradicija - počevši od kasne antike - koja tako nalaže. Puno argumenata nastoji podržati ovaj zaključak, a jedan je i taj da je Isus pozvao samo muškarce da ga slijede. Sumnjam u istinitost ove izjave jer ako čitamo Novi zavjet, onda nalazimo mnoge žene, Isusove bliske prijateljice i saveznice. To da je Isus bio muškarac i da samo muškarci mogu biti njegovi predstavnici diskriminatorno je prema Isusu. Diskriminacija je pripisivanje jednog, esencijalnog identiteta nekoj osobi: uzmete jedan aspekt (npr. 'crnac/kinja' ili 'musliman/ka' ili 'neobrazovan/a'), izolirate ga i pustite da prevlada te isključi sve ostalo. Po pitanju svećenstva, biti muškarcem, čini se, prevladava nad svim drugim aspektima Isusove ličnosti, poput pobožnog Židova, karizmatika, onoga koji otvara nove slike Boga, protivnika struktura moći i konvencija onoga vremena... Previđanje ovih aspekata znači ozbiljnu redukciju kršćanstva i kršćana. Zato, to da Isusovi predstavnici naprosto moraju biti muškarci, poprilično je slabašan argument. Što rod ima s predstavljanjem? Što rod ima s predstavljanjem u svijetu gdje su žene obrazovane, gdje mogu vladati ili dobiti Nobelovu nagradu za mir? Povezati predstavljanje Isusa s posjedovanjem penisa čini mi se jako pojednostavljeno – i sramotno za Isusa. Isusovo okretanje prema marginaliziranima, nečistima i onima koji trpe bol ne može se svesti na razinu testosterona.

 

Ovaj puta u Rijeci ćete govoriti o rodu. Vaše predavanje bit će 16. travnja na Filozofskom fakultetu. Možete li nam otkriti nešto više?

Diljem Europe, ali i u drugim dijelovima svijeta, populističke stranke su u porastu. Polazišna točka te eskalacije aktualne su krize: kriza političke reprezentacije (političari me ne vide – vide samo druge), ekonomske distribucije (ne dobivam ono što zaslužujem – a oni troše novac na migrante) te kriza kulturnog identiteta (više nigdje ne pripadam – moje vrijednosti se diskreditiraju). Sva ova područja tiču se i žena. U tim politikama postoji čudnovata povezanost populizma i konzervativne Crkve, napose u  slučaju migrantske krize i aktualne rasprave o Islamu. Ovdje su ženska tijela simbolička tijela. Ona su sržna točka rasprave, mjesto upisivanja kulturnih normi, gdje sukobi postaju vidljivi. Ta simbolička tijela imaju zadatak obnove sigurnosti, utjelovljuju uključivost i isključenje. Pokušat ću razmrsiti pitanje zašto se populizam i dijelovi konzervativne Crkve plaše sveg 'rodnog', dok istovremeno pokušavaju spasiti muslimanke od njihove 'zaostale kulture'. Probat ću zamisliti društvo u kojemu se postojeći sukobi mogu razriješiti bez promicanja kulturalnih i rodnih hijerarhija.

 

Radite li ovdje teoretski zaokret od feminizma prema rodnoj teoriji? Postoji li jaz između tog dvoga i gdje se preklapaju?

Rodna teorija ima povijesni temelj u sekularnom ženskom pokretu 19. i 20. stoljeća. Ugrubo možemo odvojiti tri faze koje ne slijede samo jedna iz druge, već se preklapaju i paralelno egzistiraju. Prva faza, koja započinje sredinom 19. stoljeća, predstavlja borbu za jednakost, pristup obrazovanju, političkom odlučivanju, javnim službama... Druga faza jača 1970-ih godina u sjevernim zemljama, a koncentrira se na ženske povijesti, ženske prostore te specifične potrebe žena. Obje faze bile su (a i danas jesu) važne i nužne; obje faze potrebno je prihvatiti – u društvu i u Crkvi. Istodobno, ne možemo se zaustaviti. Postoji opasnost da jednakost postane istost, a ženstvo postane bitnije od politike žena. Potrebna nam je treća faza koju vidim kao rodnu teoriju i praksu. Rodni diskursi kritiziraju individualno, političko, društveno okruženje koje je izgrađeno oko binarne razlike 'muškarac' i 'žena'. Rodni diskursi reflektiraju moć pripisanu poziciji tijela unutar ove binarnosti. Rodna teorija i praksa ne bavi se onime što žene čine, dok muškarci gledaju (s više ili manje dobrom namjerom). Ona se tiče i muškaraca i žena. Rod je stoga, kao prvo, kategorija koja analizira rodne odnose. Drugo, on je kategorija koja unosi nemir u sigurnost naše spoznaje roda. On negira pritisak na prilagodbu – pritisak da se tijelo (s obzirom na genitalije koje ima) prilagodi rodnom identitetu, da se to tijelo i identitet prilagode seksualnoj žudnji (vrsti genitalija koju ima osoba koju volim) i da se uklope u rodnu ulogu i rodne vrijednosti pripisane od strane povijesti i društva. I rod je, kao treće, kategorija pravednosti, čime je i politička kategorija. U današnjem svijetu, ne možemo bez rodnih teorija koje preuzimaju feminističke poticaje!

 

Jednostavno pitanje – zašto je ideja roda toliko problematična za neke kršćane?

Nije baš jednostavno pitanje… Volim razmišljati o dva kontradiktorna načina na koja kršćanstvo razumije poredak stvaranja. Iz prve perspektive, rod donosi nered i zbunjenost u naizgled jasan i razumljiv poredak stvorenja: kad muškarci ne bi željeli biti muškarci, a žene žene, značilo bi da je Bog pogriješio! No, budući da on ne griješi, pojam 'rod' otvoren je proglas rata Božjoj kreaciji. Treba povući granice i izgraditi zidove. Druga perspektiva vidi rod na kudikamo kompleksniji način. Priroda i kultura ovdje se ne predstavljaju na binaran način tako da ne mislimo o rodu kao o 'kaosu' koji remeti poredak. Upravo suprotno, postoji poredak koji je stvorio čovjek u šarenom, prekrasnom neredu kreacije. Bog ne prebiva u ljudskim zakonima. Znači: rod je problematičan za neke kršćane jer otvara nove načine gledanja na svijet i život. Oni se mogu smatrati prekrasnima – ili opasnima. Međutim, rod je i kategorija pravednosti. Etički govoreći, nemamo izbora oko toga trebamo li se baviti rodom ili ne. Rodna teorija i praksa nužne su za stvaranje pravednog svijeta.

 

22. ožujka datum je kojeg je u proceduru stavljena ratifikacija Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Imali smo snažnu ideološku debatu (a mislim da će se i nastaviti) u javnosti zbog takozvane 'rodne ideologije' koju neki vide kao opasnost za kršćanske vrijednosti našeg društva. Što mislite o tome?

Mislim da je vrijeme da počnemo dugo i naporno razmišljati o kršćanskim vrijednostima... Jesu li to vrednote poslušnosti i ušutkavanja? Ili možda održavanja tradicije bez obzira na njene učinke? Jesu li one usko vezane uz strukture moći koje doprinose dobrobiti tek nekolicine? Jesu li to vrijednosti koje će isključiti ljude ako se ne prilagode onome što mi činimo, mislimo i vjerujemo? Ako su ovo kršćanske vrijednosti, kršćanstvo se ne smije niti usuditi pozvati na Isusa kao na svoj uzor!

Tagovi: feminizam, katolička crkva, njemačka, regina ammicht quinn, religija, rod, teorija roda

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM